Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 Na prijelazu travnja u svibanj 2015.

Vrijeme rastrojeno, ne zna ni samo što da odjene. Meteorolozi opet proriču iz staklene kugle, dugoročne im prognoze ne idu za rukom, a kratkoročne uspijevaju ako slučajno otvore prozor. Počinje svibanj koji je nadahnuće pjesnicima, a za Hrvate spomen na užase. Ono što je Armencima travanj, za Hrvate je svibanj – mjesec sjećanja na genocid zvan Bleiburg i Križni putovi, u izvedbi engleskih protuha i krvoločne jugoslavenske vojske. Mjesec sjećanja i na početak nastavka genocida nad Hrvatima devedesetih, masakriranja hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu. I sjećanje na pobjedu u Bljesku, oslobođenje zapadne Slavonije popraćeno srpskom odmazdom – raketiranjem Zagreba, raketiranjem Dječje bolnice i balerina HNK. Da, i sjećanje na djecu pobijenu u Slavonskom Brodu, na svu djecu (više od četiri stotine ubijene djece u srpskoj agresiji).

U Borovu Selu 2015. govori ministar unutarnjih dela Ostojić, kojemu nije pošlo za rukom skidanje hrvatskoga grba ZločinciOstojić je s pravom pozvao Srbiju da vata zločince iz B. Sela, a oni po običaju drsko odgovorili neka Hrvatska i njezino sudstvo gledaju svoja posla. U čemu ima polovične istine jer Hrvatska ne vata srpske zločince koji borave na njezinu teritoriju, pa što bi Srbija vatala svoje zločince na svojem teritoriju.s registarskih pločica. Govori o vremenu kada su srpski četnici počinili zločin za račun plana o velikoj Srbiji u kojoj hrvatskoga grba ne bi naravno bilo ni na automobilima ni na zastavi ni u Hrvatskom saboru. Vukovarski branitelji mu okreću leđa. U Borovu Selu samo je jedan dan u godini nazočna hrvatska država, „radnim „danom tu se ništa bitno nije promijenilo od 1991. I ne dao Vam Bog, poštovani čitatelji, da se ondje zaustavite pred gostionicom, sa zagrebačkim pločicama, primjerice. Ili uopće s pločicama. Oni isti koji su masakrirali hrvatske dečke još ondje stoluju i ništa se u njihovim glavama nije promijenilo, a pokojne ili (manji broj) izbjegle u Srbiju zamijenili su mladi delije. Počinitelji masakra i dalje su navodno nepoznati, cijeloj državi, Ostojiću koji ih traži od Srbije, državnom odvjetništvu, a poznati su samo - stanovnicima Borova Sela.

Tako u istočnoj Slavoniji osim najnovije samostalne države nekoga češkog cirkusanta postoji još jedna – u Borovu Selu. Ostojić je s pravom pozvao Srbiju da vata zločince iz B. Sela, a oni po običaju drsko odgovorili neka Hrvatska i njezino sudstvo gledaju svoja posla. U čemu ima polovične istine jer Hrvatska ne vata srpske zločince koji borave na njezinu teritoriju, pa što bi Srbija vatala svoje zločince na svojem teritoriju. Možda na kraju svi nađu utočište u nezavisnoj državi češkog lakrdijaša. I oni iz Vukovara koji se i dalje šeću vukovarskim ulicama, a njihovi zaštitnici iz SDSS-a izlaze iz dvorane na Dan Vukovara jer ondje sjedi – tko? Merčep koji je prvi razumio što će se dogoditi u Vukovaru, Merčep koji je poslije bio na tenkovima (i pritom ranjen) koji su oslobodili velik dio zapadne Slavonije – kada? Na početku rata, a ne u akciji Bljesak 1995. Da, Merčep im je dvostruki trn u peti.

Bilješka o Borovu selu

U knjizi „Lijepa moja" (objavljenoj 1992.) opisao sam i stanje u Zagrebu nakon vijesti o masakru u Borovu Selu: „Hitno me zovu u Banske dvore. Tu su već gotovo svi, govore ispod glasa. Čeka se Boljkovac (ministar unutarnjih poslova, op.a.) Što se dogodilo? Ekipa za uviđaj zadržana je u Borovu Selu gdje četnici već dugo imaju jaku bazu. Naši traže da se ekipa oslobodi. Ultimatum. Zatim redarstvenici ulaze u Borovo Selo, paljba, dolaze pojačanja i to – autobusom! Dečki upadaju u klopku: kako se koji pojavljuje na vratima autobusa, biva pogođen snajperskim metkom. Na ranjene u jarku bacaju bombe. Neke ranjenike hvataju. Još ne znamo koliko je poginulih – devet, dvanaest ili petnaest...Sleđeni smo, u šoku i bijesu.

