Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 Lipanj 2017.

Vrijeme stabilno. Navodno je i Hrvatska sada stabilna, dobila je naizgled koaliciju HDZ-HNS-a, HDZ HNSa u stvari nije nego koaliciju HDZ-a i Varaždina, odakle dolaze poraženi varaždinski župan velikih umnih kapaciteta, to jest Štromar (Klaić ima štroman i štromer, kao nimalo laskave nazive) koji je postao potpredsjednikom Vlade i ministrom, te Blaženka Divjak, prodekanica na varaždinskom Fakultetu organizacije i informatike. Znači, HNS je dobio jedno mjesto u Vladi, budući da je gospođa Divjak nezavisna osoba s liste „narodnjaka“. Usprkos tomu mediji vrište da je HNS spasio Hrvatsku, kojoj donosi u miraz svoje vrijednosti. Koje su to vrijednosti, narodu nije priopćeno, a nije više ni važno budući da se HNS raspolovio ili potpuno rastrančirao porazom divljega dosadašnjeg predsjedništva prevođenoga pusićkama koje su udovice hrvatskih branitelja upućivale u homoseksulane prosvjede, optuživale Hrvatsku da je agresirala BiH i uopće vodile (vodili) tu parastranku u nehrvatske i protuhrvatske vode.

Je li „tiha većina“ HNS-a u bližoj povijesti bila izložena zlostavljanju divljaka i sada se napokon ohrabrila, pa će HNSnarodu reći što zapravo jest, ako to narod uopće zanima. Blagonakloni analitičari podsjećaju na Savku i Hrvatsko proljeće, što bi valjda bili korijeni kojima se vraća pitomiji dio HNS-a, onaj koji je podignuo ruke za koaliciju s HDZ-om.

U svakom slučaju, HDZ i nepodivljali dio HNS-a našli su JezikU svakom slučaju, HDZ i nepodivljali dio HNS-a našli su zajednički jezik, nekoliko mjeseci nakon Sarajevske deklaracije koja je također pronašla zajednički jezik. Potpisali su platformu koju sam pozorno pročitao, tako punu općih mjesta da ostavlja prostora vragu u detaljima, tako sjajno birokratski složenu da bi ju potpisao i Beljak, čime bi bio izbjegnut pad Hrvatske u induciranu komu koja po ljubitelju radiofonije nema alternative – osim što će HSS završiti u komi jer se u nevrijeme spetljao s SDP-om, kao onaj zagrebački glumac koji se 1990. upisao u partiju.zajednički jezik, nekoliko mjeseci nakon Sarajevske deklaracije koja je također pronašla zajednički jezik. Potpisali su platformu koju sam pozorno pročitao, tako punu općih mjesta da ostavlja prostora vragu u detaljima, tako sjajno birokratski složenu da bi ju potpisao i Beljak, čime bi bio izbjegnut pad Hrvatske u induciranu komu koja po ljubitelju radiofonije nema alternative – osim što će HSS završiti u komi jer se u nevrijeme spetljao s SDP-om, kao onaj zagrebački glumac koji se 1990. upisao u partiju.

Pitomiji dio HNS-a predstavio se hrvatskoj javnosti kao liberalno krilce, neka, premda bilo što u bilo kakvom HNS-u Božinovićnije do sada ni mirisalo po liberalima – njihov dosadašnji libar pun je stranica o prijeziru prema hrvatskom narodu. Na račun koalicije sa štromarima, HDZ može gazdama u Bruxellesu širokim osmijehom pokazati da je obavio zadaću, riješio se „nacionalista“ čije ruke više nije trebao (a hoće li?) i postao modernom demokršćanskom strankom bez ideologije, ili, kako je rečeno, iznad ideologije. I tu se skriva zamka. Već je jednom ili više puta HDZ bio ispražnjen od ideologije i nikada to nije dobro završilo, stranka bez ideologije je napuhnuta prazna papirnata vrećica koju djeca napušu poput balona, a onda ju udare dlanom i ona se ispuše uz neznatnu eksploziju.

Da bi sve bilo u skladu s očekivanjima (izvana) za ministra unutarnjih poslova postavljen je Božinović, savjetnik u Republičkom sekretarijatu za narodnu obranu 1987. Taj podatak je objavljen, ali nije jasno do koje je godine bio na tom mjestu, što bi narod zanimalo. Nadam se da nije bio u vrijeme kada je predano oružje teritorijalne obrane. A što je poslije služio onom nesretniku s Pantovčaka koji ga sada hvali na sva usta, e, to je nastavak priče. Tako se siva eminencija današnjega HDZ-a našla na najosjetljivijoj dužnosti u Hrvatskoj, Bog budi s nama.

