Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

Na prijelazu kolovoza u rujan 2015.

Ljeto ide dalje, kiše došle i otišle pa opet udarile vrućine. Za mene je ljeto zadnjih desetak godina uvijek završavalo 7. rujna u Udbini, no odnedavno se datum hrvatskih mučenika s dana Krbavske bitke pomaknuo na 29. kolovoza i nikako da se naviknem pa sam ovoga ljeta propustio događaj. Imao sam i dodatne razloge jer samo pao s lojtra popravljajući oronulo pročelje kuće i vrlo mi je krivo što nisam vidio dovršeni reljef Kuzme Kovačića „Slava hrvatskih mučenika“ na kojemu je kipar dugo radio te napokon stvorio impresivno umjetničko djelo. Meštrović našega vremena ali bez Meštrovih jugoslavenskih halucinacija, pravi, stameni hrvatski domoljub i istinski genije.

A rađanje Crkve hrvatskih mučenika u Udbini pratio sam od samoga početka, dok smo još stajali na uzvisini iznad betonskoga grotla iz kojega su virile željezne šipke, pratio sam napore i nevolje biskupa Bogovića, sukobe, preprojektiranje, orjunaška podmetanja, zastoje ali i dovršetak gradnje bijeloga hrama na udbinskom obronku ponad Krbavskoga polja, svečanost u još gotovo posve praznoj, neurešenoj utrobi zdanja, te sam tada zapisao da VatikanAmbivalentno ponašanje Vatikana u slučaju kanonizacije bl. Alojzija Stepinca pomalo me je razgnjevilo, jer je riječ o nečuvenom odugovlačenju i štoviše traženju „drugoga mišljenja“ – od Srpske pravoslavne crkve. Razumijem da papa taktizira u plemenitoj nakani pomirbe na jugoistoku Europe, a u crkvenom smislu vjerojatno vidi sebe kao prevladavatelja raskola čije će ime biti velikim slovima zapisano u povijesti, no Stepinac ne može biti talac zamašnih zamisli. Niti poradi takvih grandioznih planova papa jednostavno ne smije u Sarajevu ne spomenuti Hrvate, a to se na žalost dogodilo.u ovaj prostor mogu ući samo vrhunska djela hrvatskih kipara i slikara, a to se sada, eto, i dogodilo s Kuzminim veličanstvenim reljefom.

Bilo je Udbini, čitam, mnogo nadbiskupa i biskupa kao i svih prošlih godina, među biskupima i bivši Ivan Milovan koji je upravo doživio rehabilitaciju nakon što je utvrđeno da se svojedobno s pravom usprotivio Vatikanu koji je Dajlu dao talijanskim benediktincima – slučaj koji na stanovit način podsjeća na Savudrijsku valu, ali ima i šire konotacije. Vatikan se uopće prema Hrvatima i Hrvatskoj ne odnosi uvijek s očekivanim simpatijama, premda ne treba zaboraviti možda i odlučujuću potporu sv. Ivana Pavla II. samostalnoj hrvatskoj državi u prosincu 1991. (on je blagoslovio i kamen temeljac za Udbinu 2003.)

Ambivalentno ponašanje Vatikana u slučaju kanonizacije bl. Alojzija Stepinca pomalo me je razgnjevilo, jer je riječ o nečuvenom odugovlačenju i štoviše traženju „drugoga mišljenja“ – od Srpske pravoslavne crkve. Razumijem da papa taktizira u plemenitoj nakani pomirbe na jugoistoku Europe, a u crkvenom smislu vjerojatno vidi sebe kao prevladavatelja raskola čije će ime biti velikim slovima zapisano u povijesti, no Stepinac ne može biti talac zamašnih zamisli. Niti poradi takvih grandioznih planova papa jednostavno ne smije u Sarajevu ne spomenuti Hrvate, a to se na žalost dogodilo.

