Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 Svibanj ide dalje (prema Bleiburgu)

Prošloga je tjedna u hrvatskom političkom životu bilo tako dosadno da sam umalo odustao od pisanja rubrike. Već sam se htio preseliti u Makedoniju, gdje sam jednom davno godinu dana živio doduše iza žice kao vojnik JNA, sedamdesete, i dva mjeseca radio kao spiker na razglasu omanje vojarne – na hrvatskom jeziku. Ivan Vrdoljak hrtSve dok troma JNA nije reagirala. Nisu me strijeljali, nego poslali da se verem po drvenim telefonskim stupovima i od tada je telefonsku vezu bilo vrlo teško uspostaviti. No, spominjem Makedoniju u današnje vrijeme i tamošnje običaje u Sobranju, zasjedanja uz uporabu svih mogućih borilačkih vještina.

Biti zastupnik u makedonskom saboru zahtijeva odličnu tjelesnu spremu, snažne ruke i brze noge. Ne pita se koliko imaš ruku, glavno je da ruke udaraju i poteče krv. U Hrvatskom saboru su uglavnom curice koje samo verbalno i banalno lupaju, u čemu u zadnje vrijeme prednjače baukovi i marasi koji su zamijenili staziće i jovanoviće, te Vrdoljak kojemu naočale daju vrlo intelektualnu dimenziju, ali su očito načinjene od neopranog prozorskog stakla pa ne može ni pravilno pročitati drugo prezime svoje (?) Savkarodonačelnice Savke Dabčević, prosto ne može. Oporbi koja nije položila ispit iz matematike na državnoj maturi, preostaju interpelacije, ali tu riječ ne razumije dobro, odnosno prevodi ju doslovno (interpellare – upasti u riječ, prekidati nekomu govor, vidi Klaić), pa cijelom vrećom interpelacija upada u polje komike, usprkos tomu što joj profesori ustavnoga prava tumače kada i kako može ozbiljno provjeravati većinu u Saboru.

I nije riječ samo o usmenim zatipcima, nego je u dosadnom prošlom tjednu bilo i ponekih pisanih „obraćanja“ s toliko gramatičkih pogrješaka da bi porumenio i neki azilant koji mora dokazati da zna hrvatski, kako bi dobio državljanstvo. Pa što. Ipak ne treba generalizirati, sadašnja tanka većina je gramatički i matematički jača od opozicije i uspjela ju je preveslati, vjerojatno najviše zahvaljujući Šeksu i njegovim kombinirkama. Pozicija je uz to pokazala veću moć uvjeravanja, snažnije je vukla za rukav, srdačnije Glasnovićtapšala, bolje skrivala adute i dovukla pod svoje skute neočekivane persone s lijeve strane, pa kada je Saucha izgovorio povijesno „protiv“, siroti pjesnik za vrtićku djecu Bernardić samo što se nije rasplakao. Tako je to, sve se pamti, sve se vraća, a Saucha pamti tko mu je sve (od njegovih) skidao imunitet.

Glede generalnog zastupnika Glasnovića čiji je glas presudio u drugom susretu, moram reći da sam duboko razočaran njegovim tražbinama, tako grozno protuhrvatskim. Pa kako je mogao zahtijevati da hrvatski iseljenici imaju veći upliv u Hrvatskoj nego što ga sada imaju, kako je mogao zahtijevati da veći utjecaj ima onaj dio hrvatskoga naroda koji živi u BiH, kako je mogao tražiti zaostatke plaća itd. za HVO? Šalim se, naravno, moram se i ja nekako zabavljati. Sve što je za svoj potpis tražio Glasnović spada ili bi trebalo spadati u prirodni red hrvatskoga političkog rada i program, ali je mala, prljava oporba pokušala plasirati hrvatskoj javnosti, putem Vrdoljakova ispada, da je Glasnović za potpis tražio milijardu i nešto kuna, te bi čovjek koji nije dobro pratio pomislio da je taj novac htio strpati u vlastiti džep.