Boljkovac se odnekud pojavljuje, izgleda vrlo loše, povraća u zahodu. Počinje sjednica Vrhovnog vijeća, Boljkovac tvrdi da uopće nije bio u zemlji , ne zna se gdje je bio, u svakom slučaju ondje gdje je bio nema telefona. Pere ruke i jedva uspijeva ispričati što je u međuvremenu saznao. „Kako se to moglo dogoditi!", viče Tuđman i udara šakom o stol, ljubičasta lica... Analize su gotovo bespredmetne, ljudi govore preko volje, a jača osjećaj krivnje i žudnje za osvetom. Toliki mladi ljudi, još djeca gotovo.

Vjerojatno se radi o izdaji, to je eto posljedica naše preblage politike u odnosu na policijski kadar, dajem ruku u vatru da su RedarstveniciNaziva me sutradan Milan Brezak, pomoćnik ministra unutarnjih poslova, govori na rubu plača: "Kakve su nam vratili naše dečke, vadili su im oči i rezali noseve, nekima su odrubljene glave." Dva dana potom na konferenciji za novinare u Savskoj vidim fotografije unakaženih gardista. Želim ih odmah poslati u svijet, ali, vjerovali ili ne, u gradu Zagrebu nema uređaja za slanje fotografija. Bio je jedan u Vjesniku, za primanje.u Borovu Selu bili točno obaviješteni... Predsjednik mora dati izjavu, javnost čeka. Gleda prema meni, traži da na brzinu koncipiram nekoliko rečenica. Pišem rukom, nema tu mjesta frazi ni verbalizmu. Na kraju napišem samo: "Više ne ćemo imati milosti ni prema komu tko drži oružje u rukama." Tuđman ustaje od stola, srdito pokupi moju cedulju i odjuri u svoju sobu, gdje ga čekaju kamere. Nije pročitao moj tekst, pokušao se svladati i dati političku izjavu....Tragedija nije završena. Što je sa zarobljenim redarstvenicima? Naziva me sutradan Milan Brezak, pomoćnik ministra unutarnjih poslova, govori na rubu plača: "Kakve su nam vratili naše dečke, vadili su im oči i rezali noseve, nekima su odrubljene glave." Dva dana potom na konferenciji za novinare u Savskoj vidim fotografije unakaženih gardista. Želim ih odmah poslati u svijet, ali, vjerovali ili ne, u gradu Zagrebu nema uređaja za slanje fotografija. Bio je jedan u Vjesniku, za primanje.

Uzimam fotografije i šaljem ih u Beč automobilom, ondje će ih preuzeti kći Ivana Milasa i razaslati redakcijama. Dan ili dva poslije (!) fotografije će objaviti i Hrvatska televizija." (Završen citat iz memoarske knjige „Lijepa moja", uz napomenu da sam događaje iz Borova Sela opisao i u jednom poglavlju romana „Bogorodica" po kojemu je snimljen film – a taj film od početka 21. stoljeća nije prikazivan (koliko znam) na Hrvatskoj televiziji, to jest nalazi se u bunkeru.Pametnom dosta.

100-posto za Hrvatsku

Samo u vrlo svečanim prilikama svira se i pjeva hrvatska himna na svršetku mise u Katedrali. Prošlih dana čak dvaput – 30. travnja kada je služena misa u spomen na Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana i 2. svibnja za sudionike susreta „100 posto za Hrvatsku". Na misu sam zakasnio i odslušao koliko se moglo ispred Katedrale – među mnogima koji nisu uspjeli ući u prepunu prvostolnicu. Odslušao sam i himnu, s rukom na srcu, gledajući mnoštvo oko sebe: gotovo nitko nije držao ruku na srcu, Bože moj, zar ni u tome ne možemo biti jedinstveni. Ali ipak! Pokraj mene se našao jedan japanski turist, iz skupine kojoj nije bilo jasno što se događa, ali je revno snimala.

Japanci su disciplinirani, poštuju tradiciju i običaje zemlje u kojoj se nalaze – kad je spomenuti turist vidio da držim ruku na srcu, i on je stavio ruku na srce. Tako je to bilo, dragi Hrvati. A onda se cijelo mnoštvo iz crkve i ispred crkve spustilo Bakačevom do Trga bana Jelačića gdje je već počeo program i okupila se sila ljudi iz cijele Hrvatske, a nešto manje i iz Zagreba. Trosatni niz folklora iz svih dijelova domovine, pjevači, a govora gotovo i nije bilo premda je publika – a i ja s njom – očekivala poruke upućene klateži na vlasti. No, ona bitna je rečena, ukratko: „Nema predaje". Ukratko: „Odstupite!" Podosta kamera koje su očekivale nešto drugo, neki „ispad", barem mali znak ustaštva koje će onda vrtiti na televizijama do u beskraj, a novine rasprostri na pet stupaca.

