REKOM iliti novo regionalno povezivanje

Pitali su me privatno, ja odgovaram javno. Naime, pitanje je bilo u svezi s namjerom osnivanja Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima. Inicijativa je bila predstavljena 24. listopada 2008. u Vukovaru. Pokretači su Vesna Teršelič (Documenta, Hrvatska), Fond za humanitarno pravo (Nataša Kandić, Srbija) i Istraživačko-dokumentacioni centar ( Mirsad Tokača, BiH). Uključena bi bila cijela bivša Jugoslavija, s tim da Kosovo nastupa samostalno. Radi se, dakle, o razvitku zapadnobalkanske zajednice, jer je uočeno da «civilno društvo» ponešto zaostaje za regionalnim jedinstvom država i vlada, u zadnje vrijeme žalibože neznatno zamrznutim zbog durenja Srbije oko Kosova .Ne želim biti ciničan, štoviše, kada su u pitanju ratni zločini i potraga za nestalima (više od 17 000 s područja bivše Jugoslavije) suosjećam s obiteljima bilo gdje se nalazile, no dužnost mi je upozoriti što se to iza brijega valja.

Prije konačnoga odgovora na pitanje o REKOM-u još nekoliko podataka. REKOM pritisnuti vlade i države da oslužbene tu regionalnu komisiju. U svrhu toga pritiska šalju pozive na sve strane, ali se žale da «udruge žrtava ratova ne pokazuju volju da se pridruže». Čini se da minimalan uspjeh imaju jedino u Hrvatskoj, gdje su se od spomenutih udruga odazvale ipak dvije, ali su se zato prijavile mnoge koje nemaju ama baš nikakve veze s ratom ni žrtvama, istospolne i biljne. Tim dvjema koje su se odazvale ne zamjeram, jer njihov očaj nema granica, očaj zbog spoznaje da ni danas ne znaju sudbinu svojih sinova. Pokretači kažu da su daleko od politike, a njihov mentor Zoran Pajić, inače profesor u Londonu, daje znakovitu izjavu (valjda i da se distancira od Haaga) da «ne želimo pisati historiju i utvrđivati tko je počeo rat».

Prvi dio rečenice je pohvalan, drugi je drzak. No, ono što me je najviše privuklo, jest «sadržaj rada» te regionalne komisije. Dakle, koliko sam shvatio, ona bi «utvrđivala činjenice kao istražno tijelo», a zatim bi se na temelju istraga pokretala suđenja za ratne zločine, s tim što autori ipak dopuštaju da bi potonje bio posao pravosuđa. I sada, šlag na tortu: komisija bi imala pristup arhivima, a posebno arhivima vojnih i policijskih jedinica. Dakle, molim – ako Hrvati nisu ništa naučili iz iskustva Haaškoga suda, neka pristupe sada Regionalnom sudu, odnosno podupru regionalnu komisiju koja će rovati po arhivima vojnih i policijskih postrojba kako bi još ponekoga, a možda i više, od hrvatskih branitelja strpala u zatvore, ni krive ni dužne. Strpala bi ta komisija i poneke iz «ostalih republika», ali samo u svrhu ravnoteže, a u pitanja «tko je počeo rat» odnosno tko je agresor a tko je žrtva, ne bi ulazila..

Pa ako me pitate privatno ili javno o tom fantomskom REKOM-u, odgovaram: dalje od te zamisli. Neka naši hrvatski Bajići i Pajići pritisnu neke od onih koji se slobodno šeću Hrvatskom, a branitelji znaju da su ti likovi bili u neprijateljskim redovima i štoviše činili zločine – pa će likovi propjevati i o svojim partnerima i o mjestima na kojima su zakopane njihove žrtve, te će se tako barem donekle smanjiti broj od više od tisuće nestalih hrvatskih branitelja i civila, odnosno saznati njihova sudbina. Institucije nacionalne države moraju funkcionirati i ne mogu i ne smiju prenositi svoje ovlasti ni na koju nadnacionalnu tvorevinu, a nekmoli na nekakvi savez udruga projugoslavenskoga karaktera.

Hrvoje Hitrec