Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 Travanj 2017. ide dalje

Prošla je Cvjetnica i tiskovine umjesto na masline i Jeruzalem podsjećale na dane Cvjetnicakada je mali Ivica s tatom koji je vratio iz kazamata uzgajao cvijeće i vozio na Dolac i drugdje, pastoralna vremena kada su AgrokorSvi su odgovorni, posebno ona nemušta, nesposobna Milanovićeva Vlada u čije je vrijeme sve počelo kuhati, ali je na lonac stavljen poklopac i tek je sada eksplodiralo. I što je najgore, Hrvatska je shvatila da u njezinim granicama nema lumena koji bi kao osmi povjerenik mogao spasiti situaciju, pa se poseže za alvarezima i ruskom intervencijom koja miriše na Prag 1968., drugim sredstvima.se u još komunističkim vremenima akumulirali prvobitni dinari, ali i tada uz kredite i hipoteke. Nadošla je zatim promjena sustava, pojavila se suverena hrvatska država i unutar nje nastala država u državi, veliko proizvodno-trgovinsko carstvo agrokorsko, u čijem je koru pjevao lijep broj političara i njihove dječurlije, zapošljavali se ljudi i sve je bilo bajno do vremena kada je hrvatski div zaželio zadiviti i nesretni „region“ pa se proširio na zemlje bivše Jugoslavije, na istok i zapad (Mercator), to jest kada je gotovo postao (post)jugoslavenskim gigantom nesretno usklađen sa sličnim kretanjima u kulturi, primjerice, što je moralo loše završiti i sada smo tu gdje jesmo. Istočna i jugoistočna kretanja, kao i cijeli agrokorski sustav, pozorno je pratila majčica Rusija – za razliku od majčice Hrvatske – i na kraju privlačnim kreditima uvukla Agrokor u svoju paukovu mrežu. Hrvatska Agrokornarodna banka, politička umreženost svih boja, državna porezna blagonaklonost, mediji koji su šutjeli – ako su što i saznali – jer tko bi napisao nešto loše o velikom oglašivaču od kojega su mnogi ovisili.

Sada je Hrvatska opet u banani. Vrlo talentirana zemlja, s osobitim darom da upadne u nevolje. Hrvatska je mali dobavljač nevolja. Ako trenutno nema vrlo ozbiljnih problema s okružjem, susjedima, ako trenutno nikakva oružana sila izvana ne prijeti (premda se sprema), onda Hrvatska sama sebi priredi festival nedaća i sada se svi pitaju tko je kriv – osim naravno privatnoga Todorića – da smo se našli u novoj dubokoj krizi. A svi su odgovorni, posebno ona nemušta, nesposobna Milanovićeva Vlada u čije je vrijeme sve počelo kuhati, ali je na lonac stavljen poklopac i tek je sada eksplodiralo. I što je najgore, RefleksHrvatska jednostavno nema refleks, spora je i komplicirana. Zadnji put smo imali dobar refleks 1991. no tada je to bio iskonski, urjamerski refleks naroda koji je razumio da je u pitanju opstanak. Kada je to obavio, kada je zaustavljena srpska i srbijanska agresija, kada je hrvatska vojska pobijedila srpsku, sve se nekako razvodnilo, ogromna energija utrošena na obranu splasnula je i nastupilo razdoblje izbornih zabluda, lijenosti i nekompetentnosti, kriminaliziranje najboljih sinova. Hrvatska nije zaštitila svoje zapovjednike iz Domovinskog rata i bilo je potrebno meronsko čudo da se izvuku poslije godina pritvora, a zapovjednike HVO-a i političare Herceg-Bosne prepustila sudbini, premda i sama na optužnici.Hrvatska je shvatila da u njezinim granicama nema lumena koji bi kao osmi povjerenik mogao spasiti situaciju, pa se poseže za alvarezima i ruskom intervencijom koja miriše na Prag 1968., drugim sredstvima.

Hrvatska jednostavno nema refleks, spora je i komplicirana. Zadnji put smo imali dobar refleks 1991. no Praljaktada je to bio iskonski, urjamerski refleks naroda koji je razumio da je u pitanju opstanak. Kada je to obavio, kada je zaustavljena srpska i srbijanska agresija, kada je hrvatska vojska pobijedila srpsku, sve se nekako razvodnilo, ogromna energija utrošena na obranu splasnula je i nastupilo razdoblje izbornih zabluda, lijenosti i nekompetentnosti, kriminaliziranje najboljih sinova. Hrvatska nije zaštitila svoje zapovjednike iz Domovinskog rata i bilo je potrebno meronsko čudo da se izvuku poslije godina pritvora, a zapovjednike HVO-a i političare Herceg-Bosne prepustila sudbini, premda i sama na optužnici.

