Sredinom rujna 2018.

Vrlo toplo vrijeme za ovo doba godine, vruće u Vukovaru i Vukomercu, s tim da u Vukovaru srećom nema pucnjave, ali u Vukomercu fijuču metci na sve strane u znak proslave početka nove školske godine, u izvedbi nedodirljivih. Navodno je riječ o sukobu dviju obitelji od kojih jedna valjda spada u vukomeračke ciganske gvelfe, druga u gibeline. Dobro su naoružani, ali ne znaju gađati, tek plaše malu djecu i roditelje koji su u prvi mah pomislili da je na djelu kurikularna škola za život, a misao nije daleko jer je život opasan i pakostan pa djecu treba od prvih dana pripremiti na činjenicu da život nije samo zdravo povrće i digitalna igračka. Pa dok mališane u središnjim dijelovima Zagreba stručnjaci uče kako pravilno prelaziti zebru, u Vukomercu policijski znalci trebaju učiti đake kako se pravilno sagnuti, čučnuti ili još bolje zalegnuti kada počne pucačina.

U Vukovaru se pucalo prije podosta godina, a sada je mir, i to lažni mir uspostavljen nakon mirne reintegracije kada je dio zločinaca umaknuo preko Dunava, a dio ostao. Nedohvati i dohvatni, ali i dohvatni očito nedohvatni jer je stalna i nikada povučena politička zapovijest da se ne talasa bez obzira što se zločinci šeću a neki se došetali i do visokih položaja. Ako ih se što pita, uvijek imaju izliku. Bili su gdje su bili, ali nisu radili što su radili, nego gledali, promatrali i zgražali se nad nezgodnim PupovacTri glasa su tri glasa, tri prsta su tri prsta, geslo je sadašnjega vodstva UDL (umjerene desnice lijevoga centra) – Sve za Hrvatsku, Pupovca nizašto. Otud (ali ne samo otud nego i iz bolećive sada već manije podilaženja pupovačkoj manjini, manjinskoj i među Srbima) inače neosporno hladnokrvni, ledeni premijer gubi živce kada se tko dotakne nedodirljivog i sikće da ne će „meni nitko birati koalicijskog partnera“. Meni, ja, moj, moja, moji, nije rječnik demokratske zajednice, više iz emisije „Razotkrivanje“.srbočetničkim postupcima. Ne znam je li dožupan vukovarsko-srijemski Ćurčić u nečemu sudjelovao, ne znaju ni čuvene hrvatske „institucije“, ali se zna da je bio na Ovčari u vrijeme masakra i mirno obavljao svoj posao u Vupiku, vodio knjigovodstvo možda ili maljao zidove u čemu ga krikovi pretučenih i ranjenih, pa odvođenih na strijeljanje, nisu omeli, što je dokaz marljivosti i predanosti radu, usredotočenosti na radne zadaće.

Posve drukčije od inštitucija razmišlja vukovarski gradonačelnik Penava koji drži, kao i svi branitelji i svi normalni ljudi da je napokon došlo vrijeme za temeljite istrage, prijave i presude budući da je navodno desna (umjerena) opcija na vlasti pa bi bilo prirodno da potegne tu pravosudnu blasfemiju praćenu bolnim i nezaliječenim emocijama. Tako očito ne razmišlja Plenković koji veli „ići na emocije onih koji su najviše stradali, u situaciji kada je to zločin koji se dogodio prije 27 godina...“ (citiram dnevne novine), brinući se samo o parlamentarnoj većini ne vidi koliko je on, inače neosporno inteligentan, dao neinteligentnu izjavu koja u prijevodu glasi: ako se čekalo 27 godina, koga vraga se sada poteže to „pitanje“, i nije uopće u tome stvar nego netko ondje želi uzdrmati stabilnost i tako dalje.

A stabilnost održava Pupovac, i tako dalje. Tri glasa su tri glasa, tri prsta su tri prsta, geslo je sadašnjega vodstva UDL (umjerene desnice lijevoga centra) – Sve za Hrvatsku, Pupovca nizašto. Otud (ali ne samo otud nego i iz bolećive sada već manije podilaženja pupovačkoj manjini, manjinskoj i među Srbima) inače neosporno hladnokrvni, ledeni premijer gubi živce kada se tko dotakne nedodirljivog i sikće da ne će „meni nitko birati koalicijskog partnera“. Meni, ja, moj, moja, moji, nije rječnik demokratske zajednice, više iz emisije „Razotkrivanje“.

