Hrvatska na kraju veljače

Poštovane čitateljice i čitatelji ove rubrike, zbog nešto opsežnijega cjelovitog teksta objavljenog u ponedjeljak, zanemario sam mnoge aktualne teme pa im se sada vraćam.

Mlijeko

Navodni skandal s aflatoksinima u mlijeku drska je predstava u režiji uvoznika mlijeka, novi korak u uništavanju hrvatskih proizvođača i hrvatskoga sela. Strategija ove vlasti: ne nadzirati stočnu hranu, pustiti da ju krave žvaču , zatim optužiti kravu da je žvakala što nije smjela ("Kravo jedna pohlepna i neinformirana!"), udariti po kravi i seljaku, ponuditi protuotrov po bezočnim cijenama i na kraju nešto otkupiti i baciti ili preraditi (navodno) u biogorivo. Za to vrijeme uvoznici piju šampanjac bez aflatoksina, ali s osmijehom.
Hrvatski interes i hrvatski proizvođač pristaju ovoj vlasti kao kravi sedlo.

Zaštićene životinje

U Hrvatskome je saboru razmatran zakon o zaštiti životinja s vrlo mudrim prijedlozima i raspravama nakon kojih su psi ostali vezani na kratkom lancu i život im se nije promijenio. Sve je to u skladu s naravi ove vlasti koja na isti način tretira građane. Još im je dopušteno lajati, ali ako previše laju oduzima im se plitica s hranom. Broj siromašnih u Hrvatskoj bliži se milijunu.

Zaštićene životinje (2)

U gore spomenuti zakon nisu uvršteni oni koji su ubijali Hrvate netom po svršetku II. svjetskog rata, niti oni koji su ih ubijali po europskim i neeuropskim zemljama sve do početka devedesetih, pa nastavili sljedećih godina u četničkim i inim postrojbama u Hrvatskoj. A trebali su biti uvršteni kako bi bili još bolje zaštićeni nego do sada, jer neke od poslijeratnih traži – Njemačka.

Hrvatska ih ne traži jer ih ne treba tražiti, budući da zna gdje su. I ne da ih iz svoga zagrljaja. "Dosta je bilo podaničkoga mentaliteta", kažu sinovi svojih traženih otaca. Tekst europske rezolucije o zločinima komunista negdje se zametnuo i u zadnjih godinu dana nije ga moguće pronaći u Saboru, ni u Vladinim kancelarijama

Ingrid Matičević Marinović

Što se to s tobom dogodilo, Ingrid ? Što ti to rade fakini, Ingrid? Bladi mankis iz jubita i sličnih. Jedna tako apartna, europska dama, a oni se ismijavaju. Vrlo neugodno. Kada već govoriš gluposti, Ingrid, reci to na hrvatskome. Tada će biti razumljive i naići na opće razumijevanje.

Jovo nanovo

Srbijanski portali pršte od ljubavi u svezi s ćirilicom u Vukovaru. Poruka tipa "purgeri duvajte ga, živela majka Srbija i srbski Vukovar"najbenignija je koju sam mogao pronaći. Ostale su već blizu salate. Sjećam se s dozom nostalgije ali i one nelagode koju sam tada, neizvježban, osjećao, kada su mi u jeseni 1990. svakodnevno puštali kroz telefonsku slušalicu najgore moguće prijetnje i uvrjede, meni, Hrvatima uopće, Tuđmanu posebno i Hrvatskoj kao takvoj. Istoga tipa kao ove sada, isti tipovi, isti četnici s petokrakama ili kokardama. Razlika je jedino u tome što sada imamo 144 grobišta žrtava srpske agresije devedesetih, a do devedesete smo imali samo više od tisuću masovnih grobišta na tragu Križnih putova.

Vekić u Sisku

Ivan Vekić, pozvan iz Osijeka u Sisak da kaže svoju o petoj koloni, bio je posve jasan i posve točan. Od vremena Publija Flavija Vegecija Renata do naših dana peta kolona je bila i ostala najveća opasnost u ratu, a bogme i u miru. U miru s njom lijepo postupamo, dajemo joj novinske kolumne i udarne televizijske termine, ali je u ratu drukčije i nema bijelih rukavica.

Ako ne tada, barem sada uz Vukovar

Ako tada (1991.) nije dosta učinjeno za Vukovar, ako tada doista nije bilo moguće spasiti taj opkoljeni i razarani grad, sada nema ama baš nikakvoga razloga da cijela Hrvatska ne skoči na noge oko sramotnoga pokušaja uvođenja ćirilice, odnosno dvojezičnosti.

Prije dvadesetak dana ja sam u ovoj rubrici predložio mirno rješenje: da se, budući da ionako idemo prema lokalnim izborima, pročišćeni popisi birača usporede s rezultatima popisa stanovništva, koji je ionako bio upitan. Ministarstvo uprave i policija odmah su me poslušali i poslali inspekcije – u Vrgorac.

