Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 Polovicom ožujka 2017.

Ode vrijeme, dođe rok, eto vraga skok na skok, pjevao je Šenoa, a hrvatska javnost tek Sberbanknedavno doznala da je Todorić prodao dušu vragu zadužujući KonferencijaMuslimani su više zabavljeni progonom hrvatskih zapovjednika i branitelja u cjelini, pa ih veseli i činjenica da je dobar dio zapovjednika iz doba Herceg Bosne i ratova napustio BiH i preselio se u Hrvatsku – što i jest Izetbegovićev cilj: za njima će otići obitelji, hrvatski se korpus smanjuje, hrvatski političari u BiH su malo odlučni malo neodlučni, pa čitam da Čović izjavljuje kako nije vrijeme ni za novi Izborni zakon ove godine, ne znam zbog čega, nego da je za taj posao bolja 2018.se kod banke u stopostotnom vlasništvu ruske države, što ima nesagledive posljedice i izaziva potrese u prehrambenoj industriji koja je, uz turizam, jedan od stupova kakve-takve stabilnosti hrvatskoga gospodarstva. Posebno je na udaru glede agrara i mogućega tuđeg vlasništva nad zemljom istočna Slavonija i Baranja. Ako tomu prirodamo želje stanovitoga srbijanskog tajkuna koji je u razgovoru za hrvatske novine najavio svoj ulazak u slavonski agrar, očito je da uz „Projekt Slavonija“ hrvatske Vlade, postoji i drugi projekt koji se bolje i brže odvija. Ako se ta zbivanja povežu sa susjednom već dubokom instalacijom Rusije u srpski entitet u BiH, dobiva se lijep pogled iz ptičje perspektive na zaokruženu željenu oblast i geostrateške zamisli izvodljive i bez ratova.

Kad ne će Europska unija, koja je tek nedavnih dana pospano svratila oči na BiH, hoće Putin i Erdogan. A hoće li BiHHrvatska nešto snažnije poduprijeti Hrvate u BiH i na njima graditi (za sada) fikciju ulaska BiH u Europsku uniju? Nešto nade daje neumska konferencija o europskim vrijednostima onoga dijela hrvatskog naroda koji živi u granicama vrlo funkcionalne BiH. Skupu je nazočila i hrvatska predsjednica i ponovila gradivo o dvije tendencije u Bosni, muslimanskoj unitarnoj i srpskoj centripetalnoj, te Hrvatima koji u tom sendviču imaju ulogu tanke šnite pršuta. Kolinda je govorila o „doradi Daytona“, što je zgodan eufemizam izrečen umjesto jasnog izričaja o trećem, hrvatskom entitetu (to jest prvom, jer su Hrvati najstariji narod u tzv. BiH i jer su Bosna i Hercegovina hrvatska povijesna baština, pa kronologiju treba poštovati.)

Zaključak konferencije, naime da Hrvati u BiH imaju potpuno izgrađen identitet utemeljen na europskim vrijednostima, Armija BiHu realpolitici malo znači premda je istinit, a muslimani su odmah reagirali na njima svojstven način, prokazujući skup kao početak stvaranja nove Herceg-Bosne. Muslimani su, osim toga, više zabavljeni progonom hrvatskih zapovjednika i branitelja u cjelini, pa ih veseli i činjenica da je dobar dio zapovjednika iz doba Herceg Bosne i ratova napustio BiH i preselio se u Hrvatsku – što i jest Izetbegovićev cilj: za njima će otići obitelji, hrvatski se korpus smanjuje, hrvatski političari u BiH su malo odlučni malo neodlučni, pa čitam da Čović izjavljuje kako nije vrijeme ni za novi Izborni zakon ove godine, ne znam zbog čega, nego da je za taj posao bolja 2018. Hrvatska se malo prenula, pa i ona posegnula (kao i obično s debelim kašnjenjem) za optužnicama prema ratnom vodstvu Armije BiH u kojemu su dominirali oficiri JNA, a Hrvati u Hrvatskoj napokon saznali nešto više o muslimanskim pokoljima nad Hrvatima u BiH – vrlo taksativno, iz usta generala Jelića koji je na prvom programu HTV-a nabrojao sva mjesta u kojima su stradali Hrvati, među njima i malena djeca.

