Sve se vraća, sve se plaća

Naglo probuđena hrvatska policija napokon je nešto učinila: po svemu sudeći, pohvatala je izvođače radova u slučaju Pukanić. Brzina je iznenađenje, ali nisu iznenadili tragovi koji vode izvan Hrvatske, kao što nikoga ne čudi da je glavni počinitelj ratni zločinac kojega, eto, traži Hrvatska. Od kada ga traži, i traži li ga doista, nismo uspjeli saznati. Vjerojatno će to biti jedno od važnijih pitanja u cijeloj aferi, pitanje koje treba postaviti svim državnim odvjetnicima u bližoj povijesti, a posebno i sadašnjem. M. Bajiću. (Usput, gdje je Bajić i kako je ostao neprimijećen u svim zadnjim krvavim aferama, te kako to da ga nitko ništa ne pita niti on sam izlazi u javnost?)

Bi li se dogodilo ubojstvo suvlasnika «Nacionala» i kolateralne žrtve Franjića, da je ratni zločinac Željko Milovanović na vrijeme uhićen, osuđen i zatvoren? Možda i bi, počinitelj bi bio netko drugi, pa ipak bi jedan potencijalni ubojica već bio u zatvoru, te bi se barem za jedno ime smanjila lista plaćenih ubojica. A da su uhićeni na vrijeme svi srpski ratni zločinci koje «Hrvatska traži» ili koje Hrvatska ni ne traži ili koji su uhićeni (te podvedeni pod opću amnestiju) i oslobođeni, Hrvatska bi danas bila mnogo sigurnije mjesto za život. Čitam neki dan kako je Pandža s Banovine zvan «Orkan», poznat televizijskim gledateljima iz emisije «Istraga», odustao od sizifovskoga posla davanja video-materijala policiji i državnom odvjetništvu, jer su snimljene dokaze o četničkim zločinima i zločincima - jednostavno ignorirali. Kao što su ignorirali i podatke koje je milijunskom gledalištu servirala «Istraga».

O čemu se radi? Za progon i uhićenje srpskih ratnih zločinaca, za suđenje i zatvaranje, treba postojati ta čuvena «politička volja». Ona ne postoji. Razloga je više. Jedan je europska, odnosno engleska, uputa da se u «procesu pomirenja» na tzv. Balkanu ne inzistira previše na odgovornosti Srbije i srpske pete kolone u Hrvatskoj, u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku (i šire). Budući da i po haaškoj formuli agresije na Hrvatsku nije ni bilo, budući da nitko od istaknutih vojnih vođa iz Srbije nije ni optužen, budući da je ipak optužena nekolicina četnika iz same Hrvatske (što bi trebalo biti dovoljno, po haaškim razmišljanjima ), što da se onda kinje i muče raznorazni beznačajni ratni zločinci, čija bi uhićenja opet otvorila raspre i narušila «proces pomirenja»? Drugi razlog je užasna dreka iz redova koalicijskih partnera sadašnjega HDZ-a (koji bi žurno trebao pormijeniti ime da ne sramoti veliki nacionalni pokret koji je doveo do stvaranja samostalne hrvatske države), dakle iz redova srpskih partnera u aktualnoj vlasti – dreka koja nastaje kad god se ipak uhvati neki ratni zločinac. Pred tolikom vikom naravno da se povuče sadašnja hrvatska ekipa, a onda «neovisno sudstvo» brzo provede čuvenu političku volju, kao što je bilo nedavno u slučaju «košark aškog trenera».

Balkan funkcionira besprijekorno

Užasavanje nad činjenicom da je Balkan ( u koji se milom ili silom utrpava Hrvatska) integriran u mafijaškom smislu, vrlo je naivno. Tzv. «Zapadni Balkan» je u međuvremenu postao političkom zbiljom, ima svoje tajništvo i tajnika, integriranje se formalizira iza zatvorenih vrata (za javnost), povezan je trgovinski itd, uključujući i kulturu (film posebno, glazba štoviše), a zdušno se radi na prosvjeti («zajedničke jezgre» iz solunaške radionice), te na jeziku, pa mi neki dan kaže istaknuti hrvatski lingvist : «Bojim se da ne ćemo ući u Europsku uniju s hrvatskim jezikom.» I što je onda čudno da je i mafija slijedila balkanske integracijske upute? Jednostavno je slijedila politiku, jer ta je zapdnobalkanska politika postala – zakon. Pa ne će valjda onda mafija ostati izvan zakona? Nije mafija udruga kao Hrvatsko kulturno vijeće, recimo, koje se toj ideji i toj politici zdušno opire. Ne, mafija oduvijek shvaća duh vremena i njemu se znade prilagoditi.

Policija kaska za mafijom, ali joj upravo mafija otvara integracijska vrata. Tako vidimo da su se Srbija i Hrvatska već stale dogovarati oko zajedničkih skupina koje će se boriti protiv mafije, zajedno «čuvati granice» i slično, a jedan list je već, više u namjeri da skrati najavu svoga napisa –objavio i naslov «Zajednička policija». Nije daleko. U opisanoj idiličnoj situaciji gotovo nitko ne postavlja pitanje viza,  jer toga se Srbija boji kao vrag tamjana, a Hrvatska se ponaša krajnje džentlmenski. Dakle, smatram – i u tome nisam jedini, da je ukidanje viza srbijanskim građanima bila teška pogreška. Doduše, u slučaj «Gavre» Milovanovića ni viza ne bi bila ni od kakvoga značenja, jer taj ima i hrvatsku putovnicu i «bosansku», to jest ima prebivalište u Belom Manastiru, u Somboru i u Doboju, što mu je ponekad prednost, kao u obavljanju posla u Zagrebu, ali mu vjerojatno već ide na živce i sigurno smatra da bi mu trebalo dati jedinstvenu, jugoslavensku odnosno zapadnobalkansku putovnicu, da živi jednostavnije i sigurnije. No, i ovako mu je bilo dobro, posebno u Zagrebu, gdje se šetkao kako mu se svidjelo, jer je znao da kao srpski ratni zločinac nije ama baš ni u kakvoj opasnosti, jer što onda ako ga «Hrvatska traži» kad ga hrvatska policija i odvjetništvo ne traže, pa može mirno raditi na pripremi ubojstva novinskog nakladnika. Već su ga i njegovi stari uvjeravali da je Hrvatska sigurna zemlja, da Hrvati ne traže ni komunističke zločince iz doba genocida nad hrvatskim narodom 1945. i da su uopće vrlo širokogrudni.

