Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 Oko polovice siječnja

Polarne hladnoće, u Zagrebu viđeni pingvini, ljudi traumatizirani ne samo od slabijih i jačih potresa nego i više od razularene birokracije koja u zahtjevima za obnovu stanova i kuća traži od njih otprilike stotinu Hitrecpapira. Nema toga potresa, nema te kataklizme i nesreće koja može potresti i naškoditi besmrtnoj birokraciji u Hrvatskoj, nema toga čovjeka kojega ne može još više unesrećiti, a sve da bi ona bila sretna, jer je svrha njezina postojanja zagorčiti ljudima život, njezina je uloga razoriti logiku i otežati život ljudima gdje može i kada god može, a da je kreativna, jest, umjetnici se mogu sakriti pred kreativnošću birokracije, dosjetkama, domišljajima, procedurama koje na kraju nitko ne razumije. I u tomu je bit. Tako nastaju kaste nevidljivih i nedodirljivih, cijepljenih protiv zdravoga razuma i društvene solidarnosti iz koje je birokracija sama sebe izuzela, uživajući u kafkijanskim doskočicama koje suvremena tehnologija nije smanjila, naprotiv, za običnoga građanina koji se, posebno u poodmaklim godinama, ne snalazi u virtualnom svijetu, putovi do cilja su toliko komplicirani da moraju tražiti pomoć specijalista, a i oni se hvataju za glavu. Definicija: birokracija je samozadovoljna družba sociopata.

Na Banovini je još u tijeku prvotno spašavanje ljudi od hladnoće i gladi, nalaženje utočišta za stradale, rušenje svega što je potres drastično narušio i urušio, birokracija čeka da se tlo smiri i smišlja nove formulare koje će ljudi valjda Birokracijaispunjavati u kontejnerima pred srušenom kućicom i štalom, pretraživati ruševine da nađu dokumente, brisati suze promrzlim prstima.

I dok traje tragedija gotovo epskih razmjera, dok mnogi ne znaju kako nastaviti život, dok bi sve sile, snage i umovi trebali biti usredotočeni na ljudske nevolje i patnje, dok volonteri riskiraju zdravlje, a vrsni kuhari kuhaju (ili su kuhali) topla jela, dok navijači i igrači Dinama lopataju ili donose donacije, dok Torcida na Milanovićevo iznenađenje pomaže pripadnicima srpske i ne samo srpske manjine, neki u Zagrebu nemaju drugoga posla nego donositi akcijske planove o govoru mržnje, kao što se neki dan i zbilo, a koliko vidim iz teksta “predmet” progona bit će (i) isti ti navijači kada se bude igrala neka utakmica “visokog rizika”. Premda vlast ne želi reći da se akcijski plan donosi poradi pucnjave, već pomalo zaboravljene, na Trgu sv. Marka, ta je pucačina bez sumnje povod velikoj žurnosti, požurivanju policije i tužitelja, u stvari dobrodošao izolirani incident koji je užasno uplašio Velikoga vođu. No dobro, nasilja, čak oružanog, ne smije biti i tu smo se svi složili. Ali teško ćemo se složiti da akcijski plan obuhvati sve što se obuhvatiti može i složi upute ne za rafale nego za govor. “Govor mržnje”. U javnu je raspravu (ha) upućen ni više ni manje nego protokol o postupanju u slučaju zločina iz mržnje, kojim se zahtijeva ne samo sankcioniranje zločina iz mržnje, što je u redu, nego i nedefiniranoga govora mržnje u koji bunar se može svašta baciti i ljude uhićivati zbog verbalnoga delikta, koji navodno u samostalnoj Hrvatskoj ne postoji, ali postoji i ne razlikuje se u glavama vlastodržaca od onoga u komunističkom jugoslavenskom sustavu. Najavljuju se popisi, objedinjeni u Uredu za ljudska prava i prava nacionalnih manjina kojim upravljaju manjinci, pa se može pretpostaviti da će biti senzibilizirani, je li, da vide i trun u oku većinaca, a u svojem oku ni brvno.

