Ćirilica i zagovornici srpsko-hrvatsko jezika

Svi znakovi vremena govore da je masovna narodna pobuna protiv aktualnoga crvenog režima pitanje dana ili tjedana. Po mojoj skromnoj i benevolentnoj procjeni, komunistička će se klatež održati najdalje do travnja 2013. Nabrajanje razloga za njezin odlazak postalo je nemogućom misijom jer ih je toliko da se ne mogu nabrojiti. Isteklo je vrijeme za fine analize i komentare.

Intonacija Branimira Pofuka

Dok vrijeme istječe i u panici vape oni mediji čije pisanje nije manje neodgovorno od vladanja vladajućih, u nešto ozbiljnijim novinama kao što je "Večernji" provlače se napisi poput onoga koji se početkom veljače pojavio u intonacijskoj rubrici Branimira Pofuka pod naslovom "Razum se u Hrvatskoj povlači pred osjećajima". Komentirajući skup protiv ćirilice u simbolu hrvatske obrane protiv srpske agresije, Pofuk bez ustezanja slijedi matricu velikosrpskih podmetanja iz 1990. i 1991. što je razvidno iz njegove teze da su se Srbi pobunili zbog ugroženosti i straha "na temelju strašnog genocidnog zločina koji je jedna druga nova i nezavisna hrvatska država pola stoljeća ranije počinila nad svojim stanovništvom srpske nacionalnosti."

Znači, nije bilo memoranduma SANU, nije postojala imperijalistička namjera da se Hrvatskoj otrgne dvije trećine teritorija ( i više), nije se velik dio srpskoga pučanstva u Hrvatskoj svjesno i organizirano pripremao na oružanu bunu kako bi unutarnjom agresijom pomogao vanjsku – ništa od toga nije postojalo, samo "strah i ugroženost".

Tih smo se teza o ugroženosti naslušali svojedobno, a kako vidljivih znakova ugroženosti nije bilo, uznemireni Srbi sami su režirali incidente - na što neodoljivo podsjeća i sadašnji slučaj u Borovu. Zatim su ugroženi i uz pomoć jugoslavenske armije naoružani užasno preplašeni Srbi počeli ubijati nenaoružane Hrvate i od silnoga straha poubijali petnaest i više tisuća onih koji su pisali latinicom. Taj je podatak poznat i Pofuku koji bilježi da su genocid nad Hrvatima počinili "neki Srbi".
Druga velikosrpska teza koju Pofuk drsko pokušava prošvercati u godini Gospodnjoj 2013. jest teza o zajedničkom jeziku. "Moj beogradski kolega Pančić i hrvatska lingvistica Kordić ističu besmislenost ćiriličnih natpisa u Vukovaru zato što smatraju da nema ligvističke osnove da bi se t a m o uopće govorilo o dvojezičnosti, budući da se i manjina i većina savršeno razumiju jer govore istim jezikom, ma kako ga zvali."

Tako se  dakle, podvaljuje odavno završena priča o umjetnom, nepostojećem srpskohrvatskom jeziku s malim jedva primjetnim uzmakom te bi se mogla prevesti i ovako: u Hrvatskoj se "Ugroženost"Tih smo se teza o ugroženosti naslušali svojedobno, a kako vidljivih znakova ugroženosti nije bilo, uznemireni Srbi sami su režirali incidente - na što neodoljivo podsjeća i sadašnji slučaj u Borovu. Zatim su ugroženi i uz pomoć jugoslavenske armije naoružani užasno preplašeni Srbi počeli ubijati nenaoružane Hrvate i od silnoga straha poubijali petnaest i više tisuća onih koji su pisali latinicom.govori hrvatskim jezikom, ali se "tamo" u Vukovaru zadržao srpskohrvatski, jedinstven jezik Hrvata i Srba. Tom jedinstvu je na putu samo žalosna činjenica da Hrvati pišu latinicom a Srbi ćirilicom. I zato je po mišljenju Pofuka, Kordićke i Teofila ćirilica u Vukovaru besmislena i opasna jer ona i samo ona posve vizualno (a bez osnove) neupućene navodi na pomisao da postoje dva različita premda slična jezika, hrvatski i srpski.

Ćirilica u Vukovaru jest besmislena i opasna i ne smije je ondje biti, ali ne iz razloga koje navodi Pofuk naslanjajući se na Kordićku. A to naslanjanje nije slučajno i vodi nas natrag prema Pofukovoj priči o ugroženosti i spomenu NDH kao izvora srpske pobune početkom devedesetih. Da ne bih opet o temi o kojoj sam mnogo puta pisao, citirat ću autoricu koja je objavila članak u "Mogućnostima" – o problematici naziva hrvatskoga jezika u Italiji gdje se slavisti još drže srpskohrvatskoga kao pijani plota, a da su u pravu tumači im Snježana Kordić koja je svoju čuvenu knjigu sažela u talijanskoj verziji pod naslovom Purismo e censura linguistica in Croazia oggi : "...iz koje se razabire da su braniči jezika hrvatskoga...u najmanju ruku svi odreda nacisti."