Da budem potpuno izravan: „neočekivano“ (što reče Bozanić na Trsatu) uključivanje SPC-a u proces kanonizacije Alojzija Stepinca nije ništa drugo do ponižavanje Hrvata i Crkve u Hrvata.

Bio je u Udbini i zadarski nadbiskup Želimir Puljić, čija je izjava netom - u svezi s pozdravom Za dom spremni - vrlo ožalostila projugoslavenske novine. Ono što je rekao, ima smisla i u duhu je demokracije koju (debeli) ostatci komunističkoga totalitarizma nikako ne mogu svariti. O debelima je govorio i biskup Bogović u udbinskoj propovijedi, naime o debelim naslagama laži koje i dalje prekrivaju našu povijest, a usput dodao da u toj povijesti ni hrvatska katolička ruka nije bila bez grijeha.

Što s pozdravom „Za dom spremni“

Kronologija je poznata: jedan od najboljih svjetskih matematičara, akademik Pečarić, i još nekoliko tisuća znanih i neznanih uputili su pismo Kolindi i Karamarku, tražeći da se u oružane snage RH uvede pozdrav „Za dom spremni“ kao stara hrvatska baština. Adresanti nisu tu zamisao dobro primili, šutljiva je većina šutjela, orjunaši su podivljali, Pupovac je diktirao tekst Slavici Lukić u jutarnjim novinama, oglasio se i list „Vreme“ (Die Zeit) koji i inače jedva čeka da može pljunuti po Hrvatskoj koja je izmislila fašizam i nacizam te zavela Italiju i Njemačku, ali se javili i prohrvatski kolumnisti izražavajući sumnju u provokativne namjere potpisnika peticije.

I što da se radi, moj Černiševski? Prvo: treba reći da svaki građanin i skupina građana imaju pravo pisati peticije i predlagati što god žele, kao slobodni ljudi. Pisati provokativno ili nježno, ljigavo, oštro, mlako i svakako. S te strane nemam primjedaba, štoviše. Mogu ja misliti da je peticija ponešto preambiciozna, budući da je odmah udarila na vojsku, ali tko sam ja da sudim, moj Franjo PozdravPozdrav „Za dom spremni“ nema u sebi riječ „smrt“, on samo govori o domu (domovini) koju se može braniti i obraniti ako postoji spremnost učiniti sve za nju. Prvi dio toga pozdrava nesumnjivo je stara hrvatska tradicija, i to nitko ne može nijekati. U pjesmama iz prošlih stoljeća česta je i riječ „spremni“, ne u istom stihu kao i „Za dom“, ali vrlo blizu, u istoj strofi, što znači da su osjećajno povezane.(papa). Pa i mislim. Mislim da se počelo penjati na vrh zgrade umjesto da se pozabavimo temeljima, a u njima i jest ono o čemu treba razgovarati.

Naime, „službena Hrvatska“ u Europskoj uniji, a posebno oružane snage, taj pozdrav nikada ne će prihvatiti, i zato je inicijativa nesmislena. Prava inicijativa bila bi zahtjev za dekriminalizacijom rečenoga pozdrava u javnom životu, tako da slobodni ljudi mogu slobodno pozdravljati kako hoće i koga hoće a da im za vrat odmah ne skaču udbaši, četnici, lažni antifašisti i „nezavisno“ sudstvo. Da na nogometnim stadionima mogu pozdravljati ljubimce kada hoće i kako hoće – a tu je i caka koju vlasti ne mogu progutati, jerbo se pitaju kako to da baš nitko ne pozdravlja sa „Smrt fašizmu, sloboda narodu“ (čak ni u Rijeci). Ne pozdravljaju tako jer su one spomenute debele laži ipak porozne hos flag 2pa su i mladi uspjeli shvatiti da se pod krinkom rečenoga komunističkog pozdrava skrivao onaj pravi koji glasi „Smrt narodu“, to jest u prijevodu: smrt hrvatskom narodu, što je operativno provedeno i provođeno od 1945. do 1990.