A samo oni znaju kako im je nakon trinaest godina, znade to i najpoznatiji među njima, Slobodan Praljak o čijoj imovini sada hrvatske vlasti poslušnički šalju podatke Haagu, ne bi li mu politički sud uz slobodu oduzeo i imovinu. No, Praljak je čovjek željezne volje, piše knjige – već postoji cijela biblioteka njegovih radova, a nedavnih dana došla su mi u ruke najnovija njegova djela. Vjerovali ili ne, iz haaške ćelije Praljak se brine o požarima na hrvatskoj obali i otocima. Knjiga ima naslov „Idejna studija prevencije i gašenja požara zaštićenih šuma na Jadranu“, sjajno je dizajnirana, s nizom isto tako odličnih ideja, a kao mikroprimjer uzet je Mljet. „Zamisao sam imao ranije, ali sam prije skoro trinaest godina morao otputovati na službeni put u Den Haag“, ironizira HaagPraljak u uvodu gdje spominje i ekipu koju je je okupio njegov sin oko projekta, a u njoj pet uglednih arhitekta i inženjera.

I to nije sve, Praljak ide dalje i objavljuje CD s naslovom „Priručnik“ s uputama kako treba misliti (mens rea) i što treba činiti (actus reus) kako biste na sudu u Den Haagu bili proglašeni članom udruženog zločinačkog pothvata i kako postati udruženi zločinac. Hrvatska javnost, zahvaljujući politici i medijima, u stvari i ne zna tko je Praljak. Rođen 1945., diplomirao je na Fakultetu elektronike u Zagrebu, zatim stekao zvanje profesora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te diplomirao kazališnu i filmsku režiju na ADU. Čovjek s tri fakulteta. U Hrvatskoj vojsci postao general-pukovnikom, a čim je Hrvatska priznata, odlazi u BiH braniti i ondje hrvatski narod, štoviše postaje zapovjednikom Glavnoga stožera HVO-a, što će ga perverznom logikom „međunarodnog suda“ odvesti u tamnicu. Hrvatska ni njega, svog generala, ni ostale zatočenike koji se na optužnici nalaze iza Tuđmana, Šuška i Bobetka, ne pomaže ni potajice, kao da su iz Kirgistana.Praljku naplaćuje kopiranje dokumenata.

Eh, Hrvatska. Bez obzira što će je biti do (zadnjega) srca. Ali dok ne će biti pameti i ljudi s brzim refleksima, ljudi nahvao, ne će biti ni prave, sanjane države koja tananim, povijesno svjesnim osjećajem reagira na opasnosti kojima je izložena.

Od Kanade do Martinske Vesi

Da nije bilo hrvatskih iseljenika, mnogo teže bismo svladali neprijatelja, a i prema njima se Hrvatska nakon Hitrec VesHrvoićPredsjednik AMCA-e (Alma Matris Croatiae Alumni) u Torontu bio je bio je znanstvenik Ivan Hrvoić, poduzetnik uz to s firmom koja se bavi magnetometrijom i u tomu je najbolja na svijetu. Prošloga je tjedna došao u Zagreb, održao predavanje studentima tehničke orijentacije. I sam je radio u „Ruđeru Boškoviću“ do sloma Hrvatskoga proljeća, a zatim se uputio u svijet. U Zagrebu (potom u Sisku i Martinskoj Vesi) predstavio je u danima prije Velikoga tjedna - u organizaciji Hrvatskoga kulturnog vijeća - knjigu, ali ne knjigu o sebi, nego svojoj teti, nećakinji Stjepana Radića, rođenoj iste godine kada je izvršen prvi atentat na Radića, u Sisku 1921.rata ponašala kao i sada prema haaškim uznicima iz Herceg-Bosne (koja treba opet oživjeti, jer bez hrvatskog „entiteta“ nema budućnosti za hrvatski narod u BiH. Svi koji ne misle tako, izravno rade za izetbegoviće i erdogane). Možda sam bio jedini koji je svojedobno pisao o sada već mitskim naporima Hrvata u Kanadi da ne samo pomognu Hrvatskoj (lijekovima, novcem,pa i oružjem), nego i da se opru jugoslavenskoj (srbijanskoj) propagandi u Kanadi i SAD-u. Ta velika skupina Hrvata o kojoj je riječ, nije u intelektualnom smislu bila skromna – radilo se o bivšim studentima zgb. sveučilišta, koji su u ratnim godinama usko surađivali sa Sveučilištem u Zagrebu i više no zaslužnim rektorom Marijanom Šunjićem.

