Na prijelazu lipnja u srpanj 2016.

Turistička je sezona tek u prvotnom zamahu, more ugodno za kupanje, a cijene strancima vrlo pogodne, troše manje nego kod kuće. Kopnenim Hrvatima je hrvatsko more sve manje dostupno, pa odlaze u strane zemlje da bi zaradili barem toliko da mogu na istočnu obalu Jadrana, dotično na hrvatsku obalu i otoke. Hrvatski se jezik u jačim i slabijim turističkim središtima sve manje čuje, a stranci postaju domaći jer im više nije dovoljno da ljetuju u iznajmljenim apartmanima. Jednostavnije im je da kupe apartman, što i čine, ili da kupe cijelu kuću, što isto tako čine pa na balkonu istaknu zastavu svoje zemlje, kao što sam upravo vidio u manjem otočnom gradiću. Njemačku zastavu. Doduše manjih dimenzija, ali pokraj nje nema hrvatske ni u minijaturi, pa ni zastave Europske unije, što je razumljivo jer nakon Brexita više ne treba glumiti skromnost i skrivati činjenicu da je Njemačka gazdarica u Europi. Niti treba glumiti poniznost poradi grijehova iz dvadesetoga stoljeća – zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti.

Grijehe iz dvadesetoga i nezaborav treba prepustiti samo manjim zemljama kao što je Hrvatska koja ne smije ispravljati ni krivotvorine o svojoj prošlosti, a ako pokuša – eto upravo njemačke novine ne samo lijeve NjemačkaGrijehe iz dvadesetoga i nezaborav treba prepustiti samo manjim zemljama kao što je Hrvatska koja ne smije ispravljati ni krivotvorine o svojoj prošlosti, a ako pokuša – eto upravo njemačke novine ne samo lijeve provenijencije stanu lupati po Hrvatima. To lakše, što „hrvatski“ mediji pušu u isti rog.provenijencije stanu lupati po Hrvatima. To lakše, što „hrvatski“ mediji pušu u isti rog. Njemačka je u nogometu pri vrhu ili na vrhu, o čemu govori ona definicija nogometa kao športa u kojemu igra jedanaest igrača, a pobjeđuje Njemačka.

Europsko je prvenstvo pri kraju, a Hrvatska i dalje igra – sudeći po reklamama piva i sličnih tekućina koje se i dalje vrte po ekranima. U zbilji je nakon velike hrvatske priče u skupini i zatim pada u osmini, Hrvatsku zamijenio Island i postao atrakcijom sve dok nije naletio na velike, crne dečke iz francuske reprezentacije. I tu se vidi pravi profesionalizam: Francuska je ulagala u nogomet i prije nego se počeo zdušno igrati, imala je kolonije u Africi prvenstveno i zapazila motoričke sposobnosti domorodaca, pa ih zatim dovela u Francusku i francuzirala, a potomci tuku Island kao iz šale, jer je Island propustio priliku da kolonizira sjeverni američki kontinent još u doba hrvatskih knezova. Da je bio ambiciozniji, sada bi za Island nastupalo barem devet Indijanaca izrazitih motoričkih kvaliteta.

No da, i Walles se daleko probio, nakon što je Engleska napustila i Europsku uniju i prvenstvo Europe. U stvari, Ujedinjeno kraljevstvo je i do sada varalo Europu i svijet uopće, pa je na svim nogometnim prvenstvima, europskim i svjetskim, nastupalo s po tri reprezentacije – ako su prošle kvalifikacije, znači Engleska, Škotska i Walles. Za Sjevernu Irsku ne znam, ali nije važno jer će ona uskoro ionako igrati pod zajedničkom zastavom Irske. Sada je dosta varanja, naddržava „Velika Britanija“ se raspada na povijesne dijelove s vlastitim zastavama a ne samo dresovima, s tim da će Walles ipak ostati u krnjoj Britaniji. A Škoti bi opet trebali naučiti škotski jer su odavno popustili i počeli govoriti engleski, propustili priliku da im i u naddržavi ostane srž identiteta, što se moglo dogoditi i Hrvatima u drugoj jednoj naddržavi, ali mi smo se veličanstveno oduprli germansko-talijansko-mađarsko-srpskoj agresiji. Svima smo isplazili jezik i sada je hrvatski neupitan, osim što po njemu rovare razni crvi opakih namjera.

