To je moja zemlja

Pod gornjim naslovom ne mislim pisati o Vici Vukovu, nego o našim aktualnostima. Jedna se zbila protekloga vikenda, kada su brat i sestra Pusić priredili jugoslavenski skup u Zagrebu, naravno, slabo prikrivajući istočnu orijentaciju zapadnim integracijama. Skupu je bio nazočan i Mesić, čija je nova paradigma agresije na Hrvatsku (svi se svima ispričati) već odavno znana, te je u njegovoj prisutnosti predstavnik Srbije ili Vojvodine ili tko je već taj javnosti nepoznat čovjeka, izvolio reći da se svi svima trebaju «izviniti», što je valjda temeljna pretpostavka za brži i uspješniji put u treću Jugoslaviju. Tome skupu koji nije imao službeni karakter, koliko sam shvatio, nego je predstavljao komornu spletku u režiji Zorana Pusića, javna i nejavne televizije posvetile su visoku pozornost. Posebno je napomenuto da se radi u stvari o pripremnom skupu za balkanski sastanak na visokoj razini, koji je vrlo potreban jer postoje remetilački faktori u zapadnobalkanskoj regiji. Mesića zabrinjava Srbija, s kojom odnosi stagniraju. Zabrinjava ga i «republika srpska», odnosno sukob Dodik – Silajdžić , koji vraća stvari na početak devedesetih.

Mesićeva zabrinutost u svezi sa Srbijom ima temelja, jer takva kakva jest ne pruža nadu budućoj zapadnobalkanskoj (kon)federaciji, za koju su prvenstveno potrebni dobri, vrlo dobri, pa čak i odlični odnosi Hrvatske i Srbije. Zabrinutost za «republiku srpsku», to jest za Bosnu i Hercegovinu u cjelini ima slične razloge: separatistički Dodikov koncept sukobljava se s unitarističkim Silajdžićevim težnjama i prijeti muslimansko-srpskim sukobom. Bure baruta je opet dobro zagrijano. Takva kakva jest, Bosna i Hercegovina nije podobna za zapadnobalkanse (kon)federalističke planove, štoviše, ozbiljno ih ugrožava. U svemu je najzanimljivije da formalni predsjednik Republike Hrvatske, nije zabrinut za položaj Hrvata u BiH, koje od početka prvoga mandata upućuje na «Sarajevo». Opasno i krajnje brutalno ignoriranje položaja Hrvata u BiH nije samo Mesićeva posebnost, nego i zajednički politički idiotizam tzv. h.rvatske političke elite u RH, uključujući izvršnu vlast.

Posjet Richarda Hollbrooka Zagrebu i Mesiću (između ostalih) očito nije ostavio traga na razmišljanju družbe s Pantovčaka. Naime, Hollbrooke je vrlo izravno i vrlo srdito pitao kako to da Zagreb ignorira Hrvate u BiH, kakva je to politika jedne zemlje koja je potpisnica Daytona itd, i kako se uopće moglo dogoditi da se Hrvatska oglušuje na vapaje Hrvata u Bosni i Hercegovini. Vjerojatno je Mesić i Hoolbrooka uputio na «Sarajevo». Što je američki političar ( koji bi mogao preuzeti vanjske poslove u Obaminoj vladi) razgovarao sa Sanaderom, i je li uopće razgovarao, ne znam. Ako jest, izrazio je isto srdito čuđenje. Ali znam da je razgovarao s hrvatskim političarem koji po namještenim anketama navodno nema šanse u izborima za položaj predsjednika RH. Ako nema šanse, zašto bi Amerikanac uopće razgovarao s njim?

