Logika «afere Butković»

Logika «afere Butković»

U svezi s "aferom Butković", jedno razmišljanje: posve je logično da se dogodilo što se dogodilo, poznavajući sivilo informativno-političkoga novinarstva u svim medijima, a ne samo u tiskovinama. Naime, radi se o dosadnom dosluhu politike i medija, o predvidljivim pitanjima i isto tako predvidljivim odgovorima, budući da i pitač i pitani dolaze iz istoga dogmatskog kruga. Podsjeća me to na novinarstvo iz doba komunizma, kada bi dobro potkovani đak kumrovečke škole intervjuirao istaknutog " rukovodioca" . Te razgovore nitko živ nije čitao, jer su svi unaprijed znali što će se reći, što se može reći i što će se prešutjeti. Znao se i redoslijed: neupitna vodeća uloga Saveza komunista i djelovanje dotičnoga sugovornika, Jugoslavija kao idealna zemlja bratstva i jedinstva, ponešto ležerna prijetnja onima koji sve to pokušavaju narušiti, JNA kao faktor mira i stabilnosti, slavljenje Tita (odnosno kolektivnog Tita poslije Tita), te na kraju vanjskopolitičko pitanje koje se u pravilu svodi na pokret nesvrstanih.

Danas su pitanja slična: pokret nesvrstanih u pitanjima novinara zamjenjuje se Europskom unijom, umjesto JNA sada je dulja kratica NATO, a pitač i pitani sjajnih su lica od radosti što hrlimo prema ograničenom suverenitetu. Umjesto Jugoslavije sada je 'regija' (pitani će sigurno odgovoriti da Europa vidi Hrvatsku kao lidera u regiji ), odnosi sa susjedima su zapravo odlični i više-manje je sve u redu, oni koji narušavaju idilu unutar Hrvatske( sindikati, itd, ) su politikanti, a o vrućim temama ne ćemo razgovarati, ionako nemamo svoje mišljenje (o Kosovu, recimo), nego idemo po mišljenje u Bruxelles. Eto, zato bilo koji novinar, pa i bilo koji. šaljivac koji je shvatio stanje duha u suvremenoj medijsko-političkoj korporaciji, može napisati potpuno suvisle i nikome neobične odgovore Ive Sanadera ili drugoga kojeg soprana iz hrvatske političke "elite".

Šaljivac je isto tako mogao konstruirati razgovor s Mesićem, jer je poznat njegov duhovni sklop zaostao iz olovnih vremena. Na pitanje o slomu NDH i komunističkim zločinima 1945. nad vojnicima, civilima (ženama i djeci), Mesić će nepogrješivo govoriti i o uspostavi NDH 1941. Pitanja o njegovu poznavanju dviju rezolucija Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina ne će mu biti ni postavljena (nije ipak sve dobro što dolazi iz Europe), dat će mu se prostor na televizijama da drsko relativizira zločine, a budući da su žrtve uglavnom Hrvati, nije ni toliko važno. Talijanske žrtve spominje i prisjeća se s pijetetom predsjednik Italije, hrvatskih žrtava trebao bi se prisjećati - tko? Pa, hrvatski predsjednik. No, predsjednik Republike Hrvatske je spomenuti Stipe Mesić.

Imamo li mi novinara koji će Mesiću reći: -'Dobro, gospodine predsjedniče. Vi ste dakle odlučili praviti se blesavim? Jugoslavenska vojska (ne više ni partizani) poubijala je na na najbestijalnije načine razoružane hrvatske vojnike, civile, žene i djecu, koju su Britanci izručili komunistima. Poubijala njih 200.000, samo u prvom naletu. Puna je (posebno) Slovenija grobišta pod stratištima, u njima su kosti Hrvata, Slovenaca, Srba, Talijana, o svemu postoje dokazi, svjedočanstva, itd. Znači, - za vas to nije zločin? «Prvo i prvo», odgovorio bi Mesić, «nemojte me vrijeđati. Ja se ne pravim blesavim niti mi je to potrebno. Kao drugo, vi ste očito jedan ustaša i tu mi govorite protiv antifašista. Vi zapravo radite protiv Hrvatske ...Lončar, izbacite novinara na ulicu!"

Hrvoje Hitrec