S tom opaskom prelazim na pucanje jedanaesteraca u utakmici između pritajenih ili otvorenih jugofila na području jezikoslovne znanosti i onih jezikoslovaca koji su čuvali i sačuvali hrvatsku jezičnu tradiciju, tukli se za nju, pogibali JezikHrvatski jezik čija je standardizacija dovršena i neupitna, može se trovati još samo podlom i neznanstvenom normizacijom kojoj je cilj „smanjivanje štete“ nastale odlučnim odvajanjem posebnoga hrvatskoga jezika od fantazma zvanog srpskohrvatski ili slično. Taj je posao bio prepušten Institutu u raljama Jovanovića i Goldsteina (Slavka), nastalog nakon umorstva Vijeća za nornu. Tako je nastao i pravopis nametnut školama, sitno, malo i nestručno podmetanje malenim Hrvatima i velikim hrvatskim lingvistima.i opet se javljali iz dubine olovnih naslaga. Ta se saga nastavlja i u samostalnoj hrvatskoj državi – ništa posebno, zašto bi to područje bilo drukčije od drugih u kojima se rečena bitka danomice vodi, pred očima ili daleko od očiju javnosti.

Partija šaha se nastavlja – nakon što je od Goldsteina i Jovanovića naoko legalnim nasiljem preuzeti Institut za jezik i jezikoslovlje u doba vlasti SDP-a nametnuo oktorirani pravopis, sada je Hasanbegović na čelo upravnog odbora stavio Sandu Ham, a i članovi odbora djeluju obećavajuće. Poslušnik Jozić, Jovanovićev ravnatelj Instituta, zgraža se u medijima koji su mu (tiražni) naravno skloni, šire se laži da će Institut biti ukinut, a uopće ne sumnjam da se sprema velika hajka na gospođu Ham i već joj se podmeće sukob interesa jer navodno dobiva tantijeme od jedinog pravog hrvatskog pravopisa koji je u doba crvene vlasti razvlašten i zamijenjen bastardom protiv kojega su ustali svi ugledni hrvatski jezikoslovci.

Opisana bitka vrlo je slična bitki za kanonizaciju kardinala Stepinca. I u jednom i u drugom slučaju radi se o trovanju, sustavnom trovanju koje je potvrđeno istraživanjima hrvatskih znanstvenika, a novi dokumenti iz Akrapova pera valjda će stići i do Rima. Da pojasnim: hrvatski jezik čija je standardizacija dovršena i neupitna, može se trovati još samo podlom i neznanstvenom normizacijom kojoj je cilj „smanjivanje štete“ nastale odlučnim odvajanjem posebnoga hrvatskoga jezika od fantazma zvanog srpskohrvatski ili slično. Taj je posao bio prepušten Institutu u raljama Jovanovića i Goldsteina (Slavka), nastalog nakon umorstva Vijeća za nornu. Tako je nastao i pravopis nametnut školama, sitno, malo i nestručno podmetanje malenim Hrvatima i velikim hrvatskim lingvistima. Proizašao je iz jugofilne političke matrice. I što sada uraditi? Pa ono što je potrebno – povući ga iz škola, vratiti onaj pravi „Hrvatski pravopis“ ili, uzimajući ga kao podlogu, stvoriti novi koji više ne treba biti autorsko djelo...