Generalov je zahtjev javno obznanjen, oporba išče kaznenu odgovornost za prihvatitelje, a jesu li javnosti predočeni PupovacPupovacGeneralov je zahtjev javno obznanjen, oporba išče kaznenu odgovornost za prihvatitelje, a jesu li javnosti predočeni uvjeti manjina, to jest pupovčana? Nisu. A u toj skrovitosti skriva se gušter nove teške krize, budući da Hrvatima u cijelosti i Srbima koji nisu pupovečki ne će dobro sjesti ako Pupovac sjedne u bilo koju izvršnu fotelju. Znaju da je to isto kao da Vučića dovedu iz Beograda i instaliraju u hrvatsku Vladu.uvjeti manjina, to jest pupovčana? Nisu. A u toj skrovitosti skriva se gušter nove teške krize, budući da Hrvatima u cijelosti i Srbima koji nisu pupovečki ne će dobro sjesti ako Pupovac sjedne u bilo koju izvršnu fotelju. Znaju da je to isto kao da Vučića dovedu iz Beograda i instaliraju u hrvatsku Vladu. Ili Stanimirovića, recimo, sudruga srpskih zločinaca iz Tovarnika, okupacijskog ravnatelja vukovarske bolnice iz koje su odvedeni i pobijeni hrvatski ranjenici, po Stanimiroviću – ustaše. Da će u cijeloj ovoj gužvi trijumfirati SDSS, bilo je jasno i vrapcima na krovu, a Pupovac nije odolio da odmah istrči na srbijanskoj televiziji i prikaže sebe kao novoga suvladara Hrvatske, koji će „rekonfigurirati“ hrvatsku Vladu po svojem nahođenju. Problem s pupovečkom strankom nije toliko što je srpska, nego što je srbijanska, pod izravnim nadzorom četnika Vučića.

Uostalom, krajnje je vrijeme da se mijenja hrvatski Ustav i izbrišu manjine. Takvo silno nabrajanje silnih manjina ne poznaje ni jedna europska zemlja, a neke poput Francuske znaju samo za francuske građane, i basta. U hrvatskom Ustavu ionako piše da su svi hrvatski građani jednaki, pa se ne nikomu ne će dogoditi ništa epohalno, a nehrvatske etničke skupine mogu i nadalje njegovati svoju kulturu i jezik u društvima i udrugama.

No kako promijeniti Ustav ako nema dvotrećinske većine, pitaju me. Pa tako da se na rubu desnoga centra oblikuje Ustavsnaga koja će imati doličan i dovoljan broj glasova (mandata) i koja se ne će DesnicaUmjerena desnica ima sva tri brijega, s tim da je onaj na Pantovčaku dolično domoljuban i politički racionalan, s ponekim oštrijim istupom. Desna i lijeva strana Trga sv. Marka i nadalje su primjereno krhki i takvim će ostati ako ne bude novih, masovnijih preskakanja, ali će i tada u svom okrilju njegovati bolesne supstance i biti podložne ucjenama i utjecajima. No, neka, vrijeme radi svoje, a ionako će izbori biti prije vremena. A vrijeme do prije vremena treba iskoristiti za kupovanje vremena, dok ne ojača rub desnoga centra. Kao što je Vukovar kupio vrijeme da kupimo oružje i zaustavimo srpsku agresiju.osvrtati na ostatke licemjernih jugoslavenskih naplavina koje su se inercijom zadržale u Ustavu, u tolikom broju da mogu utjecati na odnose moći u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda. Karikirano, slično je to kao kada muslimani u FBiH biraju Hrvatima člana predsjedništva. Ta desna snaga o kojoj govorim teško će bilo kada činiti pretežitu većinu, ali može biti velik i snažan partner tzv. umjerenoj desnici, pod uvjetom da ne bude neumjerena i sirova, nego politički zrela i moderna. Stvara li se takva upravo pred našim očima? Mislim da je to već realnost. Takva snaga (buduća stranka) ima već sada dosta pristaša u izbezumljenom hrvatskom narodu koji gleda neopisive političke zavrzlame, a nikako da ugleda čvrstu hrvatsku većinu koja točno i ponizno služi težnjama i osjećajima naroda. Njemu, narodu, puna je kapa da ga se vrijeđa i potcjenjuje u vlastitoj državi, da mu se pripisuje što nije i što nikada nije bio. Dosta je. Most je mogao biti takav ili sličan partner umjerene desnice, ali je umjesto jasne ideološke i svjetonazorne politike izabrao put često neumjesnog moraliziranja i počeo iritirati gdje treba i ne treba i koga treba i ne treba, ostajući svojevoljno na tlu dnevne politike za koju nije imao dovoljno tehničkoga znanja.

