Tomislav Ladan je izmislio Hrvatsku demokratsku zajednicu

Da, “Ladnog”. Naime, ja i jedan moj sin – koji je po znanju i erudiciji sličan pokojnom Ladanu, štoviše zna više jezika od pokojnika - Tomislava smo Ladana intimno, među sobom, zvali “Ladni”. Moj sin je i osobno poznavao “Ladnog” jer je vanjski suradnik u Leksikografskom zavodu. Nu, ja nažalost nisam imao čast upoznati Ladnog osobno – poznavao sam ga jedino preko telefonom.
Moj politički stav je da su mi mrski svi ljudi koje nakon smrti (pretjerano) hvali “zagrebačka televizija” (tzv. HTV) , tako da umalo nisam zamrzio “Ladnoga” zbog tolike pozornosti i sućuti koju mu je slapovima (hipokritski) izlijevala ta sramotna javna kuća. No, dobro: oprostio sam mu, a nadam se da će i on meni odozgor oprostiti što sam imao takve griješne misli o njemu.
Ladni, dok nije postao ravnatelj toga Leksikografskog zavoda, imao je običaj svaku večer iza dvadeset sati dolaziti u svoju kancelariju, i u noćnoj tišini raditi gotovo do jutra. Kada sam saznao za taj njegov običaj, s vremena na vrijeme bi ga nešto prije ponoći nazvao. Nazivao sam ga zbog jezičnih savjeta, jer sam i sâm prevoditelj.
Tako da se sjećam, jednom sam prevodio Borgesa, one njegove teme o gaučima, s kojima je bio opsjednut, opsjednut je bio njihovim načinom slobodna života, on kao čovjek odrastao u gradu. Gauče je sreo na “estanciji” (ranč) svojega prijatelja i velikog argentinskog književnika Güiraldesa, i tada Borges još nije bio slijep. Oni bi se često napili I povadili noževe i međusobno se klali. Borges je s ushićenjem opisivao ta njihova “junaštva”, iako neki kritičari tvrde da to nikada nije vidio, nego je čitao u novinama.
Te ratoborne gauče je Borges nazivao “cuchilleros”, od “cuchillo“ -nož. I nisam znao kako bih preveo tu riječ. Na pamet mi je palo da upotrijebim bosansku riječ “čakijaš” (“čakija” – nož; od turske riječi çaki-nož), onaj koji rabi nož, čakiju. I Ladni se složio, rekavši da i mi Hrvati možemo slobodno koristiti bosnske riječi.
U tim noćnim razgovorima je bilo različitih tema, najviše politički obojenih, i nikada nisu trajali manje od sata. Uvijek su započinjali jezičnim pitanjima. Kada je postao ravnatelj, više nije odgovarao na telefonske pozive, više nije dolazio navečer.
Kada sam prije pet godina bio u Zagrebu, išao sam mu u posjet, da se upoznao. S porte su mi rekli da ga nema. Je li bio tamo ili nije, ne znam. Možda im nisam ostavio povoljan dojam sa svojom bradurinom. Ne znam. Od tada ga nisam nikada više čuo.
Islamska eshatologija kaže da čovjek za života spava i kada umire, budi se i pred tvorca, Allaha, dolazi budan i budan ostaje u vječnom životu.
Zato je don Pedro, u svojem remek djelu La vida es sueño, poručio:

¿Qué es la vida? Un frenesí.
¿Qué es la vida? Una ilusión,
una sombra, una ficción,
y el mayor bien es pequeño:
que toda la vida es sueño,
y los sueños, sueños son.

Ne znam kako mu je sada, ako je vjerovati arapskom pjesniku Al-Ma’ariju (XI. stoljeće), bolje mu je:

Možda ćeš na drugom raj dočekat svijetu,
Al’ napušatjuć’ ovaj, ti paklu si izmako kletu.

Jedan od zadnjih predstavnika stare škole enciklopedijski i klasično obrazovanih erudita (najmerno izostavljam odioznu mi riječ "intelektualac" koja se otrcala od silne i neprimjerene uporabe, kao i od ideoloških implikacija koje su joj pridane) otišao je u liku Tomislava Ladana. Može se reći da je s njim umro čitav jedan segment hrvatske kulture koji je bio ostatak nekih drugih vremena, a u zadnjim desetljećima živio je tek u nekolicini iznimnih pojedinaca. To je - pored onog čisto ljudskog - i još jedan čimbenik zbog kojeg je ovaj odlazak osobito tužan.

U budućnosti će valjda potpomognuti državnim novcem "rvacku" kulturu predstavljati Tomići, Ferići, Drakulićke itd.