Predsjednik AMCA-e (Alma Matris Croatiae Alumni) u Torontu bio je bio je znanstvenik Ivan Hrvoić, poduzetnik uz to s firmom koja se bavi magnetometrijom i u tomu je najbolja na svijetu. Prošloga je tjedna došao u Zagreb, održao predavanje studentima tehničke orijentacije. I sam je radio u „Ruđeru Boškoviću“ do sloma Hrvatskoga proljeća, a zatim se uputio u svijet. U Zagrebu (potom u Sisku i Martinskoj Vesi) predstavio je u danima prije Velikoga tjedna - u organizaciji Hrvatskoga kulturnog vijeća - knjigu, ali ne knjigu o sebi, nego svojoj teti, nećakinji Stjepana Radića, rođenoj iste godine Jagatićkada je izvršen prvi atentat na Radića, u Sisku 1921., na što sam podsjetio one koji nisu znali da je tada stanoviti Teslić pucao na Radića i na sreću promašio. Srpski žandari odveli su u zatvor - Stjepana Radića.

Nas par s nevidljivog Paranasa govorilo je o knjizi „Uspomene“ Marije Jagatić, Radićeve nećakinje iz velike seljačke obitelji u Martinskoj Vesi, preko čijih se članova prelamama hrvatska povijest dvadesetoga stoljeća. Ujedno je to priča o zenitu radišnoga i zadovoljnog, samosvjesnog i bogatog hrvatskoga sela i njegovu raspapu u komunističko doba. Također i intimna ispovijest jedne hrabre žene koja nije dopustila da ju slome nedaće i grozote u krvavim danima prevrata i iskušenjima u stoljećima što su slijedila. Na predstavljanju u Sisku (dvorana u Biskupiji) odrasli su ljudi plakali, da, žene ali i muškarci koji su se prisjećali i svojih obiteljskih tragedija.

Knjiga je kronološki strukturirana,razdijeljena u kratka poglavlja s naslovima koji daju uvod u temu i zbivanja, Hitci Radićpisama rječnikom bez artificijelnosti koja bi blještavilom zatamnila prirodnu draž i snagu vjerodostojnog svjedočanstva. Prvi je dio nalik šarenom i uglavnom sretnom spomenaru djevojčice, potom djevojke i mlade žene u vrijeme zlosretne Kraljevine Jugoslavije, kada je bez obzira na opće, tmurne prilike, hrvatski seljački narod u gornjoj Posavini živio i nadalje gotovo idilično. Potomci onih posavskih seljaka koji se prvi put spominju u povijesti kada su se pobunili u vrijeme bana Nikole Zrinskog VII., a Zrinski odbio da pođe na njih banskom vojskom jer tko će – rekao je – braniti granicu s Turcima na tom dijelu Hrvatske.

Pobuna se smirila, no kada je opet buknula ugušio ju je u krvi general Slavonske krajine Leslie, koji je doveo VesVlahe i oni obavili posao. No, da se vratim u dvadeseto stoljeće: njive su bile uzorno uzorane, u štalama broja stoka, svinje se hranile u hrastovim šumama, a tolike guske plivale Savom da je rijeka bila posve bijela, čista rijeka što je spajala sela na desnoj i lijevoj obali. Bila je ondje djevojačka škola (osnovao ju je kanonik Jagatić, Marijin ujak), pa dječačka škola, u selu bijahu liječnik i veterinar. No, kao što je u raju postojala zmija, tako je i posavska idila često oskvrnuta zlostavljanjem srpskih žandara (potomaka spomenutih Vlaha ili uvezenih iz Srbije) koji su imali postaju u selu, a prezirali ih i odrasli i djeca. Neodoljiv je opis postavljanja hrvatske zastave na jednoj obali, a dok su ju žandari uspjeli skinuti, pojavila se druga na drugoj obali Save, i tako nekoliko puta.

No ozbiljnija bijaše sudbina hrvatskih domoljuba koji su težili za hrvatskom državom. Jedan od njih bio je autoričin otac Mato Jagatić, više u zatvoru nego kod kuće, čovjek „oženjen Hrvatskom“. Drugi je dio knjige pripovijest o Martinskoj Vesi u ratu i NDH, državi isprva radosno dočekanoj. Mato Jagatić iz Hrvatske seljačke stranke postaje Pavelićev savjetnik, no ubrzo se sukobljavaju, Pavelić poteže na njega pištolj, spašava ga Budak no od tada je Mato u kućnom pritvoru, u Sisku gdje je obitelj preselila iz Martinske Vesi. Kada dolazi do sloma, Mato Jagatić se baca na bombu. U Martinskoj Vesi počinje krvavi pir. I oni mladići koji su se uspjeli spasiti s Križnih puteva, bivaju noću odvučeni na stratišta, Savom plivaju leševi, Hrvatima se oduzimaju kuće i imanja, komunisti ubijaju na kraju i žene, pa tako i Marijinu majku i njezinu sestru, i trudnu sestrinu kćer. Mariju istjeraju po cičoj zimi iz kuće i ona se sklanja u Zagreb gdje ju danomice ispituje OZNA, no Ves2BašićRelja Bašić bio je doista iznimna pojava, glumac koji se mogao transformirati zahvaljujući odličnoj zagrebačkoj školi i urođenom daru, znao je u nekim ulogama biti simpatično pokvaren (Tko pjeva...), ali i demonski uvjerljiv, znao je okupiti najbolje od najboljih u svojoj družini koja je vrhunski teatar odvodila u najmanja mjesta. Glumac, gospodin, jedan od simbola građanske hrvatske kazališne tradicije, one koja je vremenima usprkos nastavila živjeti i preživjela sve udare, pa i današnje „postdramske“diverzije u hrvatskom teatru.zahvaljujući sreći, slučaju i hrabrosti posve neobičnoj u tom okolnostima, ostaje na životu. Poslije nove tragedije ostaje sama, bez djeteta koje umire.

