Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 Početkom kolovoza 2017.

Sada su ne samo uragani nego i toplinski valovi počeli dobivati osobna imena, a ovaj koji je Požarizmoždio južnu Europu i poglavito Hrvatsku nazvan je po vragu svih vragova, oberđavlu Luciferu. Ljudi su skapavali, životinje se zavlačile u zemlju, biljke posušile, šume gorjele, medijski piromani iz srpskih „Novosti“ uživali u požarima („Lijepa naša lijepo gori“) istom perverznom strašću kao što i inače likuju nad hrvatskim nevoljama, a hrvatski vatrogasci gasili na mjestima koja su posve slučajno bila u blizini gradova gdje se nešto slavilo, kod Imotskog tristo godina oslobođenja od Turaka, kod Knina 22 godine oslobođenja od Srba, vjetar s Dinare nosio je dim prema kninskoj tvrđavi, gorjelo je kod janjevačkog Kistanja, blizu i u Parku prirode Krka, ma gdje nije. ŠtrbacTko je Marku dopustio da postane hrvatski Savo Štrbac, ne znam, ali znam da ako ih se vrati još trideset posto, sve će početi ispočetka, i za dvadeset pet godina opet će netko morati skidati srpsku zastavu s kninske tvrđave i dizati hrvatsku. A glede djedovine, povijest je dinamična i to obično na štetu Hrvata čija je djedovina bila nekad i Mačva, cijela Bosna, da ne govorim o djedovini posve bliskoj u Zaljevu svetaca ili istočnom Srijemu.Nakon opisanih i prethodnih još tragičnijih požara, policija je uspjela , i to slučajno, uhititi tek neku bolesnu ženu koja je neoprezno palila baš kada su policajci prolazili, te stanovitoga Stevu iz Bijeljine koji je naložio vatricu na Marjanu kako bi zagrijao konzervu. Način je konzervativan, takoreći tradicionalan, ali palitelji danas imaju na raspolaganju mnogo sofisticiranije mogućnosti, recimo dronove i slično.

Glede požara i Inicijative mladih – njih naravno ne treba strijeljati, ali bi im trebalo dati brentače, da ih natovare na Kninleđa i pođu gasiti požare. Neka preuzmu inicijativu.

Paklenski atraktivno ljeto i bez Lucifera, a s njim nesnosno. U Kninu preko četrdeset na proslavi Oluje, slavlje vrlo civilizirano, bez previše naroda i branitelja koji su se dolje u gradu hladili pivom u lokalima, bez nekontroliranih govora koji se ne bi svidjeli Beogradu, sve pristojno i suzdržano osjećajno pa i prema iz Documente puhlovskijevski predimenzoniranim žrtvama sa srpske strane. Em smo Horvati i kršćani. Zaboravljeno je reći da je najveći broj srpskih civila stradao od srpske vojske koja je u bijegu pregazila kolonu nevojnih vozila. Uoči 5. kolovoza zapamtio sam izjavu gradonačelnika Knina, Marka, koji je pozivao Srbe da se vrate „na svoju djedovinu“, a usput dao podatak da ih u ovom trenutku u Kninu ima trideset posto. Tko je Marku dopustio da postane hrvatski Savo Štrbac, ne znam, ali znam da ako ih se vrati još trideset posto, sve će početi ispočetka, i za dvadeset pet godina opet će netko morati skidati srpsku zastavu s kninske tvrđave i dizati hrvatsku. A glede djedovine, povijest je dinamična i to obično na štetu Hrvata čija je djedovina bila nekad i Mačva, cijela Bosna, da ne govorim o djedovini posve bliskoj u Zaljevu svetaca ili istočnom Srijemu.

Zaboravljeno je isto tako reći da nema toga hrvatskog zapovjednika koji nije na ovaj ili onaj način stradao ne samo Gotovina Markačzbog Oluje nego i što je uopće sudjelovao u obrani domovine od početka devedesetih, a to se ne prašta. Najistaknutiji su se našli na popisu dvaju“ sinkroniziranih zločinačkih pothvata“, od Tuđmana, Šuška, Bobetka do političkih i vojnih vođa Herceg Bosne, potonji još čame u Haagu i čekaju presudu žalbenog vijeća, čamili su Gotovina i Markač, a koga nisu dohvatili međunarodni nitkovi zahvatila je i uhvatila hrvatska državna vlast koju su poslije 2000. osvojili domaći nitkovi, ubili toplinskim valom u ćeliji Đuru Brodarca, osudili Glavaša, pritvarali Sačića, obezglavili Hrvatsku vojsku sramotnim umirovljenjem generala „pučista“, pomagali suradnicima zmije del Ponte privodeći na informativne razgovore poznate i javnosti manje poznate hrvatske časnike, zlostavljali članove njihovih obitelji i djeci u školama podmetali udžbenike iz kojih su mališani spoznavali da su im roditelji, hrvatski branitelji, bili uglavnom kriminalci. A kada su odvjetnici uhićenih tražili dokumente koji bi dokazali istinu, hrvatska državna vlast je lagala da ih nema, premda su već bili posijani po svijetu i Haagu na nezakonit, kriminalan način, a nitko do sada za to nije odgovarao.

