Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 Prema svršetku kolovoza

Vruće mi je, žali se mačak Mak. A što ti ja mogu, budalo, kada lutaš unaokolo u krznenom kaputu, kažem mu. Uostalom, imaš tu potok, pa se kupaj, vidiš kako se brčkaju pametne patkice. On se snuždi, od vode bježi otkako su ga kao mačića neki idioti izbacili iz automobila ravno u potok. A ja ga spasio, i sada se još žali. Oh, životinjska nezahvalnosti, samo je ljudska veća. A i pas Tor grinta, i on zaboravlja da je posvojen, i on ima slične hhpotočne traume iz djetinjstva, ne voli vodu, i on izvađen iz potoka. Ja sam utemeljitelj nizinske službe spašavanja, za sada i jedini član.

Znojim se i preznojavam, a kako i ne bih – stigao mi je obračun za struju, onaj koji HEP šalje kmetovima u najnezgodnije doba godine. Odlučio sam prijeći na drva, valjda će biti jeftina nakon svih onih katastrofa i olujnih rušenja stabala. Ma vraga će, nikada ništa nije pojeftinilo otkad se sjećam, osim ljudskih života.

Pa dok ljudi umiru od vrućine, a prognostičari najavljuju bolju budućnost, razmišljam o tome kako smo to, i u kojem trenutku povijesti, krenuli u krivom smjeru. Prema gore, a ne prema dolje. Kako su neandertalci bili pametniji od nas, pa živjeli u pećinama gdje je za desetak stupnjeva hladnije, a mogu se uzgajati i šampinjoni. Sve je počelo s navodnim sapiensima koji su počeli graditi kolibe, poslije i kuće i gradove, na brisanom prostoru gdje sunce nesmiljeno prži, i tako je ostalo do danas, podgrijavano usput asfaltom. Nismo pratili što rade životinje, nismo shvatili da se trebamo ukopavati u zemlju, duboko, ili u stijenu, da tako radimo Mjesecne bismo devastirali prostor. Sve pod zemlju, a ne svi iz zemlje, mislim na Hrvatsku koja se u međuvremenu ipak demografski oporavila – nas i turista u ovom trenutku pet milijuna, i tko nam što može. Ni sunce, odnosno Sunce i toplinski valovi.

Sunce mu njegovo, ipak je pretjeralo ovoga ljeta. Ljudi hodali kao zombiji s užarenim mobitelima, djeca patila u automobilima, naši umirovljenici odustali od odlaska na more, kupači navlačili kornjače, vozači doživljavali halunijacije - ugledali bi praznu autocestu. U nekim se trenutcima poslije podneva činilo da je Sunce naraslo i eksplodiralo, da pada na Zemlju kao što je jednom već učinilo ili se ljudima učinilo, recimo u Fatimi gdje se dogodilo Čudo Sunca kojemu je svjedočilo nekoliko desetaka tisuća strahom obuzetih, što nitko nije mogao objasniti. A vrlo je dobro taj slučaj prikazan u filmu o fatimskim događanjima, s našim glumcem Višnjićem u ulozi gradonačelnika, nevjernoga Tome. Da, čuda se događaju, samo čudaci u njih ne vjeruju. I život na Zemlji je čudo, a to što ga uzimamo zdravo za gotovo, samo je sljepoća naše inertne svakodnevice koja nas navodi na trice banalnosti i odvodi od tajanstva svemira. O kojemu ništa ne znamo, pa nam je i bliski Mjesec još uglavnom zagonetan, iako se na njega već iskrcavaju i Indijci ili barem njihovi uređaji.

Ah, Indija. Nije prošlo ni osamdeset godina otkako je prvi Indijac omanjim zrakoplovom preletio iz Indije do Engleske, što je bio povod jednom Zagrepčaninu, poslije američkom književniku, da napiše roman Mjesečev sin, a eto nedavnih Jezikdana Indijci osvajaju Mjesec. Uspravljaju se u povijesti narodi i zemlje stoljećima mučeni u kolonizatorskomu loncu uglavnom europskih kuhara, a i te su neugodne uspomene sada razlogom da zbijaju redove, u opasnosti ipak da učine grdne pogrješke, pa se iz osvete bivšim gospodarima vežu uz sile sa suvremenim kolonijalnim apetitima, poput Rusije i Kine.