Pozdrav „Za dom spremni“ nema u sebi riječ „smrt“, on samo govori o domu (domovini) koju se može braniti i obraniti ako postoji spremnost učiniti sve za nju. Prvi dio toga pozdrava nesumnjivo je stara hrvatska tradicija, i to nitko ne može nijekati. U pjesmama iz prošlih stoljeća česta je i riječ „spremni“, ne u istom stihu kao i „Za dom“, ali vrlo blizu, u istoj strofi, što znači da su osjećajno povezane.

I zato se priklanjam razmišljanju zadarskoga nadbiskupa o referendumu, s tim da referendumsko pitanje bude: „Jeste li za dekriminalizaciju pozdrava Za dom spremni?“ Pa ako narod kaže da nije, eto... Ako kaže da jest, neka VladaAko ljudi (narod) polako već ne pamte Jovanovićeva divljanja u hrvatskoj znanosti i školstvu, ili već pomalo ne pamte teror u području kulture, ako ne pamte sirovo i bezočno krivotvorenje povijesti (koje se nastavlja), ako su zaboravili nečuvenu činjenicu da premijer jedne zemlje govori o njoj kao o cušpajzu serviranom uz otpatke naroda (Hrvati), eh – onda je to loše i može izazvati nove zabune na koje klatež i računa. Uz to crveni odjednom izigravaju Majku Terezu, svim „biračkim skupinama“ nešto nude i nešto daju, obećavaju isto što i njihovi komunistički očevi, to jest svijetlu budućnost koja je upravo počela, a ako narod ne bira opet njih – sve može završiti u mraku.bude... A za istinu reći: režim u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj učinio je lošu uslugu Hrvatskoj općenito, pa i prisvajanjem toga pozdrava, zbog čega nam i danas trnu zubi, a totalitarni „antifašisti“ zobaju grožđe.

Ljetna inventura

Što se sve zbilo ovoga vrućeg ljeta (osim što sam ja pao s lojtra) pratili ste, ali nije naodmet podsjetiti. Ključne su postaje bile Knin i Sinj, u kojima je vladajuća klatež prošla kao bosa po trnju, a nije joj se ništa dobro dogodilo ni u naoko drugorazrednim prilikama (Prstenac, itd.) Tako da i nisu bile potrebne ankete svršetkom kolovoza: čak i one anketarske kuće koje inače debelo lažu, morale su lagati nešto suptilnije jer na kraju krajeva i one misle na ne tako daleko razdoblje kada će stvari biti drukčije postavljene. Hrvatski narod jednostavno više ne može smisliti zlatnu komunističku omladinu koja mu je zasjela na grbaču i davila ga više od tri i pol godine na najbezobzirniji mogući način. Ta mladež (uglavnom) koja nikada ništa nije radila, dobila je priliku nešto učiniti dok ne ostari pa izvukla iz sebe najgore što je imala i baš kaligulski udarila po Hrvatima.

Zato me užasno srdi kada aktualna Vlada – na što ponešto nasjeda i oporba - sve najednom i isključivo baca na gospodarski plan, u čemu joj pomažu protuhe iz medija. Naravno da i tu debelo lažu, da pravoga pomaka nema, da zemlja još nije izašla iz recesije, da stoji gore od istočnoeuropskih država, a jedna je od najgorih u svijetu uopće, ali sve to busanje bez pokrića i radosne gospodarske vijesti ne služe samo za zavaravanje javnosti nego i za moguće brisanje „kolektivne svijesti“ o ideološkom teroru koji je u ove skoro četiri godine bio čak i gori nego u nekim razdobljima komunizma. Analize jačine i dometa toga terora pokazat će da sam u pravu. Znači, ako ljudi (narod) polako već ne pamte Jovanovićeva divljanja u hrvatskoj znanosti i školstvu, ili već pomalo ne pamte teror u području kulture, ako ne pamte sirovo i bezočno krivotvorenje povijesti (koje se nastavlja), ako su zaboravili nečuvenu činjenicu da premijer jedne zemlje govori o njoj kao o cušpajzu serviranom uz otpatke naroda (Hrvati), eh – onda je to loše i može izazvati nove zabune na koje klatež i računa. Uz to crveni odjednom izigravaju Majku Terezu, svim „biračkim skupinama“ nešto nude i nešto daju, obećavaju isto što i njihovi komunistički očevi, to jest svijetlu budućnost koja je upravo počela, a ako narod ne bira opet njih – sve može završiti u mraku.

