Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 Prema svršetku srpnja 2017.

Sors bona, nihil aliud, bijaše geslo Nikole Zrinskog VII. Samo sreća, ništa drugo. Može se Pozarreći da je tako bilo s požarom u Dalmaciji glede ljudskih žrtava: samo srećom nitko nije izgorio kao u Portugalu nedavno. A sve ostalo može se s vremenom popraviti, priroda se regenerira, možda će biti manje šuma a više maslinika i vinograda – koliko se sjećam iz svoje oskudne naobrazbe, Dalmacija u davnijoj povijesti i nije bila borovita. Bor se s vremenom naselio, lijep i ugodan za oko, ali PodmetanjeJest da ima idiota koji pale vatru za roštilj dok puše bura, jest da ima bolesnika piromana koji prate vremensku prognozu, ali je isto tako točno da u svemu ima elemenata terorizma i s tim se treba pozabaviti. Iz mnogih izjava u satima panike moglo se vidjeti da su izjavitelji potpuno sigurni da je požar podmetnut. Što se dalje išlo prema sve višim službenim osobama, podmetanje je sve manje spominjano, a na kraju i zaboravljeno, kao i u mnogim prilikama do sada. Je li policija osposobljena da pronalazi podmetače, pitanje je.šišarke su mu u vatri nalik Staljinovim orguljama. Jednom sam bio dragovoljni gasitelj u velikom požaru iznad Osora, početkom osamdesetih ako se ne varam, i osjetio te petarde na vlastitoj koži.

No, sada je 2017., Hrvatska je država i hrvatski sustav gašenja malih i veliki požara, nezanimljivih, ali i interesantnih, a kao da se ništa nije bitno promijenilo – osim činjenice da smo mi Hrvati genijalni improvizatori i to nas spašava u miru i u ratu. Ako sustav ne funkcionira najbolje, ništa zato, imamo lucidne i hrabre ljude koji mogu doskočiti svakoj najezdi (osim turističkoj). Ako smjeli vatrogasci imaju staru opremu, lošu logistiku i loše čizme, nije važno. Jedno je srce, jedna je Hrvatska, kako kaže geslo Hrvatskih svjetskih igara koje su održane usred Kanaderuzavrelog ljeta. Ako se ne zna točno tko je komu nadređen i kakva je uopće okomica zapovijedanja svim granama, koga briga, mi smo Hrvati. Ako na vrijeme ne probijemo prosjeke, ako su nam okućnice zapuštene, šikare „njegovane“, ako ne kosimo travu i nemamo ovce ni koze (pogotovo), koga to zabrinjava posebno zimi. Uostalom, misle neki, tako se teren čisti od mina bez veće opasnosti, a i lakše je poljoprivredno zemljište, ili šumsko, prenamijeniti u građevinske zone.

No, požar kod Splita i na vratima Splita jednostavno je izmaknuo nadzoru pa je zato postao interesantnim. Stari je Dioklecijan samo gledao i čudio se, vjerojatno je pomislio na Nerona. Na kraju ostaje jedna jedina i neosporiva činjenica: veliki je požar (uglavnom) ugašen u samo dvadeset i četiri sata, a tako razvijen požar gasi se u razvijenim zemljama nekoliko tjedana. Već nakon četrdeset i osam sati mogli su se u miru sastati Ranko Ostojić i njegov Odbor za piroman 2unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost pa je oporba mogla puštati dim, lupati gluposti i sipati vatrene besmislice, što je dignulo u zrak šefa svih vatrogasaca Antu Kanadera.

Toliko o velikom požaru i općenarodnoj obrani kojoj su se pridružili vatrogasci iz cijele Hrvatske, ali i Oružane snage, to jest Hrvatska vojska. Ne mislim da vojska nije trebala ući u vatrenu priču jer „nije osposobljena“ za gašenje požara. Ni narod nije bio osposobljen, ali kad vidi da je njegova vojska uz njega na terenu, sigurno mu je lakše... Ostaje početak i svršetak požarne sage, to jest uzroci i posljedice. Jest da ima idiota koji pale vatru za roštilj dok puše bura, jest da ima bolesnika piromana koji prate vremensku prognozu, ali je isto tako točno da u svemu ima elemenata terorizma i s tim se treba pozabaviti. Iz mnogih izjava u satima panike moglo se vidjeti da su izjavitelji potpuno sigurni da je požar SigurnostOno što reče Hebrang ključno je i točno: da u području nacionalne sigurnost ima vrlo malo onih koji su iznijeli na leđima Domovinski rat. I tu tezu treba analizirati, jer možemo imati u budućnosti sjajne zakone i dobro postavljenu okomicu, ali ako nemamo „kadar“, ako nemamo ljude koji su dušom i srcem odani Hrvatskoj, ne možemo biti mirni ni sigurni.podmetnut. Što se dalje išlo prema sve višim službenim osobama, podmetanje je sve manje spominjano, a na kraju i zaboravljeno, kao i u mnogim prilikama do sada. Je li policija osposobljena da pronalazi podmetače, pitanje je.

