Hrvatske kronike

Besame mucho

 Kada dođe ljeto, svugdje u toplijem svijetu ljudi postaju ležerniji, pokazuju ono što inače ne bi, i uopće bivaju raspušteni kao djeca na praznicima. Doduše, u Hrvatskoj ta blagdanska raspuštenost traje od Božića prethodne do rujna u tekućoj godini, a posebno je 2008. bilo toliko sretnih spajanja neradnih dana te bi se moglo reći da smo dostigli savršenstvo dokonosti, kojemu je na putu još samo nedovoljno razvijeno umijeće ubijanja dosade, no za to je potreban novac. A njega, uglavnom, nemamo.

Zabavna svečana sjednica

Da ne bi bilo posve dosadno, pobrinuli su se svršetkom lipnja Bebić, Sanader i Mesić (u nastavku teksta Besame, besame mucho), prvenstveno da bi zabavili sebe, a zabavu su nazvali Danom državnosti. Ne znam točno kojim protokolarnim redom, ali čini se da su prvo otišli u prvostolnicu i stoički izdržali što su imali čuti, naime, da je neka podanička čeljad prevršila mjeru dobrog ukusa u gaženju nacionalnoga ponosa. Sva su se tri soprana s vremena na vrijeme osvrtali, ne bi li ugledali tu čeljad i na kraju zaključili da čeljad nije u Katedrali. Zatim su sebi za zabavu priredili i svečanu sjednicu Vlade, na kojoj je Sanader odčitao neutralan, svijetloj europskoj budućnost posvećen tekst, Bebić ga je sivo slijedio, ali je onda Mesić počeo govoriti bez papira, «iz glave» ,što bi rekli školnici. A kada Mesić govori iz glave, uvijek je dozlaboga interesantno, jer zahvaća široku ljestvicu od Shakespearea do NDH.

Otkrio nam je mnoge nepoznate detalje iz povijesti. Bez njega ne bismo znali da su fašisti počinili zločine, ali je prava novost da su zločine («i to teške zločine«) počinili i antifašisti. Sanader je pozorno slušao i našao se pozvanim da opazi kako Mesić ni u jednom trenutku nije spomenuo komuniste, pa je nešto dodao u tom smislu. Odmah zatim je upao u klopku, zauzimajući se za antifašizam u kojemu je (glede Hrvatske) bilo puno onih koji nisu bili komunisti. «Štoviše», primijetio je odmah Mesić ,»veći dio i nisu bili komunisti». U čemu je zamka ; Ako su antifašisti počinili teške zločine, a među njima je bio manji broj komunista, znači da je većina, valjda HSS-a i koga još, odgovornija za teške zločine. Upute za školske udžbenike, dakle, glase: i fašizam i antifašizam počinili su teške zločine, a komunisti su više-manje zabrinuto gledali što se to događa.

Ki bi da bi

I nadalje se rečena svečana sjednica odvijala u duhu stručno-znanstvenoga skupa o bližoj (premda vremenski sve daljoj ) povijesti. Izložena je teza što bi bilo da je bilo: Hrvati bi bili dijelom likvidirani, dijelom raseljeni, dijelom asimilirani. Draža Mihajlović bi bio ministar, itd. Sve su to komunisti i Broz uspjeli izbjeći, a što su Hrvate dijelom likvidirali, dijelom raselili (Zrinj, Udbina, bijeli svijet, itd ), a dijelom pokušali asimilirati (jezična politika, itd ), bila je samo usputna priča na glavnoj crti omogućavanja sretnoga života za preostale, u Jugoslaviji, naravno. No, ono što se dogodilo u zbilji, nije tema za svečane sjednice. Mesić se dohvatio i Potsdamske konferencije, ako sam dobro čuo, na kojoj je «ionako sve odlučeno», valjda unaprijed, što je dosta nategnuto, jer je ta konferencija održana od sredine srpnja do početka kolovoza l945.,kada je veliko klanje Hrvata (vojnika, civila, žena, djece) već bilo uglavnom dovršeno, te je na taj način ionako «ionako sve odlučeno« . .Godinu dana poslije komunisti će suditi Stepincu. Zanimljivo je da se, poput Mesića i drugih svjetskih blaženika, i kardinal Stepinac poziva na savezničke skupove i dokumente. «Što sam govorio o pravu hrvatskoga naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika,istaknutim na Jalti i u Atlantskoj povelji», govorio je Stepinac pred sudom. A Stepinac je bio ipak nešto znamenitiji antifašist i antinacist od trojice soprana iz zabavne grupe Besame mucho. Ali je, naravno, bio i antikomunist, posve po načelu koje će izreći Hanna Arendt : «Ne može biti antifašist onaj koji nije i antikomunist» .

