Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 Kraj kolovoza 2017.

Paklenski vruće ljeto imalo je samo privremene nejake padove, ali se zadnje subote i nedjelje Vrucinakolovoza opet razgoropadilo. Nikada do sada nismo s toliko čežnje čekali da završi ljeto i oslabi nesmiljeno sunce, a ako je ovo uvod u blisku, još vreliju budućnost, onda smo doista u banani. A i sadit ćemo banane na hrvatskom sjeveru.“ U Dalmaciji je ove godine palo manje kiše nego što sam ja prolila suza“, kaže jedna Dalmatinka, a očito ni ona nije prečesto plakala. Suha zemlja na jugu i sjeveru, žedne životinje i biljke, ribe i pčele, sjajna turistička i avanturistička sezona, na svršetku koje je vlast milostivo svrnula oči na nevjerojatnu, odvažnu i zapostavljenu Hrvatsku službu gorskoga spašavanja pa će joj valjda udijeliti koju kunu kako ne bi i ona završila u japankama kao pustolovi koji se veru po hrvatskim planinama.

Kada bi šesta kolona osnažena neobičnim istočnim turistima opazila da vrućina jenjava i sprema se bura koja će Požarmalo rashladiti zrak, potrudila se da vrelina bude samoodrživa i u te dane. Hrvatska je napadnuta požarima, od kojih je za sada navodno tek četrdeset podmetnutih, a ostali su izbili sami od sebe, valjda. I letimičan pogled na zemljopisnu kartu daje uvid u miješanje karata koje neoodoljivo podsjeća na devedesete, odnosno: požari su „izbijali“ upravo na južnim granicama u ratu okupiranih područja, a kako bura puše s kopna prema moru, širili su se u tom pravcu. Da je riječ o specijalnom ratu protiv Hrvatske, zaključili su već mnogi pa ne trebam ponavljati, a ni tiražni mediji nisu mogli posve zataškati činjenice. Neko su se vrijeme trudili, mora se priznati, a kada su stvari otišle predaleko i umorni vatrogasci počeli otvoreno govoriti, odjednom je proradio i MUP, pohvatao neke podmetače iliti podmetatelje i poslao ih na sljedeću instancu koja se zove hrvatsko sudstvo, a ono je blagonaklono otklonilo da se potpaljivači pošalju u zatvor.

Na kraju će, kao i na svršetku rata, svi biti abolirani. Ne baš svi: mediji su odahnuli kada je pronađena Hrvatica koja Požarje navodno izazvala požar iz mržnje i osvete. Jedino je u tom slučaju spomenuta famozna mržnja, jedino se na tu ženu obrušilio drvljem i kamenjem. Ostali slučajevi izazvani su iz ljubavi prema Hrvatskoj, i to vatrenoj ljubavi, a tko bi tu što mogao prigovoriti, posebno hrvatsko pravosuđe koje se odavno pretvorilo u neodredljivu sivu zonu nalik onoj koja ostaje nakon što požar napusti borove i jele koje se svijaju jedan kraj drugoga. Da ne bi zamjerio Pupovac (gdje je dr. Šreter?), mediji su u dogovoru sa SDSS-om sveli priču na piromane, od kojih će neki biti upućeni u socijalne ustanove, a kada iz njih izađu, postat će dobri (kako se čulo u Dnevniku HTV-a).

Piloti kanadera bit će nagrađeni, vatrogasci su već dobili nagrade iz robnih rezerva, u obliku proizvoda kojima je istekao rok trajanja. Valjda neki lukavi birokrat misli da će vatrogasci lakše povraćati i tako mlazom gasiti požar... Zadnje vijesti u nedjelju navečer prije predaje (nema predaje!) ovoga teksta: Velebit gori, a vatrogasaca ondje nema, gori najsvetije što imamo. Što to znači? Čeka li se vila Velebita da ugasi požar u Nacionalnom parku?

