Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

Prema kraju veljače 2019.

Orkanski visovi, prohujalo s vihorom i slični naslovi – uz podmetnute požare - zahvatili su AutonomijaNa kraju je i Italija morala priznati Hrvatsku, ali je još neko vrijeme živio duh autonomaštva u Dalmaciji, imali su i svoju stranku ako se sjećate, a onda se ušutjeli i nestali s javne scene, što ne znači da ih nema i danas, te zavidno gledaju prema Istri gdje jedna u biti autonomaška stranka (IDS) čak drži vlast i, poput talijanskih fašista nekada, provlači tezu da Hrvati u Istri nisu baš Hrvati nego nešto drugo, i slične budalaštine, u uskoj svezi s Talijanima i Italijom iz koje se s vremena na vrijeme, poput ispada Tajanija, podigne snažan nostalgični glas u korist talijanske Istre i Dalmacije.Dalmaciju svršetkom prošloga tjedna, što je izazvalo veliku pozornost predsjednika Europskog parlamenta, koji se Hitreczabrinuo da će mu bura odnijeti njegovu zemlju dalmatinsku, dotično zemlju talijansku i tajanijevsku. Ne slučajno prelistavajući što smo govorili 28. veljače 1989. na prvom javnom istupu pokreta nazvanog Hrvatskom demokratskom zajednicom, i ja sam se podsjetio koliko su te godine i tih godina bile glasne i nasrtljive autonomaške „opcije“, istodobno sa sve opasnijim prijetnjama iz Srbije i četničkim skupovima u Hrvatskoj. U stvari, ni tada se nije radilo o originalnim idejama, već su bile viđene i realizirane u Drugom svjetskom ratu, u bratstvu i jedinstvu talijanskih fašista i pobunjenih Srba („Što se ono na Dinari sjaji“), braći po oružju i programu genocida nad Hrvatima.

Svršetkom osamdesetih, početkom devedesetih posebno, ponovila se u stanovitom smislu ista zajednička misao, s Tajanitim da se Talijani nisu iskrcali na istočnu obalu, ali su pozorno pratili što se zbiva i kako njihovi prijatelji četnici opet čine u Hrvatskoj isto što i u dobra stara vremena, i što čini Srbija koja im je u obliku kraljevske Jugoslavije predala (prodala) znatan dio Dalmacije, baš kao početkom petnaestoga stoljeća Ladislav Napuljski, a poslije i Žigmund. To je razlog naoko nerazumljive talijanske politike u vrijeme nastajanja moderne, samostalne hrvatske države, podmukla posredništva (kao) u ime EZ (debeli de Michelis), velika očekivanja u stvari da će srbijanska soldateska brzo svladati nenaoružanu Hrvatsku, pa bi se sa pobjedničkom Srbijom moglo štošta dogovoriti i ušičariti, ko nekad u osam. Nije uspjelo, na kraju je i Italija morala priznati Hrvatsku, ali je još neko vrijeme živio duh autonomaštva u Dalmaciji, imali su i svoju stranku ako se sjećate, a onda se ušutjeli i nestali s javne scene, što ne znači da ih nema i danas, te zavidno gledaju prema Istri gdje jedna u biti autonomaška stranka (IDS) čak drži vlast i, poput talijanskih fašista nekada, provlači tezu da Hrvati u Istri nisu baš Hrvati nego nešto drugo, i slične budalaštine, u uskoj svezi s Talijanima i Italijom iz koje se s vremena na vrijeme, poput ispada Tajanija, podigne snažan nostalgični glas u korist talijanske Istre i Dalmacije.

