Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 Početkom srpnja 2017.

Arbitraža, francuska riječ koju smo posudili, usvojili, a u prijevodu na hrvatski znači: hr slorješavanje spora mirnim putem koje svršava pobjedom hrvatskih protivnika. Takva bi definicija trebala ući u veliki hrvatski rječnik koji ima stotinu i dvadeset tisuća riječi, od kojih Hrvati rabe pet posto, a rupe popunjavaju psovkama. Tako su popunjavali i nakon čitanja presude arbitražnoga suda, pa premda nisu odmah shvatili što je autor htio reći (nisam ni ja), bilo im je jasno da je riječ o BerlinBudući da Berlin u zadnje vrijeme srdačno podupire i Beograd, svjedoci smo ponavljanja povijesti odnosno nastavka djelovanja osovine Ljubljana-Beograd iz doba Kraljevine SHS na račun Hrvatske, pa će Hrvatska uz međunarodnu pomoć ostati i bez svojih dijelova na lijevoj obali Dunava, što ne će razveseliti ni ljevičare.relativnoj pušionici iz dimnjaka posred hrvatskoga mora i apsolutnoj s osamdeset posto vale. Slovenci su znali rasplet već prije godinu i više, dobro su platili (šest milijuna eura) pa nisu bili iznenađeni rezultatom. Jedino što ih je brinulo bijaše hoće li starina Guillame pročitati presudu prije nego umre, no stari se Gilbert pokazao žilavim i sretno dočekao kraj.

Cijela ta priča je apsolutno nelegalna i u povijesti nezabilježena, to jest ako se tko hoće s nekim mirno Hrvatska Slovenijadogovoriti, onda ne može ostati mirnim ako taj drugi postane nemiran i sitno lupeški drzak, toliko diletantski da ga se uhvati kako vara, a arbitar se pravi blesavim i nastavlja arbitražu kao da jedan od sudionika, u ovom slučaju Hrvatska, nije zalupio vratima i rekao da se tako ne će igrati. Može se s velikom dozom sigurnosti tvrditi da proces nije bio samo kontaminiran i kompromitiran nego i korumpiran. Hrvatska politika sada mora ostati čvrstom, inače će se ponoviti vremena kada smo nasilno ostali bez Boke kotorske i istočnoga Srijema, ili znatno prije bez Bosne i Hercegovine koju Beč nije htio prisajediniti Hrvatskoj premda je Hrvatski sabor zahtijevao tu malu uslugu od habsburškog arbitražnog suda – u vrijeme kada Slovenija još nije postojala.

Kako bilo, odluku o istupanju iz arbitražnog postupka donio je Hrvatski sabor, iz Beča nisu imali ništa protiv – koliko sam pratio - ali su iz Berlina odmah počeli navijati za Kranjce i sada slavodobitno putem njemačkog poslanika u Hrvatskoj „odobrili“ presudu starine Guillame, s komentarom bundeshrvata Juratovića, koji mi već dugo ide na živce, a to nije dobro. Budući da Berlin u zadnje vrijeme srdačno podupire i Beograd, svjedoci smo ponavljanja povijesti odnosno nastavka djelovanja osovine Ljubljana-Beograd iz doba Kraljevine SHS na račun Hrvatske, pa će Hrvatska uz međunarodnu pomoć ostati i bez svojih dijelova na lijevoj obali Dunava, što ne će razveseliti ni ljevičare.

Spomenica hrvatskoga svećenstva

Iz povijesti još nešto: znano je svima, osim jugoslavenskim komunistima koji i nadalje arbitriraju u Hrvatskoj, da Bozo MilanovicMilanovićBudući da Berlin u zadnje vrijeme srdačno podupire i Beograd, svjedoci smo ponavljanja povijesti odnosno nastavka djelovanja osovine Ljubljana-Beograd iz doba Kraljevine SHS na račun Hrvatske, pa će Hrvatska uz međunarodnu pomoć ostati i bez svojih dijelova na lijevoj obali Dunava, što ne će razveseliti ni ljevičare.su hrvatski svećenici najzaslužniji što je Histria pripala Hrvatskoj, budući da su vrlo dobro skladali Spomenicu hrvatskoga svećenstva u Istri upućenu Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine (Pazin, veljača l946.), dokazavši da je 75 posto župa hrvatskih, 12 posto talijanskih a 13 posto mješovitih. To je prevagnulo na Pariškom mirovnom sporazumu 1947. koji je poštovao etnička načela. A bome je odigrala ulogu i glagoljaška (glagoljička) tradicija. Spominjem to i zato što se nastavlja pranje mozga o tome kako je Tito pripojio Istru – o čemu ću detaljnije drugom prilikom, ali i zato što su i tada Slovenci pokušali kupiti Istru za vreću zlatnika.