Da vidimo kako stoje stvari u vrhovnom zakonu i manje vrhovnima: Ustav ima članak 39., čini mi se, gdje je sve Ustav RHukratko rečeno, postoji članak u Kaznenom zakonu, 385., čini mi se, koji govori o poticanju na nasilje i mržnju, a kada je i kako dometnut “govor mržnje” ne sjećam se, ali jest. Zakon o elektroničkim medijima (upravo pred promjenama) kaže da “nije dopušteno širiti mržnju na nekoj od diskriminatornih osnova iz Zakona o suzbijanju diskriminacije (znači još jedan zakon), kao ni antisemitizam, ksenofobiju, ideje fašističkih, nacionalističkih (!) komunističkih i drugih totalitarnih režima.” Znači, zakona imamo kao pljeve, a rečeni protokol je samo požurnica, valjda. Nije, nego novi i prozirni pokušaj da se ušutka i poništi jedno od najvećih dostignuća slobodnoga svijeta, to jest sloboda govora. Hrvatska je upravo u fazi podosta vidljivog prijelaza iz autoritarnoga u totalitarni režim.

Ne volim citirati druge autore, kao što znate, ali odstupam od toga pravila. Na kanadskog političara i ekonomista imenom Pierre Lemieux naišao sam davnih dana kada je objavio knjigu o slobodi pušenja (cigareta), pa mi je postao bliskim. Isti taj profesor o slobodi govora i stupidnosti zakona o “zabrani mržnje” piše: “Uvjeravaju nas da zakoni o zabrani mržnje (hate laws) služe zaštiti društvenoga mira. Ali, zar povijest nije dokazala da su sloboda govora, sloboda religija i sloboda pojedinca općenito, najdjelotvorniji društveni mehanizmi ikada otkriveni za promociju tolerancije i mira. S druge strane, cenzura je jedan od najsigurnijih putova prema viktimizaciji, političkim sukobima, netoleranciji i nasilju.” Baš tako. Ja sam, moram ponoviti, jedan od autora prvoga Zakona o informiranju, onoga koji je Cenzuranakon desetljeća i desetljeća komunističkoga terora ukinuo verbalni delikt, bacio ga, štono riječ, u ropotarnicu povijesti. Iz kojega je smeća opet sada iskopan i bačen hrvatskomu narodu da ne može slobodno govoriti, da ga vrati u stanje neslobode. Ja mrzim, eto javno priznajem, mrzim likove koji misle da će svojim protokolima stvoriti carstvo novoga jednoumlja, već i zato što na način kako su zamislili njihov projekt ne može i ne će uspjeti. Predugo smo mi Hrvati bili ušutkivani, marginalizirani, zatvarani, ubijani, imamo i mi radare i te kako snažne da razumijemo kako nas žele vratiti u ona vremena. Da budem jasan: nema te pojave ili osobe u hrvatskom društvenom i državnom životu o kojoj se hrvatski čovjek ne može izjasniti, na uljudan ili neuljudan način, na zgodan i nezgodan ,a proglasiti takav verbalni čin zločinom ravno je zločinu. Recentna potraga za “gnijezdima mržnje”, sudeći po tekstu protokola, stvaranje popisa (spiskova, rekli bi nekad) – uostalom spiskove već odavno radi SNV pa će ih sada “oslužbeniti “preko spomentog Ureda – samo će uzbuniti ljude i dovesti do nemira. Tako vlast izaziva vraga, posve nepotrebno. Vidljivo je da se ni na jednom mjestu u svim tim zakonima i protokolima ne spominju Hrvati, izbrisani su, samo su oni izuzeti jer se valjda, njih i Hrvatsku može mrziti bez sankcija, i to iz klubova bliskih onima koji se u nedavnoj prošlosti nisu zadržali na slobodi govora, nego govor pretočili u oružano nasilje i pokušaj zatiranja hrvatskoga naroda, a sada kreću iz početka, iz mita o ugroženosti koje nema do važnosti koju nemaju - osim u nostalgičnim mokrim snovima - ali imaju saveznike iz redova hrvatske političke naive ili klasične izdaje. I svi su oni zapanjeni kako je velika hrvatska duša, koja sve to vidi, ali u tragedijama poput banovinske pomaže svim nevoljnicima, ne zato što je zaboravila bližu povijest, nego iz baštinjenog, kršćanskog poriva, odgoja u obitelji i katoličkoga nauka.

Solidarnost i milosrđe, caritas.