U pitanju „fojba“ okrivljuju se Hrvati, ni krivi ni dužni – ako je bilo pojedinačnih odmazda istarskih Hrvata koji su i te IstraPovijestImamo mi drugih briga, a i one su povezane s poviješću, to jest s predavanjem povijesti u hrvatskim školama, a u sklopu smrtopisa povijesti u Školi za život. Neznatna strančica u koaliciji s PHDZ-om i SDSS-om ima svoje zamisli i tumačenja hrvatske povijesti, zapetljala se kao pile u kučine i treba joj pomoći. Ja to činim.kako za to imali razloga poradi dugoga talijanskog, fašističkog terora, masovna ubojstva pripadnika talijanskog naroda nije obavila hrvatska nego jugoslavenska komunistička vojska istim stilom kao što je lišila života stotine tisuća Hrvata. Zločinačka vojska pod vodstvom masovnoga zločinca Tita kojemu (za Istru) pjeva ode dan-danas u Hrvatskom saboru neki provokator koji ne zna i ne želi znati da je gerilski pokret otpora fašizmu u Istri bio autohton, a da je svjedočenje hrvatskih svećenika u Parizu bilo presudno za dokazivanje hrvatskoga karaktera Istre. Na kraju krajeva, Istru je nakon pada Italije (teoretski) priključila Hrvatskoj NDH, ali su u praksi nagrnuli Nijemci da ondje čuvaju južno krilo Reicha... No dosta o tome, kada budu izbori za Europski parlament, sjetite se Tajanija.

Imamo mi drugih briga, a i one su povezane s poviješću, to jest s predavanjem povijesti u hrvatskim školama, a u sklopu smrtopisa povijesti u Školi za život. Neznatna strančica u koaliciji s PHDZ-om i SDSS-om ima svoje zamisli i tumačenja hrvatske povijesti, zapetljala se kao pile u kučine i treba joj pomoći. Ja to činim.

Znači, počam od davnina: jedno se srpsko-hrvatsko pleme žalibože po dolasku u jugoistočne krajeve Europe raspalo na dva naroda. Hrvati, kako su se tko zna zašto zasebno nazvali, imali su svoje knezove, premda to nije dokazano, a navodno su imali i kraljeve, što je i isto upitno. Bilo kako bilo, malo im je dosadilo pa su se ukrcali u ugarsku državu, a poslije i u austrijsku, Talijanima (Mlećanima) dali Dalmaciju, zatim i Austrijancima. U Bosnu Hrvati Srbija RHnisu nikada ulazili, ondje su od davnina bili Bošnjaci-muslimani, koji su začudo govorili hrvatski, ali ni to nije dokazano.

U devetnaestom stoljeću su pametniji i učeniji Hrvati otkrili da im nije mjesto ni s Ugrima ni s Austrijancima nego su dio jednoga istog srpsko-hrvatskog naroda, što su u dvadesetom i ostvarili u zajedničkoj državi, živeći u ljubavi sa Srbima. Tu su idilu pokvarili hrvatski revolucionarni nacionalisti, bagra jedna, ali je sve brzo ispravila komunistička Jugoslavija ravnopravnih naroda i narodnosti. Doduše, komunisti su na svršetku svjetskoga rata malo likvidirali hrvatsku vojsku i civile, svega nekoliko desetaka ljudi, pa to možemo zaboraviti i ne opterećivati ionako opterećenu današnju hrvatsku djecu. Zašto je i ta Jugoslavija propala toliko je neobično da djeca ne mogu razumjeti, pa im ne treba ni objašnjavati neobjašnjivo. Zašto su Srbijanci i dobar dio Srba u Hrvatskoj počeli ubijati TuđmanNa nesreću, neki Tuđman i njegovi ustaše uspjeli su indoktrinirati Hrvate povijesnim lažima te su oni pograbili oružje koje doduše nisu imali, ali im ga je nabavio Budimir Lončar. Tako je, dragi učenici, protiv svake logike pobijedila misao koja nije trebala ni nastati, a vi, maleni đaci, sada pohađate hrvatske škole u samostalnoj Hrvatskoj, što baš i nije neka sreća pa trebate sami doći do ishoda.Hrvate kada su ovi opet (bagra jedna) htjeli samostalnu hrvatsku državu – o tome se može raspredati, ali i na satu Lončarpovijesti zaključiti da su privremeno ponovno prevladali neki Hrvati koji patološki žele vlastitu državu, te ih je trebalo naučiti pameti i povijesnim činjenicama o istom plemenu koje se žalibože davno raspalo, a sada stvari treba ispraviti pa i teritorij zauvijek sjediniti u jednu veliku cjelinu kojom bi vladali Srbi jer su tako naučili, a ne zato što bi im bilo drago.

