Beskonačni porazi Dobrice Ćosića

Vjerojatno ne čitate beogradski «Nin». Ne čitam ga ni ja, ali s vremena na vrijeme dođe i do mene poneki napis, pa ga pročitam jer mi ćirilica ne zadaje teškoće. Tako sam nedavno dobio članak objavljen svršetkom listopada, pod naslovom «Naši porazi nisu konačni». Naime, na skupu posvećenom liku i djelu Dobrice Ćosića, pojavio se Ćosić osobno i rekao, otprilike, da je knjigom «Vreme vlasti» završio svoj romansijerski ciklus, štoviše, da napisao svoj posljednji roman. O književnosti nije htio govoriti, pa ni svojoj, nego je održao vrlo dug i naporan govor o «srpskoj krivici» u bližoj povijesti. Ukoliko ste taj govor pročitali u «Ninu» ili gdje drugdje, ispričavam se što vas gnjavim. Ako niste, evo o čemu je riječ. Ćosić, jedan od apologeta velikosrpske misli i prakse, godine Gospodnje 2008. kaže: «Mi ne možemo ozdraviti kao nacija ako svjesno ne progovorimo o svojim zabludama i zločinima koje smo činili u Drugom svjetskom ratu, građanskom ratu, titoizmu, Miloševićevom režimu, ratovima s Hrvatima, Muslimanima i Albancima. Ako svi šutimo, svi smo krivci. Zločin postaje normalan. Predajemo se ravnodušnosti i nihilizmu.»

Svoj politički životni put Dobrica Ćosić sada promatra s historijske distance i uopće mu se ne sviđa. Govori kako je l945. kao kandidat za narodnog poslanika obećao narodu socijalizam i sretnu budućnost, a ostvario se titoizam (koji je značio «raspad srpskog nacionalnog bića», veli autor) .Potom nije imao sreće kada se borio za «velike nacionalne ciljeve», sve je završilo kako je već završilo, a u velikom finalu su Amerika i l9 zemalja Zapadne alijanse « povele Mali svetski rat protiv Srbije, iz vasione». Ćosić priznaje da je poražen, zajedno s ostalima koji su se borili za velike nacionalne ciljeve, ali odmah potom izgovara dvosmislenu rečenicu: «Ti porazi nisu konačni». Jedinu svijetlu točku nalazi u «Republici srpskoj» koja je dokaz da «smo osvojili i neke istorijske pobede, i u uvjerenju «umnih i hrabrih ljudi sveta da smo na strani pravde i prava«.

Ne objašnjavajući koji su to umni i hrabri ljudi, Ćosić dalje lamentira o osamljenoj borbi Srbije u trenutcima raspada Jugoslavije. Ta borba ne bi bila potrebna da je Srbija pristala uz Ameriku, EU i Njemačku, odnosno da je tako žrtvovala dva i pol milijuna Srba i prepustila ih» progonu i uništenju ustaške Hrvatske i mudžahedinske Bosne». Tako Ćosić nastavlja sa starom pjesmom o ugroženosti Srba, nastavlja otrcanu priču iza koje se skriva agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, u cilju stvaranja Velike Srbije, nedosanjanoga sna ovoga pisca i političara. Upravo tako, otrcano, izgleda Ćosić i na priloženoj svježoj fotografiji. Ovako dalje plače: « Iako smo okupirani u Bosni i na Kosovu i prognani iz Hrvatske, iako nismo hteli ni izazvali rat sa Slovencima, Hrvatima i Muslimanima, mi smo osuđeni da smo izvršili agresiju na Hrvatsku, Bosnu i Kosovo.» Krivotvorenje povijesti se nastavlja, s napomenom da Ćosić naravno nije u pravu ni kada kaže da su «osuđeni», jer nikakve osude za agresiju na žalost nema, pa ni procesa koji bi do nje doveo, štoviše, blagonakloni Haaški sud (njegovo tužilaštvo) o rečenim agresijama ne želi ni čuti niti ih suditi, kao što ne želi čuti ni Ćosić.

Također Ćosić laže da su Amerika i EU podržali «secesioniste», jer znamo kakve su bile upute Jugoslavenskoj armiji. Ako su poslije «secesionisti» i dobili potporu, ne vojnu ali u smislu priznanja nezavisnosti novih ( starih, u hrvatskom slučaju) država, može se zahvaliti upravo činjenici na koju sam Ćosić upozorava, naime, « da je Srbija nesrećno pokušala da zaštiti delove svoga naroda». Srbija je, po Ćosiću, vodila obrambeni rat (!) , koji je, priznaje, bio «očajno vođen».Priznaje isto tako da su u tom očajno vođenom obrambenom ratu Srbi počinili ne samo neoprostive političke pogrješke, nego i teške zločine, pa nabraja poimence: rušenje Vukovara, raketiranje Zagreba, napad na Dubrovnik, ubijanje zarobljenih Muslimana u Srebrenici. Potom se veliki pisac i veliki političar izdiže iznad prošlosti i sadašnjosti, pa gleda i opet jednom prometejski u budućnost (kao l945. i l99l. ) , koja ne mora biti crna, samo je potrebna srpska sloga: « Ovako zaluđeni, ogorčeni, poniženi, pometeni, ovako sukobljeni sa sobom, ne možemo racioonalno da se saglašavamo sa svetom. Mi u svet ne možemo da stupimo sa podelama i optužbama ….» Dakle, samo sloga Srbina spašava, što je nova i svježa misao .

Ćosić priziva u pomoć njemačkoga filozofa, i opet u svrhu krivotvorenja. Naime, «moramo te američke i europske moćnike podsjetiti na misao Karla Jaspersa koja glasi : « Besmisleno je okrivljavati narod u cjelini kao zločinački.» Tko je to okrivio sve Srbe da su – zločinački narod? Koliko znam, nitko. No Ćosić u očaju izvlači i tu floskulu, ne bi li pokazao sav užas situacije. A što u stvari Ćosić uopće hoće? Hoće dati «kompetentnu» obranu Srbije i Srba za ono što su učinili i što nisu učinili, hoće «kritičko rasvjetljavanje, samoprosuđivanje i samoprosvjetljenje. Vjerojatno je sve to i potrebno, ali se kao tumač, rasvjetljitelj i prosvjetljitelj nikako ne može pojavljivati dementni Dobrica Ćosić, koji se nije ni za korak odmaknuo od svojih zabluda.

Hrvoje Hitrec