A kako je lako iz nepostojećega srpskohrvatskoga skliznuti u srpski – što je i cilj velikosrpske jezične politike – svjedoči podatak da je prije dvije godine u Italiji objavljen udžbenik za škole i sveučilišta namijenjen studentima "srpsko-hrvatskog" pod naslovom " Grammatica della lingua serba" i to na ćirilici.

Tako smo, eto, u ovom kratkom pregledu putovali iz Vukovara u Italiju via Zagreb, da pokažemo kako je svijet malen i kako su velika i nevješta kvaziintelektualna prenemaganja Branimira Pofuka i sličnih, te što se iza tih osjećajnih napisa skriva. Draži su mi onda članci raznih Dežulovića koji su u četničkoj, protuhrvatskoj mržnji na svoj način iskreni i neuvijeni.

Dr. Ivan Poljaković

Oni koji se sjećaju kako je bilo živjeti i umirati Hrvatima u Vojvodini početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, vjerojatno mogu zamisliti ( a i to teško) kako je bilo jedinom Hrvatu u vojvođanskom parlamentu. Zvao se Ivan Poljaković. Pljuvali su po njemu, vrijeđali ga na hodnicima i na ulicama, nosio je glavu u torbi, ali se nije pokolebao. Našao se potom među onim desetcima tisuća vojvođanskih Hrvata koji su našli utočište u samostalnoj hrvatskoj državi, doktorirao je i zaposlio se ne Sveučilištu u Zadru.

Jezikoslovac, poliglot, stručnjak za njemačku iseljeničku književnost, ali i specijalist za apologetiku. Zadnjih mu je godina povjeren Centar za strane jezike u okviru Sveučilišta. I sve bi to bilo lijepo da dr. Poljaković nema još jedno područje interesa, a to je rodna ideologija.

Svršetkom jeseni 2012. održao je govor na tribini HRAST-a u Zadru – o rodnoj ideologiji. Premda je tribina organizirana izvan prostora Sveučilišta, dobio je prvo opomenu a zatim i suspenziju jer je Jovanović iz svoga ministarstva vjerojatno poručio da opomena nije dovoljna, kao što je Ranković svojedobno poručio onima u Zagrebu da nisu postrijeljali dovoljno Hrvata.

Dr. Poljaković je sjajno sastavio svoju obranu, pozvao se na hrvatske i međunarodne zakone, na Ustav prvenstveno, na slobodu govora, ali i na ugovor RH sa Svetom stolicom u kojemu se izrijekom kaže da će kršćanski odgoj biti odlikom hrvatskoga školskoga sustava. Dr. Poljaković je protivnik rodne ideologije i to otvoreno propovijeda, a prigovoreno mu je da se upustio u dijagnosticiranje istospolnosti – što nije točno jer je samo citirao znanstvenu literaturu.

Vrlo je gospodski dopustio Sveučilištu da dovrši proceduru i nije javno istupao sve do sada. Kada su svi termini prošli, podigao je tužbu protiv Sveučilišta. Eto kako je biti Hrvatom i katolikom u vrijeme Jovanovićeve jogurt-revolucije koja se ne razlikuje bitno od one svojedobne u Vojvodini.

Đakula ili borac za zakone

U raspravu o ćirilici u Vukovaru, i ne samo u Vukovaru, uključio se Josipovićev Srbin Đakula, vođa velikosrpske pobune u zapadnoj Slavoniji. Đakula inzistira na provođenju zakona. On koji je teško prekršio sve hrvatske, ljudske i StanimirovićĐakulin pandan u istočnoj Slavoniji (na nešto nižoj razini, ali efektno) Vojislav Stanimirović ne daje izjave o ćirilici, koliko sam vidio. Dosadilo mu. Već ju je jednom pomagao uvoditi u vrijeme kada su u Tovarniku ubijani Hrvati, i u Vukovaru kada je promatrao kako odvode ranjenike iz "ustaškog uporišta". I tada je ćirilica uvedena po zakonu ili nekoj odredbi okupacijskih vlasti. Sve legalno, zgodno i probitačno.Božje zakone, sada se predstavlja kao zaštitnik zakona. Doista materijal za jedan Bildungsroman. Šteta je samo da se dr. Šreter ne može zauzimati ni za kakve zakone jer je mrtav, jer su ga ubili i raskomadali sadašnji branitelji zakona – ubili u vrijeme kada su bili uvjereni da ni Hrvatske ni hrvatskih zakona ne će biti, na čemu su noževima zdušno radili.