Na nesreću, neki Tuđman i njegovi ustaše uspjeli su indoktrinirati Hrvate povijesnim lažima te su oni pograbili oružje koje doduše nisu imali, ali im ga je nabavio Budimir Lončar. Tako je, dragi učenici, protiv svake logike pobijedila misao koja nije trebala ni nastati, a vi, maleni đaci, sada pohađate hrvatske škole u samostalnoj Hrvatskoj, što baš i nije neka sreća pa trebate sami doći do ishoda.

Ovim programom povijesti za predaju u razredima uključujem se, znači, u javnu raspravu o krikulu, bez krika i bijesa, u nadi da sam pogodio misli i namjere u tom području školske reforme.

Koga zanima povijest političke emigracije?

Koliko sam vidio u tisku, ne zanima nikoga previše. O velikoj međunarodnoj konferenciji održanoj u Zagrebu, u Hrvatskoj matici iseljenika, o povijesti hrvatske političke emigracije u 20. stoljeću – nigdje ni riječi. MHI i Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva doista su na visokoj stručnoj razini u dva dana obuhvatili mnogo toga što smo ddznali i što nismo o okolnostima u kojima je djelovala politička emigracija u drugoj polovici 20. stoljeća. U prologu je točno rečeno da je riječ o najneistraženijem dijelu bliže hrvatske povijesti. Pa eto posla za povjesničare...

Pokušat ću sažeti sažetke izlaganja, kao najsažetiju informaciju za čitatelje portala HKV-a. Dr. Akmadža je govorio o tajanstvenom svećeniku Krunoslavu Draganoviću, nazvanom publicistom, humanistom, špijunom i drugim imenima, najkontroverznijoj osobi u novijoj hrvatskoj crkvenoj i političkoj povijesti. Njegov šokantan povratak u Jugoslaviju 1967. (ili otmica) i danas je prepušten spekulacijama, a što mu komunisti nisu sudili razlog je, kažu upućeni, u tomu da bi suđenje onemogućilo jugoslavensko-vatikanske pregovore o obnovi diplomatskih odnosa. Dr. Batarelo uzeo je temu Hrvata u Australiji koji su se ondje borili za priznanje etičke posebnosti, a usporedo na sve načine djelovali u korist ideje o samostalnoj hrvatskoj državi, promicali svoju posebnost kroz nogometne klubove Croatia ali i otvorili sveučilišni studij hrvatskoga jezika i kulture. Ante Beljo je imao riječ o HSS-u, stranci koja je dulje djelovala u emigraciji nego u domovini, Gojko Borić i Jakov Živić o programu emigrantskog časopisa „Poruka slobodne Hrvatske“ koji je nastao nakon krize „Nove Hrvatske“ Jakše Kušana (u inicijativi je sudjelovao i Franjo ddTuđman, na sastanku u Koelnu) s idejom da se „strani svijet upozna s bitnim razlozima i zahtjevima hrvatske osloboditeljske borbe“. Dr. Krešimir Bušić govori o bunjevačkom Hrvatu Marku Čoviću (umro u Brazilu), u vrijeme svjetskoga rata uredniku Hrvatske revije, te tajniku Mile Budaka. Dr. Đurasović tematizira „treći val“ hrvatske emigracije, ne uvijek lagan susret izbjeglih proljećara s već etabliranom hrvatskom emigracijom, ali i činjenicu da je najmlađi naraštaj unekoliko revitalizirao starije iseljeništvo. Nogomet kao okupljalište spominje i Vlado Glavaš u priči o Hrvatskom domobranskom nogometnom klubu Hrvat iz Chicaga, utemeljenom 1963. Željko Glasnović piše o hrvatskoj političkoj emigraciji i Domovinskom ratu s naglaskom da su „bez obzira na različita gledišta, svi hrvatski emigranti, bilo lijevo ili desno orijentirani, znali da komunistička Jugoslavija ne može imati dugi vijek“. Dr. Jareb o domobranstvu i Hrvatskom domobranu čije je ustrojavanje počelo 1931. u Južnoj Americi. Mr. Jurković govori o kontroverzama i razlikama među emigrantima nakon 1945., ali i zajedničkom idejom da se oslone na jedinu Reagandržavu koja je mogla parirati SSSR-u, znači SAD. M. Knezović analizira nasilje kao jedno od sredstava borbe hrvatskih iseljenika, a dr. Krašić djelovanje Hrvatskog narodnog vijeća u vrijeme bolesti i smrti J. B. Tita. Ta je krovna organizacija prolazila također tešku krizu, nakon što je od šezdesetih godina poduzimala niz akcija prvenstveno diplomatsko-promidžbenog karaktera. Jedna zanimljivost vezana uz HNV: Ronald Reagan je kao kalifornijski guverner 1968. proglasio 10. travnja Hrvatskim danom neovisnosti (što, eto, prvi put čujem, a i vi štovani čitatelji)... Idemo dalje: dr. Krišto u napisu /govoru Proces čišćenja memorije daje osvrt na trostruki život „Hrvatske revije“ i osobito ličnost Vinka Nikolića, u vrijeme Jugoslavije smatranog zločincem. Revija je objavila i silan niz dokumenata, a taj je bunar ostao neiskorištenim i neintegriranim u povijesno znanje. Dr. Mijatović sjeća se nacionalnog mučenika Brune Bušića, ne samo iza vremena djelovanja u emigraciji nego i u prvoj mladosti kada ga zatvaraju i premlaćuju u Dubrovniku početkom sedamdesetih (još vrlo mladi Bušić objavljivao je sjajne pripovijetke pedesetih godina u časopisu „Pionir“, kao petnaestgodišnjak dobio je nagradu „Poleta“ za pripovijetku Starac i život, a književnim se radom bavio sve do smrti u atentatu – eto podatka koji je malo tko znao.) U nastavku: Mr. Miletić o dr. Juri Prpiću, povjesničaru hrvatskog iseljeništva u Americi, profesoru emeritusu na sveučilištu u Clevelandu (umro 2009.) koji se zalagao da hrvatski iseljenici ne kidaju veze s domovinom bez obzira kakav je režim trenutno na vlasti.