O novoj darežljivosti crvenih govori i podatak da su - za razliku od dosadašnjih kukavičkih skrivanja datuma izbora – sada odjednom ponudili čak tri datuma. Radujte se narodi...

Festivali, festivali

Što je manje Hrvata u Hrvatskoj, to je više festivala. Kazališnih, filmskih, folklornih, povijesnih, zavičajnih i tako dalje. Svi feštaju, furešti uživaju. Priklanjam se onim RijekaRiječko četničko ljeto imalo je i oporbu u obliku dragovoljaca Domovinskoga rata predvođenih Milom Biondićem kojemu Obersnel nije dao govoriti s gradskoga balkona, u opravdanom strahu. Jer Mile Biondić nije tko god, razumije se i u gradske posle, znade da je crvena vlast u Rijeci bacila taj grad u duboku krizu. Pa kada nema odgovora na Biondićeve zamjerke koje se ne tiču samo frljičevštine u Rijeci, Obersnel vadi ono što komunisti jedino imaju – vrišti nesuvislo o Mussoliniju, Hitleru i valjda o Tatarima koji su se nedavno približili Rijeci ali zaustavljeni na Grobničkom polju.festivalima koji izvlače iz škrinja stare običaje, baštinu, užasavam se dreke i buke elektroničke. A da buka postaje prvenstveni problem hrvatskoga nedefiniranog turizma, sada je već svima očito – pate domaći ljudi, pate turisti, pati umjetnost, pate i crkvena slavlja jer se oko crkava buči do besvijesti, a dramska riječ na kazališnim festivalima gubi se u gunguli bjesomučnih pojačala. Pate od silne buke i renomirane Dubrovačke ljetne igre, čije je renome doduše otišao dođavola, pa i dobrodušni ljudi drže da je ovoljetni dramski program bio vrlo blizak katastrofi, a glazbeni nešto manje.

Splitsko ljeto bilo je svedeno na minimum, a ni minimum nije maksimalno iskorišten, Riječko ljeto (ili kako se zove) prošlo je u znaku jugoslavenskih provokatora (Obersnel, Frljić), a ubogog Šerbedžiju na Brijunima još drži samo činjenica da nepokretni birokrati nisu uspjeli započeti projekt koji će napokon pomesti tu diletantsku privatnu družinu na obilnim hrvatskim državnim novčanim temeljima. Već zaboravljeni pulski filmski festival nadario je film „Zvizdan“ koji se potom pojavio u regionalnom Sarajevu i nije uspio dobiti ni jednu glavnu nagradu. Grad koji ima devedeset posto muslimana (Bošnjaka) ne zanimaju srpsko-hrvatske ljubavi.

Riječko četničko ljeto imalo je i oporbu u obliku dragovoljaca Domovinskoga rata predvođenih Milom Biondićem kojemu Obersnel nije dao govoriti s gradskoga balkona, u opravdanom strahu. Jer Mile Biondić nije tko god, razumije se i u gradske posle, znade da je crvena vlast u Rijeci bacila taj grad u duboku krizu. Pa kada nema odgovora na Biondićeve zamjerke koje se ne tiču samo frljičevštine u Rijeci, Obersnel vadi ono što komunisti jedino imaju – vrišti nesuvislo o Mussoliniju, Hitleru i valjda o Tatarima koji su se nedavno približili Rijeci ali zaustavljeni na Grobničkom polju.