Naime, najistaknutiji između 55 svećenika koji su potpisali Spomenicu, bio je svakako učeni Božo Milanović. Imao je poznanika Slovenca, koji mu je jednoga ljetnog dana došao u goste i donio snopove novčanica (ne znam kakvih) i zlata, zahtijevajući da Milanović izjavi kako bi Istru trebalo pripojiti Sloveniji. Gost široke ruke zvao se Janko Kralj, iz Gorice. Božo mu je pokazao vrata.

Više od povijesti naše ljude zanima skora budućnost. Kako to Slovenija kani “implementirati“ presudu? Prvo će (već jest) poslati patrolni brod da otjera hrvatske ribare preko „crte razgraničenja“, znači na kopno. Oni će zatražiti pomoć, stići će hrvatski patrolni brod i otjerati slovenski. Zatim će doći cijela slovenska flota i otjerati hrvatski patrolni brod. Potom će se pojaviti hrvatska mornarica i otjerati cijelu jednobrodnu slovensku flotu. Nastat će velika napetost, do pucanja živaca. Tada će iz riječke luke isploviti krstarica „Aurora“ s kapetanom Obersnelom, izvješenom jugoslavenskom zastavom na jarbolu, u pratnji „Galeba“ s Titovom slikom na provi, a brodom će upravljati poručnik Jovanović. Tim revolucionarnim činom bit će opet proglašena komunistička Jugoslavija i slobodno jugoslavensko more po kojemu može ploviti tko hoće i kako hoće jer su granice između republika ionako nebitne.

Hrvatsko more - zvuči nacionalistički

To je jedna verzija, najcrnja odnosno najcrvenija. Druga verzija je europska tradicija pritiska na perifernu eu-Račandržavu Hrvatsku, što je do sada dalo sjajne rezultate, bili na vlasti crveni ili plavi. Uvijek postoji eu-način da se Hrvatsku ucijeni nekim keksićem, već je dresirana i dobro hvata loptice, a ni novac za Pelješki most još nije uplaćen Hrvatskoj, pa se uplata može i zaustaviti ili prolongirati tako da Croatia još dvadeset godina bude raspolućena glede teritorija. Ili se nađe nešto drugo, a uvijek se nađe. Za sada se čini da su prekooceanski trumpovci na našoj strani, vele da se treba rješavati bilaterlano.

Bjelodano je da ni to ne vodi ničemu, političari se ne mogu dogovoriti jer kranjski jednostavno ne će, tukaj je slovensko morje a ne hrvaško i basta, te zato treba posjesti za stol hrvaške i kranjske dimnjačare – o dimnjaku i jest riječ, uglavnom, pa neka se zdogovarjaju. A i ribari bi se s obje strane brzo dogovorili. U Ljubljani se dotle podiže spomenik Račanu. Njega nije trebalo ni pritiskati, sam je bio odlučio po onoj već rečenoj matrici o jugoslavenskom moru, pa koga briga za nekakve granice. I još na moru. Hrvatsko more – to ionako zvuči odurno nacionalistički, a taj sklop riječi nikada nije prešao preko usta kršnoga komunista.