Treći dio knjige donosi zbivanja na Lošinju, kamo je Marija Jagatić spletom okolnosti doseljena... Doista upečatljiva hrvatska kronika iz pera žene koja je živjela u četiri države. „Ja sam oprostila ubojici moje majke, ali nisam zaboravila. Ne će ni moja djeca i unuci. Moraju razlikovati prijatelja od neprijatelja, i čovjeka od nečovjeka“, završava knjigu Marija Jagatić koja je preminula početkom stoljeća, a knjigu priredili Ivan Hrvoić i Irena Šupuković. Na trećem predstavljanju (na licu mjesta) u Martinskoj Vesi okupilo se toliko ljudi da nisu svi stali u dvoranu, potomci onih „kulaka“ koje su opljačkali i pobili komunisti u tom plodnom kraju kajkavskom, hrvatskom. Nekoliko kilometara dalje je Trebarjevo Desno, selo Antuna i Stjepana Radića čija je roditeljska kuća srušena 1975., a ni fotografija na ploči uz spomenik ne predstavlja tu kuću, kažu mi, nego neku sličnu. No lijepo.

Podsjetio sam publikum da imam prste u gradnji vrlo lijepe škole u Martinskoj Vesi, a donio sam i dokument, slučajno pronađen baš ovih dana. Piše meni Vlatko Pavletić 9. srpnja 1990. da je s pažnjom razmotrio sadržaj mojega pisma koje sam uputio kao član Odbora za izgradnju nove zgrade Osnovne škole „Braća Radić“ u Martinskoj Vesi Desnoj i zahvaljuje na akcijama koje sam poduzeo. Bilo je to, znači, nekoliko mjeseci nakon „prvih demokratskih izbora“, a u zaglavlju Pavletićeva pisma još stoji Socijalistička Republika Hrvatska, Republički komitet za prosvjetu, kulturu, fizičku i tehničku kulturu. Iza te prepiske (odnosno ispred) odvijala se sada već legendarna priča: okupili smo u derutnoj školi Stjepan Šterc i ja tadanje općinare, lupali po stolu i galamili, a ja sam im rekao (podsjetio me Šterc) da je „danas srijeda, a do petka imaju donijeti odluku o gradnji škole“. Tako je nekad bilo.

Na Cvjetnicu ove godine otključava mi ravnateljica škole vrata da vidim kako je danas, škola lijepa, čista i privlačna, mnoge bi joj mogle pozavidjeti. Ali... u zadnjih sedam godina škola je izgubila četiri razreda djece, demografska pustoš je i tu zavladala, pa se može raditi u jednoj smjeni. Tek malo oporavljeni Radićev kraj, nakon svih prije opisanih tragedija, opet je izložen propasti, mnoge su kuće prazne. Tišina. Tako se zove i selo blizu Martinske Vesi Desne.

Relja Bašić

Dnevnik HTV-a započinje udarnom vijesti da je umro Relja Bašić. Nešto se, znači, pomaknulo, smrt Relja Basicznačajnoga hrvatskog kazališnog i filmskog umjetnika zaslužila je da bude vijest dana. Sjećam se ne tako davnih televizijskih dnevnika koji su na udarnom mjestu donosili užasno tragičnu vijest da je Milanka Opačić uganula nogu u kupaonici.

Relja Bašić bio je doista iznimna pojava, glumac koji se mogao transformirati zahvaljujući odličnoj zagrebačkoj školi i urođenom daru, znao je u nekim ulogama biti simpatično pokvaren (Tko pjeva...), ali i demonski uvjerljiv, znao je okupiti najbolje od najboljih u svojoj družini koja je vrhunski teatar odvodila u najmanja mjesta. Glumac, gospodin, jedan od simbola građanske hrvatske kazališne tradicije, one koja je vremenima usprkos nastavila živjeti i preživjela sve udare, pa i današnje „postdramske“diverzije u hrvatskom teatru.

Hrvoje Hitrec

Sri, 28-06-2017, 15:54:59

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0074_Marusevec_0358.jpg
Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).