Štoviše, i mene je iznenadio podatak da je šezdeset posto Hrvata poslano na onaj svijet u izvedbi muslimana, a Daytončetrdeset posto u srpskim pogromima, i to u vrijeme kada je Hrvatska primila, nahranila i školovala muslimane izbjegle iz područja gdje su ih ubijali Srbi, nekoliko stotina tisuća izbjeglica, ako ne i više. Sjajna medijska i politička klatež u samoj Hrvatskoj desetljećima je skrivala muslimanske zločine kao zmija noge, a potencirala hrvatske ponegdje stvarne ali uglavnom izmišljene, predimenzionirala ih i savršeno odigrala protuhrvatsku ulogu, što se obilo o glavu i hrvatskim vojnim i civilnim zapovjednicima u Haagu. Tako je došlo i do zamjene teza, to jest tvrdnje da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH (prisnažila V. Pusić) premda je iz BiH napadana Hrvatska – bez obzira na odore JNA, ali što jest, jest.

Europska unija nema rješenja za BIH, ako je u vrijeme ratova poneki političar i imao trenutačni bljesak, brzo ga je pokopala mlaka struja. Poslije ratova Europa je upućivala u BiH najgori političarski ološ, poput britanskog majstora od salvete ili slovačkog EUEuropska unija nema rješenja za BIH, ako je u vrijeme ratova poneki političar i imao trenutačni bljesak, brzo ga je pokopala mlaka struja. Poslije ratova Europa je upućivala u BiH najgori političarski ološ, poput britanskog majstora od salvete ili slovačkog Lajčaka (iz nama oduvijek prijateljske Slovačke!) koji su imali jednu i jedinu zadaću da rovare protiv Hrvata i oduzmu im i ono malo što su imali, da preurede ionako Hrvatima nesklon Daytonski sporazum te ga do kraja kompromitiraju.Lajčaka (iz nama oduvijek prijateljske Slovačke!) koji su imali jednu i jedinu zadaću da rovare protiv Hrvata i oduzmu im i ono malo što su imali, da preurede ionako Hrvatima nesklon Daytonski sporazum te ga do kraja kompromitiraju. Da, „posvećeni“ Dayton u koji se nitko ne usudi dirati, mora doživjeti kardinalne izmjene, makar i obliku „dorade“. A glede hrvatske države koja se trgnula, premda kasno: presude hercegbosanskim Hrvatima u Haagu padaju na dušu svim garniturama od početka stoljeća koje su žmirile na odvratnu potvoru o zajedničkom zločinačkom pothvatu, iako svjesne da se optužnica odnosi i na samu Hrvatsku, što je neoprostivo djelo veleizdaje.

I nije se samo žmirilo nego je haaškim optuženicima uskraćena svaka pomoć u smislu snažne „državne“ pravničke Šestorkaekipe. A to nije sve: Slobodanu Praljku, primjerice, hrvatskom državljaninu (kao što su i ostali Hrvati u Haagu) pakostilo se u svakoj prilici. U Haagu upravo počinje rasprava pred Žalbenim sudom. Naša tiha diplomacija spava.

Unija se dosjetila jedino bescarinske zone zapadnoga Balkana, i to s namjerom da podilazi četničkoj Srbiji, koja bi od toga imala najviše koristi. I inače zbunjeni (u najmanju ruku) povjerenik za proširenje EU Johannes Hahn izmislio je usporednu, malu Europsku uniju, vjerojatno po nagovoru njemačke politike koja je prema Srbiji neoprezno blagonaklona. Frau Merkel je nedavno dočekala četnika Vučića vrlo srdačno, što se ne može reći za susret s Trumpom. Američki je predsjednik nju dočekao u najmanju ruku hladno, pa i nepristojno. Snimka na kojoj Merkel gotovo moli Trumpa da se rukuju, a on gleda u prazno kao uvrijeđeni tinejdžer kojemu tata nije dao ključeve automobila, ostat će kao amblem toga „povijesnog susreta“ koji ipak nije posve promašen i tragičan, barem glede NATO-a. Ono što zabrinjava jest Trumpovo iracionalno odbijanje da „prizna“ klimatske promjene. A ima i pristaša. Među njima je (i inače najlošiji od Večernjakovih komentatora) izvjesni Ristić koji je upravo tu Trumpovu antiklimatsku osobitost proslavio u svom napisu, euforično i neznanstveno, potpuno promašeno i neprofesionalno.