Jastrebarsko ili delažacija

Dio „požarne sezone“ odvijao se i u vrijeme Europskoga dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, pa DelažacijaUpravo smo – u još premalenom naporu – u razdoblju delažacije, toliko godina nakon hrvatske samostalnosti, toliko godina nakon što smo trpjeli masne ostatke jugoslavenske historiografije i njezinih podlih laži. I to je bila i jest vrst specijalnoga rata protiv hrvatskoga naroda, nabijanje kolektivne krivnje samo djelomično stvarnim, a općenito enormnim izmišljotinama, posebno o zbivanjima u Drugom svjetskom ratu, jezivih podmetanja koja su bila dobar dio onih kanta s benzinom što su prolijevane sve vrijeme jugokomunističke vladavine i šibicom bačenom iz Beograda i Knina potpaljene početkom devedesetih.je službena vlast posjećivala Macelj, Kamenjak, Gospić, Nedelišće, Goli otok, Grgur i Jasenovac, čime je obuhvaćen manji broj mjesta stradanja, a od toga veći broj poprišta komunističkih zločina, što znači da se amnezija polako liječi i da nakon razotkrivanja istine o Srbu, Boričevcima, Zrinu, Španovici itd. mlađa hrvatska javnost spoznaje zemljovid Bogovićrazbojničkih režima, osobito komunističkoga čije zasade još njeguje samo kraljice od Sabe i razni fumići izgubljeni u vremenu, zabetonirani u četrdeset petoj prošloga stoljeća i uvaljani do grla u svoje laži.

Jedna je laž osobito mučna, budući da se radi o djeci. (Proklet bio tko išta učini nažao nedužnom djetetu, a sva su djeca nedužna.)

Laž o kojoj govorim odnosi se na Jastrebarsko, domaćim rječnikom zvanom Jaska, gdje je prošle nedjelje biskup u (nemirnom) miru Mile Bogović održao u crkvi sv. Nikole sjajnu propovijed, rabeći novokovanicu - delažacija. I jest, upravo smo – u još premalenom naporu – u razdoblju delažacije, toliko godina nakon hrvatske samostalnosti, toliko godina nakon što smo trpjeli masne ostatke jugoslavenske historiografije i njezinih podlih laži. I to je bila i jest vrst specijalnoga rata protiv hrvatskoga naroda, nabijanje kolektivne krivnje samo djelomično stvarnim, a općenito enormnim izmišljotinama, posebno o zbivanjima u Drugom svjetskom ratu, jezivih podmetanja koja su bila dobar dio onih kanta s benzinom što su prolijevane sve vrijeme jugokomunističke vladavine i šibicom bačenom iz Beograda i Knina potpaljene početkom devedesetih.

Jedna od tih laži bila je ona o „koncentracijskom logoru za djecu“ u Jastrebarskom. Pokušavam se suzdržavati, jer je Jaska djecamučno i strašno već i to što su djeca, smještena u Domu (a ne logoru) bila bez roditelja, dovedena bolesna i gladna, jadna, bespomoćna bića, ratom istrgnuta iz svojih domova. I umirala su neka od njih isprva od dizenterije i pothranjenosti, no kako je vrijeme prolazilo, smrti je bilo sve manje: od njih tri i pol tisuće, umrlo je (kaže suha statistika) njih sedamnaest posto. I to je užasno, ali ih ni skrb predanih liječnika i sestara nije uspjela spasiti.

Fama o navodnom zločinačkom logoru za djecu u Jastrebarskom nastala je naravno poslije rata, podgrijana bezočnim lažima da su časne sestre (velik dio njih iz Slovenije) ubijale djecu. Čudovišnu priču izgovorila je valjda medicinska sestra Tatjana Marinić pred Komisijom za utvrđivanje zločina. Ta je žena bila do 1943. u Jastrebarskom, a zatim se priključila partizanima. Epilog: u vremenu kada se gubilo glavu za mnogo manje stvari, ni jedna jedina časna sestra nije bila strijeljana ili obješena, nije bila zatvorena. „Dokaze“ Tatjane Marinić pobili su vrlo odlučno liječnici Branko Dragišić, Karlo Weissman i Branko Davila. (Usput: u predavanjima u jaskanskom pastoralnom centru spomenuta je i moja rođakinja, časna sestra, redovnica Družbe kćeri Božje ljubavi Monika Štampalija, odgojena u obitelji moje bake po ocu. Ako „izguglate“ njezino ime otkrit ćete istinu koja ne može biti izbrisana: upravo je ona donijela vijest u Zagreb da se na području Stare Gradiške-Jasenovac nalaze tisuće djece koju treba spasiti i taj je glas pokrenuo dobre ljude poput Diane Budisavljević. Monika Štampalija poslije je, u komunističkoj Jugoslaviji, dobila orden za zasluge. Kad bi boravila u Zagrebu, dolazila je k mojoj baki i dugo su razgovarale.)