Treća verzija je žičana. Slovenci su već postavili žicu na kopnenim granicama (po njihovu računu), pa zašto ne VišegradUlazak u schengenski prostor sada je imperativ, a ima i znojnu potporu. Hrvatska stalno u nešto treba ući, prvo u UN, pa u EU, pa u NATO, pa u Višegrad, a i u povijesti je stalno u nešto lako ulazila i teško izlazila. Glede Višegrada: Šeks u trećem dijelu trilogije donosi moj razgovorno neuravnoteženi govor na predsjedništvu HDZ-a gdje sam (1994.) predlagao da se Hrvatska pozicionira na katoličkoj crti od sjevera Poljske do Jadranskoga mora, što bi se moglo tumačiti kao kukurikanje pijetla u svezi s današnjom inicijativom koja ima sve više pristaša (od Baltika do Hrvatskoga mora), pa je čak i Trump nanjušio korist.nastavili i po moru. Mogu postaviti velike britke bove i između njih razapeti žilet- žicu. Ne će se buniti ni ljubitelji životinja, jer su ribe samo ribe i ne znaju plakati, a ako koji sisavi dupin pokuša preskočiti i razreže se, tko mari. Dupini su inteligentne životinje pa ne će skakati, vjerojatno čitaju novine odbačene s kruzera, a znaju i nešto politike.

Ulazak u Schengen

Četvrta verzija, bez vidljive žice, dupina i konja s hvataljkama, za prvu ruku je slovenskim političarima najbliža: Višegraducijeniti Hrvatsku dobro organiziranim gužvama na granici, u skladu s europskim direktivama, a ako bude prosvjeda – reći će: eto, mi baš širimo cestu prema granici, radovi su i zato zastoji. Pa će znojne kolone s dehidriranom malom djecom biti do Maribora, a ako se tko dočepa granice ondje će ga slovenski carinici i policajci svući do gola, što je po ovim vrućinama čin milosrđa. Sretnici koji prijeđu hrvašku granicu tjedan dana ne će izlaziti iz hrvaškoga mora da malo dođu k sebi, a kada se vrate doma potužit će se svojim političarima i tražiti arbitražu ili barem ulazak Hrvatske u Schengen.

Znači, ulazak u schengenski prostor sada je imperativ, a ima i znojnu potporu. Hrvatska stalno u nešto treba ući, prvo u UN, pa u EU, pa u NATO, pa u Višegrad, a i u povijesti je stalno u nešto lako ulazila i teško izlazila. Glede Višegrada: Šeks u trećem dijelu trilogije donosi moj razgovorno neuravnoteženi govor na predsjedništvu HDZ-a gdje sam (1994.) predlagao da se Hrvatska pozicionira na katoličkoj crti od sjevera Poljske do Jadranskoga mora, što bi se moglo tumačiti kao kukurikanje pijetla u svezi s današnjom inicijativom koja ima sve više pristaša (od Baltika do Hrvatskoga mora), pa je čak i Trump nanjušio korist.

Spomenuta knjiga u produkciji šarenoga večernjeg tiska ima naslov „Državni udar“. Kada sam pozvan na Drzavni udarpredstavljanje u Esplanadi, nisam pozorno pročitao na što me zovu, samo sam letimice registrirao da se radi o državnom udaru iz prve polovice devedesetih (1994.), a ne o nekom koji se priprema. Knjiga je mogla imati naslov „Nazovi MM radi umorstva“, a puna je zapisnika sa sastanaka najviših tijela HDZ-a u turbulentnoj borbi za vlast. Kako je i objašnjeno publici na predstavljanju – stiješnjenoj u melnoj dvorani i scenografski sjajno opremljenoj, tako da publika nije mogla vidjeti govornike, pa ni Miškulina koji je bio dvosmislen – Franjo je imao neobičan običaj da sve snima, onda su dvije tajnice pretipkavale i utipkavale, pa su potom zapisnici spremani u sef (koji nije trebalo otvarati pedeset godina, ali da, Hrvatska je to) – zapisnici neautorizirani, nestilizirani, što ima određenu draž jer „govori“ nisu unaprijed pripremani nego improvizirani na licu mjesta, štono riječ, s polurečenicama, upadicama, i uopće štošta djeluje kavanski, premda se radilo o krajnje ozbiljnim stvarima.

O knjizi ću kada ju proučim, a sada samo o publici koja se uglavnom sastojala od onih koji su stvarali hrvatsku državu i obavljali različite dužnosti. Kada smo par nas iz vremena temeljnih pretpostavka razgovarali u hodniku, ispostavilo da nitko od nas nije bio pozvan na tzv. Dan državnosti (nekoliko dana prije) niti poznajemo mnoge od pozvanih. Doista, bilo bi zanimljivo saznati tko sastavlja protokol.

Hrvoje Hitrec

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Sri, 22-11-2017, 10:23:59

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0064_Zagreb.jpg
Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).