Pedeseta obljetnica

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika prilično je dostojno obilježena kao časna pedesetogodišnjakinja DeklaracijaMHLegenda kaže da je do polovice šezdestih ondje držala konce Udba, pa se nije moglo ništa učiniti. Onda je dopredsjednik Miroslav Brandt otišao do Manolića i zatražio da mu skine Udbu s leđa, što ovaj nije učinio, ali se umiješao Šime Balen pa (većim dijelom) iselio Udbu iz Matice. Od tada se lakše disalo, i bila je moguća „diverzija“ s Deklaracijom. Ostalo je poznato. Dešifrirani su autori, a potpisnici ostali više-manje dostojanstveni (posebno Brandt, koji nekako nije ostao u kolektivnom sjećanju, nepravedno), pa i Krleža, samo je nesretni Krklec klecnuo i povukao potpis.kojoj vrijeme nije oduzelo ništa od značenja. U Hrvatskom je saboru govorio o njoj Opara, sve su kulturne inistitucije (ili gotovo sve) lijepo o njoj govorile, ali mi nije jasno zašto je zbunjeno Društvo hrvatskih književnika ugostilo Jozića i njegov Institut – ne da se toliko govori o Deklaraciji, koliko da se promovira Institut za jezik i jezikoslovlje koji je izdao Goldstein-Jovanović-Jozićev pravopis i poništio štošta od onoga što su još živi autori Deklaracije na njezinim temeljima nastavili u samostalnoj RH, a crveni duboko uvrijedili i čovjeka koji je držao pero pri pisanju Deklaracije, kako sam reče, to jest akademika Radoslava Katičića.

No, velim, o Deklaraciji se zborilo uznosito kao što i treba, o prvoj velikoj pobuni hrvatskih intelektualaca i prvoj uopće u komunizmu (ako zaboravimo na studentske nemire pedesetih, a ne smijemo zaboraviti), nakon godina i godina velikosrpskog nasilja pod kapom jugokomunizma. Uz sav drugi, organizirani teror, Deklaracijaonaj nad hrvatskim jezikom bio je najdramatičniji jer je udarao na sam opstanak hrvatskoga naroda, budući da nema naroda bez jezika, te su narod i jezik bili suznačnice od doba popa Martinca, i prije njega i zauvijek. Vrlo je dobro govorio i predsjednik HAZU, Kusić, o početku kraja tragičnih hrvatskih iluzija o Jugoslaviji i jugoslavenstvu. Zapazio sam sjajan članak Marka Samardžije i neobično nadahnut napis Vladimira Lončarevića u „Večernjem listu“. (Opaska: Deklaracija je bila uvod u Hrvatsko proljeće, točno, no zaboravlja se da je i bitka protiv jezičnog amandmana u drugoj polovici osamdesetih također bila uvod – u borbu za hrvatsku samostalnost.)

Matica hrvatska odigrala je svršetkom šezdesetih veliku i presudnu ulogu. Legenda kaže da je do polovice šezdestih ondje držala konce Udba, pa se nije moglo ništa učiniti. Onda je dopredsjednik Miroslav Brandt otišao do Manolića i zatražio da mu skine Udbu s leđa, što ovaj nije učinio, ali se umiješao Šime Balen pa (većim dijelom) iselio Udbu iz Matice. Od tada se lakše disalo, i bila je moguća „diverzija“ s Deklaracijom. Ostalo je poznato. Dešifrirani su autori, a potpisnici ostali više-manje dostojanstveni (posebno Brandt, koji nekako nije ostao u kolektivnom sjećanju, nepravedno), pa i Krleža, samo je nesretni Krklec klecnuo i povukao potpis.

