Početak rujna u Hrvatskoj
Ni toplinski val početkom kolovoza nije bio toliko vruć kao politički val početkom rujna. Ranije nego što je uobičajeno rasplamsao se politički požar, valjda da nadomjesti alarmantni i začudni nedostatak većih požara na jadranskoj obali i otocima. Epskih požara šuma i maslinika nije bilo jer je napokon nekomu sinulo da je većina njih zadnjih godina bila podmetnuta, pa su piromanima postavljene klopke. Napokon. Veliki politički požar početkom rujna također je podmetnut, ali institucije ne moraju tragati za počiniteljem jer je poznat – nalazi se u Vladi RH koja je dala izraditi zapaljive ploče i zatim ih instalirati u Vukovar.
Istodobno je potpalila vatru u odnosima s Europskom komisijom te dovela Hrvatsku na rub alarmantnoga sukoba koji prijeti novčanim i drugim sankcijama ionako osiromašenoj zemlji. To su, eto, prvi poslijeljetni rezultati ove idiotske vlasti koja ne može procijeniti posljedice svojih poteza ili namjerno (bit će ipak to) izaziva nemire i svađe iznutra i izvana. Umjesto razboritog promicanja "suživota" (što god to značilo) koji prije svega treba biti po volji i blagoslovljen voljom većinskoga, hrvatskog pučanstva, ova je vlast raspirila ponešto zatomljeni, ali i dalje vrlo nazočan zazor od srpskih posala u Hrvatskoj, u cijeloj Hrvatskoj, a ne samo u Vukovaru, ne samo u istočnoj Slavoniji.
Hrvatskoj je javnosti otvoreno rekla:"Nama su na srcu samo Srbi i njihovo dobro, a i to da je Hrvatska nacionalna država hrvatskoga naroda tek je preživjela rečenica iz preambule Ustava, koju možemo promijeniti jer Ustav postoji da bi ga se mijenjalo. Isto tako, nama je na srcu samo dobro naših duhovnih i bioloških otaca komunista pa ne ćemo valjda sada prčkati po njihovim grijesima koje neki ustaše nazivaju i zločinima, a ako europska vlada zahtijeva da prčkamo, mi moramo jasno reći da je to ideološka presija i da se Europska komisija stavlja na fašističku stranu jer to što su naši stari poubijali nekoliko stotina tisuća Hrvata nema nikakve veze s politikom niti se radi o političkim zločinima. Naši stari su ih poubijali bez ikakve političke primisli, posve spontano. Ne zato što su bili politički protivnici, nego što su bili Hrvati. Pa nas su učili da je Hrvate dopušteno ubijati i da nikada nitko ne može biti zbog toga kažnjen."
Počinje velika priča
Priča je vezana naravno uz Bosnu i Hercegovinu. Tu se, navodno, očekuju velike promjene, odnosno naivci očekuju neke promjene, čak novi Dayton. Što o tome kažu Amerikanci koje se jedino i pita? Jonathan Moore, direktor ureda za središnju i južnu Europu glatko izgovara da "bilo kakav Dayton ne dolazi u obzir." Zašto? Zato, kaže mudri Moore, "jer su sadašnji uvjeti u potpunosti drukčiji od onih u kojima je nastao Daytonski sporazum."
Ta misao treba biti upisana zlatnim slovima u knjigu gluposti. Ne ćemo, dakle, mijenjati Dayton koji je nastao u jednim uvjetima jer su sada uvjeti drukčiji pa to ne bi imalo smisla.
Besmislena je ta izjava, ali svjedoči koliko je duboka i tvrdoglava američka i "europska" politika prema Bosni i Hercegovini koja je ostala sputanom u "daytonskim okvirima" dva entiteta i tri naroda, u kojoj su politici Hrvati taoci straha od stvaranja muslimanske države, a Srbima je dopuštena uvjetna nezavisnosti od BiH.