Jedna laž povlači drugu, a druga je upravo saga o spomenutoj Diani, supruzi liječnika Julija Budisavljevića koja je – kaže kom. historiografija – pred nosom ustaških vlasti spasila dvanaest tisuća djece. Očita besmislica. Bez znanja tih vlasti nije mogla ništa, naravno, a predstavnik vlasti Kamilo Broessler pomagao je nacionalno i vjerski raznorodnoj skupini Diane Budisavljević, kao i Katolička akcija i Caritas Zagrebačke nadbiskupije, posredno, a potom i izravno zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. (Broessler je bio na visokoj dužnosti, načelnik u ministarstvu Diana Budisavljevicudružbe, prije rata suradnik dr. Štampara i režiser mnogih filmova o narodnom zdravlju. Zanimljivo je da se i u komunizmu održao kao dužnosnik u ministarstvu socijalne skrbi.)

Koliko sam uspio razumjeti, djeca s Kozare i Potkozarja skupljana su po šumama, gladna i iznemogla , ili su zajedno s roditeljima dovedena u Staru Gradišku-Jasenovac, odakle su roditelji odvoženi na rad u Njemačku. Velikom humanitarnom akcijom koju je vodila Diana, ali ne samo ona, djeca su izvučena iz logora i smještena u obitelji širom Slavonije, u Zagrebu (vrlo bolesna smještena su u Zaraznu bolnicu) i Sisku, a velik je broj doveden u Jastrebarsko.

Sestre milosrdnice u Jaski našle su se pred više no teškom zadaćom, suočene s brigom za toliko djece u užasnom stanju, kao i liječnici – bolnica je bila u dvorcu Erdődy, djeca u gospodarskim zgradama. „Logor“ bez žice i stražarnica, bez straže. Dio zemljišta je iskorišten za poljodjelstvo, pa je s vremenom u smislu prehrane Dom bio samoodrživ, štono riječ. Bilo je i krava, a dio muzara odvukli su partizani koji su provalili u Jasku, na brzinu opljačkali što se dalo i (vjerovali ili ne) odveli sa sobom sedam stotina djece, od kojih su 400 odmah ostavili pa su se vratila u Dom, a 300 navodno raspršili po žumberačkim selima (dio njih je poslije također vraćen). Još su jednom komunisti humanitarno „intervenirali“: u travnju 1945. bombardirali su bolnicu, ubijen je jedan liječnik i dvije časne sestre.

Što je bilo s Dianom, zbiljskom humanitarnom princezom? Pa, njoj je oduzeta evidencija koju je sustavno vodila, LažiPokušaji da se Jastrebarsko sotonizira, pa i cijeli grad dobije epitet zločinačkoga gnijezda, nije uspio ni nakon Drugoga rata a ne uspijeva ni sada kada razni fumići očajnički nastoje spasiti barem neki od jugoslavenskih komunističkih mitova, zajedno s pupovačkim podmetačima laži.bačena je na marginu. Razočarana, vratila se u rodni Innsbruck.

U svakom slučaju, pokušaji da se Jastrebarsko sotonizira, pa i cijeli grad dobije epitet zločinačkoga gnijezda, nije uspio ni nakon Drugoga rata a ne uspijeva ni sada kada razni fumići očajnički nastoje spasiti barem neki od jugoslavenskih komunističkih mitova, zajedno s pupovačkim podmetačima laži. (Za usporedbu: da smo u Domovinskom ratu izgubili, danas bi u udžbenicima pisalo da je u vrijeme toga rata prekršteno 11.000 pravoslavne djece, koliko je nabrojio vrsni matematičar Milorad Pupovac, tvorac mnogih laži (gdje je dr. Šreter?) koje mu nisu naškodile u hrvatskoj državi, nego je naprotiv avanzirao pa radi što hoće. Tako se nastavlja poigravanje nedužnom djecom, a nije na odmet podsjetiti na srpsku propagandu uoči pada Vukovara, to jest na teško izgovorljive monstruozne laži o nasilju nad djecom, koje je bio objavio i Reuters, te potom morao demantirati. A i Pupovac i hrvatska država ne podsjećaju na hrvatsku (sigurno je bilo i srpske) djecu stradalu u razaranju Vukovara, hrvatske vlasti tek se ponekad prisjećaju djece stradale u ciljanim napadima preko Save na dječja igrališta u Slavonskom Brodu... Da se ne zaboravi: nikada vjerojatno ne ćemo saznati koliko je djece poginulo na Bleiburgu i pri prijelazu preko dravskoga mosta, o čemu je u dokumentarnom filmu svjedočio Irac, tada britanski vojnik.