Znači, ima premijer emocije, ali za Pupovca. Za ratnog huškača (laži o prekrštavanju više od deset tisuća djece, laži o sudbini dr. Šretera, što bi već bilo dovoljno da takav lik ne može i ne smije lutati hrvatskom političkom scenom), za Vučićeva maloga od palube koji se nalazi blizu šefa kada on u Hrvatskoj prepoznaje nacističku Njemačku, za šutljivoga podupiratelje Vučićevih teza da je Milošević bio velik, ali mu je na žalost malo toga na kraju krajeva uspjelo, za tipa koji IspraznostOd ispraznosti nema ništa tužnije. Iz te ispraznosti dolazi etiketiranje normalnih domoljuba s državotvornom svijesti kao opasnih „suverenista“ čime se - htjelo ili ne – baca rukavica dobrom dijelu HDZ-a, veteranima posebno, o utemeljiteljima koji su posve izolirani (ovo je osobna rubrika) da i ne govorim. Iz te ispraznosti vrište strahovi da je svaki i najblaži oblik „nediscipline“ grozomorna urota, a kada se još na sceni pojave branitelji, eto tunela užasa iz najboljih lunaparkova. „Ne ćete vi meni!“dobiva zapovjedi izravno iz Beograda, što bi bilo gdje drugdje bilo nezamislivo, ali ne i u današnjoj Hrvatskoj koja je u političkom smislu potpuno izblesavljena, u gospodarskom neznatna a u kulturnom blago rečeno šarena, u Hrvatskoj čija je najjača stranka ideološki ispražnjena.

A od ispraznosti nema ništa tužnije. Iz te ispraznosti dolazi etiketiranje normalnih domoljuba s državotvornom svijesti kao opasnih „suverenista“ čime se - htjelo ili ne – baca rukavica dobrom dijelu HDZ-a, veteranima posebno, o utemeljiteljima koji su posve izolirani (ovo je osobna rubrika) da i ne govorim. Iz te ispraznosti vrište strahovi da je svaki i najblaži oblik „nediscipline“ grozomorna urota, a kada se još na sceni pojave branitelji, eto tunela užasa iz najboljih lunaparkova. „Ne ćete vi meni!“ A što oni (branitelji) hoće njemu? Ma ne će mu ništa, ali ako on misli da mu hoće nešto, onda je to problem. Branitelji žele da se ukine politika nekažnjavanja srpskih ratnih zločinaca i žele raspravu o Pupovcu. Da se prestane s kulturom nekažnjavanja koja je instalirana poslije rata u korist komunističkih zločinaca i nastavljena poslije Domovinskoga rata u korist srpskih agresora, s tim - a to je poanta – da se istragama zločina i zločinaca dođe do istine o nestalim hrvatskim braniteljima, što je navodno najveća želja suvremene hrvatske politike ali ostaje na željama dok se ne promijeni pristup - sadašnji očajno strmi, skliski, konuktatorski pristup, u bijelim rukavicama na kojima se nakupilo blato nečinjenja. Plenković je naknadno valjda pročitao što je rekao, pa se pokušao ispraviti izjavom da je pronalaženje zločinaca javni i državni interes. Pa hajdmo, znači, taj interes učiniti interesantnim.

Mediji se prave blesavima, u stvari uživaju i još više plaše plašljive da se tu radi o uroti „retrogradnih snaga“ uperenoj protiv vođe i vodstva HDZ-a što (na žalost ili na sreću, vidjet ćemo) nije slučaj. Pišu o novom šatoru, o plinskim bocama, o subnorizaciji branitelja, a prijedlog da se Pupovčev slučaj razmotri na visokoj razini odmah izjednačuju s napadom na Srbe općenito. Tako mi je upao u oči himbeni komentar meni nepoznatog kolumnista u dnevnim novinama. Kaže taj da se ne smije dopustiti ulični linč i da bi bilo pogubno kada bi se prosvjed u Vukovaru pretvorio u antisrpski uopšte. Dobro. No zatim nastavlja da „ u ratnim strahotama traumatiziranom društvu prozivati Pupovca za podržavanje velikosrpske politike nije ništa drugo nego poziv na linč.“

Eh, to je loše, licemjerno i krajnje neprofesionalno novinarstvo, vrlo neinteligentno kada i autor zna sve o vezama Vučić-Pupovac, kada zna tko je i što Vučić koji hvali i slavi Miloševića, a taj je Sloba ne samo njegov učitelj i uzor nego i simbol upravo velikosrpske politike. S tim komentarom u svezi: sjećamo se s nostalgijom članaka u komunističkim novinama, naručenih napisa iz partijskoga vodstva koji su zvučali upravo kao ovaj, i rječnik im je isti, i temeljna „dramaturška“ crta koja zaziva bratstvo i jedinstvo i kada treba i kada ne treba. Iz kojega je partijskog vrha taj komentar naručen, domislite se sami. Nije iz SDP-a koji jedini još ima partiju u naslovu, pa se zato (između ostalog) tako i provodi te je od njega ostao tek komadić premda misli da mu je ostala komadina.