Podmetača iliti podmetatelja ima i na političkom planu. Instinkt mi kaže da su u vrijeme najveće opasnosti najbolje Kolindareagirali duboka država i njezini protagonisti uglavljeni i u službenu državu, osposobljeni za izazivanje šumova dok šume gore: požar je podlo iskorišten da se zavade nositelji državne vlasti, a te su vlasti pale na jeftin trik kao mala djeca. Ono što reče Hebrang ključno je i točno: da u području nacionalne sigurnost ima vrlo malo onih koji su iznijeli na leđima Domovinski rat. I tu tezu treba analizirati, jer možemo imati u budućnosti sjajne zakone i dobro postavljenu okomicu, ali ako nemamo „kadar“, ako nemamo ljude koji su dušom i srcem odani Hrvatskoj, ne možemo biti mirni ni sigurni. Kao što možemo biti sigurni da će nitkovi svaku nevolju iskoristiti za svoju, nigdje objavljenu strategiju destabilizacije upravljenu trenutno protiv desnih ili poludesnih, protiv predsjednice i premijera, te uz pomoć svojih medija (a koji nisu njihovi?) potpiriti priče kojima je cilj iduća kampanja za položaj predsjednika ali i za parlamentarne izbore: raspiriti navodne nesvladive animozitete na relaciji Pantovčak-Banski dvori s krajnjom sugestijom da HDZ ne će dati potporu Kolindi, da će HDZ istaknuti za kandidata jednoga Luku (nije Bebić), što po njima otvara put velikom vođi naših naroda i narodnosti Milanoviću i ljevici koja se srozala do upravo partizanske sirovosti.

Ode Tito

Tako se Hrvatska rastvara iznutra, izravnom akcijom onih - za izazivanje požara osposobljenih - dvadeset posto Titonaših sugrađana koji nikako ne mogu zaboraviti partiju koja im je omogućila da postanu partijaneri, Jugoslaviju i zajednički jezik, nikako ne mogu priznati da je najveći sin naših naroda i narodnosti bio masovni zločinac. Skidanje ploča s Titovim imenom, rehabilitaciju strijeljanog Lukasa, ploču u Jasenovcu (kao i istinu o Jasenovcu poslije 1945.) doživljavaju gotovo kao renesansu ustaškog pokreta i tu tezu plasiraju prema svijetu koji je neuk i desetljećima indoktriniran jugoslavenskom propagandom. Rečeni svijet i inače prema Hrvatskoj ima podosta zazora, ne zna gdje bi ju smjestio, pri čemu mu pomaže novostvorena srbijanska promidžba izrasla iz stare jugoslavenske i zaziva Europu da Hrvatska na bilo koji način ostane vezana uz region, čak bi se rado (Srbija) uklopila u „tri mora“ pa u katoličku vertikalu ubacila pravoslavnu horizontalu – samo da bude zajedno s Hrvatskom, toliko ju ljubi.

U međuvremenu, premda zabavljena spomenutim dalekosežnim planovima, Srbija je osjetila da može kratkoročno Krstičevićdaviti Hrvatsku svojatanjem Vukovarske i Šarengradske KrstičevićPotezi Damira Krstičevića koji „putujuću vojsku“ pretvara u „stajaću“ i vraća ju u gradove poput Vukovara i Sinja – i drugdje naravno – dobri su koraci. Šumovi koji su doveli do toga da se omiljeni ministar obrane rasrdi, u izravnoj su vezi s njegovom strategijom „vojska uz narod a ne u šumi“, strategijom koja je gadno zabrinula onih dvadeset posto naših podlaca što su s velikim veseljem pratili kako se nekoč trijumfalna vojska pretvara u nevidljivu. Usput: ne sjećam se kada sam zadnji put vidio u Zagrebu časnika u odori, na ulici, na trgu.ade, čime se ostvaruje (u ovoj rubirici često spominjana) novopovijesna povezanost Beograda i Ljubljane na račun Hrvata, s tim da se u igru ubacilo i Sarajevo koje ima nove dileme oko Pelješkoga mosta i navodnoga sprječavanje Bosne da izađe na otvoreno more sve do Gibraltara. I to je taj zajednički jezik, a Hrvatska (njezina politika) je u stalnoj defanzivi. Što da se radi, pitao bi Černiševski. Ma treba pokazati zube i odlučno ići svojim smjerom: sagraditi napokon Pelješki most ne osvrćući se na intrige, u Savudrijskoj vali sačuvati status quo ante, u Vukovar dovesti snažne postrojbe Hrvatske vojske koje će imati na oku i ade, uzeti (preuzeti) sv. Iliju ili Geru.

Potezi Damira Krstičevića koji „putujuću vojsku“ pretvara u „stajaću“ i vraća ju u gradove poput Vukovara i Sinja – i TMTdrugdje naravno – dobri su koraci. Šumovi koji su doveli do toga da se omiljeni ministar obrane rasrdi, u izravnoj su vezi s njegovom strategijom „vojska uz narod a ne u šumi“, strategijom koja je gadno zabrinula onih dvadeset posto naših podlaca što su s velikim veseljem pratili kako se nekoč trijumfalna vojska pretvara u nevidljivu. Usput: ne sjećam se kada sam zadnji put vidio u Zagrebu časnika u odori, na ulici, na trgu.