Toliko o djeci, za sada. No ipak još nešto: i ove je godine javna televizija u vrijeme komemoracija u Jasenovcu, bez Jasenovacikakvih ograda uspjela izreći da je u Jasenovcu ubijeno dvadeset tisuća djece. Vjerojatno ste i vi čuli, poštovane čitateljice i čitatelji, vjerojatno ste se smrznuli kao i ja: baratati tako olako neprovjerenim i nedokazanim podatcima znači dolijevati ulje na vatru besmislenim spekulacijama, to više što (kažu stručnjaci) evidencija vođena u Jasenovcu nije dostupna ili je uništena. Već i samo postojanje Jasenovca nad kojim se zgražao i Stepinac, dovoljno je zlo, a dodavati „pogonsko gorivo“ za valjda nove sukobe nije ništa do već spomenutoga specijalnog rata, koji je u tijeku.

Koliko vidim, znanstvena istraživanja su temeljito blokirana, Igoru Vukiću je GorivoI ove je godine javna televizija u vrijeme komemoracija u Jasenovcu, bez ikakvih ograda uspjela izreći da je u Jasenovcu ubijeno dvadeset tisuća djece. Vjerojatno ste i vi čuli, poštovane čitateljice i čitatelji, vjerojatno ste se smrznuli kao i ja: baratati tako olako neprovjerenim i nedokazanim podatcima znači dolijevati ulje na vatru besmislenim spekulacijama, to više što (kažu stručnjaci) evidencija vođena u Jasenovcu nije dostupna ili je uništena. Već i samo postojanje Jasenovca nad kojim se zgražao i Stepinac, dovoljno je zlo, a dodavati „pogonsko gorivo“ za valjda nove sukobe nije ništa do već spomenutoga specijalnog rata, koji je u tijeku.prije nekoliko dana otkazano predavanje, pisci izvješća State Departmenta cementiraju istine koje im godinama serviraju razni puhovski i goldsteni ali..., u ovom ne suviše snažnom ali ipak vidljivom pokretu delažacije, i Jasenovac će kad-tad doći na red, dimenzije stradanja ljudi u oba totalitarna režima bit će utvrđene i do tada se manimo spekulacija. Hrvatska državna vlast kao da je zadovoljna što se broj stradalih sa 700.000 „spustio“ na osamdeset ili koliko već tisuća žrtava, pa neizravno kaže – ne potičući znanstvena istraživanja – eto, možemo biti sretni što je tako ispalo. Isto je tako ista vlast bilo Jasenovaclijevih bilo desnih ili srednjih potpuno nezainteresirana da se ustanove prave dimenzije žrtava Križnih puteva, računajući valjda da će arheološka iskapanja za kojih tisuću godina utvrditi istinu, a tada ih ne će biti i ne će ih biti briga. (Koliko su ljudi bili indoktrinirani kazuje televizijska emisija o potomku obitelji Lorković. Lorković! Taj stari gospodin ničim izazvan priča kako je u Švicarskoj 1989. gostovao Franjo Tuđman koji je (gospodina) neugodno iznenadio govoreći da je onih 700.000 obična laž. )

No, sada ja riskiram i upuštam se (ipak) u nagađanja: jesu li onih dvadeset tisuća djece navodno ubijenih u Jasenovcu u stvari odvedena iz toga logora u velikoj akciji Diane Budisavljević i njezinih suradnika? Postavljam pitanje i čekam odgovore, ali samo znanstveno potkrijepljene. A zašto znanost šepa, već je odgovorio VukićIgor Vukić: znanstvenici se još i danas libe baviti tom „problematikom“ jer znaju – uopće ne treba sumnjati – da će, budu li zaglibili u to područje, biti blokirani u znanstvenom napredovanju i brzo osjetiti da su nepoželjni. Jer i delažacija ima svoje granice, a nekoliko preostalih mitova zadnji su džepovi otpora lažnih, komunističkih „antifašista“ u kojima su se utvrdili i na svoju radost uvidjeli da gotovo nitko pretjerano ne preispituje njihove nebulozne tvrdnje.