Hrvati se još ne bave mišlju da slete na Mjesec, imaju neobavljenih poslova na Zemlji, bitaka s bankama koje im deru kožu i trgovcima koji ih varaju gdje stignu, ugrađuju marže u razularene cijene hrane, pa bi se tu već moglo govoriti o govoru marže, govoru maržnje. Onaj klasični govor mržnje rezerviran je za protivnike Zakona o hrvatskome jeziku, terorista vrlo lijepo plasiranih u dnevnim tiskovinama koje kao da se natječu u prezentiranju protuhrvatske bagaže i njezine ne postjugoslavenske, nego baš jugoslavenske gadosti, te se čitatelju čini da smo i nadalje u sretnoj bivšoj naddržavi gdje se hrvatski mora oprezno kretati da ne izazove gnjev ostalih naroda i narodnosti. Zajednički nazivnik svih tih sankilota jest, kada se otrese prašina, da je hrvatski jezik pod tim nazivom doduše prihvatljiv, ali samo kao varijanta nekoga „većeg“ jezika (kojemu se u sadanjim polemikama ne usuđuju dati ime, a tako bi rado to učinili). Zato, insinuiraju, svi oni koji ne će i ne žele uzimati i rabiti riječi iz toga „većega“ obični su čistunci iliti puristi, zagorski purani i slično, više-manje ustaše… Ništa novo, ali korisno: u vrućini kasnoga ljeta ispuzali su ispod kamena i oni na čije smo svinjarije bili navikli, pa zaboravili, takvi smo kakvi samo.

I to je jedna od dobrih stvari u svezi sa Zakonom o hrvatskome jeziku - da nas podsjeti koliko se tih jugoslavenskih, orjunaških poslenika uvuklo u našu domovinu, u medije, u visoko školstvo, i kako su unatoč tragedijama devedesetih zbog kojih su trebali zauvijek zašutjeti - uspjeli preživjeti i nametnuti se, postati „uglednima“ i citiranima, svirajući na citrama ordinarne vukovštine i kvazilibertijanskih nagnuća. Tako, da ne budem općenit, jedan od rečenih, nazovimo ga jezikCapo di banda, u novinskom razgovoru izražava protimbu Zakonu s „argumentima“ koji ne drže vodu, ali jest, njega se bira za sugovornika računajući na poznati hrvatski zaborav. A taj je Capo di banda autor čuvene rečenice „Serem vam se na Bleiburg“, nakon koje je neljudski posranac trebao biti odstranjen iz civiliziranoga društva i stavljen u duboku privatnost, zajedno sa svojom družbom koja u Hudoj jami isprepletenoj pletenicama ne nalazi žrtve nego fašiste…

Kada smo pri argumentima toga lika u svezi sa Zakonom o hrvatskome jeziku, odnosno protivljenju, eto ključnoga – takav zakon, kaže Capo, može se donijeti samo za ugrožene jezike, one kojima prijeti nestanak. On dobro zna da „takve zakone“ imaju europske države i narodi brojčano moćniji od hrvatskoga, narodi i države kojima nestanak njihovih jezika nije ni u primisli, a ipak posežu za zakonom, ne samo zlu ne trebalo, nego i da pokažu samosvijest, potrebnu u ovom tužnom svijetu. Zna, znači, znanje, ali i dalje grčevito drži da samo hrvatski jezik ne bi trebao imati zakonsku zaštitu, jedan jedini europski jezik izvan zakona, valjda, da se na njemu slični divljaci mogu iživljavati kako im dođe, kao što i rade, a sve za to, između redaka, jer hrvatski narod ima hipoteku, kao što svojedobno reče posljednji komunistički sekretar za kulturu i prosvjetu.

