Zvane Črnja o zidu u Bujama

Hrvatski đaci srušili su zid između hrvatskih škola i talijanske škole «Leonardo da Vinci» u Bujama. Hrvatsko kulturno vijeće daje im potporu i zahtijeva od Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa da izvidi kako je uopće palo na pamet signoru Stocovazu da podigne zid. Priča o zidu bila bi tragikomična, da nije refleks dugogodišnjeg napora Talijana i talijanaša u Istri da uz novčanu pomoć Italije ne samo podignu na noge talijansko školstvo u skladu sa Zakonom o manjinama (rabim skraćeni naziv), nego da se distanciraju od Hrvata i guraju ih korak po korak u zabrane, te poglavito u zapadnoj Istri raznoraznim smicalicama u stilu F. Radina potisnu hrvatski jezik, getoiziraju hrvatsko školstvo i zanemaruju hrvatsku državu.

Slučajno se desilo da sam, tražeći sasvim druge izvore, sinoć naišao na brošuru koju je «Vjesnik» objavio 1990. uoči prvih demokratskih izbora. Pod naslovom «Hrvatske pozicije», autor J. Sinković obavještava javnost što koja stranka ima u programu, koje su ključne osobe itd. Nekoliko stranica je posvećeno i IDS-u, na čijem programu je podignut i današnji zid u Bujama. Ta stranka koja se kiti pridjevom «anacionalna» izazvala je reakciju jednoga poznatog književnika i ta je njegova izjava objavljena u istoj brošuri pod naslovom «Rastakanje hrvatstva». Književnik se zvao Zvane Črnja, rođen u Črnjima kraj Žminja, osnivač ilegalne organizacije «Mlada Istra « l939. u doba pomahnitalog talijanskog fašizma, ponešto je bio u partizanima, poslije je utemeljio Čakavski sabor. Čitali smo šezdesetih godina njegovu «Kulturnu historiju Hrvatske», a l97l. knjigu «Hrvatski Don Kihoti».

Evo što reče Črnja godine l990.: « Analiza onoga što predlaže Istarski demokratski sabor otkriva da se iza antihrvatske simbolike nekadašnjeg porečkog pokrajinskog sabora izviruju ne samo posve prepoznatljivi fantomi prošlosti (Constantini, Krstić i dr. ) nego i politička kombinatorika poznatog Rovinjca Antonija Bormea koji nas već preko dva desetljeća pokušava uvjeriti da Istra po svojim povijesnim određenjima nije ni prvenstveno hrvatska ni prvenstveno talijanska, već da je u nacionalnom pogledu n e o d r e d i v a, što bi moglo značiti i da je ničija zemlja. A da bi ta nacionalno eksteritorijalna zemlja postala (barem za sada) i faktički ničija, treba – po Bormeu, a sada i Istarskom demokratskom saboru - u njoj uvesti dvojezičnost kao kulturnu i građansku obavezu za sve njezine stanovnike. Tako nam tezama o potpunoj irelevantnosti nacionalnog, koje nemaju ništa zajedničkog s idejama o stvaranju novog evropskog doma, predlažu rješenja po kojima bi novi identitet istarskoga prostora trebalo koncipirati na nenacionalnoj ili čak anacionalnoj osnovi. A što bi to značilo za kraj i za zemlju koja je u prošlosti bila toliko sporna? Na to nije teško odgovoriti, jer ono što je svačije i ničije, lako se uzima. Ono što je ničije, to se lako prisvaja, a i otimlje.» Tako je govorio Črnja l990. Umro je godinu dana poslije u Zagrebu.

Autonomaške zamisli IDS-a nisu nepoznate, niti već duga praksa rastakanja hrvatstva (Črnjina sintagma). IDS s velikom željom i nestrpljenjem čeka ulazak Hrvatske u EU, gdje će za svoje ideje naći široku potporu, kao što ju u nizu zemalja već ima. Reći će da se ionako radi i o nacionalno neodredivom prostoru, koji je bio na sumnjiv način pripojen Hrvatskoj. Talijani će raditi dalje, te s vremenom svoje neosporne rezultate naginjati prema matičnoj zemlji, toliko da granica postane neodredivom (ne samo fizički), a zatim će započeti nova priča o faktičkom prisvajanju. Opet citiram Črnju: «Istra je pripojena svom matičnom nacionalnom teritoriju na osnovi međunarodno priznate činjenice da je golema većina njezina stanovništva hrvatske nacionalnosti. Pa ako tu nacionalnost sada rastočimo, a rastačemo je već dugo i uporno, izgubit ćemo sve povijesne argumente i sve razloge za miran san i status quo na sadašnjim granicama.» Toliko o Črnji i granicama.

Možda bi se danas iznenadio da vidi kako su vizualno uklonjene granice između pojedinih zemalja EU, ali se stvarne granice i te kako znaju i dalje, te će u slučaju neke veće nestabilnosti i opet biti vidljive autoprolaznicima. Na drugoj strani Hrvatske, na istoku, hrvatske đake more slične brige. U Baranji (Jagodnjak) poneki Srbi kao primjerice bivši ravnatelj škole a sada pedagog, pripremaju ustvari dobar dio istočne Slavonije za autonomiju, ali stvarima ne prilaze latinski uglađeno, nego bizantinski nasilno . Pred školom u Jagodnjaku stoji kip Vuka Karadžića («Srbi svi i svuda») kao putokaz za buduća vremena, hrvatske se đake maltretira (rečeni pedagog je sada na sudu i čeka se presuda za zlostavljanje hrvatskoga đaka), malo se povlači, taktizira, ali strategija je jasna.

Uostalom, kada potpredsjednik hrvatske Vlade Slobodan Uzelac i ostali njegovi partneri govore o srpskoj samoupravi, prvenstveno ipak misle na istočnu Slavoniju, premda nisu u duši odustali i od drugih «krajinskih» zahvata iz doba okupacije RH. I oni čekaju ulazak u EU, nadajući se (s dosta razloga) istodobnom ulasku Srbije, «povoljnim « haaškim presudama hrvatskom vojnom i političkom vodstvu u doba «Oluje» i punoj potpori tradicionalnih saveznika (Britanija itd.), te naravno Rusije, kako bi plan «Z4» bio realiziran u drugom desetljeću 2l. stoljeća, kada već nije u zadnjem 20. stoljeća. Uostalom, Srbija je u finišu dvadesetoga stoljeća ispunila sve svoje ratne ciljeve, samo u Hrvatskoj nije uspjela i sada to mora nadoknaditi. Naknadan gubitak Kosova, smatraju, ide samo u prilog.

Hrvoje Hitrec