Šeks

Locirao neustavnu odredbu saborskoga poslovnika. U prvi mah, kada je izašao s teorijom o zadnjem (posljednjem) datumu izbora koji je u okviru legalnosti, i ja sam pomislio da je riječ o spinu kojim se želi prodrmati klatež. Tek poslije je postalo razvidnim što je na stvari: jedno kaže Ustav (da mandat saborskih zastupnika traje četiri godine) a drugo poslovnik koji su izglasovali crveni, da naime mogu sjediti ili stajati ili ležati u Saboru sve dok ne dođe novi saziv i otjera ih na ulicu. I primati plaću. Pa da je kojom nesrećom ostao onaj datum izbora u radionici sestre Pusić, to jest veljača 2016., značilo bi da mogu sjediti, ležati ili stajati do ožujka 2016. Najmanje.

Sanader

Kada sam se u ovoj rubrici nekoliko puta zauzimao za Sanadera, dobio sam po gubici i od ljudi s kojima sam inače na istoj valnoj dužini. Moje tvrdnje da se radi o bezdušno dugom pritvoru koji do neba smrdi po političkoj represiji i povrjedi ljudskih prava, nisu naišle na odobravanje. Sada, kada je „nezavisno sudstvo“ na zagrebačkoj županijskoj razini i opet odigralo kartu svojih crvenih nalogodavaca te ostavilo Sanadera i nadalje u pritvoru, stvari su jasnije i onima koji su mi prigovarali.

Ljetne smrti

Okomila se smrt ovoga ljeta posebno na glazbenu scenu, ali ne samo na nju. O Arsenu Dediću napisane su u povodu smrti stotine i stotine stranica, pisali su pozvani i nepozvani (Miljenko J.), pa se ne bih miješao jer je sve rečeno. Samo toliko: odličan skladatelj, zanimljiv pjevač, vrlo dobar hrvatski pjesnik, a glede srpskoga roda primjer uspješne integriranosti u hrvatsko društvo. Umro je i Krunoslav Cigoj, lirski (više-manje) tenor, hrvatski domoljub, jedan od onih ljudi iz svijeta umjetnosti koji su znali što znači samostalna država.

Književna je scena, uz Arsena, izgubila još dvojicu vrsnih pisaca, pjesnika Miroslava Slavka Mađera i Petra Miloša čije sam „Legende o rodijaku Ćipi“ čitao s užitkom, čovjek koji je spašavao hrvatski humor u nevremenima. Miroslav S. Mađer, Vinkovčanin, ispisao je mnoge stranice prvoklasnom poezijom (sjećam se antologijske pjesme „Ljudske oči“), živio je relativno dugo i apsolutno samozatajno.

Na Mirogoju smo ispratili i liječnika, onkologa dr. Marka Turića koji je umro prerano. Životni put doista impresivan: jedno od četrnaestero djece svojih roditelja u Imotskoj krajini, sjemenište u Pazinu, studij u Zagrebu, zavidna karijera u medicini, bavljenje politikom u opasnim vremenima (jedan od sudionika legendarnog sastanka na Plešivici), u prvim redovima u stvaranju hrvatske države, saborski zastupnik, otac četvero djece od kojih je sin Zdeslav poginuo u Domovinskom ratu, muž Gordane Turić rođene u obitelji Sulić, gotovo isto tako mnogobrojnoj kao što je bila ona Marka Turića.

Zemlja čudesa

Kada barel nafte na svjetskim tržištima pojeftini za četrdeset posto, na našim crpkama benzin pojeftini za 4o lipa. Pratimo svjetske trendove.

Hrvoje Hitrec

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Uto, 18-12-2018, 17:41:27

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).