BiHPredstojeći popis stanovništva u BiH pokazat će katastrofalno stanje hrvatskoga naroda u izmišljenoj državi BiH, a bit će zanimljiv i zbog očekivanja različitoga izjašnjavanja islamiziranih potomaka Hrvata koji će sebe nazvati Bošnjacima, Bosancima ili muslimanima, što već sada zadaje brojne jade njihovim stratezima. Ime Bošnjak je hrvatski naziv za one Hrvate koji su došli iz Bosne u trenutku kada su Turci, a s njima i islamizirani slavonski Hrvati preplivali Savu. Upravo tako. Radilo se o hrvatsko-hrvatskoj zamjeni teritorija.U toplom ljetu ove godine Hrvati su se obljetnički podsjetili Herceg Bosne i dali joj točnu povijesnu dimenziju, očišćenu od prljavštine političkih i medijskih zagađivača prave istine o potrebi, svrsi i smislu toga organizma, te su i mlađi naši suvremenici razumjeli o čemu se zapravo radilo i da se drukčije nije moglo ni htjelo, da se štoviše slijedilo upute "međunarodne zajednice" koja je u tom trenutku pokazala začudnu bistrinu i postavila stvari jednostavno i prirodno – dajući projekt BiH kao federacije ili konfederacije triju republika.
Poslije su se umiješali politički barabe, amateri i nikogovići koji su navijali za sve osim za Hrvate, a tipovi poput Karla Bildta i otvoreno za Srbiju i Srbe, pa su Hrvati za nagradu što spasiše BiH dobili zlosutnu kaznu u obliku "Daytona", a Herceg Bosna bijaše proskribirana kao hrvatski pokušaj stvaranja "Velike Hrvatske". Srbi su nagrađeni teritorijem koji je nazvan njihovim imenom, premda nije njihov, muslimani su dobili mig da će sve biti po njihovu u njihovoj "Federaciji BiH", što se i ostvaruje, a Hrvatska je prevarena trikom o konfederaciji s Federacijom BiH, što je neoprostivo.
Sada se Hrvati u BiH vraćaju onom spomenutom jednostavnom rješenju o tri republike u Bosni i Hercegovini, i na tome moraju ustrajati. Hrvatska politička elita (da ne kažem pravu riječ) nema snage izravno i konačno reći da će i ona poduprijeti i promovirati takvo stajalište. Njezin je domet samo – ravnopravnost Hrvata s drugim narodima, što je ionako u dokumentima zapisano, ali se u praksi poništava na štetu Hrvata, a i dalje će tako.
I nedavni istup hrvatskih europolitičara (Stier-Picula) na istoj je ravni, s istim dometom. No ipak se barem nešto čulo iz Hrvatske. Mlako, ali ipak. Posve nedostatno i (euro)parlamentarno, a mi trebamo imati u Hrvatskoj predsjednika države i izvršnu vlast koji će, glede BiH, lupiti šakom po stolu, a ne ljigariti potpuno besmisleno, baš u morskom stilu.
Predstojeći popis stanovništva u BiH pokazat će katastrofalno stanje hrvatskoga naroda u izmišljenoj državi BiH, a bit će zanimljiv i zbog očekivanja različitoga izjašnjavanja islamiziranih potomaka Hrvata koji će sebe nazvati Bošnjacima, Bosancima ili muslimanima, što već sada zadaje brojne jade njihovim stratezima. Ime Bošnjak je hrvatski naziv za one Hrvate koji su došli iz Bosne u trenutku kada su Turci, a s njima i islamizirani slavonski Hrvati preplivali Savu. Upravo tako. Radilo se o hrvatsko-hrvatskoj zamjeni teritorija.
Odjeci Vukovara
Otišao sam predaleko u povijest, pa se naglo vraćam u sadašnjost. Moglo se sa stopostotnom sigurnošću unaprijed reći kako će u svezi s ćirilicom ragirati prosprpska armada kolumnista u julskom listu koja naravno nepogrješivo zauzima protuhrvatsko stajalište. No da će ambivalentan "Večernji list" (s iznimkom predvidljivog Ivkošića) otvoriti stranice ne samo potpuno deplasiranom naricanju pofukovskoga tipa nego i dati golem prostor Matvejeviću – e, to je zabrinjavajući dokaz da u trenutku kada stvari postaju crno-bijele (u smislu transparentnosti stajališta) tuđinsko vodstvo "Večernjeg" otkriva svoju pravu ulogu u hrvatskom novinarstvu.