Dežurni imbecili iz Zagreba, a ne iz Portlanda, antife zvani, uključeni u sve pore života od politike do umjetnosti, već trljaju ruke, znaju kako će stvari okrenuti u svoju korist. Eto su se već obrecnuli na govor biskupa Košića koji je kronološkim redom nabrojio od koga su stradali ljudi na Banovini (i ne samo na Banovini), znači: Osmanlije, Vlado Košićkomunisti, Srbi i sada potres. Govorio je u dane sjećanja na junačku obranu Gvozdanskog ,na hrvatske junake koji su do smrti branili utvrdu, a kada su Turci ušli u grad našli smrznute branitelje i toliko bili zapanjeni njihovom hrabrošću da su im priredili kršćanski ukop. Glede komunista, činjenice iz toga doba možete saznati od bilo kojeg starijeg stanovnika Petrinje, Gline, ali i Siska, teška hrvatska šutnja ondje gotovo da i nije bila prekidana, čak ni u Hrvatskom proljeću. Ni oni Hrvati koji su sudjelovali u pokretu otpora u vrijeme Drugoga svjetskog rata, nisu pošteđeni. Nedavno emitiran dokumentarni film o Janku Bobetku još je jednom podsjetio na strahote zabluda mladih Hrvata koji su ginuli za tuđe, moskovske interese i staljinističku revoluciju, majka Bobetkova ostala bez svih sinova osim Janka koji je nakon nekoga vremena i sam postao žrtvom beogradskih, srbijanskih smicalica, u poodmakloj dobi nakon godina i godina prisilnog umirovljenja postao ocem Hrvatske vojske, kako su ga zapovjednici nazvali. U zadnjim danima života opet je postao žrtvom onih koji mu to nisu oprostili, a došli opet na vlast, te ga pokušali izručiti Haagu. Ta životna priča zaslužuje roman, u njoj je komprimirana nesretna hrvatska povijest dvadesetoga stoljeća, ali i početka idućeg. Što sam još izostavio od Košićeva nabrajanja, djelomično, aha – Srbe. Oni su neizostavni u toj pripovijesti o Banovini, banili se i nametnuli kao arbitri i gazde svekolikog života, nedodirljivi. Čim su osjetili da bi se mogla stvoriti nekakva hrvatska država, a ne može hrvatska država biti nego ustaška, krenuli su za svaki slučaj odmah ubijati i proganjati Hrvate. Na kraju su sve izgubili. Ostali neki, neki se vratili, kuće su obnovljene svima, a ne samo njima, i sada je središnje pitanje tko je obnavljao kuće, a ne tko ih je rušio po Banovini da se zatre trag hrvatskoga imena, sakralna i ina zdanja. Hrvati, kakvi već jesu, odlučiše sada da na tren ostave povijest po strani u vremenima prirodnih katastrofa, hrvatska se mladost prva pojavila na ruševinama ne čekajući poziv iz Zagreba, gdje su bili više zabavljeni akcijskim planom, kao što rekoh, pod čiji će udar rečeni volonteri doći ako zucnu nešto protiv novoga normalnog, to jest novog jednoumlja.

Hrvatski jezik – pogled iz Rusije

Čitatelji ovoga portala dobro znaju tko je Artur Bagdasarov. Ipak, da ponovimo: rođen svršetkom pedesetih prošloga Bagdasarovstoljeća u Bakuu, studirao slavistiku u Petrogradu, doktorirao disertacijom o razlikama hrvatskoga i srpskog jezika, od početka osamdesetih živi u Moskvi i na više fakulteta predaje hrvatski jezik i sociolingvistiku. Jedan od najzaslužnijih (ili najzaslužniji) što se u Rusiji hrvatski jezik predaje odvojeno od srpskog, za razliku od sveučilišta u dičnoj nam Uniji, gdje se nikako ne mogu odvojiti od slavističkih zabluda, premda je hrvatski jedan od službenih jezika Unije u kojoj žive. U vrijeme dok je INA još bila INA, a njezina nagrada ugledna, dobio ju je Bagdasarov za afirmaciju hrvatskoga jezika i kroatistike. Do tada je već bio objavio monografiju Hrvatski književni jezik druge polovice 20. stoljeća, Hrvatsko-ruski rječnik, Hrvatski jezik za početnike, Kratku gramatiku hrvatskoga jezika i još mnogo toga, a Hrvatima u nekoliko knjiga otkrio stare hrvatske veze s Armenijom.

