Zloraba tolerancije

Svake subote oko podne, Zagreb u studenome ima poneki prosvjed. Pretprošle subote dečki i cure su prosvjedovali protiv nasilja, a povod je bila smrt mladoga Luke Ritza. Bilo je dosta ljudi, pretežito mladih, ali ne u onom broju koji bi se mogao očekivati. U svakom slučaju, prolaznici koji su zastajkivali, popratili su skup sa simpatijama i sućuti. Prošle, pak, subote, vidjeli smo jedan drugi skup, koji nije budio ama baš nikakve simpatije. Povorka od pedesetak ljudi, ne više (javljeno je da ih je bilo stotinu), krenula je s Kolodvora, pa preko Trga bana Jelačića kroz Jurišićevu i tako sve do Trga žrtava fašizma. Vidio sam povorku kada je skretala u Draškovićevu: istospolna multikolorna zastava, zelena zastava i zatim jednan vrlo veliki trasparent u crnim, odbojnim bojama, na kojemu je pisalo Živela antifašistička borba, a ne «Živjela antifašistička borba» , kako su prenijele novine. U Dnevniku HTV-a taj je transparent prešućen, u jednim novinama sam vidio da spominju tekst «Živjela….» , što je krivotvorina. Da, bio je i jedan slogan koji podsjeća na pretprošlu subotu i prosvjed protiv nasilja nad mladima, naime «Tata, kupi mi pancirku».

Ostali navedeni slogani nisu me iznenadili, ali se nisam dobro osjećao vidjevši da je mala četa pokušala posvojiti i mladež koja opravdano traži sigurne ulice, ali sa spomenutom četom nema ama baš ništa zajedničko. Inače, policije je bilo dvostruko više od prosvjednika, odnosno boraca za toleranciju, kako se prikazuju. Zagrepčani su srdito prolazili, jer puk je star i mudar. Osjetili su da se tu ne radi o toleranciji ili netoleranciji, nego o zlorabi plemenite ideje, makar nisu odmah znali (do večeri, do večernjih vijesti), da su očevi toga skupa i govornici na Trgu žrtava fašizma bili Zoran Pusić, Fumić i Teršelička, sve redom tolerantni ljudi koje moraju štititi kordoni policije, vidljivi u kombijima i nevidljivi, ah, posebno meni. U čemu je zloraba, između ostaloga? Tko to nije, a tko jest tolerantan? Da vidimo, recimo, moj slučaj. Jesam li ja tolerantan? U davna vremena, kada su Fumićevi i Pusićevi jugokomunisti tretirali istospolce kao kriminalce, ja sam kao mladi pisac objavio roman u kojemu postoji i jedan kraći lezbijski ulomak.

U drugom jednom romanu delikatno je naznačen homoseksualni odnos dvojice muškaraca. Pa što? Fikcija je jedno, život je drugo, rekli biste. No, ni kao privatna osoba nisam netolerantan prema multikolorima, ali postajem netolerantan u trenutku kada javno i nasilno demonstriraju svoje sklonosti, još u pratnji hrvatske policije, jer onda manjina zlostavlja većinu, a većini se polako diže tlak. No dobro, a što je sa zelenima? Tko njih zlostavlja? Ako su doista zeleni, onda je većina s njima, jer svi žele friški zrak, zdravu hranu, čisto more, rijeke, itd. Otkud onda zeleni u toj povorci? Ili to i nisu nikakvi zeleni, nego neokomunistički budalaši, koji tako obojeni u zaštitu prirode, koriste priliku za larmanje, pod zaštitom hrvatske policije. Ali što je s onom namjerno sprskim jezikom sročenom parolom o antifašizmu? Jesmo li mi, jesam li ja, možda protiv antifašista, odnosno za fašizam? Što mi to na mojoj zagrebačkoj ulici neki kreten želi reći? No upitaš li ga je li za antikomunizam, onda će sav pocrvenjeti od bijesa, kažeš li mu da su fašizam i komunizam braća po zlu, komunizam po broju žrtava možda je opakiji, odmah će izvući tvrdnju da su komunisti bili antifašisti, i tu razgovor prestaje. Uporabom srpskoga oblika glagola živjeti, nositelj transparenta želi ujedno reći: mi smo antifašisti, a vi Hrvati ste ustaše. A sve pod pratnjom hrvatske policije. I sve na Dan tolerancije, ili kako se već zove.