Idemo dalje, na drugoga autora koji se javio sjajnim esejističkim napisom, školskim primjerom nepoznavanja, namjernoga ili ne, povijesti hrvatskoga standardnog jezika. Dotični M. J. (u Hrvatskim kronikama ime i prezime zaslužuju samo zaslužni) tvrdi da se hrvatski definira kao jezik koji nije srpski, premda – ako je mislio na Zakon – u cijelom tekstu nema spomena srpskoga jezika, pa naravno ni definicije koja je smišljotina autorova. Hrvatski je jezik, hrvatski standardni jezik imao samostalan put čije su etape zapisane ne samo u književnim djelima, ali poglavito u njima, još od davnih dana kada su se Rašani tek rubno spominjali ili uopće nisu, a srpski jezik nikako, niti je na Deklaracijasrpskom što zapisano. A dosadno je i ponavljati što se i kada počelo događati da se srpski počeo nametati kao invazivna vrsta, tolikom silinom da je pretvoren u izvorni organizam čiji se otpadak naziva hrvatskim, a i taj naziv ne može samostalno živjeti jer – kako veli jedna ordinarna glupača – Hrvati ne mogu i ne smiju svoj jezik nazivati svojim imenom.

I tu je podtekst toga podmetanja da se „hrvatski jezik definira kao jezik koji nije srpski“, odnosno želi se kazati, i kaže u stvari, da je taj nesretni hrvatski toliko impregniran srpskim da ga nikakav zakon ne može spasiti. Što je nepovijesno, neznanstveno i, na kraju krajeva, blesavo. A kada autor ponavlja da je „hrvatski normiran kao nesrpski jezik“, onda se automatski isključuje iz ozbiljne rasprave. Posebno kada pri kraju žalosne provokacije poseže za lujčetrnaestim besmislicama. Ali tu već izlazimo iz polja jezikoslovlja i ulazimo u njivu medicine.

Ima toga još, ali vruće je i ne da mi se pisati, pa ni o sličnim, nejezičnim temama, ali ipak: valjda koristeći tu istu vrućinu koja paralizira ljude, dnevne si novine dopuštaju velike „slobode“. Tako čitam razgovor s nekim meni nepoznatim glumcem, istoga prezimena kao što ga nosi poznati orjunaš, a taj scenski poslenik kaže da je hrvatski nacionalizam uništio grad Mostar. Pa onda urednik to povijesno iznašašće stavlja u naslov, ne bi li rasrdio poradi vrućine i tako nervozne Hrvate s obje strane besmislene granice. I što? Dokazivati, kronološki, što se sve u Mostaru i s Mostarom zbivalo devedesetih? Ma i to je već dosadno.

Lakše su i zanimljivije nogometne teme, manje atletske u kojima prolazimo kao bosi po trnju, a najzanimljivije je revolucionarno piljenje ograda postavljenih na pomorsko dobro. Ide vrč na vodu dok se ne razbije, pa je tako ljudima puknuo film i uzimaju stvari u svoje ruke, vraćaju ono što je njihovo, općeno od sviju, put do plaže i plažu, i more, Vodanaše more, hrvatsko. Odvažni aktivist postat će simbolom otpora, a oni koji su dugo gledali kako aktivista guši neki nasilnik, ostat će u sjećanju kao – gledatelji. Možda su i oni snimali, vidjet ćemo objave. Riječ je bila, jasno smo vidjeli, o pokušaju ubojstva, pa me baš zanima kako će sve završiti na sudu, koji je vrlo blag i nimalo zlovoljan, kao i prema ubojicama žena. Glede femicida – eto se i ja slažem da uđe u zakonski ustroj kao posebno kazneno djelo. No ima i nekih zabluda ili nejasnoća – poteže se, naime, Istanbulska deklaracija (ili kako se već zove) kao da je jedina njezina svrha sprječavanje nasilja nad ženama. A Istanbulska ima, kao što vam je poznato, mnogo veće i zabrinjavajuće dimenzije, poglavito antropološke.

Dovršavam ovaj tekst u ponedjeljak. Podne je i još se teško diše. Valjda će ipak kiša, promjena vremena. Vode nam treba, od vode smo građeni. Hvala Bogu, u Hrvatskoj imamo dovoljno pitke vode, nije ni skupa. Imao sam ovoga ljeta gosta iz Rumunjske, odnosno bio je gost najmlađega od moja tri sina. Mladi je Rumunj liječnik, krirug, zarađuje mjesečno manje od osam stotina eura. Oduševljen je Hrvatskom, a kako i ne bi, ali ga se najviše dojmila – čaša hladne vode uz kavu i to besplatna. U Rumunjskoj se naplaćuje.

Hrvoje Hitrec

 

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

Sri, 22-05-2024, 07:07:29

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.