Crtice iz svakodnevice

Kriza je pokazala da učenici jednostavno ne mogu rabiti stare udžbenike. Eto u udžbeniku za zemljopis, sedmi osnovne, piše da na Islandu teku med i mlijeko, gospodarstvu sjajno ide, banke su pune i snažne. Udžbenik je pisan vjerojatno 2006., a da je pisan i tiskan 2008. opet bi poglavlje o Islandu vrijedilo samo do rujna .Bilježim to bez imalo zluradosti, štoviše. Island je prvi priznao Hrvatsku, i to se ne zaboravlja. Ako Hrvatska ikako može pomoći Islandu, bio bih vrlo sretan. Englezi su mu «pomogli» tako da su zamrznuli islandsku imovinu,na temelju antiterorističkoga zakona, što je prvorazredna svinjarija, i to im Island nikada ne će zaboraviti. Vidio sam tu vijest na nekim televizijama, potražio u hrvatskim dnevnim tiskovinama, ali u njima – ništa. Možda bude. Hrvatsko-islandski kontakti sada bi trebali biti snažniji nego ikad, ako ni zbog čega onda zato da im ispričamo sve što znamo o pakosti službene engleske politike, ne samo od 1945. nego i znatno prije. Pridjev «pakostan» za englesku politiku rabi već general Neustadter, koji je šezdesetih godina 19. stoljeća napisao knjigu o svome prijatelju, banu Jelačiću.

Kad smo već kod udžbenika: tumačeći povijest višim osnovcima, povijesni udžbenik točno kaže da su Bunjevci Hrvati koji su nastanili Bačku i Banat. Taj udžbenik ne čitaju, naravno, u Vojvodini, odnosno u Srbiji, a i da čitaju odmahnuli bi rukom. Ondje je upravo u punom zamahu kampanja koja (ne prvi put) želi uvjeriti Bunjevce da su samo Bunjevci, a ne i Hrvati. Koliko znam, ta kampanja ima i nešto uspjeha, ali se nadam da su vitalnije snage onih Bunjevaca koji znaju da su prije svega Hrvati, da pripadaju hrvatskom nacionalnom korpusu. Hrvatsko kulturno vijeće rado će im pomoći. No što je s hrvatskim državnim institucijama koje bi trebale dići glas. Je li među Hrvate Bunjevce otišao ministar vanjskih poslova, je li uputio kakvu notu ili barem noticu Beogradu i ostalima. Nije. Sudeći po zrelosti, hrvatski vanjski ministar pronađen je među Bečkim dječacima i teško mu je nositi se s odraslim vukovima.

U Istri se ljudi bune protiv tvornice koja zagađuje okoliš, i trebaju se buniti. HKV ih u potpunosti podržava. Međutim, u televizijskom izvješću, stanovita prosvjednica govori o «istarskom narodu». Nemam ništa protiv kada se riječ «narod» kolokvijalno rabi za stanovništvo nekoga kraja, pučanstvo itd., ali kada se možda i u tom smislu govori o «istarskom narodu», postajem oprezan. Izjava je, naime, na crti IDS-ova autonomaštva. A glede zagađivanja i spomenute tvornice i opet se osjeća ruka IDS-a koji je zagađivača srdačno prihvatio. Stranca, naravno.

Još se nije slegla prašina oko Facebooka i prikaza Sanadera s fašističkim insignijama. Policija je pronašla počinitelja, čak mu je pretresla stan, oduzela uređaje itd. što je izazvalo gnjev ne samo ljevice kojoj mladić od srca pripada, nego svih ljudi koji su mislili da postoje internetske slobode i da ne živimo u Kini. Bez obzira što se pokazalo da mladić ima odavno problema s policijom, dakle da je sklon kriminalu, bez obzira što se Sanaderu stvarno ne može prišiti što mu se tom montažom htjelo prilijepiti (ali može štošta drugo), izabran je loš put. Nego, što da se na nekoj montaži pojavio isti političar sa komunističkim insignijama? Ništa. Policija ne bi reagirala, slučaja ne bi bilo. Kažu da će uhvaćeni mladić biti prekršajno kažnjen po nekom zakonu iz devedesete. Po kojem zakonu, nije objašnjeno, ali da takav možebitno postoji, ne bih se čudio, jer znam neke ugledne institucije koje i dan-dana djeluju po zakonu iz devedesete. U svakom slučaju, spomenuti zakon po kojemu će kriminalu sklon SDP-ovac biti kažnjen, treba brzo nadopuniti ili posve promijeniti. Hitna nadopuna bi trebala točno definirati da ni fašističke, ni nacističke ni komunističke insignije u bilo kojemu kontekstu nisu poželjne.