A što je s Ivanom Hodak?

Ne sumnjam da policija usporedo sa potragom (i nalaženjem ) počinitelja u «slučaju Pukanić» ne ispituje i okolnosti ubojstva Ivane Hodak, premda je očito da je to strašno ubojstvo nekako u drugom planu. Štoviše, mediji se natječu ne samo u estradizaciji toga slučaja, nego i doista pakosnom prebiranju po životu pametne mlade žene, koja je jednoga dana mogla postati predsjednicom Vrhovnog ili Ustavnog suda. To medijsko žutilo poprimilo je bljutavu, upravo pakosnu formu koja više nema nikakve veze s «istraživačkim» novinarstvom niti s elementarnom etikom. General Zagorec je u Remetincu, gdje su sada i počinitelji iz «slučaja Pukanić», dakle u najsigurnijoj zgradi u Hrvatskoj, po Mesićevim riječima. Nadajmo se da će Zagorec preživjeti , a dijamanata očito nema niti ih je ikada bilo. Da ih nema niti ih je bilo, da je hrvatsko državno odvjetništvo prevarilo austrijsko pravosuđe, da protiv Zagorca nema nikakvih dokaza, zorno pokazuje panično traženje da se Zagorca na bilo koji način odvede na robiju, pa i neka vikendica nije loš razlog. Jer, on nije srpski ratni zločinac, nego hrvatski general, jedan od onih koji još nisu u zatvoru, i njega je «Hrvatska tražila» i dobila. O paradoksalnom «parnjaku» Budimiru Lončaru već sam pisao. Na vlasti u Hrvatskoj su oni koji u vrijeme Domovinskoga rata ne bi hrvatskim braniteljima prodali ni lopatu. Da su tada bili na vlasti u Hrvatskoj, Engleska i ostali ne bi se sada morali truditi da zaobilaznim putovima stvore ono što je nestalo.

Jedno otvoreno pismo upućeno Mesiću

Stiglo mi je neki dan pismo, a u privitku pisma upućenoga meni, autor je poslao i pismo što ga je uputio na ruke gospodina predsjednika Stjepana Mesića, 23. listopada ove godine. Autor je Branko Kakarić, stručnjak za eksplozive i deminiranje, kojega sam upoznao još u davna vremena kada je pri tv-snimanju «Smogovaca» bio zadužen za pirotehničke efekte. U vrijeme rata zajedno smo radili i spotove koji su upozoravali ljude (posebno djecu) na opasnosti od mina. Gospodinu Kakariću, koji je zatim imao tvrtku za deminiranje, počele su se događati čudne stvari, zbog kojih se obraćao na razne adrese, pa je u jednom trenutku zatražio i moju posredničku pomoć. Po svemu sudeći, nije uspio, pa je u ogorčenju vratio čin pukovnika Hrvatske vojske i iselio se iz Hrvatske, u Kanadu. Dakle, hrvatski branitelj s činom pukovnika ( nije to mali čin, ban Jelačić je bio pukovnik kada je imenovan banom) napušta zemlju za koju se borio. Spomenuh razne adrese, među kojima je bila i Mesićeva. Naime, Kakarić je još godine 2002. upozorio (i) Mesića da se krade eksploziv s projekata razminiravanja i da se tim eksplozivom širom Hrvatske čine kriminalna djela. Mesić i njegov Ured odgovaraju da nisu nadležni (mjerodavni). Još na mnoga Kakarićeva upozorenja te 2002. godine, Mesić nije odgovorio ili je odgovorio da nije mjerodavan. A kada je Kakarić, kako sam kaže «izložen dugogodišnjoj pravnoj i građanskoj diskriminaciji» napustio Hrvatsku i vratio pukovnički čin, Mesić mu je javio da mu taj čin on nije ni dao. A tko mu je dao? Predsjednik dr. Franjo Tuđman, naravno.

Sada, iz tuđine, Kakarić bez ustezanja i eufemizama, podsjeća Mesića na sve što mu je govorio prije šest godina, uz svjež podsjetnik o švedskom slučaju «Viking», gdje je, kaže, rabljen eksploziv iz Hrvatske. «Od tada do danas niste ni pokušali učiniti nešto da se takve stvari ne događaju. Objasnite meni i hrvatskom narodu zbog čega ste o ovom šutjeli i s kojim pravom? Doveli ste do situacije da je život hrvatskoga građanina ništavan. Građani Zagreba bili su u vrijeme Domovinskoga rata daleko sigurniji nego danas.» Eto, dajem na znanje samo nekoliko naglasaka iz toga pisma, s napomenom da u završnici autor traži od Mesića abdikaciju. Ako mu što i odgovori, vrli predsjednik će vjerojatno reći da za abdikaciju nije mjerodavan.

Hrvoje Hitrec