Nesuvisla nekrofilija

Igrom slučaja našao sam se u Splitu kada je u «Jutarnjem listu» objavljena kolumna Jurice Pavičića pod epskim naslovom «Gospodo jezikoslovci, hrvatski jezik je regionalna sila». Kupio sam novine, vidio sam naslov koji je naoko pozitivan, pa čak i trijumfalan, ali tekst nisam odmah pročitao, a i zašto bih uopće? Imao sam posla u Splitu i na Braču, uživao sam usput kao i uvijek u dalmatinskoj čakavštini koju ja, rođeni kajkavac, volim i poštujem . No, zvonio je mobitel i pitaju me ljudi što kažem na taj napis. Velim: «Nisam pročitao, a kad vidim što je i je li doista tako dramatično i grozno, odmah ću reagirati.» Zgodilo se tako da sam članak pročitao tek tri dana poslije, ali ni tada nisam uočio ništa posebno, osim neukosti i tendencioznosti autora, što je bilo predvidljivo.

Ipak reagiram, neka se nađe. Reagiram poradi onih koji su otprilike isto tako neuki kao i autor napisa, a neuki ljudi su lakovjerni. Napis «Gospodo jezikoslovci…» ima nekoliko slojeva i u svakome od njih autor otkriva svoja stajališta o hrvatskom jeziku, standardnom hrvatskom jeziku (tzv. književnom), o hrvatskim narječjima i govorima, te o tuđicama u hrvatskome jeziku, na kraju i o hrvatskoj državi . Za standardni hrvatski jezik tvrdi da je mrtav, i da će mu on ( J.P.) plesati na grobu. No, prije razgovora o autorovim jezičnim vizijama, utvrdit ćemo gradivo – koliko god to bilo dosadno.

O hrvatskome jeziku

Postoji jedan i jedini, jedinstveni i posebni hrvatski jezik. Njime govore Hrvati i svi ostali govornici hrvatskoga jezika, ma gdje bili i koji god bili razlozi da ne govore nekim drugim jezikom. Hrvatski jezik ima nekoliko narječja i sva ona, s cjelokupnim svojim ne samo leksičkim blagom, pripadaju jedinstvenom korpusu hrvatskoga jezika.

O standardnom hrvatskom jeziku

U neko doba novije hrvatske povijesti, na tragu težnje za sjedinjenjem hrvatskih zemalja, ukazala se nasušna potreba za jezičnim standardom. U relativno kratko vrijeme svi su prihvatili ideju da štokavsko narječje i ijekavica budu temeljem hrvatskoga književnog jezika. Stvoren je «standard» koji u početku ima muke sa samim sobom, ali se iz početne nevještosti razvija u bogat i melodiozan sustav, koji može izraziti misli i osjećaje, svekoliku duhovnu i tvarnu zbilju ili iluziju. Jezik na kojemu su stvorena znatna književna djela, no još značajniji je bio standardni jezik za upravu, školstvo i novine. Prije toga prevrata, usporedo s njim, a i poslije, živjela su i žive još dva hrvatska književna jezika, s čakavskom i kajkavskom osnovicom, te oni zajedno s književnim jezikom na štokavskoj osnovici, čine u stvari (kako je točno nedavno rekao Radoslav Katičić ) jedan i jedinstveni hrvatski književni jezik. Upravo su književnici bili svjesni da je tako kao što jest, te su se služili svime što raskošni hrvatski jezik nudi – već prema nagnuću i zavičajnom porijeklu. Kada bi osjetili da se hrvatski svojata ili da ga tko želi utopiti u drugi i u drugome, instinktivno su se vraćali isključivo kajkavskoj i čakavskoj baštini.

O tuđicama

Hrvatski jezik je primao tuđice, a prima ih i danas. Bez tuđica koje su preuzete od latinskoga, primjerice, hrvatski standardni jezik teško bi i postojao. S njima je ulazio u taj čuveni zapadnoeuropski kulturni krug, gdje je i ostao. Primao je i tuđice različitih osvajača i kolonizatora, nešto silom povijesne sudbine, nešto i dragovoljom koju rađaju tolerancija ili navika. Ali je, prihvaćajući tuđice, hrvatski jezik uvijek i u svakom vremenu čuvao i očuvao svoju sintaksu i svoju srž, prilagodio ih sebi, jačao i bogatio se. Tko to mora umrijeti? O kojemu to jeziku onda uopće govori J. Pavičić , ako uopće znade što govori? Koji bi to hrvatski jezik po njemu trebao umrijeti? Zazivajući smrt standardnoga hrvatskog jezika, autor zaziva povratak u jezičnu i državnu razjedinjenost, zaziva prevladane i samo neupućenima simpatične političke regionalizme koji zaudaraju po autonomaštvu . Na razvitku suvremenoga standardnog hrvatskog jezika radili su naraštaji najboljih naših ljudi, pisaca, jezikoslovaca, pravnika i znanstvenika iz svih područja, jačali njegove isprva slabe udove i dali mu dostojnost kakvu rijetko koji jezik uopće ima, boreći se usput sa susjedima koji su na nj htjeli proširiti svoje narodno ime. Tome i takvom jeziku plesao bi J. Pavičić na grobu . Taj i takav autor pojavljuje se u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, što nije zabilježeno od vremena «Srbobrana» na početku 20. stoljeća i kninskih urlika svršetkom istoga. Bez obzira što se radi o medicinskom slučaju nekrofilije, nešto slično se jednostavno ne može tiskati u listu koji osim sličnih nesuvislih kvaziliberalnih protuhrvatskih fašista, čitaju i nevini građani kojima je tako suptilna indoktrinacija posve nerazumljiva. Da suptilna!