Na ne tako davno održanom «Interliberu» (Međuknjižju) izbio je bio, kao što znate, veliki skandal oko knjige o Židovima, izložene na iranskom štandu. Knjiga je povučena. No, nekoliko metara dalje prodavala se knjiga Carle del Ponte u kojoj se Hrvati nazivaju kurvinim sinovima. Dakle, ne jedan, dva ili deset Hrvata, nego svi Hrvati (valjda u domovini i izvan nje). Knjiga nije povučena. Interliber se održava u Zagrebu. Možda ima kakav sajam knjiga u Iranu, pa ako ondje izlože Carlinu knjigu «Gospođa tužiteljica», eto prilike da i mi tražimo povlačenje. Jer, u Hrvatskoj se može pljuvati po Hrvatima do mile volje.

Drago mi je, kao i svima u Hrvatskoj a ne samo u Dubrovniku, da je kapetan Laptalo oslobođen. Dubrovnik je učinio najviše, odnosno dubrovačka gradonačelnica Dubravka, ne zbog bliskih lokalnih izbora, nego baš kao Gundulićeva Dubravka, jer se radilo o slobodi. Svaka čast. Što je s državne razine učinjeno, nije dovoljno poznato. Nešto valjda i jest, ali tiho i nedovoljno. No kada hrvatskoga državljanina treba izručiti, radi se to bučno i javno, stvaraju se akcijski planovi itd. Na to sam mislio kada sam nedavno napisao da u Hrvatskoj nema osobne ni pravne sigurnosti.

Raspisali se u zadnje vrijeme o Zagorki, s pravom. Vjerojatno će se snimati televizijska serija po njezinoj «Gričkoj vještici». U novinskim feljtonima ističe se da je Zagorka majka feminizma u Hrvatskoj. Nije to posve točno, jer je sredinom 19. stoljeća živjela i pisala «Ilirka» Dragojla Jarnević, koja je ostavila svoj zamašni «Dnevnik» (tisuću stranica), bez svake dvojbe vrlo feministički. U to isto doba bilo je, međutim, još i drugih, ali radikalnijih feministkinja, kojima se gospođica Jarnević nije približila, upravo zato što su bile – radikalne. Njegovala je umjereni feminizam, vrlo ljudski objašnjen i shvatljiv čak i muškarcima. Moglo bi se, dakle, reći da je Zagorka majka, a Jarnevićka baka hrvatskoga feminizma.

Kad već spominjem gospođicu Jarnević, koja je živjela u Karlovcu, eto njezinih rečenica pisanih u prosincu revolucionarne godine 1848. Sjedi ona tako na podosta bučnoj večeri s Vlasima (Srbima) poimence Davidovićem, Aleksićem i Popovićem, sluša što govore i poslije zapisuje : «Od bratinstva i od sloge buncaše oni kod punog stola i čašah, a dobro nam je svima poznato da su pretvorljivi svi Vlasi i da, da ih je veći, ili primjerno jednaki broj u Karlovcu, našeg zakona stanovnike bi već bili poklali i poubijali. Tako pjevasmo, razgovarasmo se i raziđosmo dobre volje.» Napisano je to prije 160 godina.

To više ovaj citat zapinje za oko jer se upravo u to doba njegovalo bratstvo, a u južnoj Ugarskoj tukli se Srbi zajedno s Hrvatima protiv Mađara. Štoviše, kao što znadete, Rajačić je službeno ustoličio Jelačića, a ne Haulik. No ono što možda ne znate jest da su se dan poslije, na Saboru, Hrvati i Srbi već uspjeli posvađati, a kako i ne bi kada je Rajačić tražio da Srijem pripadne srpskoj Vojvodini. «Graeca fides, nulla fides», govorio je često Jelačić, a kaže i Jarnevićka da ta izrjeka «već od starijeh vremenah stoji i o tome se i dandanas osvjedočavamo.» I nadalje tako.

Dok ovo pišem, vijesti javljaju da se na Jadranu, osobito sjevernom, more podiglo više od metra. Ne mogu ne reći da sam u romanu za djecu i mladež pod nazivom «Humandel» opisao isto, i više. Klimatske promjene postaju svakodnevicom, imperij Zemlja vraća udarac.

Hrvoje Hitrec