Mesićev križni put

Poznati krivokletnik i rigidni komunistički propagandist Stjepan Mesić sve teže objašnjava zločine svojih ljubimaca, počinjene nakon svršetka Drugoga svjetskog rata. Zadnje dvije njegove izjave, naime da te zločine ne treba preuveličavati i (druga) da se sada odjednom toliko govori i piše o tim zločinima, žrtvama i zločincima samo zato jer se približavaju lokalni izbori – baca S. Mesića na samo dno, među potpuno izgubljene ljude kojima se ruši temelj njihovih pravih ili lažnih uvjerenja, te u očaju padaju sve dublje, jer i ispod dna ima dovoljno prostora. Naime, komunističke zločine doista ne treba preuveličavati jer su oni i ovakvi kakvi jesu veliki i užasni, radi li se o dvjesto tisuća ubijenih hrvatskih civila i vojnika, ili o šezdeset tisuća.

Druga izjava nije samo bezočno korištenje medija koji prenose baš sve što taj zaostali predstavnik komunističke klateži ima za reći, nego je i loše prikriveni sarkazam. Tko bi to htio i mogao koristiti za lokalne izbore, koja stranka i koja osoba? Koja je to stranka na vlasti, ali u oporbi, u svim ovim godinama od hrvatske samostalnosti iskreno, predano i sustavno tražila da se istraže grobišta u Sloveniji, Hrvatskoj i drugdje? Nije ni HDZ od kojega bi to naivni očekivali, nije naravno ni SDP od kojega se ništa i ne očekuje, nije ni HSS čije su pretke ubijali poslije II. rata čak i ako su bili u «partizanima» ili baš zbog toga, nije ni HSP od kojega se možda mogao čuti neki glas, a nije, a o HNS-u da ne govorimo jer je Mesić njegov glasnogovornik. Ni IDS nije potezao stravičnu priču o ubojstvima Hrvata koji nisu bili poćudni i Talijana koji su morali nestati.

Zato, eto, nema stranke koja može ni na parlamentarnim a nekmoli na lokalnim izborima izaći pred birače i reć: eto, mi smo govorili to i to, mi smo učinili to i to, potezali smo za ruku državnog odvjetnika, tražili saborske rasprave , nastupali u medijima stalno ističući da su zločini bili golemi i da ne možemo normalno živjeti ako se sve ne istraži, ako svaki ubijeni ne dobije dostojan grob, ne možemo štititi komunističke zločince i ne možemo shvatiti kako nitko, ama baš nitko, za te zločine nije odgovarao pred sudom. Ni jedna stranka to ne može reći, ni jedna osoba koja se natječe ,uz pomoć svoje stranke ili koalicije stranaka, za mjesto gradonačelnika ili načelnika općine. Ako ima koji samostalac koji se može pohvaliti da je tražio sve što je gore rečeno – kapa dolje. Ja za takvoga ne znam, a imam dobar pregled hrvatskih političkih prilika i osoba. Štoviše, ako počnemo od Zagreba, Milan Bandić se javno odredio prema vođi komunističkih tamanitelja (kako su ih sami komunisti zvali), naime prema Josipu Brozu Titu.

Bandić ide na izbore s porukom da Trg maršala Tita u Zagrebu treba ostati kao što jest. No možda njegov protukandidat iz HDZ-a ima drugu poruku? Ima. Kaže taj Jasen Mesić da možda treba skinuti maršala, ali ostaviti Josipa Broza Tita. A taj Jasen nije neškolovan ( drugo je pitanje gdje i od koga ) a osim toga je mlad. Mladi Mesić. I nije on možda toliko kriv, nego je pitao za mišljenje Jarnjaka, tajnika svoje stranke i zaljubljenika u najvećeg sina Hrvatskog zagorja (naime, Tita ) koji mu je vjerojatno rekao : «Slušaj mali, nemoj se zajebavati, kaj bi mi to micali, nek ostane. Kaj veliš, skinul bi samo riječ «maršal», ma dobro, skini, ali Tita mi ostavi na miru.» I tako se u HDZ-u «po tom pitanju» ništa ne mijenja. Promijenjeni su samo ljudi koji su u tu stranku ( u taj pokret! ) stupili kao zaljubljenici u istinu, slobodu i pravdu. Ako mi tko kaže da su te hrvatske imenice potrošena roba, opalit ću mu pljusku.

Nego, ima jedna doista neobična udruga koja se i te kako izdvaja iz mase (udruga), a koja je «po tom pitanju» radila godinama, organizirala tribine, zvala meritorne govornike, koja je davala izjave i obraćala se svim mogućnicima, ali ništa od svega. Ništa? Ma nije i ne može biti ništa. Mi smo održavali vatru okruženi ravnodušnima ili bijesnima što uopće povlačimo tu temu , mi i građanska inicijativa «Krug za trg». Govorim naravno o Hrvatskom kulturnom vijeću. Među bijesnima, onima koji su znali za naša nastojanja, ali su uživali što ne uživamo potporu ni HDZ-ove vlasti a nekmoli drugih stranaka i njihovih medija – bio je i Hrvatski helsinški odbor, pod vodstvom Puhovskog. Kadli, sada taj isti HHO (no, ne baš isti) koji tvrdi da se «vratio kući» iponešto je u pravu, vodi javnu bitku za kažnjavanje komunističkih zločinaca, za punu istinu o komunističkim zločinima, a pokazuje prstom i na najvećeg , odnosno po dužnosti najvišeg, branitelja rečenih krvnika.

I što sada? Bilo bi infantilno da se HKV tuži kako mu je netko «preoteo temu». Ne, nama je u HKV-u drago što je tema postala prvorazrednom, a posao što smo ga mi učinili neka se smatra podlogom , temeljem na kojemu se iz dana u dan gradi novi odnos cjelokupne hrvatske javnosti prema događajima iz l945. i poslije. Javnost je, štono reći, senzibilizirana. Očekujem da još ove godine bude sprana zagrebačka ljaga i skinute Titove ploče, da počnu istrage a dogodine i suđenja, da Hrvatska napokon izvadi iz pretinca slovensku (već očajnu) molbu za suradnjom u tom groznom poslu, da naši neobaviješteni suvremenici budu upućeni u ono što mi upućeni znamo desetljećima, i da djeci ( na način njima primjeren ) ispričamo pravu istinu o ne tako dalekoj prošlosti.. Bez detaljnih istraživanja ostat će i opet dimenzije najveće hrvatske tragedije svih vremena skrivene i upitne.

Do toga trenutka moći će nitkovi kao Puhovski i Mesić relativizirati komunističke zločine, govoriti neobaviještenima da «nije sigurno tko su ti kosturi» i ostavljati neobaviještene u sumnji jesu li ti ubijeni uopće bili Hrvati, a ako su bili nisu li možda bili čuvari u Jasenovcu. Kao što sam stotinu puta rekao, bez toga strašnoga posla knjiga hrvatskog dvadesetog stoljeća ne može i ne smije biti zaklopljena. Oni koji govore da se treba okrenuti budućnosti i ne povlačiti sada davnu povijest, u pravilu su izdanci iste krvave klateži. «Prošlost je dio naših života», dobro reče nadbiskup zagrebački, kardinal Bozanić, u čuvenom govoru na jednome od gotovo tisuću stratišta. I posve na kraju pitanje za naše televizijske kuće: zašto se tema ilustrira pokoljem poljskih a ne hrvatskih časnika? Čini mi se da imamo «Četverored» upravo o komunističkim zločinima.

Hrvoje Hitrec