Knjiga o Armeniji

Knjiga Artura Bagdasarova (suautor i urednik Vinicije B. Lupis) "Armenija – domovina svetoga Vlaha" objavljena je nedavno u nakladi Matice hrvatske-Ogranak Ston, uz potporu Društva prijatelja dubrovačke starine i Dubrovačke biskupije. Knjiga velikoga formata na 270 stranica donosi sve što bi trebalo znati o Armeniji, njezinoj povijesti i kulturi, ali i o armensko-hrvatskim vezama. Ne radi se o prijevodu – knjiga je pisana hrvatskim jezikom, budući da je autor ugledni ruski kroatist armenskoga roda.

Armenija je država u južnom dijelu Zakavkazja, na Armenskoj visoravni koju obrubljuje mitska planina Ararat, gdje je, kaže Biblija, zastala Noina arka. U brončanom je dobu na tom području postojalo nekoliko visokorazvijenih kultura, od Hetitskoga carstva (1800.-1180. godine prije Krista), saveza država Haja-Azi, naroda Nairi do Kraljevstva Urartu tisuću godina prije Krista. Kao samostalna država Armenija je bila najsnažnija u 1. stoljeću prije Krista za vrijeme vladavine Tigrana Velikog - tada se prostirala od Kaspijskoga jezera do Crnoga mora i Sredozemlja.

U srednjem vijeku armensko Cilicijsko kraljevstvo pomagalo je križarima. Armensko kraljevstvo nestaje u 14. stoljeću pod najezdom egipatskih mameluka, od 15. do 19. je pod vlašću Osmanlija i Perzijanaca. Prvi genocid nad Armencima izvršili su Turci svršetkom 19. stoljeća, a drugi i još strašniji u vrijeme Prvoga svjetskog rata, te nakon njegova kraja. Nezavisna Republika Armenija proglašena je 1918. i ušla u sastav SSSR-a zajedno s Azerbajdžanom i Gruzijom (Transkavkaska SFSR). Pravu nezavisnost stekla je 1990.

Danas u Republici Armeniji živi više od tri milijuna stanovnika, a izvan Armenije vjerojatno isto toliko. Svi se oni svake godine 24. travnja (Dan genocida nad Armencima) prisjećaju početka u užasa u kojemu je ubijeno milijun i pol ljudi. Naime, 24. travnja 1915. U Carigradu i armenskim naseljima uhićen je velik broj armenskih intelektualaca – liječnika, učitelja, političara, svećenika i književnika (Grigor Zohrap, Danijel Varužan, Siamanto, Ruben Sevak i Jeruhan), što je bio uvod u masovne zločine nad Armencima.

Među milijun i pol Armenaca koje su Turci zvjerski ubili bilo je i oko 100.000 armenskih katolika.

Najveći broj Armenaca pripada Armenskoj apostolskoj crkvi, čiji je ustanovitelj sv. Grgur Prosvjetitelj, o kojemu ArmenciNajveći broj Armenaca pripada Armenskoj apostolskoj crkvi, čiji je ustanovitelj sv. Grgur Prosvjetitelj, o kojemu autor knjige donosi detaljne podatke, kao i o sv. Mesropu Maštocu – tvorcu armenskoga pisma. Armensko tiskarstvo razvija se vrlo rano, a vrhunce ima u 17. i 18. stoljeću (Mletci, Beč, Carigrad). Armenski benediktinci (mehitaristi) izdaju knjige na različitim jezicima, pa i na hrvatskom - u njihovoj bečkoj tiskari objavljeno je u 19. i 20. st. 239 hrvatskih publikacija (među inima objavljivane su knjige V. Babukića, B. Bogišića, D. Demetra, V. Klaića, A. Mažuranića, J. J. Strossmayera..)autor knjige donosi detaljne podatke, kao i o sv. Mesropu Maštocu – tvorcu armenskoga pisma. Armensko tiskarstvo razvija se vrlo rano, a vrhunce ima u 17. i 18. stoljeću (Mletci, Beč, Carigrad). Armenski benediktinci (mehitaristi) izdaju knjige na različitim jezicima, pa i na hrvatskom - u njihovoj bečkoj tiskari objavljeno je u 19. i 20. st. 239 hrvatskih publikacija (među inima objavljivane su knjige V. Babukića, B. Bogišića, D. Demetra, V. Klaića, A. Mažuranića, J. J. Strossmayera..)

Nadalje se u knjizi govori o armenskim znanstvenicima i glasovitim liječnicima. Armenac porijeklom bio je i Đuro Armen Baglivi iz Dubrovnika, autor brojnih medicinskih djela. Tu su i umjetnici - skladatelji, slikari ( Ivan Ajvazovski, ruski manirist, armenskoga je porijekla) .

Armenska crkva nije pravoslavna

Treće poglavlje posvećuje Bagdasarov vjeri i crkvi.