Osvrni se gnjevno

Idem na naizgled lakšu temu. Naime, prije desetak dana Hrvatsko kulturno vijeće je održalo tribinu pod naslovom «Osvrt na školstvo u Republici Hrvatskoj». Tribinu je vodio akademik Stanko Popović, inače eksperimentalni fizičar, zatim prof. dr. sc. Zrinka Jelaska s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, te prof. Ljiljana Klinger iz Osnovne škole Augusta Cesarca. Predavanje akademika Popovića objavljeno je na internetskim stranicama HKV-a i dostupno čitateljima. Zrinka Jelaska govorila je o ovladavanju hrvatskim književnim jezikom u nastavi, što je prvorazredna tema budući da se pokazalo kako nakon godina i godina školovanja djeca ostaju polupismena, u čemu pogrješan pristup u nastavi igra veliku ulogu. Profesorica Ljiljana Jambor vrlo je delikatno govorila o nastavi povijesti u hrvatskim školama, o teškoćama učenika da svladaju velika vremenska prostranstva, budući da u nekim razredima «pretrčavaju» po nekoliko stoljeća. Tzv. «telefonskom znanju» prof. Jambor suprotstavlja primjerenije načine: razgovor, analize, izbor, slikovni materijal, te daje vlastiti primjer o mogućnosti zanimljivijeg poučavanja o srednjovjekovnoj povijesti, pomoću «igrica» koje djeca sama postavljaju, uključujući scenografiju i kostim nekoga razdoblja.

No, školska zbilja u RH najviše je došla do izražaja u vrlo burnoj raspravi, kada su lijepe riječi iz HNOS-a pretočene u ne uvijek lijepu praksu. Vidjelo se tada da plemeniti ciljevi kao što su rasterećenje učenika i slični, jednostavno ne funkcioniraju . Vidjelo se tada da ima mnogo škola u kojima djeca nisu sretna, štoviše. Vidjelo se da u školama slabo primjećuju i prepoznaju stanja djece. Vidjelo se da nema temeljne udobnosti koja bi školu pretvorila u drugi dom, da postoji ozbiljan sukob između rigidne i liberalne nastave i odnosa prema djeci uopće, sa žalosnom prevagom rigidnosti, kao i da djeca kojoj je potrebna pomoć pri učenju ne mogu na pomoć računati, jer samo imućniji roditelji imaju mogućnost plaćati instrukcije, a siromašni đaci su i tu zakinuti, to više što nema volontera (kao što ih ima na Zapadu) koji pomažu djeci s problemima. Tribina HKV-a o školstvu bila je tek prvi korak, prva u nizu što ih pripremamo. Kako je s pravom rečeno u raspravi: školstvo je prvorazredno političko pitanje i točne su sve one primjedbe koje kažu da stranke u RH ne prepoznaju tu dimenziju školstva.

Banovina opet Banija

U sve detaljnijem otpetljavanju «slučaja Pukanić», jedno područje lijepe naše domovine sve više dolazi u prvi plan. Naime, Banovina. Postaje očitim da su mafijaši iz svih dijelova bivše naddržave odavno otkrili Banovinu kao Eldorado i sigurno utočište. Razumjeli su da je granica mekana, a ako je i tvrđa imaju oni sve moguće putovnice, otkrili su da u Banovini hrvatska vlast nema pravu snagu, da ne progoni srpske ratne zločince, da su ondje dobro zaštićeni i da imaju pregršt amnestiranih jataka. Otkrili su da je Banovina opet Banija. Tako se hrvatskoj službenoj vlasti, u obliku dobro povezanoga kriminala, vraća opasno zatvaranje očiju nad stanjem u Banovini, na koje odavno upozoravaju Hrvati, koji se ondje u mnogim naseljima osjećaju minoriziranim i u podosta slučajeva uplašenim.Pratili su s velikom zabrinutošću kako njihova, hrvatska vlast, ne pokazuje nikakvu namjeru da pohvata ratne zločince, a ovi su se, vidjevši isto, osilili i nastavljaju istim poslom kao u ratu, samo sada u drugim oblicima, premda sličnim sredstvima.

Kako vlast odgovara na te «izazove»? Prijedlogom o zajedničkim policijskim ophodnjama sa susjednim zemljama ( to će reći na tom dijelu s «republikom srpskom») i otvaranjem prostora RH za policije drugih zemalja (ili entiteta), koje bi policije mogle djelovati u dubinu hrvatskoga prostora, deset kilometara, kao što je rečeno. Znamo da je Hrvatska u svom uskom vratu niže od Karlovca, ondje gdje se spajaju Banovina i Kordun, toliko stiješnjena da bi dubina od deset kilometara dovela stranu policiju gotovo do srca Hrvatske, a ako se sličan aranžman uglavi, recimo, sa Slovencima, onda bi se dvije tuđe policije u nekoj ekstenzivnoj situaciji mogle čak sastati na Kupi. Shvatite ovo kao karikiranje, ali ne suviše pretenciozno.

Hrvoje Hitrec