Ta rečenica „nitko do sada nije odgovarao“ čula se proteklih tjedana i mjeseci od Podunavlja do Dalmacije na Pupovacdesetcima i desetcima komomoracija ubijenim Hrvatima, ta NitkoviNajistaknutiji su se našli na popisu dvaju“ sinkroniziranih zločinačkih pothvata“, od Tuđmana, Šuška, Bobetka do političkih i vojnih vođa Herceg Bosne, potonji još čame u Haagu i čekaju presudu žalbenog vijeća, čamili su Gotovina i Markač, a koga nisu dohvatili međunarodni nitkovi zahvatila je i uhvatila hrvatska državna vlast koju su poslije 2000. osvojili domaći nitkovi, ubili toplinskim valom u ćeliji Đuru Brodarca, osudili Glavaša, pritvarali Sačića, obezglavili Hrvatsku vojsku sramotnim umirovljenjem generala „pučista“je činjenica strašna i neoprostiva. Upravo nekako oko dana proslave nenatkriljivoga vojnog uspjeha, Oluje, javnosti je priopćeno da je DORH pokrenuo istragu oko srpskih zločina na Ovčari! Godine 2017., u ljetnim vrelinama. (Usput: DORH je munjevito reagirao na prijavu SNV i Milorada Pupovca protiv Božidara Alića odnosno njegova šestogodišnjeg sina, podnesenu sa ciljem – kako piše glumac u pismu predsjednici – da otmu dijete i predaju ga skrbniku. DORH se ozbiljno bacio na posao, pa i socijalna služba i pravobraniteljica za djecu, maleni je dječak ispitivan u socijalnoj službi , takoreći vođen na obavijesni razgovor, no zaključak je na sreću bio da je dijete sjajno, toplo i pametno. Prijava je na kraju odbačena, ali ostaje poučak: država je namjeravala baviti se „pravilnim“ odgojem djece, što je bio i cilj Jovanovićeva mimohoda kroz hrvatsko školstvo, da podsjetim. A Pupovac je verziran u pitanju djece, od doba kada je bezočno lagao o prekrštavanju 11.000 srpske djece devedesetih, pa bi se sada valjda htio otkupiti „krštenjem“ barem jednoga hrvatskog djeteta.)

Gdje sam ono stao? Na Oluji. Znači, i u doba svih opisanih progona ljudi zaslužnih za Oluju i pobjedu u CrnoDomovinskom ratu, taj se pothvat slavio u Kninu bez njih ili s njima. Paradoksalno svakako, kao da se Oluja sručila s Dinare izazvana prirodnom katastrofom. Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti – a koju su zahvalnost doživjeli Gotovina i Markač? I danas hrvatska država zahvaljuje financiranjem Documente i Novosti, te drugih izravno i otvoreno prouhrvatskih neprijateljskih udruga, dopušta pupovečka divljanja po Hrvatskoj i organiziranje „protuproslava“ gdje se govori u istom tonu kao na mitingu u Novom Sadu koji je priredio Vučić uz pratnju Irineja, kao srbijansku protuproslavu čiji je Pupovac tek malena „hrvatska“ filijala. Srbija se ne prestaje praviti blesavom: i nadalje ne priznaje da je bilo gdje bila agresor, da je bilo gdje počinila genocid i masove zločine, da je uz pratnju parasrpskih odreda i tzv. JNA razarala stare hrvatske gradove na jadranskoj obali i stare i novije na sjeveru i ličkoj spojnici, da su rečene zajedničke snage ubile petnaest tisuća Hrvata. I nadalje se servira krivotvorina – a ta se uz datum Oluje i nadalje podmuklo provlači – da je Hrvatska prognala 200.000 Srba, premda je dokazano da su ih prognali vlastiti vođe, to jest natjerali u stampedo. Povijesni falsifikat pokušavalo se podvaliti i u hrvatskim medijima, pa se sjećam da sam na (sada već zaboravljene) Butkovićeve ujdurme morao pisati „pismo čitatelja“, na moje iznenađenje objavljenog, citirajući časnoga Adalberta Rebića koji je kao Vladin dužnosnik zadužen za izbjeglice bio na licu mjesta, štono riječ, i prisnažio da se bjegunce nikako nije moglo vratiti osim silom, a što bi to uzrokovalo, teško je i zamisliti. Mediji ovih današnjih dana nešto su oprezniji.