Armenci su prvi kršćanski narod u povijesti svijeta. Prema predaji, sam Krist je poslao u Armeniju sv. Judu Tadeja ili (prema drugoj) sv. Bartola. Činjenica jest da je prvi apostol Armenije Grgur Prosvjetitelj obratio i pokrstio kralja Trdata koji je 295. godine proglasio kršćanstvo državnom vjerom Armenije, davno prije nego što je to na zapadu učinio Konstantin Veliki. Armenska apostolska crkva odijelila se od zapadne „matice" nakon Kalcedonskog koncila u 5. stoljeću (kristološki prijepori) te od tada pripada zajednici kršćanskih crkava (Etiopska, Eritrejska, Indijska, Koptska, Sirijska) koje prihvaćaju samo tri ekumenska koncila. U zajedničkoj izjavu pape Ivana Pavla II. i armenskoga katolikosa Garegina II. potvrđeno je 1996. da je prevladana teološka rasprava koja je dovela do raskola.

Autor u nastavku izražava čuđenje što mnogi hrvatski novinari, ali i pojedini priručnici, Armensku apostolsku crkvu proglašuju pravoslavnom, što je potpuno pogrješno. Novinari se valjda ravnaju po Wikipediji koja tvrdi da se radi o „pravoslavnoj crkvi u Armeniji", a po čemu su se ravnali autori „Hrvatskog enciklopedijskog rječnika" (Jutarnji list/Novi liber) nije poznato.

Nerukotvoreni Isuskrstov lik

Neodoljivo je zanimljiva opširno ispričana pripovijest o armenskom „torinskom platnu", koje se čuva u – Genovi. Nepoznata je to mnogima priča o kralju Agbaru V. koji je vladao u doba Kristova zemaljskoga života, a obolivši od gube poslao Isusu pismo po svome pisaru i slikaru. Isus nije došao osobno bolesnom kralju nego je umio lice i pritisnuo na nj platneni ubrus na kojemu je ostao nerukotvoreni (nenaslikani) Kristov lik.

O povijesti katolikata Velike Kuće Cicilije piše Vinicije Lupis, a Artur Bagdasarov o starokršćanskim mučenicima i mučenicama, samostanima isklesanim u stijeni ili građenim na uzvisinama, prastarim spomenicima kršćanske arhitekture (crkva Cicernavank, kompleksi samostana poput Noravanka i mnogi drugi).

Tu su i izvješća o porušenom srednjovjekovnom gradu Ani, povijesnom armenskom gradu Mušu u kojemu su Turci GenocidPostojanje programskog akta iz 1896., piše V. Lupis, o opravdanosti uništenja Armenaca svoju paralelu nalazi u europskom antisemitizmu, a isto tako u srpskim Genocid ArmenijaNačertanijama, odnosno Memorandumu SANU. U nizu pokolja Armenaca, u deportacijama i koncentracijskim logorima, Turci su izvršili genocid i kulturocid s „konačnim rješenjem" 1915-1919.u doba genocida pobili gotovo sve stanovnike, te o armenskoj Sebasti, zavičaju sv. Vlaha i četrdeset mučenika.

Hrvatska i Armenija

Postojanje programskog akta iz 1896., piše V. Lupis, o opravdanosti uništenja Armenaca svoju paralelu nalazi u europskom antisemitizmu, a isto tako u srpskim Načertanijama, odnosno Memorandumu SANU. U nizu pokolja Armenaca, u deportacijama i koncentracijskim logorima, Turci su izvršili genocid i kulturocid s „konačnim rješenjem" 1915-1919.

Bio je to i tragičan svršetak progona koji su u stvari trajali stoljećima. Povijest Armenaca i Hrvata slična je utoliko što su Hrvati od 15. stoljeća bili izloženi uništavanju državnog teritorija, islamizaciji i zatiranju kolektivne memorije od strane Osmanlija. „Zato je", piše V. Lupis, „zanimljivo pratiti fenomen prešućivanja armenskog genocida u tiskanim medijima u ondašnjim hrvatskim zemljama". Austro-Ugarska je, naime, bila saveznica Osmanlijskoga Carstva u Prvom svjetskom ratu, pa su i hrvatske novine glorificirale Turke.

Dubrovačke veze

Najvažniji događaj u armensko-dubrovačkim odnosima u novijoj je povijesti bio je dolazak armenskoga nadbiskupa iz Sebaste u Dubrovnik, 1902, a zanimanje Dubrovčana za Sebastu, rodni grad sv. Vlaha traje do naših dana. Stari sveci zaštitnici Dubrovnika bili su sv. Zenobije i sv. Zenobija iz Cilicije (Male Armenije), a noviji je kult sv. Vlaha i četrdeset mučenika u Velikoj Armeniji.

Sv. Vlaho, biskup iz Sebaste u Armeniji umro je mučeničkom smrću 316. godine u vrijeme cara Licinija, a mjesec dana poslije mučena su i ubijena četrdesetorica rimskih legionara „spomen na koje će postati jedan od službenih blagdana Dubrovačke Republike". U Dubrovniku i na Korčuli živjeli su mnogi katolički Armenci, o čemu Lupis daje brojna izvješća i prilaže dokumente, a o najvažnijim osobama daje dragocjene podatke.

Hrvatska nije priznala turski genocid nad Armencima

U raskošnoj, sjajno dizajniranoj i bogato ilustriranoj knjizi (vrsne fotografije) „ Armenija- domovina sv. Vlaha" navode se države koje su priznale genocid nad Armencima. Među njima nema Hrvatske. „Hoćemo li priznati pogrješku?", pita s V. Lupis.

Hrvoje Hitrec