A maršalov trg napokon odlazi (to jest ploča) u smeće. Tih dvadeset i sedam godina koliko se održao otkako su komunisti izgubili na prvim slobodnim izborima, na žalostan i baš nevjerojatan način svjedoče o mukotrpnom izvlačenju hrvatske politike iz stanja retardiranosti i ovisnosti o za mnoge nikada prežaljenim jugoslavenskim maglama, tolike bolećivosti da je za njezin račun bila spremna (i još je) krivotvoriti povijest, a jednoga zlikovca, zatiratelja hrvatstva, čuvati kao dragu uspomenu. Toliko godina je (i toliko knjiga, toliko vapaja) bilo potrebno da se i „službeno“ razotkrije mit o Srbu, da krvava istina o srpskim pokoljima nad Hrvatima 1941. postane dostupnom neupućenima. Ove će godine potomci prežvjelih iz Boričevaca doći u stari zavičaj i nakon sedamdeset i šest godina pokopati posmrtne ostatke velike obitelji Ivezić. Dogodit će se to u danima oko datuma Oluje, koja će – nadam se – biti dostojno proslavljena. U Imotskom će se ukazati Gospa u kiparskom djelu, u Slunju će biti proglašen (prvi u povijesti grada) počasni građanin – Tomo Medved, ratni junak i ministar branitelja. A u jednom od spomenutih mjesta bit će prikazan Sedlarov film „ Tito – konačni pad“ s kronologijom napora da se zločinac makne iz Zagreba. Interesantni dani, što bi rekao premijer. Croatia rediviva, što bi rekao Ritter.

Ljetne smrti

Spomenuti film o konačnom padu ne će biti prikazan u Puli, ne samo zato što je filmski festival već završio. Ondje je prikazano tek nešto pristojnih filmova i dosta onih koji to nisu, zajedno s epizodama nekih (tv) serijala, što sve Zvonimir Majdakzajedno svjedoči o lutanju ali i o posljedicama HAVC-ove repertoarne politike. Bilo je izjava o devalvaciji festivala, ali su brzo ušutkane.

Ljetne smrti zahvatile su druga područja umjetnosti, književnost i slikarstvo. Umro je moj bivši susjed iz Makančeve ulice, Zvonimir Majdak, o kojemu dugo nije bilo ni riječi u medijima. Tek kada je preminuo. Rodonačelnik proze u trapericama, uz Alojza Majetića, u trenutku pojave svjež glas Zagreba koji je dolazio k sebi nakon svih tortura, natopljen erotikom i duhovitošću, grad čiji su ondašnji literarni fakini razvlastili stariji, smrtno ozbiljni naraštaj.

Na svoj, originalan način, slično je učinio i Vojo Radoičić koji je dobar dio dugoga života proživio u Rijeci – umjesto da narodu prodaje tzv. visoku i nerazumljivu umjetnost, ispilio je malene daske i na njima slikao kuće, zvonike i brodove pod ukusno šarenim obzorjem. Slikar dječje duše, vrstan scenograf s kojim sam često surađivao. Poslije svake premijere darovao bi mi jedan rad, nekoliko ih je na polici iznad televizora s kojega sam čuo vijest o njegovoj smrti, ali i pročitao na jednom teletekstu da je umro „riječki slikar“. Nije riječki, nego hrvatski.

Hrvoje Šarinić

Još jedna ljetna smrt. Zadnjih dvadesetak godina bili smo gotovo susjedi u Samoboru, on na elitinoj padini, ja u Šarinićobližnjem selu. Viđali smo se ponekad u dućanu. Onih teških godina u prvoj polovici devedesetih viđali smo se puno češće, neko vrijeme i svakodnevno, surađivali štono riječ: gospodin finih manira i frankofonske naklonosti, „graditelj atomskih centrala“, bio je idealan predstojnik Tuđmanova ureda i isto tako kao stvoren za misije u koje ga je Franjo slao – posebno za razgovore s Miloševićem koji su imali samo jedan cilj: saznati što više o neprijatelju i njegovim namjerama. Kako god se okrene, i premda je u jednom trenutku Tuđman preferirao drugu osobu, Hrvoje Šarinić ostaje zapisan kao inteligentni bliski suradnik prvoga hrvatskog predsjednika i neosporni domoljub.

HRT

Bezglasni Dnevnik u subotnju večer, tehnička havarija uzrokovana, kažu, nekompatibilnim uređajima kupljenim u Radmanovo vrijeme. Podsjeća me to na vrijeme dok sam radio u Vjesnikovoj kući. Kupovana je nova novinska rotacija, jedna je ekipa otišla u neku zemlju, druga ekipa u neku drugu. Obje su kupile što su željele i vratile se vrlo sretne. Problem je nastao kada je rotaciju trebalo montirati – dijelovi nisu bili kompatibilni. Tko je tada bio zarotiran, više se i ne sjećam.

Hrvoje Hitrec

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Ned, 17-12-2017, 05:08:39

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0064_Zagreb.jpg
Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).