Nastupili su i dr. Novosel (o životu emigranta Nikole Holjevca, čiji su članovi obitelji imali značajnu ulogu u formiranju komunističkog sustava, jest), M. Paradžik o nezanemarivoj povijesti Hrvatske republikanske stranke od 1951. do Korsky1991. u Argentini i o predsjednicima te stranke koja se zauzimala za suverenitet Hrvatske, redom: Oršanić, Korsky, Katalinić, Ostojić. O Hrvatima u Južnoj Americi govori i dr. Marina Perić Kaselj, dotično o propagiranju jugoslavenske ideje među iseljenicima u vrijeme Prvoga svjetskog rata i veze s Jugoslavenskim odborom, poglavito razvijene u Čileu. O političkom djelovanju dr. Ante Cilige poslije Drugoga rata javlja se za riječ dr. M. Rubić, o jedinstvenom vječnom disidentu kojega ni jedan sustav nije prihvaćao, zato jer je uvijek govorio istinu, kažu, a to je strahovito nepolitična kategorija. V. Smiljanić spominje napokon i jednu žensku osobu, Maru Matočec, spisateljicu iz „sredinskog dijela“ HSS-a. M. Sopta se vraća sudbini Hrvatske seljačke stranke nakon sloma NDH i stotina tisuća ubijenih Hrvata, vojnika i civila, a dr. Sunić još jednom naglašava ulogu „Hrvatske revije“ kao žarišta političko-intelektualne borbe u emigraciji. V. Šumanović analizira istaknuta historiografska djela hrvatskih iseljenika, a dr. Tepeš izlaže percepciju dvojice čelnika HSS.a, Mačeka i Krnjevića (potonji je u emigraciji od 1941.) s bitnom razlikom između te dvojice prvaka: Maček sklon rješavanju hrvatskog pitanja unutar Jugoslavije, Krnjević isključivo za neovisnost hrvatske države.