Poslije babilonske zbrke

Povijesna rasprava nastavila bi se na toj povijesnoj svečanosti, da nije trebalo otići na Trg bana Jelačića. Isprva prazan i pust . Nešto naroda stjerano valjda u pokrajnje ulice, za kamere nevidljivih Hrvata. Gledam i čekam, prevrćem usput i nadalje misli izrečene na sjednici Vlade, gdje je Sanader prodavao već izlizanu dosjetku o sebi na mjestu Berlusconija, da je ostalo kako nije ostalo. Ali, Italija je kapitulirala l943., pa da je i ostalo kako nije, ne bi se ta vizija mogla ispuniti. Dotle se ispunio Trg bana Jelačića, dobro brifirani reporteri dobro su čitali tko je tko u hrvatskim oružanim snagama, i usput podsjećali gledatelje i slušatelje koji je to zapravo dan, odnosno blagdan. Jer, ljudi vele da ne znaju. Dakle, da budemo točni – nije na taj dan proglašena hrvatska državnost. Donesena je Deklaracija, uz nju i ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti RH, pa se taj dan (25.lipnja) može zvati jedino Danom neovisnosti, odnosno Danom nezavisnosti (potonji se izraz izbjegava, što je znak da i dalje patimo od nametnute hipoteke – već sam negdje napisao da se američki praznik u hrvatskom prijevodu bez sustezanja naziva Danom nezavisnosti). A Dan državnosti može biti samo 30. svibnja, kao što je do babilonske zbrke i bio, bez obzira što pojam državnosti u velikoj mjeri znači i neovisnost ili nezavisnost, koja je činom konstituiranja Hrvatskoga sabora nakon prvih slobodnih, demokratskih izbora - čvrsto naznačena, ali ne još i proglašena. Niš bez papira, rekli bi Zagrepčani.

A gdje je bio narod?

Moderna, demokratska Republika Hrvatska izraz je političke volje hrvatskoga naroda. Da te volje nije bilo, uzalud bismo mi tada artikulirali. No, gdje je bio narod na proslavi toga dana državnosti ili kako da ga nazovemo? Narod je od silne vrućine otišao na kupanje, a i branitelji naroda shvatili su da je riječ o privatnoj zabavi Besame mucho. Uostalom, ne može sav narod stati na jedan trg, koliko god brojčano bio malen. Možda se moglo na Jarunu, recimo, gdje stane nešto više naroda i gdje smo tamo negdje l997. uz suvremene Oružane snage RH na Dan državnosti 30. svibnja prikazali i alkare i Bokeljsku mornaricu i momke Poljičke republike, Vitešku kumpaniju iz Blata i vitezove branitelje Siska, Trenkove pandure, Istarski prstenac, itd. Pa su i djeca učila nešto iz povijesti, a ne od Mesića. No, kako je, tako je. Hladno i formalno. Premda mi je drago kada vidim stasitu Hrvatsku vojsku, a nešto manje mi je drago što se ne zna kakvo joj je pravo stanje. I Jelačić je na kraju bio ushićen, razmahao se sabljom i pokazao prema Afganistanu. Svečanost je nastavljena u Vukovaru, gdje su, kažu, branitelji (valjda i branitelji Vukovara) dobili bedž s natpisom «gosti», odnosno nisu ga dobili nego odbili.

Vrijeme za pisanje udžbenika

Ljeto je počelo. Jedini koji ne će imati praznike sigurno su pisci povijesnih udžbenika, koji sada moraju užurbano raditi da bi proveli upute predsjednika države. Ispod skromnih ventilatora mučit će se kako riješiti tešku zagonetku o svezi komunizma i antifašizma u zemlji Hrvatskoj (i šire). Vjerojatno će netko pošteniji napisati da su fašizam (nacizam) i komunizam isti zločinački totalitarni sustavi, na čiju dušu idu milijuni i milijuni ljudskih života. A onda će takav tekst biti poslan na redigiranje Mesićevim savjetnicima.

Hrvoje Hitrec

U Samoboru ima kolača.

{mxc}