Veza Carle del Ponte s komunističkim zločinima

U gore spomenutom slučaju, radi se o četničkoj provokaciji usred Zagreba, koja zatim u nazočnosti Pusića, Fumića i Teršeličke dobiva jugoslavenske, komunističke i uopće protuhrvatske konotacije, te se sav taj šljam povezan u protuhrvatsku demonstraciju dobro zabavlja u glavnom gradu svih Hrvata, uz pratnju policije. I tu je sva bijeda naše «tolerancije». Istospolci i zeleni, a posebno dobrano iskorišteni (tata,kupi mi pancirku) mladi ljudi, samo su dodatak glavnom jelu, to jest antihrvatstvu. Da jest kako nije, policija je trebala odvesti u pritvor Pusića, Fumića i Teršeličku, a Bajić i Pajić podignuti optužnicu, jer koristeći floskulu o «govoru mržnje» ti ljudi upravo šire mržnju protiv svih koji nisu kao oni, dakle protiv velike većine, protiv hrvatskoga naroda u cjelini. Ali spomenuo sam Carlu del Ponte. Naime, Pusić, Fumić i Teršelička nikada i nigdje, kao i likovi poput Puhovskog, Latina ili A. Stankovića, našli za shodno da prosvjeduju protiv činjenice da još nitko nije odgovarao za komunističke zločine počinjene nad Hrvatima nakon svršetka Drugoga svjetskog rata. Prema tim zločinima su tolerantni, prema počiniteljima i nalogodavcima. Posebno prema Titu. A što kaže Carla del Ponte? Vjerojatno sam među onima koji su napisali najveći broj redaka o liku i djelu bivše haaške tužiteljice, sa svim atributima koje zaslužuje. Međutim, kada sam pročitao njezin predgovor vlastitoj knjizi, na trenutak sam zastao. Govoreći i Mladiću i Karadžiću, Carla del Ponte kaže:

«Tribunal ih je optužio za zločine koji su se među ostalim, ticali opsade Sarajeva, operacija etničkog čišćenja zbog kojih su stotine tisuća ljudi ostale bez krova nad glavom, te ubijanja oko sedam i pol tisuća zarobljenih muslimanskih muškaraca i dječaka u Srebrenici, najvećem masakru u Europi nakon II svjetskog rata kad su komunistički odredi smrti poubijali nebrojene tisuće zarobljenika koje su saveznici nasilno vratili Jugoslaviji» Zanimljivo, Carla del Ponte još jednom, u spomenutom predgovoru spominje komunističke zločine poslije 2. svjetskog rata, govoreći o «međunarodnoj kampanji u cilju okončanja kulture nekažnjivosti koju su tijekom povijesti uživali ljudi poput Pol Pota, koji su kambodžanska polja natopili ljudskom krvlju, časnici koji su naredili da se pobiju tisuće nasilno vraćenih jugoslavenskih zarobljenika 1945…» Dakle, bez obzira na terminologiju, Carla del Ponte govori o masakru nad Hrvatima (te Slovencima, muslimanima, Srbima ) na Bleiburgu i Križnim putovima. Govori o «kulturi nekažnjivosti». Pol Potove masakre može jedino usporediti sa zločinima jugoslavenske vojske 1945. i jugokomunističkosrpske 1992. do 1995. Za sada joj (u ovom tekstu, privremeno) progledajmo kroz prste 1991., Vukovar i Škabrnju, ali ćemo se na to vratiti. Carla de Ponte izbjegava reći tko je bio zapovjednik «komunističkih odreda smrti», podatak koji i njoj i Pusićima nedostaje, ali neizravno uspoređuje Tita i Pol Pota, što je točno.

Kultura nekažnjivosti

Glede komunističkih zločina počinjenih poslije svršetka II svjetskog rata, Carla del Ponte je, dakle u pravu. Glede kulture nekažnjivosti, još više. Ja u toj kulturi živim već šezdeset tri godine. Budući da imam dobre živce, nisam pretjerano inzistirao da prestanem živjeti u toj kulturi ni u prvoj polovici devedesetih, jer nije bilo vrijeme da se nit te kulture prekine, trebalo se tući da opet cijeli hrvatski narod ne doživi masakr, premda se on u dijelovima Hrvatske i opet dogodio. Manje tolerantan prema kulturi nekažnjivosti bio sam u drugoj polovici devedesetih, te i poslije, ali se uvijek našlo razloga za stavljanje pod tepih uhićenja i suđenja za zločine nad Hrvatima 1945. Onda je došao Račan, zatim Sanader, a uz obojicu Mesić koji od silnih ustaša ne vidi komunističkog zločinca. Tako i nadalje živim u kulturi nekažnjivosti. Kao što danas Vukovarom šeću njegovi krvnici, tako su pokraj mene desetljećima prolazili komunistički krvnici, s tom razlikom što nisam znao tko su oni i da su to što jesu, a vukovarski Hrvati znaju – no opet smo na istom. Ni jedne ni druge u samostalnoj hrvatskoj državi nitko ništa ne pita, slobodni su, znaju da ih Bajić i Pajić ne će taknuti. Pripadnici komunističkih odreda smrti o kojima govori del Ponte umrli su ili će umrijeti u nekoj udobnoj bolnici.