Đakulin pandan u istočnoj Slavoniji (na nešto nižoj razini, ali efektno) Vojislav Stanimirović ne daje izjave o ćirilici, koliko sam vidio. Dosadilo mu. Već ju je jednom pomagao uvoditi u vrijeme kada su u Tovarniku ubijani Hrvati, i u Vukovaru kada je promatrao kako odvode ranjenike iz "ustaškog uporišta". I tada je ćirilica uvedena po zakonu ili nekoj odredbi okupacijskih vlasti. Sve legalno, zgodno i probitačno.

Još nešto, a nisam prvi koji je je opazio besramnu, "pomirljivu" (suživotnu) ideju da se na Ovčaru ne uvede ćirilica. Nastavak je to i razrada onog istoga krivotvorenja povijesti koje se gdjekad podržava i iz Zagreba, da su jedine pozornosti vrijedne vukovarske žrtve srpskoga divljaštva pokopane na Ovčari dok se istodobno pokušava zaboraviti da je cijeli Vukovar bio jedna velika Ovčara i da su ondje poubijane tisuće ljudi, među njima i stotine djece.

Zaboraviti se, naravno, ne može i ne smije. A da je tragedija Vukovara ispisana ćirilicom – ni to se ne može zaboraviti, pa joj ondje sada (i nikada) nema mjesta. Nije ćirilica kriva sama po sebi niti pismo može biti štogod krivo, na kraju krajeva ni svastika u Indiji nema isto značenje kao u Europi.

Kultura na nogama

Hrvatski glumci, pjevači i plesači okupili se ispred HNK u Zagrebu i prosvjedovali jer su prevareni i zakinuti. Ministrica im se nije pridružila jer ima drugoga posla – ona radi na tome da kultura bude zakinuta i nema vremena za landranje po skupovima.

Za razliku od mnogih, ja držim da je ministrica O.K. Da se svijećom tražilo osobu koja bi se savršeno uklopila u ovu sramotnu Vladu – ne bi se u području kulture pronašlo bolju. No kao benevolentan čovjek dopuštam da su u pravu i hrvatski umjetnici koji tu ministricu ne mogu smisliti , kao ni njezine ljigave bliske suradnike.

Mnogi su mediji taj prosvjed predstavili kao protest umjetnika zaposlenih u HNK, što nije točno. Ono što je doista povezano s HNK u Zagrebu jest prijedlog izmjena Kazališnoga zakona u režiji ministrice Zlatar. Skrivan na internetu i podložan tek prekratkoj javnoj raspravi, taj je prijedlog naoko usmjeren jedino prema defenestraciji sadašnje intendantice HNK s genijalnom zamisli da se Zagreb koji sufinancira tu kuću gotovo jednakim iznosom kao i država – isključi iz odlučivanja. Tako bi se Zagreb našao u istom položaju kao Ina u Molu. No prijedlog izmjena krijumčari i zamisao o određenom roku zapošljavanja glumaca (pjevača, plesača) što nije nego udar na repertoarna kazališta i stalne ansamble koji su njihova srž.

Ministarstvo kulture (u kojemu postoje crne liste umjetnika) daje doprinos općem rasapu. U stilu one poruke iz drugoga područja koja glasi: "Za rušenje će uvijek biti novca." A glede spomenutoga prosvjeda, narodu je ostala u uhu najvećma jedna rečenica koju je izgovorila Ivanka Boljkovac a glasi otprilike: svi bismo mi mogli biti ministri, ali oni (one) ne bi mogle raditi naš posao. I to je točno.

Krsto Papić

Umro je Krsto Papić. Zadnji put vidio sam ga prije podosta vremena u kavani "Dubrovnik" kako trči za nestašnom svojom malenom djecom. Nisam znao da je bolestan. Najmanje dva njegova igrana filma ostat će na najvišim mjestima u hrvatskoj filmskoj antologiji, kao i nekoliko dokumentaraca.

Radili smo zajedno (ako se tako može reći) na filmu "Kad mrtvi zapjevaju" – bio sam producent u teškim uvjetima, a on redatelj u još težim okolnostima kada se i zbog nekoliko tisuća maraka (da, maraka) prijetilo prekidom snimanja.

S lisicama je imao mnogo više uspjeha nego sa štakorima.

Prokleti grebatori i nacionalisti

Predsjednik Vlade na zalazu Z. Milanović govorio na skupu potpore lijevom kandidatu za talijanskoga premijera. Govorio o svojoj viziji duha Europe u kojoj se nacije ne grebu za svoje interese kao što se grebu u sadašnjosti. Vrlo pohvalno. Milanović je to doista govorio iz srca i uvjerenja, vjerodostojno i s punim pravom jer je on otišao daleko naprijed i već sada ne zastupa interese svoje zemlje pa može služiti kao primjer jadnicima iz Francuske, Engleske, Italije itd., zarobljenicima preživjelih shvaćanja o Europi kao uniji nacionalnih država koje imaju nacionalne interese. Sram ih bilo, nacionalisti jedni. Da jedni!

Hrvoje Hitrec