Proljetne bilješke

Hrvatski sabor obavio je posljednju zadaću u svezi ulaska Hrvatske u NATO. Bilo je nešto polemike oko činjenice da se o tako važnoj odluci glasuje običnom, a ne dvotrećinskom većinom, a samo je jedan zastupnik spomenuo da je za tako krupnu stvar trebalo raspisati referendum. Bio je u pravu. Naravno da je trebalo raspisati referendum, ali «elita» bježi od referenduma kao vrag od tamjana. Osobno nikada nisam bio energično protiv ulaska Hrvatske u NATO, ali sam u svakoj prilici govorio o potrebi referenduma kad god se radi o krupnim nacionalnim pitanjima. Zanimljivo je da se u početku i SDP zalagao za referendum o ulasku u NATO, čak se i jedna njegova visoka predstavnica (zvuči pomalo BIH-ovski) u radijskoj emisiji svojedobno složila sa mnom da se radi izravno o demokraciji (ili ne) i da treba pitati narod . No, zatim su vrli esdepeovci polako ali sigurno odustajali od ideje o referendumu. I tako to ide. HDZ se pošteno i otvoreno od samoga početka rukama i nogama branio od referenduma, te tako uspješno ignorirao volju hrvatskoga naroda. Taj narod je dovoljno mudar da ne će odbaciti NATO ponudu, ali mu političari ne vjeruju. Kao i obratno.

I zagrebačkoj vlasti diže se kosa na glavi od pomisli na referendum o promjeni imena sadašnjeg Trga maršala Tita. Vlast ne želi referendum i točka. U ovom slučaju se SDP i HDZ potpuno slažu, s nekim razlikama u detalju. Tako HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Grada Zagreba misli da bi možda trebalo skinuti maršala, ali ostaviti Tita. Kandidat se preziva Mesić, a ime mu je Jasen. Sadašnji gradonačelnik (SDP) Milan Bandić misli da sve treba ostati kako jest. Što građani misle, može se saznati samo na referendumu, ali eto…Pa sada je hora, budući da su na redu lokalni izbori, da pobijedi kandidat koji bi bio spreman jednom i zauvijek ukloniti tu sramotu s lijepoga trga.Podsjećam: negdje l993. ili l994. (moram potražiti dokumente) Povjerenstvo za imenovanje ulica i trgova u Zagrebu, kojemu sam imao čast predsjedati, donijelo je odluku da se Trg maršala Tita preimenuje u Kazališni trg. Dakle prije petnaest godina. U Povjerenstvu su bili najveći hrvatski autoriteti, povjesničari, semantičari, arhivisti itd. Ta odluka nikada nije provedena, ali – koliko znam – nije ni poništena. Možda posao oko preimenovanja poradi toga bude lakši. U međuvremenu titoisti mogu (pritisnuti Hudom Jamom) raspisati natječaj kako Titu ostaviti trg a da ga se nekako ne spomene. Recimo: trg T, zašto ne. Sadašnji Trg žrtava fašizma svojedobno se zvao Trg N. Budimo kratki, barem zbog uštede na mobitelskim porukama.

Pogledao sam malo koliko imamo zelenih udruga. Ima ih ko kusih pasa, a sve su uglavnom lijeve. Zašto ih spominjem? U Bosanskom Brodu, preko puta Slavonskog Broda, proradila je stara rafinerija, koju su Srbi prodali ili iznajmili Rusima. Kako je izvijestila i Hrvatska televizija, Slavonskim Brodom se širi nesnosan smrad. Efekt je sličan kao kada su u ratu Srbi s druge strane Save granatama gađali djecu na igralištu i poubijali mnogo mališana, tek što se sada radi o efektu s odgođenim djelovanjem. I što se događa? Je li se javila koja zelena udruga, jesu li došli na savsku obalu prosvjedovati, tražiti čisti zrak za građane Slavonskog Broda. Nisu. Je li Vlada RH nešto poduzela? Nije. A treba, i to odmah. I to energično. Možete si misliti…

Doktor Miroslav Tuđman se i službeno kandidirao za položaj predsjednika države. Hrvatska televizija mu je dala koju minutu u Dnevniku. «Jutarnji list» je, u nedostatku solidnih kolumnista, pustio s lanca Jelenu Lovrić, novinarku iz olovnih vremena, koja je zaključila da Miroslav Tuđman ima manje šarma od Franje Tuđmana, te da pripada starom, u prošlosti zarobljenom svijetu. Da je desničar, a Hrvatskoj trebaju ljevičari na tom položaju, te je nabrojala Josipovića, Čačića, Jurčića, te Vidoševića koji nije lijevo ali nije ni desno, a onda i Kregara. Primitivni spin je započeo, a još ćemo se toga naslušati jer javnost ne može sama procijeniti osobu, pa joj je potrebno pranje mozga. Povoljno je, međutim, to što se ni školovana propagandistica J. Lovrić nije mogla dosjetiti ničega težeg da u lošem svjetlu prikaže M.Tuđmana, te se neobavljena posla vratila u svoj u prošlosti zarobljen svijet.

Sanaderu su nedavno u Bruxellesu pokazali put prema Beogradu, pa je ondje i odletio. Ono što me zabrinjava jest kratko izvješće da su u Beogradu potpisani neki sporazumi nepoznata sadržaja, od kojih je jedan i lingvističke naravi. Spomenuto je to u reportaži iz Beograda, a kada sam sutradan potražio objašnjenje u novinama – nisam ga našao. Toliko o javnosti i manirama ove Vlade, osim ako nešto nema na njezinim internetskim stranicama. Provjerit ću. Ono što je sigurno, jest dogovor da će Hrvatska u Srbija održavati zajedničke sjednice dviju Vlada. Kao prototip se uzima Mađarska, s kojom se također održavaju zajedničke sjednice. A zašto nema zajedničlkih sjednica s Italijom ili barem s Vladom BiH, barem zbog Hrvata koji ondje žive. Zašto nema sa Slovenijom? Nego eto baš sa Srbijom. I kakva je to uopće ideja i komu je pala na pamet? Pa, Bruxellesu i Londonu, naravno. Zar bi ikojemu Hrvatu, baš da je i retardiran, ikada pala na um slična zamisao? Dobri susjedski odnosi su jedno, pretjerano zbližavanje nakon svega što se dogodilo – nešto posve drugo. Zajedničke sjednice dviju Vlada obična su drska provokacija.

Hrvoje Hitrec