Tako ja, dakle, napokon o Carli tužiteljici u pozitivnom smislu. Ostalo što se o njoj ima reći krajnje je, naravno negativno, prvenstveno zato što Švicarka nije shvatila da su 1945. i 1991. povezane hrvatskom krvlju, da su 1991. Srbi (i Crnogorci) htjeli ostvariti ono što im de jure nije uspjelo s tada novom Jugoslavijom, premda su de facto bili i gospodari Hrvatske. I što se dala navući (engleska posla i onda i sada ) da pripomogne Srbima tražeći lažnu ravnotežu u izmišljenim hrvatskim zločinima. Za ilustraciju: u već spominjanom predgovoru nema hrvatskih generala, oni će doći na red tek kada bude uspostavljena «aktivna konstrukcija» iliti, kako bi rekla Višnja Starešina – «haaška formula». Te će tako i Carla del Ponte postati zastupnicom kulture nekažnjivosti kada je riječ o agresorima i agresiji, pa na taj način cijela njezina tašta autohagiografija pada u vodu.

Zašto Tadić baš sada?

Srbijanski predsjednik Tadić prije nekoliko dana traži od Hrvatske ispriku za zla počinjena nad srpskim narodom. Zašto baš sada i opet? Zato jer (u utorak, čini mi se ) Međunarodni sud pravde u Haagu (ne onaj «naš» Haaški sud) treba odlučiti je li Srbija počinila agresiju nad Hrvatskom, i to na način ne samo agresivan nego i genocidan. Odluka je donesena već relativno davno, kada isti taj sud nije osudio Srbiju za genocid u BiH. Genocida je bilo, reče tada sud, samo u Srebrenici, a kakve to veze ima sa Srbijom, molim vas lijepo? Dakle, s velikom sigurnošću može se reći da će vuk pojesti magare, te da će kultura nekažnjivosti i nadalje živjeti. S tim da vrli sud pravde možda spomene Vukovar, ali ne vjerujem: Vukovarci su se srčano branili, dakle pucali su i pogađali. Trebali su se odmah predati, tako da ih odmah ubiju, te bi s tim bila ispunjena mogućnost da se Srbija barem za Vukovar proglasi genocidnom. Ali oni su pucali, i tek poslije su preživjeli poubijani. Osim onih koji su čudom preživjeli, kao jedan od zapovjednika obrane Vukovara, Petar Janjić Tromblon, čiju sam knjigu «Žedni krvi, gladni izdaje» nekidan promovirao (uz ostale), i to treće izdanje! U pet tisuća primjeraka, što je za naše prilike doista impresivno. U tom, trećem izdanju, Tromblon je otisnuo kratku opasku koja se bila pojavila u prvom i drugom izdanju, naime da Ministarstvo kulture (u osobi Čedomira Višnjića) nije bilo voljno financijski poduprijeti Janjićevu knjigu.

Eto, obljetnica vukovarske tragedije, pada, upravo je pred vratima. O izvrsnoj knjizi Petra Janjića, vukovarskog branitelja, prosuđuje velikosprski antologičar. Obljetnicu hrvatske tragedije, koja traje stoljećima, ne slavimo, jer je permanentna. Doista možemo reći: Idemo dalje. I dok pišem ove retke, čujem da «Sarajevo» traži hrvatske generale? Kada čitam dalje, vidim da ih traži «Banjaluka». Hrvatski pravdoznanci već poslušno stoje na zadnjim nogama, već ispituju Rojsa, a zatim će i druge hrvatske generale, koji nisu po hrvatskim i haaškim tamnicama. Priča o balkanskoj suradnji i međusobnom surađivanju, navodno vezana uz mafiju, dobiva druge dimenzije, ali ne će proći.

Hrvoje Hitrec