Građanin drugoga reda

Postoje li (opet) građani prvoga i građani drugoga reda? Da.  Koji su to građani drugoga reda? Isti oni koji su to već jednom bili, u komunističkoj Hrvatskoj (Jugoslaviji), dakle hrvatski domoljubi, Hrvati na čijoj je volji stvorena samostalna hrvatska država, a zatim su zanimljivom povijesnom akrobatikom - stavljeni ponovo na svoje mjesto. Dobili su drugi red i s tom lošom ocjenom više se ne mogu upisati u politiku, ta je ocjena u njihovu dossieru, kao unaprijed upisani negativni bodovi i u znanosti i kulturi. Pišem ove retke u povodu "slučaja Pukanić" koji ima sve konotacije, korporacijskoga sklada medija i politike, o kojemu sam svojedobno teorijski razglabao, a život je,  eto,  donio zornu ilustraciju.

Radi se o doista bljutavnoj aferi u koju ne bih ulazio kada ne bi imala rečene dimenzije odnosa prema građaninu prvoga reda, dakle medijskom razbojniku sa samoga dna suvremenoga hrvatskog novinarstva, kojemu državne institucije gledaju kroz prste - između ostalog i zato što mu je intimus politički razbojnik s Pantovčaka. Priča kaže da je Pukanića navodno htio ubiti neki muškarac, Pukanić se u stilu Jackia Chana uspio spasiti, ispaliti nešto hitaca iz svoga pištolja, i sve je to izazvalo ogromnu medijsku pozornost, ustrčala se policija, ustrčalo se državno odvjetništvo, ustrčali se minstri, Pukaniću je dodijeljena zaštita, itd.

Vidjet ćemo drži li ta priča vodu. U svakom slučaju, Pukanić je živ i zdrav. A što se događa s građanima drugoga reda koji stvarno stradaju, što se dogodilo onom koji je teško ozlijeđen u podmetnutoj eksploziji, i to u krugu Sveučilišta? Govorim, naravno, o akademiku Slavenu Barišiću, potpredsjedniku Hrvatskoga kulturnog vijeća, na kojega je izvršen atentat prije tri godine, a brojna hrvatska policija ni do danas nije ušla u trag atentatoru, premda se ne može reći da nije poduzela neke radnje (recimo, razgovarala je samnom).

Medijska pozornost koju je izazvao rečeni atentat bila je stidijiva, akademik Barišić nije dobio ama baš nikakvu policijsku zaštitu ni u bolnici ni poslije, a kako nije Mesićev prijatelj, niti prijatelj sada vladajućih uopće, stvar je legla i leži do dana današnjeg. Jer, Barišić je bio blizak predsjedniku Tuđmanu, vodio je svojedobno Nacionalno vijeće za visoku naobrazbu, čovjek dakle iz "mračnih devedesetih" po sadašnjoj nomenklaturi - pa što da se netko uzrujava zbog znanstvenika koji je sretnom igrom slučaja izbjegnuo smrt? Tko je u svemu tome kriv? Držim da je krivnja isključivo na akademiku Barišiću, koji je preživio atentat i tako bitno smanjio zanimanje medija, policije i državnog odvjetništva. Premda mu kao građaninu drugoga reda možda ni to ne bi pomoglo.

Hrvoje Hitrec