Što je bio povod?

Naime, Petar Selem je kao predsjednik Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskoga sabora pozvao jezikoslovce i ljude od pera da kažu što imaju, uglavnom – koliko se iz šturih napisa moglo zaključiti – o nazivima različitih dućana (eto turcizma ) i festivala. Hvala Bogu da se o drskom prodoru anglizama počelo govoriti i na toj razini, premda smo pitanje potezali i ranije. Što smeta poznavatelje jezika? Upravo ono o čemu sam govorio, naime da se prvi put u povijesti hrvatskoga jezika tuđice ne pokušava prilagoditi hrvatskom jezičnom sustavu, nego štoviše – uz njihovu pomoć namjerava se razoriti hrvatski jezik. Možda sam već ispričao zgodu iz prve polovice devedesetih, kada je skupina mudraca htjela Zagrebački velesajam pretvoriti u Zagreb velesajam, ali je nešto nas slučajno bilo baš tada u Gradskoj skupštini te smo ih vratili kući. Nisu više pokušali, ali su se našli novi jurišnici iz svijeta trgovine, filma i tko zna čega još, pa se provukli usprkos zakonu koji štiti domaće nazivlje ili dopušta strano ukoliko su njegove sastavnice u duhu hrvatskoga jezika. Zato, ali ne samo zato, mnogi su govornici na rečenom skupu ustvrdili da se u doba komunizma vodilo više brige o hrvatskom jeziku, što nije posve točno, ali je simptomatično. Sličnih skupova bi trebalo biti više, te do u detalje analizirati položaj hrvatskoga jezika, izloženog prvenstveno destrukciji u medijima. I ne radi se samo o anglizmima, nego o sve razvidnijim pokušajima da se hrvatski standardni jezik prigotovi i prilagodi nekom budućem zapadnobalkanskom standardu.

Regionalna sila

Upravo ta prilagodba jest tajna šifra trijumfalnoga naslova « ….hrvatski jezik je regionalna sila». Naime, hrvatski jezik nije , ne može biti i ne želi biti regionalnom silom, jer bi to bilo uvrjedljivo prema drugim državama i narodima. J.P. zapravo propovijeda hrvatski jezični (a zatim valjda i sve što s tim ide ) imperijalizam, nudeći primjere s estrade koji su i bili zamišljeni kao zapadnobalkanski proizvodi, ali su se djelomično naslonili na hrvatski jezik i hrvatsku državu, kao što su se Slovenci svojedobno oslonili na Hrvate kako bi na hrvatskoj državnoj i državotvornoj povijesnoj jakosti i oni ostvarili svoje ciljeve. I to je sve što se može zaključiti iz J.P- ova podmetanja. Hrvati nemaju imperijalističku crtu, Bogu hvala. Ali maju snažan obrambeni refleks, kao što se vidjelo i u /naj)novijoj hrvatskoj povijesti, te su oni upućeni i obrazovani i te kako osjetljivi na bilo koji pokušaj destrukcije i hrvatskoga jezika u cjelini i hrvatskoga standardnog jezika . Toliko osjetljivi da ponekad i pretjeruju, ali treba puhati i na hladno, treba razotkrivati stranu i domaću klatež koja bi plesala na grobu hrvatskoga jezika.

U zaključku

Dakle, ne postoji nikakva opasnost da hrvatski jezik umre, niti postoji mogućnost da standardni hrvatski jezik bude zamijenjen nekom inačicom, koja bi značila rasap hrvatskoga jezičnog sustava, a za osnovicu bi imala subkulturni i lokalni izričaj. Na privatnom planu, naravno, svatko može govoriti i pisati kako želi, dopisivati se mobitelskim porukama kako hoće, svaki pjevač i svaka klapa može pjevati kako i kamo ih srce vuče, svaki književnik može rabiti i grabiti iz bistroga bunara cjelokupne jezične baštine koliko mu je drago, ali mora postojati i postoji standardni jezik koji se uči u školama, na kojemu se govori i piše od državnih i općinskih kancelarija do poštanskih i željezničkih šaltera. Jezik kojim se piše i govori u hrvatskim medijima, s otklonima i slobodama koje su same po sebi razumljive, primjerice u autorskim kolumnama. Jezik, na kraju, koji ima svoj službeni pravopis, kao što će ga vrlo brzo i imati da bi se spriječio rasap i zaustavili konjanici kaosa. Hrvatski jezik koji se dovinuo do za naše pretke neslućenih visina i širina. Jednostavnije rečeno, hrvatski jezik je jezik hrvatskoga naroda, a standardni hrvatski jezik je jezik hrvatske države, ali i moderna emanacija svih triju naših književnih jezika. Definicija nije najtočnija, ali neka se nađe. Možda bi bolja definicija bila: standardni hrvatski jezik je identitetski znak jedinstvene i dobro uređene države. Upravo tu i takvu državu nekrofili prepoznatljivih provenijencija ne mogu smisliti , ali se boje otvoreno reći, pa se služe nesuvislim i u ovom slučaju doista nekrofilnim obilaznicama.

Hrvoje Hitrec