Pa kada se tako blesavo šalite s ozbiljnim stvarima, gospodo iz vlasti, kada se ismijavate hrvatskim narodom, onda ćete požnjeti što sada sijete. Priglupe izlike da samo poštujete zakon, obične su licemjerne laži. Kada bi stvarno i bilo toliko Srba koliko popis kaže da ih ima u Vukovaru, i tada ne bi bilo mjesta srpskome jeziku i ćirilici u Vukovaru jer je taj grad simbol hrvatskoga otpora srpskoj agresiji, a ćirilica simbol te iste srpske agresije. Uvođenje ćirilice u Vukovar bila bi ista blasfemija kao da na vrh hrvatskoga grba stavite četiri istovjetna ćirilična slova.

BlasfemijaPa kada se tako blesavo šalite s ozbiljnim stvarima, gospodo iz vlasti, kada se ismijavate hrvatskim narodom, onda ćete požnjeti što sada sijete. Priglupe izlike da samo poštujete zakon, obične su licemjerne laži. Kada bi stvarno i bilo toliko Srba koliko popis kaže da ih ima u Vukovaru, i tada ne bi bilo mjesta srpskome jeziku i ćirilici u Vukovaru jer je taj grad simbol hrvatskoga otpora srpskoj agresiji, a ćirilica simbol te iste srpske agresije. Uvođenje ćirilice u Vukovar bila bi ista blasfemija kao da na vrh hrvatskoga grba stavite četiri istovjetna ćirilična slova.A kad smo kod zakona: upravo je ova vlast od samoga početka pokazala nonšalantnost u promjenama, izmjenama i deformiranjima zakona, te u donošenju novih, po mjeri svojoj , svoje idelogije, svojih namjera da razori Hrvatsku i (naravno) po mjeri svojih gospodara. Ako se, primjerice, mijenja jedan zakon samo da bi se smijenila jedna osoba i postavili viskovići i frljići, kako to da se ne može promijeniti zakon čija bi izmjena barem donekle vratila mir u hrvatski Vukovar, sveto mjesto hrvatskih stradanja?

Jedan bauk kruži Hrvatskom. Riječ je o Arsenu Bauku, drskom balavcu koji je već izradio ćirilične ploče i vjerojatno ih poslao u Vukovar. Nije sam, uz njega su drugi drski protokomunistički balavci na čelu s Milanovićem, te stari očinski kadrovi koji imaju neprekinuti staž iz olovnih vremena. U toj juvenalnoj, samodopadnoj, politički nezreloj klateži proviđenoj zrelim kadrovima kojima još radosno odzvanjaju riječi zločinca Tita o uzvodnom toku Save, u toj družini proviđenoj nehrvatskim kadrom koji je po razumljivoj liniji sklon srpskom jeziku svugdje, pa i u Vukovaru – u toj bratiji koja je slučajno došla na vlast i nimalo slučajno iskoristila taj incident da Hrvatsku uništi, osiromaši i preda njezina prirodna dobra internacionali, u toj žalosnoj družbi na odlasku nema čovjeka koji bi rekao: stanite, hajdmo zajedno pogledati slike iz Vukovara svršetkom studenoga 1991., pogledajmo te užasne brojke, tu silu mrtvih žena i djece, masakriranih muškaraca.

Hajdmo usporedo vidjeti je li točno da se Vukovarom šeću zločinci i vidjeti zašto nisu iza rešetaka, kad već govorimo o zakonu. I tako dalje. Hajdmo vidjeti zašto nema svastike u Auschwitzu. I tako dalje...

Uvođenje ćirilice u Vukovar voda je na mlin onih poruka srbijanskih portala o kojima sam govorio, voda je na mlin grobara Nikolića i njegovih izjava o Vukovaru kao srpskom gradu, voda je na mlin Memorandumu br.2 čija je teza da Srbija treba u miru vratiti ono što je izgubila u ratu. General Domazet Lošo koji se bavi tuđim strategijama (hrvatskom strategijom se ne bavi jer nje nema) posjeduje futurističke zemljovide jugoistoka Europe, nastale u laboratorijima velikih sila.

Neki su na prvi pogled za Hrvatsku povoljni te bi se ona čak i proširila na dio svojih povijesnih, etničkih područja. Ali zemljovid izrađen u Londonu s partnerskom ispostavom u Beogradu, predviđa Srbiji "povratak" Slavonije valjda sve do Lonje ili Ilove. Podsjećam: 2000. u trenutku promjene vlasti u Hrvatskoj i dolaska SDP-a Velika je Britanija proglašena jedinim i obožavanim mentorom Hrvatske. Sadašnja vlast ( ta ista iz 2000. uz nekoliko novih balavaca) sljednica je one Račanove koja se bacila u čvrst zagrljaj iskrenih otočnih prijatelja Srbije.

Englesko-srbijanski projekt još je u nacrtima, ali se već radi na mostobranu, a taj je mostobran Vukovar. Uvođenje ćirilice u Vukovar djelatan je prilog uređenju stamenoga srpskog mostobrana s ove strane Dunava. Ukratko, riječ je o izdaji.