Ne mogu ne reći da su osim hrvatskih ratnika u svim tim vremenima, pa i danas, slične sudbine doživljavali hrvatski Oluja9intelektualci, hrvatski umjetnici, koji su disali istim plućima kao hrvatski vojnik: isprva puzeći a zatim trčeći, hrvatsku je kulturu dograbio kunktatorski pa i neprijateljski kadar koji je uglavnom nastojao i uspio zatajiti knjige previše hrvatske i ZakonNajzadovoljniji može biti sjajni ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved kojemu je na sjednici Vlade u Kninu prošao prijedlog novoga Zakona o braniteljima, pa kada se taj tekst usporedi s onim starim i (posebno) praksom u međuvremenu, postaje i bedacima jasnije zašto je postojao šator u Savskoj.ugušiti nefinanciranjem (državim novcem) autore, a u medije ubačeni prvokatori ubili su svaku nacionalnu žicu, prokazujući i živuće klasike kao maloumne gadove.

Vraćam se Oluji. Da ne ponavljam fraze, citirat ću davne Đodanove riječi, to jest da ne će biti mira Božjega dok hrvatska vojska ne pobijedi srpsku vojsku. To se dogodilo u kolovozu 1995. I to je sve. Zato proslava Oluje treba biti velika narodna svečanost, što ujedno znači da narod treba i želi sudjelovati u njoj da bi se opet osjetio živim. Proslava ne može biti komorna svečanost. Sva je sreća da na datum pada i Dan hrvatskih branitelja, pa su se oni ali i vrlo, vrlo velik broj mladih ljudi, okupili u Slunju ne samo zbog Thompsona nego i da budu slobodni bez protokola slaviti i pjevati što žele. U medijima (pa i na HTV-u u podnevnom nedjeljnom Dnevniku) moglo se od cijele fešte doznati samo da je bilo nekih „neprimjerenih“ pojava. U večernjem Dnevniku pojava nije bilo, a ministar je prisnažio da je sve prošlo u najboljem redu. Ali Pavlovljev refleks radi. Medijski vrebači trenirani su u jugoslavenskim maglama, a doušnici medija borave na stadionima, na koncertima i, naravno, na Bleiburgu.

Najzadovoljniji može biti sjajni ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved kojemu je na sjednici Vlade u Kninu prošao prijedlog novoga Zakona o braniteljima, pa kada se taj tekst usporedi s onim starim i (posebno) praksom u međuvremenu, postaje i bedacima jasnije zašto je postojao šator u Savskoj.

Bonaventura Duda

Spomenuo sam Adalberta Rebića. Bijaše još relativno mlad kada ga je Bonaventura Duda 1967. pozvao u ekipu Dudakoja će za samo godinu dana iznjedriti hrvatski prijevod Biblije, nazvane Zagrebačkom Biblijom. Bilo je to godinu dana nakon pada Rankovića, u doba prvoga nešto slobodnijeg disanja za vrijeme opakog komunizma, a uz mlađeg Rebića Duda je zvao i stare majstore poput Tabaka, bibličare poput Fućaka, stamenog mladog Marka Grčića, Tomislava Ladana, Ivana Goluba, ali i Nikolu Šopa, te još poneke. Ekipa iz snova, crkveno-državna takoreći, usred komunističke diktature stvara hrvatsku Bibliju pod patronatom Jure Kaštelana koji je stavio glavu na panj i uspio uvjeriti drugove da se ne će ništa dramatično dogoditi glede njihovih stražnjica. Kako je Bonaventuri i suradnicima uspjelo tako brzo obaviti posao? Pa, imali su predložak Sovićev i Rupčićev, imali su vrsno prevedenu Pjesmu nad pjesmama iz pera Nikole Milićevića, imali su Dudinu Harmoniju četiriju evanđelja. Pa i Petra Katančića i Šuleka. I Stadlera. Ma dosta je toga bilo, ali i mnogočega nedostajalo. Koliko su se i jesu li se služili Bartolom ili Bartulom Kašićem, ne znam, ali se taj slavni prijevod iz rukopisa prometnuo u tiskanu knjigu (i Knjigu) tek trideset i dvije godine poslije Dudine – nakon što je čekao tristo sedamdeset godina, a i tada nije objavljen u Hrvatskoj nego u Njemačkoj. Postoji i nepouzdan podatak Biblijada je Bernardin Frankopan dao prevesti Bibliju na hrvatski, no ako i jest, vjerojatno nije bila cjelovita – da je bila i da je sačuvana, možda bi i povijest hrvatskoga jezika bila drukčija. A pothvat Bonaventure Dude bez ikakve je sumnje dragocjen za hrvatski jezik: u zagrebačku je Bibliju ugrađena sva njegova veličanstvenost i putem stotina tisuća primjeraka učvrstila noge hrvatskoj jezičnoj tradiciji, napadanoj i razaranoj. Nije naodmet podsjetiti na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga jezika koja se pojavila iste godine kada je Dudina momčad započela rad na Bibliji.