Još je jedno ime izvučeno iz sivila, to jest ministar pravosuđa, jer valjda nema novih ljudi koji bi se pozabavili Radinresorom iz kojega izvire šezdeset posto zla koje muči ovu izmučenu zemlju. Simpatični Lovro Kuščević prebačen je u upravu, premda je dobro radio i sada mora svoj projekt spajanja katastra i gruntovnice prepustiti Štromaru, koji dolazi na gotov (premda nezavršen) projekt, a ima li svoje – ne zna se. Nastradao je samo Barišić, no bilo je za očekivati da će odletjeti u prvoj rekonstrukciji, jer na koga iskeze zube crveni, toga bez pardona smjenjuju plavi. Poučak Zlatko Hasanbegović striktno se primjenjuje.

Manjine su nagrađene mjestom dopredsjednika Sabora, koje popunjava furiozni Radin, novo lice u Hrvatskom saboru. Neki tvrde da je u Saboru još od vremena Anžuvinaca, ali mislim da je ipak kraće. Postoji inicijativa da ga se, na kraju tridesetoga mandata pokopa u kripti ispod sabornice. SDP- u nije dodijeljeno ništa, jer se ničemu i ne može dati nešto, a i ne zna se komu bi jer sada postoje tri stranke od kojih ni jedna nije socijaldemokratska, naime bernardinci, mirandoline i pozitivci, s tim da su pozitivci RadinNeki tvrde da je u Saboru još od vremena Anžuvinaca, ali mislim da je ipak kraće. Postoji inicijativa da ga se, na kraju tridesetoga mandata pokopa u kripti ispod sabornice. SDP- u nije dodijeljeno ništa, jer se ničemu i ne može dati nešto, a i ne zna se komu bi jer sada postoje tri stranke od kojih ni jedna nije socijaldemokratska, naime bernardinci, mirandoline i pozitivci, s tim da su pozitivci za sada udruga Ranka Ostojića i sličnih negativaca.za sada udruga Ranka Ostojića i sličnih negativaca. Glede Ostojića: presuda u slučaju protiv Bujanca ući će u anale, s naglaskom iz teksta da je uvrjedljivo zvati se Aleksandar i da se nitko više tako ne zove. Ranković nije uvrjedljivo.

Kolinda je blagoslovila hadeze-varaždinsku koaliciju i odahnula, pa se mogla posvetiti projektu triju mora koji se KGKsviđa i Trumpu - uskoro opet dolazi u Europu, bio on u tom trenutku još predsjednik SAD ili ne bio. Preko jednoga od tih mora već se gradi most, to jest Pelješki, čime će biti dovršen projekt dvaju kopna, oba hrvatska a tako daleko. Ovaj put će most doista biti izgrađen i dosegnuta teritorijalna cjelovitost, međunarodno zajamčena još u vrijeme rata. Most je dug čak nešto manje od dva i pol kilometra, grandiozno dug most koji bi Japanci sagradili za jedno popodne.

Ohrabrena Trumpovom empatijom, Kolinda se zaputila u Karlovac gdje je proslavljena 330. godina otkako je Hrvatski sabor proglasio sv. Josipa zaštitnikom Hrvatske. Misu je vodio Bozanić, a predsjednika Sabora nije bilo. No došli su brojni Zagrepčani da izbjegnu buku istospolne parade s većinskim udjelom raznospolaca, ali liberala, poput Štromara i Pupovca. Ponavljam: istospolnost nikada nije postala dijelom hrvatske kulture. A nije u povijesti bila ni dijelom europske, ako isključimo Talijane za koje Huizinga u „Jeseni srednjeg vijeka“ kaže da su poneki imali ponešto sklonosti, no u Francusku i srednju Europu nije se naklonost proširila, osobito ne u zemlje hrvatsko-ugarske. (Usput: vrlo zanimljiva dramaturgija Dnevnika HTV - prvo ide pedeparada, a tek zatim sv. Josip.)

Školska reforma

U lipnju završava školska godina, a školska reforma počinje ili se nastavlja. S kim će i kako će Blaženka Divjak, Divjakhoće li ostati gospođe Vican i Culej, hoće li se vratiti Jokić koji čeka u zasjedi, čeka da ga predloži Milanović. Ne sumnjam da će gđa Divjak poduzeti što treba u prirodnim znanostima, rečeno starinskim rječnikom, stručnjakinja je za „elektronsko učenje“ (čitam) i matematiku, no sve je to i tako samo dio priče, i do sada neupitan jer je svima jasno da se moramo izvući iz razdoblja krede. Vrag je u drugim poglavljima, a tu su moguća samo dva smjera – solunaški ili hrvatski.

