Nikada nije kasno

Nisam odmah reagirao na Šeksovo svjedočenje u montiranom «slučaju Glavaš», odnosno na potvoru HHO-a o lažljivom svjedoku. Vladimir Šeks ima putra na glavi u slučaju histeričnog akcijskoj plana za uhićenje generala Gotovine, ali nema u «slučaju Glavaš» gdje je svjedočio po istini, ničime ne opterećujući Glavaša već i zato što u doba navodnih incidenata nije imao ingerencije u Osijeku. Ono što je zasmetalo HHO i vjerojatno (posebno) osječkoga novinara iz hho-redova jest spominjanje pete kolone u Osijeku za vrijeme rata. Na spomen pete kolone doslovce podivljaju svi oni koji su petoj koloni na ovaj ili onaj način pripadali u sve vrijeme agresije na Hrvatsku – tvarno ili duhovno. A budući da u ovo današnje vrijeme imaju na raspolaganju sve poluge za krivotvorenje povijesti, eto i prilike da još jednom kažu kako nikakve pete kolone nije bilo, jer ako je bilo i ako netko nadobudan po tome stane čačkati, moglo bi se doći do zanimljivih imena.

Za sada samo nekoliko osobnih iskustava. Bio sam nekoliko puta u Osijeku u jeseni l99l. i osjetio još toplo zgarište utrobe osječkog Hrvatskog narodnog kazališta, pogođenog srpskim granatama. Uz tu zgradu, ali posebno i preko puta nje, bilo je s vojnoga stajališta interesantnijih zdanja, ali su srpske granate udarile baš u nju, vrlo precizno. Netko im je iz samoga Osijeka morao dati točne koordinate. Drugo: tko je pucao s krovova i s prozora, komu se pripadali ti snajperisti u Osijeku , ali i u svim drugim gradovima, uključujući Zadar i Zagreb? Pa zašto ne bi ti isti svoje zločine, onda i sada, pripisali drugima jer i to je dio petokolonaških zadaća? Pa (ne posve na svršetku) tko je pucao na mene u središtu Osijeka, kada sam u ponoć izlazio iz improviziranoga press-centra u podzemlju? Sigurno nisu Branimir i Vladimir. A ja svjedoka imam, hvala Bogu.

Kao štoje rijetkima poznato, l992. objavljena mi je knjiga svjedočanstava «Lijepa moja». U njoj o Osijeku l99l. pišem u dva navrata. Citiram: « Osijek svršetkom listopada i početkom studenoga – grad koji još nije našao sebe u tom ratu, neodredljiv miris opasnosti u zraku, podmukli, iznenadni udarci granata. Ne odvajamo se od dugih cijevi ni danju ni noću, a noći su hladne i bučne. Središte je donekle pošteđeno, WBR-i gađaju južna predgrađa… Kao da je tu nekoliko vojski koje se gledaju ispod oka. Ne sluti na dobro.» Drugi citat: « Osijek u prosincu.Čitavu noć lupaju WBR-i po samom središtu. Počinju oko ponoći, stišavaju se oko šest ujutro, slijedi više-manje tiho jutro, a oko dva ili tri popodne kraći ili dulji napad – iz Baranje i Tenje, sinkronizirano, gore dolje po gradu, tek što čuješ da se plotuni udaljuju, kadli su opet tu negdje u blizini. Katedrala je pogođena…»

Toliko o atmosferi iz toga vremena. Osijek je napadan i polagano ubijan vrlo dugo, napadan i ubijan izvana i iznutra, ali se nije dao. Oni koji ga nisu napustili (a mnogi su izbjegli) bili su zalog da grad živi. Oni koji su branili Osijek u kojemu je od sprskih granata i skrivenih snajperista poginulo stotine i stotine ljudi – ti su branitelji čast Osijeka. Petokolonaši koji su i tada bili infiltrirani u razne službe, žele tu čast baciti u blato a vjetar im puše u leđa jer su miljenici hrvatske inačice haaškoga pravosuđa, koje se petom kolonom nije opterećivalo – štoviše, od nje je dobivalo sjajna lažna svjedočanstva protiv junaka Domovinskog rata. No, nikada nije kasno.

Hrvoje Hitrec