I sada smo tu gdje jesmo. Umjerena desnica ima sva tri brijega, s tim da je onaj na Pantovčaku dolično domoljuban i politički racionalan, s ponekim oštrijim istupom. Desna i lijeva strana Trga sv. Marka i nadalje su primjereno krhki i takvim će ostati ako ne bude novih, masovnijih preskakanja, ali će i tada u svom okrilju njegovati bolesne supstance i biti podložne ucjenama i utjecajima. No, neka, vrijeme radi svoje, a ionako će izbori biti prije vremena. A vrijeme do prije vremena treba iskoristiti za kupovanje vremena, dok ne ojača rub desnoga centra. Kao što je Vukovar kupio vrijeme da kupimo oružje i zaustavimo srpsku agresiju.

Mačkule u Vukovaru, Tito u Zagrebu

U Vukovaru se opet pucalo, na sreću samo iz mačkula. Bila je to druga i posljednja reintegracija na čelu s uznositim Alka Vukovarkonjanicima, kolosalan (i baš na vrijeme) pothvat za integraciju sjevera (zapada) i juga, svehrvatska alka kojom je istočnim susjedima iz pakla pokazano da su snovi o srpskom Vukovaru definitivno pali u vodu. Kolinda je i opet održala prihvatljiv govor, da naime ne trebamo glumiti prijateljstvo sa Srbijom (taj dio su mediji preskočili) i da je vrijeme da Hrvatska i Srbija podvuku crtu. Vrlo lijepo, samo što u Beogradu i dalje drže da je ta crta Karlobag-Karlovac-Virovitica, i na tu crtu bi se rado podvukli. Svjesna je toga i predsjednica, pa forsira trajnu vojnu nazočnost oružanih snaga RH, koja nema samo koplja, konje i mačkule nego i suvremeniju opremu.

Podsjetimo se: Vukovar je razarala srbizirana jugoslavenska armija, ista ona koja je pobila stotine tisuća hrvatskih vojnika i civila nakon svršetka Drugoga svjetskog rata pod TitoPloča i dalje stoji. Ne miče se, premda se stvari polako ipak miču – prvi su prosvjedi prešućivani ili je riječ davana protuprosvjednicima pusićevskoga nagnuća, no prošle subote je i Hrvatska televizija dala prosvjedu nešto minutaže. Možda i zbog Brune Esih i Hasanbegovića, možda i zato jer se nešto miče. U svakom slučaju, baš da se sramotna ploča i makne u doglednoj budućnosti, ostat će vječna mrlja i vječno čuđenje potomaka koji jednostavno ne će moći vjerovati da je bilo moguće ime genocidnog ubojice tako dugo držati na javnom mjestu. I to kakvom.vodstvom patološkoga tipa odgojenog u Staljinovoj ergeli. Zato je više no simbolično da je već tradicionalni Krug za trg održan istoga dana kada i alka u Vukovaru (alka s porukom). Tradicionalni, na žalost, jer već deset godina ljudi prosvjeduju, a ništa se ne događa, jer je više od četvrt stoljeća na zemljopisnim kartama moderna, demokratska Bleiburghrvatska država i isto je toliko prošlo od sloma komunističkog totalitarizma. To jest, ne od sloma nego od mekanoga pada komunizma, koji je bio malo ošamućen, ali se brzo pridigao u sličnim labradorskim oblicima i zavladao hrvatskom scenom, ne suviše zabrinut ni kada su „desni“ na vlasti, niti su mu iz krvavih zubnih desni poispadali zubi.