Vidim u „Vijencu“ (koji se ponešto kroatizirao) napis Ante Nazora o solunskim čitankama (2016.) Centra za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi: čitanke bi trebale „pripremati“ hrvatske nastavnike nakaznim tvrdnjama da Srbija nije izvršila agresiju na Hrvatsku, da je Vukovar doduše razoren ali nije poznato jesu li to učinili Avari ili Tatari, da bi Jugoslavija živjela vječno i u miru Božjem da neki nitkovi nisu priznali neovisnost Hrvatske i Slovenije, i tako dalje. Tu svinjariju podupire Europska unija novcem, ali se licemjerno ograđuje napomenom da sadržaj idiotskih čitanka „ne odražava Hrvatski jezikstajališta EU“. To je kao da ja dajem novac pupovečkim PovjerenstvoHoće li varaždinska neovisnica vratiti Povjerenstvo za normu hrvatskoga standardnog jezika? Hoće li predložiti Vladi i Saboru Zakon o hrvatskom jeziku? Hoće li okupiti najeminentnije hrvatske jezikoslovce i napraviti reda u Institutu za jezik i jezikoslovlje čijeg je vođu imenovao Jovanović, onaj isti Jovanović koji sada u oporbi pokazuje svu sirovost svoga protuhrvatstva? Hoće li lektira biti doista najbolje od najboljeg, ili će se krijumčariti neznatni ali podobni sa crvenoga spektra?„Novostima“, pa se ograđujem. Oni koji čekaju tramvaj, vjerojatno i ne znaju za te čitanke, ali znaju vozari iz Hrvatske koji bi rado uvalili te pogane knjige hrvatskim nastavnicima, uz to prepune faktografskih pogrješaka – djela, znači, diletantska i opaka. Čitanke, udžbenike iz povijesti, ne mogu „proizvoditi“ neuki i nepoznati amateri u hrvatskom prostoru, svaki udžbenik iz povijesti mora imati tri recenzije najuglednijih hrvatskih povjesničara da bi uopće mogao biti tiskan. Je li tako, gospođo ministrice?

Nadalje, hrvatski jezik i hrvatska književnost. Hoće li varaždinska neovisnica vratiti Povjerenstvo za normu hrvatskoga standardnog jezika? Hoće li predložiti Vladi i Saboru Zakon o hrvatskom jeziku? Hoće li okupiti najeminentnije hrvatske jezikoslovce i napraviti reda u Institutu za jezik i jezikoslovlje čijeg je vođu imenovao Jovanović, onaj isti Jovanović koji sada u oporbi pokazuje svu sirovost svoga protuhrvatstva? Hoće li lektira biti doista najbolje od najboljeg, ili će se krijumčariti neznatni ali podobni sa crvenoga spektra? Hoće li akademik Mislav Ježić opet dobiti mjesto na Filozofskom fakultetu, ili samo kapovići i pupovci?

Vraćam se lektiri. Ima li u njoj mjesta za Slavka Mihalića koji je umro prije deset godina? Sedam godina poslije Mihalicnjegove smrti, M. Jergović proglasio je Mihalića mrtvim. Budući da sam zlopamtilo, sačuvao sam otrovne rečenice spomenutog mrtvozornika o Slavku: “ Na vrijeme je osjetio promjenu paradigme, u pravom času postao nacionalist... (uporabu instrumentala ne poznaje). Hrvatsku nezavisnu državu dočekao je službeno ugledan, i nije ga se ticalo ukidanje poezije provedeno nakon razlaza sa Srbima... Sedam godina nakon svoje (nego čije?) biološke smrti, Mihalić je zastrašujuće mrtav.“

Na nesreću mrtvozornika hrvatske kulture, baš je te godine objavljena Stamaćeva „Antologija hrvatskoga pjesništva“ s vrlo živim velikim pjesnikom Mihalićem među inima, a tiskane njegove pjesme zorno kažu zašto jugoslavenska bagra toliko mrzi i njega i slične „nacionaliste“. Evo tih pjesama , koje ne bježe u nečitku sivu zonu zakopčane introvertnosti i kule bjelokosne, nego žive s narodom i njegovom kobi. „Progonstvo Iloka“: Tko još pamti ime srpskog oficira/ koji sred Iloka reče „Hoćete li radije / ovdje izginuti? Da na vas pustimo s lanca/ bradate, s nožem među zubima? Zar ne čujete/ tenkove s druge strane mosta? Vi morate otići, mrtvi ili živi – ovdje će biti Srbija !“.... I sada idu. Dvadeset tisuća istrgnutih iz korijena. Okreću se prema Zapadu/ gdje u nebo / raste Hrvatska.... (preskačem nekoliko sjajnih strofa, do zadnje): Ipak jest i dalje Ilok: svaki prognan/ a da mnogi i sam ne zna, nosi u sebi/ jedan njegov dio, velik kao mlinski kamen /ili zrnce prašine, što stalno u njemu šumi/zove na obale Dunava,gdje će jednom grad/sastavljen od kristalnih komadića, ponovno / sjati u noć slobodnoga Srijema.“