Jesam li previše govorio o djeci? Nisam. Prošloga je tjedna četnički štreber Vučić u svojstvu predsjednika Srbije izveo atak (što bi rekao Pupovac) na srpsku djecu iz Hrvatske. Zgodni mališani koji o politici još ne znaju ništa, začudili su se što tom starmalom liku s naočalama očito nije dobro sjeo odgovor da navijaju za Rijeku. Vi morate navijati za Zvezdu ili Partizan, za velike klubove, a ne za Rijeku, ili Hajduk i Dinamo, reče im uvažena ličnost... Tako je odrasla osoba dala djeci prvi mig o mitomaniji koju trebaju slijediti, veliki klubovi mogu biti samo iz (velike) Srbije, a srpska djeca koja su se tek počela, i to uspješno, integrirati u hrvatsko društvo – moraju slijediti naputke velikoga vođe iz druge države. I to je, na naoko bezazlen način, točenje goriva.

Hrvatska diplomacija

Zatvorene su Dubrovačke ljetne igre trijumfom glumca Grabarića u komadu o Držiću, koji je kao pučanin slabo i MVPnikako sudjelovao u diplomatskim poslima, ali je zato zadao dosta posla dubrovačkim diplomatima spremajući ozbiljnu ili ne urotu, sudeći po pismima nimalo komičnu. Ta mu epizoda ne umanjuje slavu, ostaje najveći hrvatski komediograf. Ostalo pada u zaborav. Ne pada dubrovačko umijeće diplomacije, kojemu barem u podsvijesti podosta duguje i hrvatska diplomacija našega doba. To jest prava hrvatska diplomacija ili (devedesetih) zvana mladom hrvatskom diplomacijom, zadavljena i rastjerana nakon povratka neokomunista na vlast početkom stoljeća, kada su na isti način razbucane tajne službe mlade države i obezglavljena hrvatska vojska umirovljenjem generala na temelju bezočne laži, nužne da mnogi budu poslije izručeni Haagu. Novi su diplomati bili uglavnom zamijenjeni starima, jugostaretinarima koji se baš nisu pretrgnuli u poslu ili se bavili sitnim podmetanjima državi koju su trebali zastupati, to jest Hrvatskoj. Ostajali su i pri promjenama DiplomacijaNovi su diplomati bili uglavnom zamijenjeni starima, jugostaretinarima koji se baš nisu pretrgnuli u poslu ili se bavili sitnim podmetanjima državi koju su trebali zastupati, to jest Hrvatskoj. Ostajali su i pri promjenama vlasti, desni su centar ignorirali i zapravo se odmetnuli. Čini se da je sada tomu došao kraj, a je li doista javljat će nam i hrvatski iseljenici koji su često bili dočekivani kao u jugoslavenskim konzulatima svojedobno, a u vrijeme izbora čekali po pet sati pred vratima.vlasti, desni su centar ignorirali i zapravo se odmetnuli. Čini se da je sada tomu došao kraj, a je li doista javljat će nam i hrvatski iseljenici koji su često bili dočekivani kao u jugoslavenskim konzulatima svojedobno, a u vrijeme izbora čekali po pet sati pred vratima. (Pitanje: kog se vraga čeka s dopisnim glasovanjem za Hrvate izvan domovine?)

U nedavnim danima održana je konferencija diplomatskih snaga, gdje je rečeno da uz profesionalnost i ostale Zdravko Mamicstručne vrline, hrvatski diplomat treba imati još jednu osobitu, naime domoljublje. No, fala Bogu.

Zdravko Mamić

Nešto uvodno, ne o nogometu nego o jeziku: dan nakon što je upucan Zdravko Mamić, novine koje inače promoviraju hrvatske jezične priručnike, izlaze na naslovnoj stranici s velikim slovima pisanom SAČEKUŠOM. Bez navodnika. Nema posla u kojemu nema budala, pa je takvih i među smišljateljima novinskih naslova, odgojenim u tko zna čijem balkanskom krilu. Ne znaju za neku hrvatsku riječ, kao zasjeda ili slično. Možda ih riječ zasjeda previše podsjeća na zasjedanje. Budući da i zastupnici u Saboru zasjedaju, očekujem naslov: Prva jesenska sačekuša Hrvatskoga sabora. A glede Mamića: dugo je stvarana i stvorena masovna histerija u kojoj je pisani ili šakački (Bol) nasrtaj na Zdravka Mamića praćen i komentiran kao dobrodošla i opravdana društvena igra. Mediji su čovjeka, kao na Divljem zapadu - stavili izvan zakona, samo što nisu pisali da ga može upucati tko želi. Pa je netko doslovce shvatio.

Hrvoje Hitrec

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Uto, 12-12-2017, 09:10:05

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0058_Medvednica.jpg
Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).