Ploča i dalje stoji. Ne miče se, premda se stvari polako ipak miču – prvi su prosvjedi prešućivani ili je riječ davana protuprosvjednicima pusićevskoga nagnuća, no prošle subote je i Hrvatska televizija dala prosvjedu nešto minutaže. Možda i zbog Brune Esih i Hasanbegovića, možda i zato jer se nešto miče. U svakom slučaju, baš da se sramotna ploča i makne u doglednoj budućnosti, ostat će vječna mrlja i vječno čuđenje potomaka koji jednostavno ne će moći vjerovati da je bilo moguće ime genocidnog ubojice tako dugo držati na javnom mjestu. I to kakvom.

O sadističkom vođi komunističke Jugoslavije bit će opet riječi vrlo brzo, na Bleiburgu 13. svibnja. Kada će bleiburška Titotema ući u hrvatska kazališta, nije poznato. Zna se samo da jedno bečko kazalište izvodi predstavu „Blei“. Austrijanci nemaju nametnutu autocenzuru, koja je vrlina naših kazališnih ravnatelja, užasnutih od pomisli da ih većinski lijevi mediji i kritičari ne proglase nepodobnima, dptično filoustašama. Rečeni mediji upravo su u danima Kruga za trg i uoči Bleiburga opet u žarkom revolucionarnom, jugoslavenskom zanosu, pa su subotnji brojevi čitanijih tiskovina bili prepuni razgovora s prononsiranim apologetima jugoslavenstva i „policentričnog jezika“, briljirao je Igor Mandić, a filmski redatelj Bogdan Žižić ponovio floskule jugoslavenske historiografije o Jasenovcu. Sedlarov je film popljuvao, naravno, premda izjavljuje da ga nije gledao. Bilo je još štošta za pročitati u novinama koje se prodaju hrvatskoj publici: jedan iz poznate protuhrvatske klateži odjednom je postao tako odani tuđmanovac da je izjavio kako Tuđman nije samo otac moderne hrvatske države, nego prve hrvatske države uopće. Htio sam staviti uskličnik, ali uskličnici su ispod moje razine. Kada je klatež izgubila bitku protiv Franje, bacila se na Branimira i Tomislava.

Vrlo velike sličnosti

Glede kulture (u koju spadaju i neki mediji) i glede povijesti nepoznate ljudima koji su izišli iz naših škola: bugarska Bugarska„Rodna riječ“ koja se za razliku od srpskih „Novosti“ bavi onim što joj je posao, znači svojom kulturom i poviješću, prisjeća se nedavnih dana kneza Aleksandra I. Battenberga koji je, premda stranac, ne samo zavolio bugarski narod nego postao i ključnom osobom ujedinjenja Bugarske i pobjede u srpsko-bugarskom ratu 1885. Ne bih taj rat spominjao, da nema frapantnih sličnosti sa srpskom agresijom na Hrvatsku 1991. Srbija je u studenom 1885. iznenada napala Bugarsku, posve sigurna da će se Obrenovićeva vojska prošetati do Sofije (to vam je odnekud poznato, poštovani čitatelji) i da će za šest dana (i to vam je poznato) piti belu kafu u glavnom gradu Bugarske. No, u tom „ratu satnika protiv generala“ – najviši čin u bugarskoj vojsci bio je satnik – pobijedili su satnici. Bugarska je vojska čak napredovala prema Nišu, ali ju je zaustavila velika sila, Austro-Ugarska (i to vam je poznato). Vrlo su bili srditi i europski političari općenito, jer su očekivali potpun poraz Bugara (koincidencija je potpuna) No, i s tim završavam, jedini koji su suosjećali s Bugarima bili su Hrvati, u Zagrebu se održavali skupovi potpore, a mnogi dragovoljci borili se na strani Bugara, i intelektualci kao Stjepan Jurinić pokraj čije ploče često prolazim u Samoboru.

Hrvoje Hitrec

Pon, 26-06-2017, 09:00:55

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0070_Desnic.jpg
Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).