Daju prostor čovjeku koji je preporučao da se izvedu pred sud hrvatski književnici koji su poduprli borbu Hrvata u Bosni i Hercegovini u vrijeme srpske agresije. Ni manje ni više. U razgovoru potpuno izvan koteksta nabraja "strana imena" u hrvatskoj umjetnosti, kao da su novinar, urednik i čitatelji potpuno nepismeni i kao da im nije poznata nacionalna provenijencija obitelji Šenoe, Lisinskog, Bukovca ili Demetra. Ali oni su bili hrvatski umjetnici, tako su se predstavljali i osjećali, za razliku od Matvejevića koji to odbija biti i ostaje neizlječivim Jugoslavenom i Ukrajincem koji ni riječ nije rekao, koliko mi je poznato, u korist Julije Timošenko – za razliku od pisca ove kolumne koji je običan Hrvat i k tomu hrvatski nacionalist.
Nabraja Matvejević i "srpske" pjesnike poput Harambašića i Preradovića, ne bi li prevario neupućene, prvoga koji je bio veći Hrvat od mnogih Hrvata premda vlaškoga korijena, drugoga koji je isto tako iz graničarske vlaške obitelji, pobočnik bana Jelačića i veliki hrvatski pjesnik. I u tome je stvar, izgubljeni Matvejeviću, oni su bili uznositi politički Hrvati i njihov je osjećaj bio hrvatski. A o srpskim poslima nalik današnjim imali su ne samo svoje mišljenje nego ga izrazili u antologijskim pjesmama poput one "Los balados espanjolos", citiram kiticu "E los nostros Magjaronos / Collos Serbos, slugos buonos/ Govornikov poslušados/ Popofichos pravos dados" , te zadnju strofu: "Nem, Hrvatos ne imados /Fakultados Medikados / I još njima viekos rados / Malkos noktos okresados."
Tako eto sjajni pjesnik i satirik Harambašić, nacionalist jedan hrvatski što bi rekli današnji pofuki, pavičići, jergovići i butkovići, odnosno šovinist jedan hrvatski što bi rekao priglupi premijer. A neuki ga Matvejević uzima kao primjer pjesnika "srpskoga roda" koji je doista vrlo lijepo uklopio u hrvatsku zbilju i hrvatovao vrlo žestoko razmijevajući da oni Srbi koji tada bijahu mađaroni, a sada su Jugoslaveni ili srbijanski hrvatski Srbi – rade o glavi Hrvatskoj. A s ćirilicom to doista nema nikakve veze, ni onda ni sada.
HarambašićTako eto sjajni pjesnik i satirik Harambašić, nacionalist jedan hrvatski što bi rekli današnji pofuki, pavičići,jergovići i butkovići, odnosno šovinist jedan hrvatski što bi rekao priglupi premijer. A neuki ga Matvejević uzima kao primjer pjesnika "srpskoga roda" koji je doista vrlo lijepo uklopio u hrvatsku zbilju i hrvatovao vrlo žestoko razmijevajući da oni Srbi koji tada bijahu mađaroni, a sada su Jugoslaveni ili srbijanski hrvatski Srbi – rade o glavi Hrvatskoj. A s ćirilicom to doista nema nikakve veze, ni onda ni sada.Srpski listovi takvih tendencija izlazili su u Zagrebu na latinici, kao i danas. Ni u Vukovaru nije nikada bilo ćirilice, pa ni za vrijeme komunističke Jugoslavije, a ne će je bogme biti ni u samostalnoj hrvatskoj državi, to vam jamčim. Lijepo i mirno mi ćemo raspisati referendum, i to za područje cijele Hrvatske, pa ćirilice ne će biti ni ondje gdje se prošvercala, a ne samo u Vukovaru.
To će biti svršetak priče, u koju se nije slučajno uključio i Radin jer mu je jasno da su nerazboriti neokomunisti milanovićevskoga tipa načinili krucijalnu grešku i da bi moglo pasti u vodu sve što je on levantinski pleo i ispleo oko talijanskoga jezika u Istri, pa je ondje talijanska manjina u tom smislu dobila znatno više nego što bi trebala po zakonu. (O tome je činjenično potkrijepljeno pisao dr. Mario Grčević na stranicama Hrvatskoga kulturnog vijeća.)