No, današnjih dana svjedoci smo da su „džepovi otpora“ duhu i slovu Deklaracije još i te kako živi i živahni, a imaju i Kordićortake u inozemstvima. Godine 2006. njemački lingvist i uz to politički analitičar Wolf Oschlies piše u Euroazijskom magazinu o balkanskim jezicima. U tekstu naziva Deklaraciju idiotizmom. Baš tako. Iz te i drugih sličnih škola pojavljuje se potpuno neuka i zlonamjerna Snježana Kordić, koja ovih dana na portalu Tačka net. ismijava Deklaraciju kao dosadno i nevažno štivo, tvrdi da u komunističkoj Jugoslaviji nije bilo nasilja nad jezikom, ali nasilje postoji danas i „sprovode“ ga puristi kroz školske udžbenike, jezik adiministracije i – lektorske službe na HRT-u (!).

Za nju je hrvatski jezik mit, a taj mit „može imati nesagledive posljedice“. To je trabunjanje naravno i bijedno i deplasirano, protuustavno itd., ali nije ta spodoba osamljena, njezino je društvo Nova ljevica s Kapovićem i revolucionarna organizacija na Filozofskom fakultetu, gdje je potrebna žurna lustracija da jadna djeca koja dođu studirati, još zbunjena, ne padnu u ruke kapovićima, pupovcima i korenicama koje uzdižu Documentu. Kao i na Fakultetu političkih znanosti gdje i dalje (koliko znam) radi profesor koji je svojedobno vezao studente uz radijatore i mučio ih. Ma ništa ne će biti od Hrvatske ako se bude ponašala tako tolerantno prema onima koji joj rade o glavi. Zašto rečeno nikada nije tema recimo emisije Tema dana na HTV-u, kojoj zamjeram mnogo toga pa i scenografiju, to jest stolce na kojima gosti sjede kao kokoši na prečkama kokošinjca i lamataju nogicama .

Kosturi, ali ne iz ormara

Radovi na donjoj postaji sljemenske žičare otkrili su ljudske kosti. Bio je to povod da se (još jednom) progovori o Gračanikomunističkim zločinima na području Zagreba, posebno u Gračanima gdje bez ikakve sumnje postoje masovne grobnice, ali ne i volja da ih se otkrije (a i ne treba ih otkrivati, ljudi znaju gdje su). Prije dva mjeseca otprilike bio sam u kući poznatoga umjetnika koji mi je sa svoje terase pokazivao podbrežja gdje su zakopani pobijeni, i svojim uspomenama kada je kao dječak lutao podsljemenkim i sljemenskim stazama, pa nailazio na drugove koji mu nisu dopuštali pristup nekim mjestima. Poput Brestovca, recimo.

Komunistička je krvoločna banda pobila i dva srednjoškolska razreda, o čemu svjedoči Andrija Hebrang kojemu je dano pa oduzeto istraživanje, o kristalno bijelim zubima hrvatske mladeži na pragu punoljetnosti, žrtvama sirovih, primitivnih, podivljalih ubojica. Gračani su tek manje stratište. Nema mjesta u Hrvatskoj i Sloveniji gdje lopata ne će naići na kosti Hrvata, Huda jumaali moderna hrvatska država nema lopate ni političke volje da se iskopaju ostatci pobijenih, pa ni onda kada ju Slovenija poziva na „suradnju“. Više nego igdje, u toj je blaženoj nezainteresiranosti razvidno da u današnjoj Hrvatskoj uzde u rukama drže isti oni koji su držali puške i noževe 1945., odnosno njihovi sljednici koji ne daju iskapati ni kosti ni arhive da zločini njihovih duhovnih ili bioloških očeva i djedova ne budu izloženi svjetlosti povijesne istine o genocidu nad Hrvatima. Oni koji su instalirani u medije, slabo preodjeveni u šprajcove, o hrvatskim vojnicima, civilima, ženama i djeci govore kao o domaćim izdajnicima. Da, ima domaćih izdajnika, danas i ovdje u Hrvatskoj, njihov je rječnik i pojmovnik spikera iz komunističkih žurnala koji su Hrvatima prikazivani prije filmova, na srpskom jeziku,o čemu je bila riječ i u Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga jezika 1967. Ja sam se tih žurnala nagledao kao dječak i mladić, a u zrelijoj dobi odlučio da ću učiniti sve kako bi nestali, zajedno sa zajedničkim dnevnicima ondašnje jugoslavenske televizije. I tako je i bilo. Ali je smeće i nadalje uspijevalo isplivati u mandatima projugoslavenskih ili neutralnih „hrvatskih“vlada, svjesnih i nesvjesnih talaca jugoslavenske historiografije. Pa sve stoji na mjestu, uglavnom, stoji i ploča s imenom maršala Tita u Zagrebu, na lokaciji „Labuđeg jezera“.