Na kraju im nije bilo zanimljivo, bijahu razočarani, a policija se besposleno naslanjala na zidove zgrada uokolo Trga i nije navlačila kacige ni kada je počela kiša – upravo kad se na bini pojavio Thompson. No više od svega bio je to, kako rekoh – susret. Sastali se, popričali, popili piće ili kavu oni koji se rijetko viđaju, od Vukovara do Dubrovnika, branitelji hrvatske zemlje i naroda, iz Hrvatske i Herceg Bosne. Generali, časnici, vojnici, oni koji su devedesetih bili sto posto za Hrvatsku i nisu se sakrili kao Milanović kojega su doma učili pjesmicu „Tko se nije skrio, magarac je bio", oni koji su i danas sto posto za Hrvatsku, a u publici vrlo mnogo mladih ljudi, djevojaka i mladića ogrnutih hrvatskim zastavama.

Jednom riječi: na Trgu se okupio hrvatski narod. Usprkos ne baš dobro izabranom datumu usred „produljenog vikenda" bilo je više od 30 tisuća ljudi, u jednom trenutku i 40, osim u izvješćima režimskih medija u kojima je nestalo barem petnaest tisuća osoba – i za njima se ne traga... O politici se više govorilo u obližnjim kavanama. Zaključak: nije se radilo toliko o prosvjedu koliko o podosta ležernom pokazivanju narodne volje, snage i osjećaja.

Pravi prosvjed slijedi

Ne mislim samo na prosvjed koji je najavio Đuro Glogoški ako se Vlada ne urazumi do četvrtka. Mislim na onaj o kojemu pišem već dvije godine i više, na onaj o kojemu DržavaTa se država, to društvo, taj hrvatski narod moraju osoviti. Kada? 30. svibnja je dobar datum. Dan državnosti. A kada otjeramo protuhrvatske protuhe, moramo se ozbiljno pobrinuti da se više nikada narodna energija ne troši na zbacivanje prevaranata, i da ja mogu više-manje mirno pisati romane i slično a ne kisnuti na prosvjedima u poodmakloj dobi. Dosta mi je toga.je 1. svibnja govorio Ozren Matijašević, najiskreniji sindikalist među vječnim sindikalnim vođama koji traju li traju a veliki potez nikada nisu povukli – govorio je, naime, o ulici. O ulici na kojoj treba prisiliti na ostavku najlošiju Vladu od postanka. Hrvatskoj je potreban velik, sjedinjen prosvjed branitelja, blokiranih i ucijenjenih bankarskim manipulacijama, osiromašenih zločinački neodgovornom gospodarskom i politikom, mladih ljudi koji su natjerani u egzodus a žele ostati u domovini i pristojno živjeti, nezaposlenih i onih s bijednim plaćama, poduzetnika kojima birokracija koči kreativnost, loše plaćenih prosvjetara i đaka, liječnika i medicinskih sestara, znanstvenika , književnika i farizeja.

Takav masovni prosvjed koji zahtijeva i logistiku, naravno, može i mora srušiti svaku vladu a nekmoli ovu koja se još drži samo kao hračak na prozorskom staklu. Takav je prosvjed legalan, poželjan jer je riječ o rušenju „Vlade" koja je nastala temeljem izborne prijevare – nuđenjem biračima programa (plana) nikada ostvarenog, a ostvarivanjem tajnoga programa – tajnoga u vrijeme izbora – urušavanja hrvatske države i društva. Ta se država, to društvo, taj hrvatski narod moraju osoviti. Kada? 30. svibnja je dobar datum. Dan državnosti. A kada otjeramo protuhrvatske protuhe, moramo se ozbiljno pobrinuti da se više nikada narodna energija ne troši na zbacivanje prevaranata, i da ja mogu više-manje mirno pisati romane i slično a ne kisnuti na prosvjedima u poodmakloj dobi. Dosta mi je toga.