Nego, prije no što spomenem još neke odjeke, u subotnjem broju "Večernjeg" vidio sam vijesti pod naslovom "Pronašli 15 ljudskih l o b a n j a." U Pragu. Mislio dam da je korektorska šlampavost, ali ne, u tekstu se na dva mjesta spominju l o b a n j e. Tako da nije sve u pismu nego naravno i u jeziku koji dakle poprima karikaturalne oblike i servira ih općinstvu.
Još sam htio prokomentirati Butkovićev histerični napis u "Jutarnjem", ali mi se ne da. Baš kad je mislio da je Hrvatska pacificirana odnosno lobotomizirana (otud valjda one lobanje), da su osiromašeni Hrvati posve otupjeli, dogodio se Vukovar koji je po njemu "prijetnja današnjoj sigurnosti", te on već vrišti o Sjevernoj Irskoj, Belfastu, ratovima, međunacionalnim i vjerskim oružanim sukobima i ostalim utvarama uplašene fantazije. Vladu HR koja je sve zakuhala uopće ne spominje. Uostalom, što Englezi još rade u Sjevernoj Irskoj? To nije njihov otočić. Oni imaju svoj, odnosno dio njega. Ostalo je Škotska, i ne samo ona.
Cabre o jeziku
Posve suprotno intencijama balkanskih pozivatelja na preuzetno nazvani festival svjetske književnosti u Zagrebu, katalonski književnik Cabre progovorio je o jeziku, o potrebi da se čuva i brani hrvatski jezik od zlosutne globalizacije koja bi za sada da ih bude pet ili šest, a u skoroj budućnosti jedan ili najviše dva do tri. Katalonac je senzibiliziran, ima iskustva s represijama, udarima na katalonski jezik koji je trebao biti istrijebljen, a nije.
Slična situacija kao s hrvatskim, ali su Katalonci i Hrvati drčni ljudi i ne daju se. No gdje je paradoks i kolizija sa spomenutim intencijama? U festival su s "hrvatske" strane ugurani samo oni pisci koji, kao i organizator, o hrvatskome jeziku imaju stajališta nalik srbijanskim lingvistima. Vjerojatno su, slušajući Cabrea, bili pomalo razočarani.
Bolest
Navodno se pojavila opasna bolest po imenu bolest zapadnoga Nila. A to što u Hrvatskoj ima dvadeset posto bolesnih od zapadnoga Balkana, ne zabrinjava Ministarstvo zdravstva. Tih dvadeset posto je na listi čekanja. Ne zna se što čekaju, ali da se po novinama deru kao mladi majmuni – točno je, odnosno tačno.
Bez komentara
Čitam u dnevnim novinama (nije više važno kojim, sve je to isto) preneseni članak iz New York Timesa koji veli da je NATO udar na Srbe donio mir u Bosni. Potpuno netočno, bez obzira što se na sve načine navija za napad na Siriju i traže ugodne usporedbe. Mir u Bosni donijela je Hrvatska vojska, a vječni mir bi potrajao da našu vojsku nisu zaustavili pred Banjalukom, isti ti koji sada tvrde da su donijeli mir Bosni.
Zdravstveni odgoj
Ne ću o Jovanoviću, jednom od onih koje je u svoje doba opjevao Harambašić. Nego o tipu koji se zove dr. Oz, američkom liječniku turskog podrijetla. To što on radi i kako radi doista je zdravstveni odgoj, uključujući sve trodimenzionalne prezentacije iz kojih su gledatelji više naučili o svojem tijelu nego u cijelom školovanju i životu. Zašto HTV nije u stanju proizvesti takvu emisiju? Ne znam.Ma, lakše je kupiti. I jeftinije.