Ne ću dalje, ali rado bih citirao pjesme „Zrakoplovi-ubojice“ i „Portret rata 1992.“ Hoće li se koja od njih naći u Pavao Pavlicicčitankama? I uopće, zašto se hrvatska povijest i hrvatska književnost ne bi ujedinile u jednom školskom „predmetu“, budući da ionako sedamdeset posto naše književnosti i nisu drugo do opjevana ili romansirana povijest hrvatskoga naroda.

Kuća od knjiga

Pod tim je naslovom objavljen zbornik posvećen Pavlu Pavličiću, rodom s Dunava, Vukovarcu i Zagrepčaninu, akademiku, najčitanijem hrvatskom književniku, znanstveniku koji je svoju struku znao (i zna) ispreplesti s književnim radom. Na predstavljanju u HAZU govorili su znalci o Pavličićevu „zastrašujuće opsežnom opusu“ u kojemu su i filmski scenariji, a Pavličić nije kazivao toliko o sebi koliko o, kaže, ugodnoj atmosferi u kojoj je desetljećima djelovao na Odsjeku za komparativnu književnost. I jest, ta je komparativna doista fenomen, iz njezinoga krila počam od vremena utemeljitelja Hergešića pa nadalje, hrvatska je kultura dobila lavlji dio svoje suvremenosti.

Loši dani za hrvatske književnika u Vojvodini

Naime, uglavnom mimo znanja nezainteresiranih javnih općila, u kratko vrijeme početkom lipnja umrli su hrvatski Žigamnovknjiževnici Vojislav Sekelj i Petar Vojnić Purčar. Općilima su valjda bili nepoznati, kao što im je malo poznato da je Subotica bila središte hrvatstva i dijelom ostala, a u njoj se rodio i umro Sekelj, bački hrvatski pisac preveden na desetak jezika, romanopisac i pjesnik. Nešto stariji od njega Petar (Petko) Purčar osvojio je čak i tašto srce Miroslava Krleže koji mu je skidao kapu, a i u poslu sineasta bijaše Purčar sjajan.

Hrvatskom narodu u Vojvodini ostaju mlađi, kao angažirani Tomislav Žigmanov i nekolicina drugih, koji nemaju dovoljnu promociju u Hrvatskoj, ili nikakvu. Hrvati u Vojvodini moraju, a ne trebaju, imati stalnu i tvrdu pozornost matične zemlje glede prava i pravde, a ne samo književnosti. Na svinjarije tipa dijeljenja hrvatskoga naroda na Hrvate i Bunjevce mora se reagirati svom silinom. Ono što se sada događa, nije drugo do ostvarenje riječi srbijanskoga ministra iz 1939., da, naime, „kad ne možemo Bunjevce posrbiti, ajde da ih bar otuđimo od Hrvata.“ Tačno.hr.

Oskar Šarunić

Domoljubni skupovi, društva i jedinke, oduvijek su slabo praćeni svitama novinara i fotoreportera. Jedan fotograf, KostelićJanicaNapali ju primitivci, ne fizički nego verbalno, ali odvratno, ne zbog skijanja nego nogometa. Navodno.Takvima ništa nije sveto, pa ni činjenica da je Janica, štono riječ, pronijela slavu hrvatskoga športa do nezamislivih visina, a i pridonijela poznavanju Hrvatske, u svijetu do tada uglavnom nepoznate.Oskar Šarunić, bijaše neizostavnim ne samo promatračem i slikarom, nego i sudionikom rečenih skupova, skroman čovjek koji je radio fotografije za skromne naknade skromnih hrvatskih listova i portala. Umro je početkom lipnja. Neka bude zabilježeno, makar i skromno.

Janica

Napali ju primitivci, ne fizički nego verbalno, ali odvratno, ne zbog skijanja nego nogometa. Navodno.Takvima ništa nije sveto, pa ni činjenica da je Janica, štono riječ, pronijela slavu hrvatskoga športa do nezamislivih visina, a i pridonijela poznavanju Hrvatske, u svijetu do tada uglavnom nepoznate. U obranu primitiva stali u Saboru samo baukovi s flasterima. Fizički napad na Zdravka Marića nije naišao na opće zgražanje, bilo je tu više zluradosti.

Hrvoje Hitrec

Sri, 28-06-2017, 16:01:58

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0062_Medvednica.jpg
Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).