Tanja Trošelj Miočević evocira čuvenog Bogdana Radicu, jednoga od onih koji je doživio temeljitu transformaciju od jugoslavenskog zabludnika do hrvatskoga rodoljuba i u američkom magazinu Readers Digest opisao strahote i zločine komunističkoga režima u Jugoslaviji, sa zapaženim napisima u New York Timesu i drugim udbanovinama. O revolucionarnoj strategiji političke emigracije u kontekstu hladnoga rata i pojmovnom bistrenju tzv. „terorističke“ paradigme govori mr. Vujić, a Bože Vukušić o Udbinim „specijalnim akcijama“ protiv hrvatskih iseljenika, to jest ubojstvima – u razdoblju od 1946. do 1990. umoreno šezdeset i devet emigranata, osmorica netragom nestala, dvadeset i četvorica preživjela s trajnim ozljedama, trojica oteta i dovedena u Jugoslaviju.

Dokumentacija SDS-a Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova SR Hrvatske od 2017. dostupna je zainteresiranima. I na kraju: M. Zadravec o dušobrižničkom djelovanju Vilima Cecelje nakon što se bio našao u Pavelićevoj nemilosti , svršetak rata dočekao u Beču, a u Njemačkoj osnovao hrvatsku podružnicu Crvenoga križa.
Eto, obavio sam novinarski posao, volonterski kao i uvijek. Iseljenička tema je beskrajna, a znanstvena obrada očito tek u povojima. Ne samo mi u domovini, ni iseljenici ne znaju sve o iseljenicima. (Usput: razvila se rasprava koji bi datum bio povoljan za okupljanje iseljeništva, blagdan Majke Božje, kraljice Hrvata ili neki drugi. Vidim u tisku da učeni mučenik za vjeru Inoslav Bešker vuče prema sv. Jeronimu, kojega naziva sv. Jerolim, premda smo to davno raščistili, a Stridon je (po meni) ipak Štrigova.)

O pozdravu ZDS u vrijeme Domovinskoga rata

Nikako da se raščisti je li ili nije stari hrvatski pozdrav, te malo jest, a malo nije. Kako koji savjetnik kaže. A da je novi HOSDociranjeI ne će meni nitko docirati, posebno ne oni koji su se u onim strašnim vremenima skrivali ili bili tijelom ili samo duhom na neprijateljskoj strani, kao što su i sada. Ni oni hrvatski političari koji su se dali navući u zamku pa se panično brane od možebitne optužbe za neoustašluk, dok istodobno srbijanska štampa nema skrupula pa i nadalje baš sve Hrvate naziva ustašama – baš kao u vrijeme rata.hrvatski pozdrav, to jest najnoviji, iz vremena Domovinskoga rata, nema nikakve dvojbe i nije samo likovno na oznakama HOS-a, nego je bio više-manje uobičajen, općenito. To jest kako gdje: najčešće ondje gdje je bilo najgušće. Ne posve slučajno uzeo sam ovih dana u ruke (moju ili svoju) knjigu „Lijepa moja“ tiskanu svršetkom 1992., koju nikakva naknadna pamet ne može demantirati, niti je tko bilo što u njoj napisano demantirao u vrijeme objave, a kao što je poznato onima kojima je poznato, u najtežim mjesecima 1991. bio sam doslovce svugdje gdje se pucalo. Rečeni pozdrav spominjem u knjizi ipak samo na jednom mjestu: već je siječanj 1992. i u Osijeku se nešto lakše diše, u Tvrđi velika svečanost oko datuma međunarodnog priznanja Hrvatske, puna dvorana vojske, izlazi stasiti zapovjednik i vikne „Za dom !“, a stara se zgrada zatrese od odgovora „Spremni“. Nitko od tih hrabrih ljudi nije mjerio kukuruz, štono riječ, nije podignuo ruku u skladu s rimskim pozdravom, nije slavio Pavelića ni Hitlera, ne, bilo je to izgovoreno iz srca odvažnih hrvatskih vojnika koji su već u mnogim krvavim danima 1991. dokazali da su za dom spremni dati sve. I ne će meni nitko docirati, posebno ne oni koji su se u onim strašnim vremenima skrivali ili bili tijelom ili samo duhom na neprijateljskoj strani, kao što su i sada. Ni oni hrvatski političari koji su se dali navući u zamku pa se panično brane od možebitne optužbe za neoustašluk, dok istodobno srbijanska štampa nema skrupula pa i nadalje baš sve Hrvate naziva ustašama – baš kao u vrijeme rata.

Hrvoje Hitrec

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Sub, 24-08-2019, 14:25:14

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.