Još samo ovo
Budući da mi se srušio krov nad glavom, propustio sam jednu ili dvije kolumne, baš u vrijeme kada je umro pisac Mirko Kovač. Ali KovačSada su stvari već bile jasnije: postoji (po kolumnistu) srpska književnost i uz nju jugoslavenska književnost koja valjda obuhvaća hrvatsku, makedonsku, crnogorsku, slovensku itd. Tako se jedna smrt koja zaslužuje barem pristojnost, pretvorila u bljutavo dovijanje i klasične zamke odredništva.zabilježio sam nešto na komadiću papira i pronašao upravo sada. Toga jutra, a bio je 20. kolovoza, vidio sam vijest na teletekstu HTV-a gdje je doslovce pisalo:"Jedan od najrovitijih pisaca južnoslavenske književnosti u drugoj polovici 20. stoljeća." Vrlo neukusno, premda je odmah bilo očito da se radi o šlamperaju i da nije najrovitiji nego najdarovitiji. Spominjala se, dakle, južnoslavenska književnost, koja doduše ne postoji, ali može proći ako ima isto značenje kao, recimo, "europska književnost".
Dan poslije u "Jutarnjem" se južnoslavenska književnost već prometnula u jugoslavensku, koja doduše ne postoji, ali je Kovač štoviše označen kao "najdarovitiji pisac srpske i jugoslavenske književnosti". Sada su stvari već bile jasnije: postoji (po kolumnistu) srpska književnost i uz nju jugoslavenska književnost koja valjda obuhvaća hrvatsku, makedonsku, crnogorsku, slovensku itd. Tako se jedna smrt koja zaslužuje barem pristojnost, pretvorila u bljutavo dovijanje i klasične zamke odredništva.
Šuker se ne bavi politikom
Na lošoj predstavi hrvatske nogometne reprezentacije u Beogradu bio je po dužnosti i Šuker. Prisjećao se mladih dana, a radosno se sastao i s četničkim grobarom Nikolićem te nakon toga najavio jugoslavensku ligu pod eufemističnim nazivom: regionalna. Razlog za ushićenje tom idejom bila je, veli, baš utakmica Srbija-Hrvatska. Gdje nisu pripušteni hrvatski navijači (kao ni srbijanski prije ljeta u Zagreb), gdje je publika skandirala najgore moguće uvrjede Hrvatima i palila hrvatsku zastavu, gdje je policija bila u opsadnom stanju, gdje je hrvatska himna zagušena zvižudcima četrdeset tisuća Srba, gdje su zahtijevali ćirilicu u Vukovaru i ne samo to nego ćirilični Vukovar u cijelosti.
LigaNego, mi trebamo izaći iz te regije jer to nije naša regija niti su spadamo, povijesno i kulturno. To treba učiniti, a onda stvoriti regionalnu ligu ako je uopće potrebno, s klubovima iz srednjoeuropskoga i mediteranskog prostora, koji osim toga igraju i bolji nogometI takva je utakmica, veli Šuker, uvertira na regionalnu ligu.
Nego, mi trebamo izaći iz te regije jer to nije naša regija niti su spadamo, povijesno i kulturno. To treba učiniti, a onda stvoriti regionalnu ligu ako je uopće potrebno, s klubovima iz srednjoeuropskoga i mediteranskog prostora, koji osim toga igraju i bolji nogomet.
Na ideju o jugoslavenskoj ligi zalijepio se naravno i srpski ministar iz Hrvatske koji se srdačno družio sa srpskim ministrom iz Srbije zaduženim za "omladinu i sport". Prvospomenuti je Željko Jovanović, a onaj drugi je Udovičić. Razdragani sugovornici u ostvarenom snu pod nazivom Srbi svi i svuda, zamislili su (na Jovanovićev prijedlog) "Studentsku ligu Hrvata, Srba i Slovenaca". Slovence nisu ništa pitali, ali se Srbi znaju dogovoriti sa Slovencima.
Nisu pitali ni Hrvate. Nisu pitali ni hrvatske studente. Ni vodstva hrvatskih sveučilišta, s kojima Jovanović ionako ne komunicira. Vjerojatno ni srbijanske. SHS liga, i što ćeš bolje. A zna se već da SHS traje kratko, a zatim dolazi Jugoslavija. Prije te pojave i ostvarenja šukerovsko-jovanovićevskih ideja bit će u Hrvatskoj izvanredni izbori, za Hrvatski sabor a onda i izvanredni izbori u Hrvatskom nogometnom savezu gdje su se neki opasno zaigrali i guraju zamisli na koje Vlatko Marković nikada ne bi pristao. A neki drugi poput Štimca ne znaju voditi reprezentaciju, pa očajno lošu igru nazivaju "tajnim planom".
Hrvoje Hitrec