A veza sa Stepincem je isto tako vrlo očita, jer jugofilna (srbofilna) struja u Hrvatskoj uz izdašnu srbijansku potporu nastoji i uspijeva zatrovati kanonizaciju kao što je u svoje vrijeme trovala i samoga Stepinca. Kodni komunistički naziv za trovanje kardinala vrlo je proziran. Kleopatra. Kodni naziv za trovanje hrvatskoga jezika može biti, primjerice, Snježana.

Hrvatski iseljenici

Ima ih, računajući potomke, oko četiri milijuna. Nas u Hrvatskoj ima podosta više od četiri milijuna, više od pola milijuna Hrvata živi u Bosni i Hercegovini, stotine tisuća u susjednim zemljama. Kada bi se sve zbrojilo, Hrvata ima najmanje devet milijuna i to je već lijep broj na čijoj koheziji treba raditi, na političkom, gospodarskom i kulturnom planu. Naglasak je na glagolu raditi (delati), a sadašnje stanje je posljedica nečinjenja koje je ravno izdaji.

Hrvatski svjetski kongres radi u granicama svojih IseljeniciMnogi se hrvatski iseljenici ljeti pojavljuju u Hrvatskoj, i potomci žele vidjeti taj stari, legendarni kraj, bude se duboki osjećaji. Oni s kapitalom rado bi ulagali, no samo neki uspiju preskočiti okrutne birokratske prepreke koje nisu slučajne jer je dobar dio aparata naslijeđen iz komunističkih vremena.mogućnosti, podosta strpljivo, ali se osjeća pritajeni gnjev. Kada bi govorili otvoreno, kao što među sobom govore, i oni bi rekli da su jednostavno izdani, što je točno. Mogu zamisliti kako su bili sretni i uzbuđeni kada je proglašena samostalnost hrvatske države, kako su se ponadali da je napokon došao kraj njihovih muka, kako će im sva vrata biti otvorena. I onda su lupili nosom o zatvorena vrata ne samo u domovini nego već i u predstavništvima domovine u zemljama gdje su živjeli i žive, naišli na veleposlanike i konzule koji se baš nisu previše razlikovali od jugoslavenskih (ne samo Ivo Goldstein), u čudu se pitali zašto toliko moraju čekati da dobiju hrvatsko državljanstvo i zašto im, očito, namjerno priječe ili ih vuku za nos, pitali se kako to da imaju manja prava od nekih nacionalnih manjina (srpske dotično) i kako to da su u Hrvatskom saboru (osim u jednom kratkom razdoblju) „podkapacitirani“. I zašto moraju putovati tri stotine kilometara i više da bi glasovali, zašto ne mogu glasovati pismenim (od riječi pismo) putem ili u ovo doba međumrežja (interneta) dati svoj glas komu žele ne izlazeći iz kuće. A oni koji su se ipak vratili u Hrvatsku, s pravom osjećaju da ih domovina (čitaj politika, čitaj činovništvo) reže porezima koji nisu viđeni od vremena turskih zuluma.

Ljeto je. Mnogi se hrvatski iseljenici ljeti pojavljuju u Hrvatskoj, i potomci žele vidjeti taj stari, legendarni kraj, bude se duboki osjećaji. Oni s kapitalom rado bi ulagali, no samo neki uspiju preskočiti okrutne birokratske prepreke koje nisu slučajne jer je dobar dio aparata naslijeđen iz komunističkih vremena. „Pa barem da se za nas sagrade starački domovi na hrvatskome moru“, kaže mi nedavno Hrvat iz Clevelanda. Djeluje umorno. Sjećam ga se iz početka devedesetih kada je djelovao borbeno.

No, još nije sve izgubljeno. Koliko vidim, Državni ured za Hrvate izvan Hrvatske počeo je raditi vrlo odlučno. „Neiskorišteni potencijal“ mogao bi predanim radom postati korištenim, a ne iskorištavanim pa odbačenim kao do sada. I to treba imati na umu u predizbornoj kampanji koja se blago zahuktava još opreznim odmjeravanjem učenika iz Odgojnog doma Mate Granića.

Hrvoje Hitrec