Josipovićev ispad

Umjesto da se posluži predsjedničkim ovlastima koje kažu da "može sazvati sjednicu Vlade i stavljati na njezin dnevni red pitanja...", aktualni Josipović amnestira nesposobnu, nenarodnu i protunarodnu Vladu , JosipovićOna uljuđena, tanka glazura već kopni, a izjava o kukanju radnoga naroda otkriva debelu crvenu kožu komunističkoga moćnika koji iz tople sobe promatra kako se narodu isključuje struja, kako narod nema ni za osnovne potrebe, kako narod grca u minusima na tekućim računima, kako radni narod – ne radi jer posla nema, a nema za zato što Vlada ima čistu jedinicu iz ekonomije, a prirodnu ili namjernu nesposobnost nadomještava poreznom i ideološkom represijom. Uz takvu Vladu svrstao se rečenom izjavom Josipović, i zato s takvom Vladom treba i otići.a obara se na nevolje manje i srednje poduzetnike i radni narod, rečeno starim rječnikom. Narod koji samo kuka. Kultura kukanja, veli Josipović.

Tako se nešto nije čulo od staljinskih vremena, pa i tada se gladnome narodu lakirala zbilja barem šupljim i naoko utješnim frazama. Ili ga se ubijalo da ne kuka. Na stranu što od kukuriku koalicije nitko više ništa ne očekuje, na stranu što se kukuriku svelo samo na kuku a riku narodnoga bijesa uskoro očekujemo, takav Josipovićev ispad u stilu Stjepana Mesića ponešto je neočekivan, ali svakako simptomatičan.

Tek sam ovih dana pročitao Araličinu žurnalističku knjigu "Mentalni komunist" u kojoj autor sjajno analizira Josipovićeva predšasnika, a negdje pri kraju govori o zabludama poznatoga ljevičarskog novinara koji je o Mesiću isprva pisao kao o ležernom šeretu, a tek nakon podosta godina shvatio pravu zloćudnu, taštu, sebeljubivu narav toga tipa kojega je neizliječivi mentalni komunistički sklop gurao u mračnu mržnju prema naciji i vjeri. S vlasti je otišao nakon deset glupih godina, lijući krokodilske suze što ne može ostati još deset, a kad je već morao – nastojao je da na Pantovčak dođe netko sličan," makar u sofisticiranoj verziji".

Hoću reći, Josipović je sada negdje na pola puta, glede staža , i gleda prema drugom mandatu. Ona uljuđena, tanka glazura već kopni, a izjava o kukanju radnoga naroda otkriva debelu crvenu kožu komunističkoga moćnika koji iz tople sobe promatra kako se narodu isključuje struja, kako narod nema ni za osnovne potrebe, kako narod grca u minusima na tekućim računima, kako radni narod – ne radi jer posla nema, a nema za zato što Vlada ima čistu jedinicu iz ekonomije, a prirodnu ili namjernu nesposobnost nadomještava poreznom i ideološkom represijom. Uz takvu Vladu svrstao se rečenom izjavom Josipović, i zato s takvom Vladom treba i otići.

Hrast

Pokret pod imenom Hrast nastavlja političku bitku kao stranka s imenom HRAST – pokret za uspješnu Hrvatsku. Znači: stranka koja čuva elemente pokreta, a ti su elementi brojne udruge kršćanskoga svjetonazora. Stranka koja zastupa sve što je prirodno: prirodan hrvatski osjećaj, prirodno hrvatsko društvo, hrvatsku državu koja je prirodno nacionalna država hrvatskoga naroda, prirodan odnos između žene i muškarca a ne jovanovićevsko-štulhoferske kombinacije, prirodan odnos prema kršćanstvu iz kojega velikim dijelom izvire hrvatski identitet, kao i europski, prirodnu čovjekovu crtu da pomaže drugima, prirodnu težnju da se očuva priroda, prirodni običaj (Ustavom uostalom zapisan) da roditelji odgajaju djecu a ne jovanovići u školskim kampovima za preodgoj. Kažu mi mnogi da im je taj HRAST simpatičan. Pa jest.

Jovanovićev pravopis (2)

U tekstu o Jovanovićem pravopisu imao sam jedan faux pas, što bi rekli Francuzi, a odnosi se na zadak. Vrlo glupo s moje strane jer narušava cjelinu poruke i odvlači pozornost, kao kada se netko spotakne na stubama pri dodjeli Oscara. S druge strane, dao sam priliku protivnicima da malo uživaju i radosno zaključe: eto, kreten piše o jeziku a sam nema pojma.

Kako se to dogodilo, ne znam, ali znam da se dogodilo i žderem se već dva dana. Isprike nema. Možda jedna, ali bijedna: ja svoje žurnalističke tekstove ne pišem s pomnjom jer znam da su kratkovječni pa ih skladam na brzinu , "iz ruke", i to iz lijeve ruke. A iz ljevice ništa dobro ne može proizaći.

Glede cjeline teksta, ostajem pri njemu i vrlo mi je drago da sam prvi, ili među prvima, reagirao na najavu oktroiranog vukovskog pravopisa. Koliko vidim, moja je reakcija podigla nešto prašine. Komentare ne komentiram, načelno.

Hrvoje Hitrec