Kad smo već kod Lijepe moje

Eto, uzeo sam nakon dugljega vremena u ruke već rečenu moju knjigu „Lijepa moja" a u njoj otisnuti novinski napisi na latinici i ćirilici – na latinici valjda iz Vjesnika (Hrvoje Hitrec na konferenciji za novinare: Hrvatskoj prijeti rat), na ćirilici iz „Politike" (Dramatična upozorenja Hrvoja Hitreca) . Datum: 10. srpnja (jula) 1991. Da bi nekako umanjili dramatičnost, novinari beogradske „Politike" koji su inače priznali da je u vrijeme mojega „ispada" bilo pedeset stranih i domaćih novinara (sebe su ubrajali u domaće) – uvodno su objasnili svojim čitateljima da sam ja „satiričar i dečji pisac". Kao: vidite ko to tamo peva.
U svakom slučaju, bez lažne skromnosti, u krupnim sam pitanjima bio uvije manje-više u pravu.

Krivotvorine i nadalje

Umjesto slike nekoga od istaknutih branitelja sa stopostotnog Trga bana Jelačića, „Jutarnji" sutradan ima na naslovnici – koga? Budimira Lončara, čiji se životopis prepun krivotvorina, laži i opsjena nudi čitateljima na nekoliko nedjeljnih stranica. Umjesto onih koji su bili i jesu stoposto za Hrvatsku, list donosi perjanicu onih koji su bili i jesu stoposto za Jugoslaviju. Panični je to odgovor režima na optužnicu koju je Etičko optužno vijeće Hrvatskoga nacionalnog sudišta pripremilo za Lončara , posljednjeg ministra vanjskih poslova Jugoslavije i predsjednika Savjeta za vanjsku politiku bivšega Mesića.

Nasuprot jutarnjim krivotvorinama i Lončarevu upinjanju da svoje držanje devedesetih objasni neobjašnjivim, u optužbi za veleizdaju stoje neoborive činjenice. Detalj: Lončar u „životopisu" govori kako mu je, jadniku, devastirana kuća u Preku na Ugljanu (Prijeku, Priku?) ali ne kaže ni on ni autor biografije da je devet stotina žitelja Preka potpisalo kako je nepoželjan u svom rodnom mjestu jer zastupa interese Miloševićeve politike. Ne govori se ni o egzekucijama OZNA-e čiji je šef na tom području bio upravo Lončar, ne govori se o Dundovima, Ricovima, Kolegama, Jurasima i Franovima koji su ustrijeljeni ili utopljeni s kamenom oko vrata.

Ne govori se o pretvorbi OZNA-eu Udbu i „odgovornim zadatcima" Lončarevim u to doba nego o sljedećem razdoblju u diplomaciji te se sugerira da je bio „prijatelj" Franje Tuđmana i pripadnik takoreći liberalnog kruga iz slikarskoga atelijera, Gotovca i drugih... Nakon tih novih „spoznaja" o Lončaru, autor biografije dotiče se one kobne Rezolucije o embargu na uvoz oružja koju je incirao Lončar, na što ovaj tumači priglupom valjda čitateljstvu da je tako htio spriječiti naoružavanje jugoslavenske armije! Tako jedan od režimskih dnevnih listova otvoreno dovodi u pitanje inteligenciju naroda kojemu se obraća, a i u tome ima uzor u Lončaru koji je u svojoj „Izjavi o Jugoslaviji" početkom devedesetih proglasio Hrvatsku i Sloveniju „nesposobnim za demokraciju i bilo kakav civilizacijski pomak", učvršćujući tada Marksovu misao o Hrvatima kao otpatcima naroda, koju drugim riječima sada podržava Milanović (slučajni narod).

Isti Lončar branio je potom agresiju JNA na Hrvatsku odgovorom State Departmentu da je „doduše bilo upućivanja vojske u sjeverne republike, ali se radilo o normalnom razmještanju snaga". U tom normalnom razmještanju ubijene su tisuće Hrvata među koje se Lončar nakon rata normalno vratio i normalno živio i živi, daje intervjue u luksuznim stanovima, pohađa otvorenja izložaba i uz pomoć medija nenormalno se ruga hrvatskom čovjeku i hrvatskom pamćenju.

Sedamnaesta je trebala biti aurora

Spomenuo sam u uvodu Armence i njihovu tragediju, a u prošloj kolumni fotografiju na kojoj se vide razapete Armenke. Artur Bagdasarov šalje mi istinitu priču o sedamnaestoj djevojci koja je trebala biti razapeta uz šesnaest njih stravično pogubljenih. Sedamnaesti križ, naime, turski vojnici nisu izradili pa je Aurora Mardiganian preživjela. Rođena je u Chmshgatsaku 1901., gradu s dubokim armenskim korijenima, obitelj joj je stradala u genocidu 1915. a ona je, znači, izbjegla smrt u zadnji trenutak. Prodana je u harem za 85 centi. Uspjela je pobjeći i našla se u vrijeme revolucije u Rusiji, odatle je prebjegla u Norvešku pa u Sjedinjene Države.