Ništa novo u povijesti, ipak ponešto

U doba kojim se u zadnje vrijeme bavim, a riječ je o nevjerojatno zanimljivom ne samo hrvatskom nego srednjoeuropskom 14. stoljeću, u ugarski Višegrad slijevale su se horde vitezova i učenih ljudi, kao pratnja svojim kraljevima, poljskom Kazimiru II. i češkom pustolovnom Ivanu Luksemburškom koji se nije baš osjećao Čehom, ali nije bio nevažan, vladao je velikim prostranstvima. Ta su dva kralja došla u goste trećem vladaru, ugarskom Karlu Robertu i navodno su, skupa s brojnom pratnjom, ostali na dunavskoj obali puna dva mjeseca. Što su radili, osim što su pili i bančili, lovili, te činili ostalo kao što je nalagao običaj? Sastančarili su. Taj je skup iznjedrio Višegradsku skupinu u tadanjim okvirima, a razgovori bijahu vrlo plodonosni budući da su svi rečeni kraljevi bili dosta moćni i tako veliki da je i rezultat bude velik. A rezultat je bio doista najveći mogući – mir. Mir među njima. Sveta tri kralja, umalo. Zbilo se to 1335., a vjerojatno je trebalo još i dodatno utvrditi gradivo pa je seansa ponovljena tri godine poslije.

Suvremena Višegradska skupina duhovna je sljednica srednjovjekovne. Zamisao Tri mora ponešto je proširena višegradska, ne previše, budući da su višegrađani u svoje doba imali teritorije koji znatno nadmašuju današnje njihove, računajući tu i Hrvatsku koja je – premda i nadalje država iliti Horvathorszag - bila spojena s personom ugarskoga kralja, a on ju je držao svojim lenom. Pa kada danas Orban brani Mađarsku pred EU koja joj prijeti InicijativaOstat će zapisano da je zamisao hrvatsko-poljska, umnogome zahvaljujući Kolindi GT, ali treba podsjetiti da ideja nije posve nova i da su mnogi još u doba komunizma sanjali o spoju Baltik-Jadran misleći i na kršćanski (pretežito katolički) skup zemalja, a u samostalnoj Hrvatskoj zalagao se za to potpisnik ovih redaka, što je zabilježeno u zapisnicima i o čemu sam već pisao. No, nije važno. Važno je sada raditi, makar pod energetskom i sličnim šiframa.sankcijama, kada spominje krvarenje za Europu i kršćanstvo, misleći možda ne samo na sovjete i komunizam nego i na Osmanlije, onda bi bio red da usput kaže nešto i o Hrvatskoj, ako već ona sam za sebe ne govori o Hrvatskom proljeću, recimo (ali pristajući u ovom slučaju uz Orbana ipak šalje posredni signal.)

Glasovanje u EU parlamentu završilo je kao što jest, premda je to Pirova pobjeda, a da je europskom zapadu jasno što mora učinti da ne ostane bez srednje i istočne Europe dokaz je gotovo usporedno naglo pristajanje EU uz Tri mora u kojemu je i Mađarska premda nema mora, ali će svakako imati vrlo veliku ulogu u oblikovanju identiteta toga organizma – što ne će biti teško jer nešto kao srednjoeuropski identitet postoji i vrlo je prirodan, to jest čine ga nacionalni identiteti u koje nitko nema namjeru dirati ili ih odvući kamo ne žele, ali ujedno ima čvrste veze iz prošlosti i kršćansku tradiciju koje se ne odriče, za razliku od zapada i njegova zaborava na čemu počiva.

Ostat će zapisano da je zamisao hrvatsko-poljska, umnogome zahvaljujući Kolindi GT, ali treba podsjetiti da ideja nije posve nova i da su mnogi još u doba komunizma sanjali o spoju Baltik-Jadran misleći i na kršćanski (pretežito katolički) skup zemalja, a u samostalnoj Hrvatskoj zalagao se za to potpisnik ovih redaka, što je zabilježeno u zapisnicima i o čemu sam već pisao. No, nije važno. Važno je sada raditi, makar pod energetskom i sličnim šiframa.

Važno je i zato što se za predsjednika „europske Vlade“ gura Manfred Weber koji bi naslijedio Junckera, a održao je govor vrlo poučan, to jest da se u EU razvijaju ljudska a ne kršćanska prava. Kršćanska prava kao pojam uopće ne postoje (postoje kršćanske vrijednosti među kojima su i ljudska prava) pa je izjava debelo promašila, a ljudska prava koje promovira sadašnja EU imaju malo dobrih strana ali više pogubnih, kao što je diktat političke korektnosti koji je izblesavio „europske građane“ do te mjere da više ne znaju ni tko su ni što su, što smiju reći a što ne, koga moraju kako nazivati da bi bili ispravni – riječ je, znači, o nizu nametnutih zabrana složenih u kodeks ponašanja od kojega nema odstupanja, a sve to zaudara po fašizmu, naoko liberalnom. Vrč ide na vodu dok se ne razbije, a upravo je već okrhnut i ne drži vodu. Deflagracija sadašnjega koncepta EU upravo je započela.

Hrvoje Hitrec

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.