Sada već bivši kandidat za zagrebačkoga gradonačelnika, Andrija Mikulić, jedini je otvoreno obećavao da će ploča Titootići u smeće, i to ga je stajalo kandidature.Ne budimo naivni. Novi kandidat iz umjerenoga desnog centra puno je oprezniji, pa će čekati odluku Vijeća za suočavanje s prošlosti, jer sam valjda nema spoznaje o komunističkim zločinima i nalogodavcu. Kao što i Reiner nije u drugoj desnoj rundi mogao biti predsjednik Sabora, jer je obećao povratak imena Hrvatski državni sabor. I tako dalje. Domovina je stanje duha, točno veli Lončarević kojega sam tek sada otkrio, no nikada nije kasno.

S Mikulićem i Prgometom dotaknuo sam veliku temu (ah) lokalnih izbora, koji mi oduvijek dižu kosu na glavi jer bude najniže strasti, pa prijatelji postaju neprijatelji i obratno, dobri susjedi postaju gotovo komšijama, u tzv. malim LukaOtvara se nova zračna luka Franjo Tuđman u Zagrebu. S nje sada mogu odletjeti oni koji nisu odletjeli 1991. Podsjećam: u doba zrele detuđmanizacije, Hrvatsko kulturno vijeće predlagalo je da se zračna luka nazove po Tuđmanu, štoviše skupljali smo i potpise i nakupili lijep broj, ali je to prešućeno u „velikim medijima“ koji sada objavljuju priloge na četiri stranice.sredinama bujaju velike strasti koje u najdramatičnijim slučajevima razaraju i obitelji, te se u krajnje ciničnom zaključku može reći da su lokalni izbori neka vrst benignih (ipak) građanskih ratova. No, tak je kak je. Demokracija košta (živaca) na lokalnoj i državnoj razini. A briga o Hrvatskoj je kruh sa sedam kora i bez Agrokora.

U odjavi kolumne: Francuzi pokrenuli istragu o smrti Jeana Michela Nicoliera, ubijenog na Ovčari. O mladom svome NicolierFrancuzu napokon je prošaptala Francuska u kojoj je majka dragovoljca morala godinama i godinama tiho govoriti o svome sinu, jer se mladić borio na hrvatskoj strani, a zna se koju je stranu držala Francuska u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku.

I još nešto u odjavi: otvara se nova zračna luka Franjo Tuđman u Zagrebu. S nje sada mogu odletjeti oni koji nisu odletjeli 1991. Podsjećam: u doba zrele detuđmanizacije, Hrvatsko kulturno vijeće predlagalo je da se zračna luka nazove po Tuđmanu, štoviše skupljali smo i potpise i nakupili lijep broj, ali je to prešućeno u „velikim medijima“ koji sada objavljuju priloge na četiri stranice.

U dodatku odjave: u jednom od prošlih napisa napisah da Kolinda do sada nije načinila ni jedan ozbiljni gaf. Ostajem pri toj tvrdnji. Gaf s „Labuđim jezerom“ nije ozbiljan. Pada na dušu savjetnicima i poslenicima HNK.

Hrvoje Hitrec

Pon, 26-06-2017, 09:09:21

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0062_Medvednica.jpg
Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).