Godine 1918. pojavila se njezina knjiga „Zlostavljana Armenija; priča o Aurori Mardiganian, kršćanskoj djevojci koja je preživjela Veliki masakr". Knjiga je izazvala pozornost američke publike, a William Selig odlučio snimiti film. Problem je bio tko će glumiti Auroru, i napokon se producent odlučio za – stvarnu Auroru. Odlično je odigrala (doista svoju) ulogu, premda je na setu vriskala od straha vidjevši statiste odjevene u turske odore. Film je prikazivan (gotovo) u cijelom svijetu, a Aurori su nudili karijeru hollywoodske zvijezde. Odbila je. Živjela je dugo, umrla 1994. Armenci ju slave kao junakinju,pobjednicu, ženu koja je pokazala što se može učiniti za svoju naciju.

Sanader

Jednostavno ne mogu ne reći da se Sanaderov pritvor pretvorio u dugo i neizdrživo političko mrcvarenje protiv kojega treba dignuti glas. Dok je Berlusconi za veće grijehe ispaštao radom za opće dobro, dok Slovenci vade iz zatvora Janšu, mi (to jest aktualna vlast) držimo bivšega premijera ne u zatvoru nego u pritvoru, što je mnogo SanaderČovjek je bolestan, ima problema sa srcem, lako se može dogoditi da umre u pritvoru. Da se to izbjegne, treba ubrzati sudovanje, Sanadera prebaciti u donekle podnošljiv zatvor i zatim u razumnom vremenu uporabiti institut pomilovanja. Snažno sam protiv toga da Sanader godinama leži u pritvoru a Budimir Lončar dotle pohađa otvorenja izložaba u zagrebačkim galerijama. Na kraju krajeva, Sanader se bolje razumije u slikarstvo.veća, nehumana kazna zbog skučenoga prostora i nedostatka kretanja. Riječ je o malicioznom planu crvenih da procese na kojima se sudi Sanaderu protegnu u duljinu jednoga mandata (svojega) i poantiraju uoči redovitih izbora na kojima bi opet pobijedili. Tu zamisao sada ne mogu ostvariti jer pobijediti ne mogu ni u snu, ali Sanadera i nadalje mrcvare.

Čovjek je bolestan, ima problema sa srcem, lako se može dogoditi da umre u pritvoru. Da se to izbjegne, treba ubrzati sudovanje, Sanadera prebaciti u donekle podnošljiv zatvor i zatim u razumnom vremenu uporabiti institut pomilovanja. Snažno sam protiv toga da Sanader godinama leži u pritvoru a Budimir Lončar dotle pohađa otvorenja izložaba u zagrebačkim galerijama. Na kraju krajeva, Sanader se bolje razumije u slikarstvo.

O jeziku rode...

U Ghetaldusu neki dan, trebaju mi nove naočale. Na zidu veliki plakat na kojemu piše da je Ghetaldus n o s i o c (ne znam čega). Očito nekomu trebaju naočale ili lektor, neka ga plate jer imaju novaca – deru mušterije visokim cijenama. No nije taj primitivizam slučajan, na vlasti su u Hrvatskoj „nosioci" Titove štafete, pa i tačnopise naručuju...U bolnicama (i nekim robnim kućama) i nadalje pišu da su „posjete" od toliko do toliko sati, na vratima ordinacija pišu „specijalista". Umni Bešker objašnjava u jutarnjim novinama da je „sačekuša" maltene hrvatska riječ, doduše uvezena iz srpskog. Ma nije, hrvatski kulturni jezik ju odbacuje i ne će se zadržati usprkos upinjanju režimskih novinara koji za drugu i ne znaju (zasjeda, zamka, klopka...)

Kad sam pri novinstvu, medijima uopće – najnovije statistike stavljaju Hrvatsku na žalosno mjesto u pitanju medijskih sloboda. U to nema sumnje. Kada svi počnu pisati (govoriti) kao portal Hrvatskoga kulturnog vijeća, Hrvatska će biti među prvih deset u svijetu, možda i više. Nikada, pa ni u nekim razdobljima naizgled ili posve posustaloga komunizma (svršetak šezdesetih, svršetak osamdesetih), nikada doista nije bilo manje slobode u medijima, nikada toliko nasilja režima nad novinarima, nikada tako mizernih plaća za „obične" novinare i tako visokih za utjerivače straha na visokim položajima. Zaključak: hrvatsko je novinarstvo upalo u „sačekušu" , izrešetano gore od Klice.

Hrvoje Hitrec

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Uto, 20-10-2020, 14:24:34

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.