Kada su se u hrvatsko jezikoslovlje uvukli jazavci, a u Hrvatskoj se o njima čuo tek poneki ogorčeni glas, Bagdasarov je beskompromisno nastupio razumijevajući da je Institut za jezik i jezikoslovlje krenuo putem političkoga diktata iz vremena ministra Željka Jovanovića, potirajući dostignuća divova hrvatske lingvistike, a pod palicom nevelikog jezikoslovca koji se obrušavao na sve protivnike, pa i na Artura Bagdasarova, odričući mu pravo da se “miješa” u hrvatske posle. O svemu tome (između ostaloga) piše Bagdasarov u knjizi Hrvatski jezik – Pogled iz Rusije, pa i o sablazni do tada neviđenoj, kada je Jozić tužio dr. Natašu Bašić kaznenom sudu (!), o čemu veli: “ Prvi je put državna rječnikustanova protiv autora kritike izrečene u stručnom časopisu podignula kaznenu prijavu.” (Usput, sud je dao za pravo dr. Bašić).

No, to je ipak samo dio, ne i nevažan, knjige koju sažeto predstavljam. U ostalim poglavljima dr. Bagdasarov piše o normativnoj pravopisnoj hijerarhiji, dovodeći s pravom u pitanje dvosmislena “ rješenja” o preporučenoj i dopuštenoj normi, sa zaključkom u jednoj rečenici: Norma u jeziku ili postoji ili ne postoji, ili jest stilski obilježena ili nije. Ironično govori o pokušajima (neslavnim) konstruiranja nepostojećeg “zajedničkog jezika”, kao i o izmišljenom “štokavskom jeziku”. U poglavlju Leksikologija objašnjava razlike između riječi, dotično njihovu uporabu na raznim stranama ( primjerice : sinoda, sinod, itd.), a u Stilistici se pita postoji li crkveni stil hrvatskoga jezika.

U svemu, knjiga stručna i polemična, iz pera kroatista za kojega je jedna hrvatska jezikoslovka kazala da bi ga trebalo nositi kao kap vode na dlanu. A nego što? Oni koji ne znaju puno ili imaju predrasude o Rusiji ( u nekim slučajevima s pravom) začudit će se da je hrvatski ondje sve popularniji i sve se više studenata za nj zanima. Zato i novoj knjizi i autoru treba odati priznanje na upravo strastvenoj privrženosti hrvatskom jeziku i velikim simpatijama prema Hrvatskoj. Knjiga je tiskana u Moskvi, s hrvatskim pleterom na naslovnoj stranici.

O slobodi izražavanja iz moje prakse

Da bivši dvostruki predsjednik države (Bože mili ..) Stjepan Mesić voli tužiti sve koji se navodno ogriješe o njegovu osobu, poznato je. Tako je prije sedam ili osam godina tužio i mene Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu, ja izjavio da nisam kriv i odbio sam se ispričati, ali je sud ustanovio da sam ipak kriv. Žalio se ja Županijskom sudu, ali je taj potvrdio presudu općinskoga. Ma dobro, i nad popom ima pop, pa sam se požalio Ustavnom sudu, vrlo dobro sročenim tekstom odvjetnika Srećka Ilića. Prolazile su godine, kadli se ipak oglasio Ustavni sud i odlučio da sam u pravu. Pisale o tome novine kao o čudu neviđenom. Ali regule su valjda takve da se stvari opet vraćaju na općinski sudkazneni sud, te su se i vratile. “Predmet” došao do sutkinje koja me je prvi put osudila, pa ne će valjda mijenjati mišljenje, i tako sam opet proglašen krivim, a da odluka Ustavnoga suda u presudi nije ni spomenuta. Hm, onda ja opet na županijski kazneni, žalim se, županijski valjda vidi da tu nešto nije u redu, pa vraća “predmet”, to jest mene, na općinski sud, s napomenom da trebam doći pred drugoga suca (ili sutkinju). I došao sam. Na kraju ove sapunice, nešto poslije Nove godine, dobivam presudu općinskoga suda, oslobađajuću. Nisam kriv. Pa to sam i ja prije osam godina tvrdio. Ali ima još: sada se druga strana može žaliti.

U obrazloženju oslobađajuće presude navode se presedani iz sudske prakse Europskoga suda za ljudska prava, u odlukama Mladina d.d. Ljubljana protiv Slovenije, Lopes Gomes da Silva protiv Portugala i Oberschlick protiv Republike Austrije, kao i sudska praksa Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci broj U-III- 1084/2015 od 10. prosinca 2019. Također se kaže da nije utvrđeno postojanje prijeke društvene potrebe da se pravu tužitelja (Mesić) na zaštitu njegova ugleda dade prednost nad pravom optuženika (H.H.) na slobodu izražavanja i općeg interesa za zaštitu slobode izražavanja kada je riječ o raspravi od javnog interesa.

Hrvoje Hitrec

 

Sri, 3-03-2021, 03:07:58

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.