Pa da i nije bio mozak toga nevjerojatnog pothvata, Bonaventura Duda bio bi zlatnim slovima upisan u knjigu hrvatske kulture poradi mnogih djela, i u knjigu hrvatske, katoličke vjere kojoj je pridonio riječju i djelom, franjevački propovjednik iznimnoga dara, godinama na istom mjestu gdje je, kažu, u Zagrebu boravio sv. Franjo. Kolik je bio autoritet Bonaventure Dude, uvjerio sam se na sada već davnoj skromnoj proslavi tisućitoga rada Stjepana Babića, u staroj kući na Kupi, gdje se našlo društvo prvorazrednih intelektualaca (osim mene koji sam osoba s intelektualnim teškoćama) , bilo je veselo i držale se zdravice, žamor i zveket tanjura – no kada bi progovorio Bonaventura, sve se utišalo i njegova se riječ slušala doista, što kaže narod, kao Sveto pismo.

U izvješćima o smrti velikoga čovjeka, zapeo mi je za oko podatak da je Duda bio dopisni član Akademije. Zašto dopisni? Zato što je znao pisati? Tko je to zaslužio biti redovnim članom HAZU ako ne Duda? Silobrčić? Koji skupa sa Đikićem ne može priznati da sada već bivši ministar Barišić nije učinio ništa protupropisno. Njihova uzrujana, ParizNapokon su, vidim, neoveleposlanički kadrovi zamijenjeni novijima. Dugo se čekalo, pa i kada su neki od njih otvoreno ignorirali ne samo predsjednicu nego i državnu vlast uopće. Washington, London, Rim... ali gdje je Pariz? Glupo pitanje, pa u Francuskoj... Ili sam nešto preskočio?politički potkožena galama ide na živce, blago rečeno. A kamo ide školstvo i znanost, što se mijenja zamjenom MVPministra ministricom, još nisam uspio razumjeti. Doduše, od mene kao osobe s intelektualnim teškoćama, to se i ne može očekivati.

Diplomacija

Napokon su, vidim, neoveleposlanički kadrovi zamijenjeni novijima. Dugo se čekalo, pa i kada su neki od njih otvoreno ignorirali ne samo predsjednicu nego i državnu vlast uopće. Washington, London, Rim... ali gdje je Pariz? Glupo pitanje, pa u Francuskoj... Ili sam nešto preskočio?

Sinjska Alka

Uvijek je predivno vidjeti viteške jahače i plemenite konje, premda je ove godine toplinski udar često skretao koplje gdje nije trebalo. Zapamtio sam rečenicu reporterke RTL-a: „U Sinju se okupilo puno ljudi, ali i puno političara.“Ha.

Ceste

Hrvatske su autoceste značile golem dobitak za Hrvatsku, čast svima koju su ih gradili bez obzira na dugove. No sada bi trebale još dvije prometne Oluje, željeznička i cestovna. U Imotskom se na proslavi govorilo o brzoj cesti koja bi taj grad spojila s autocestom, ali moderna, široka i više-manje ravna cesta trebala bi od autoceste voditi i prema Kninu (i Drnišu), prema Slunju. Ovako ostaju na stanovit način prometna slijepa crijeva, što je za Knin i njegovu budućnost posebno opasno.

Hrvoje Hitrec

Pon, 21-08-2017, 10:17:53

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne (full)

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0073_Marusevec_0349.jpg
Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).