Crveno zlo hara Hrvatskom

Da je aktualna vlast u Hrvatskoj anakroni nastavak partijskoga terora iz vremena hrvatske nesamostalnosti, razvidno je i najbenevolentnijim i najnaivnijim Hrvatima.

U jednom davnom intervjuu rekao sam da komunizam jest mrtav, ali ne i komunisti. Oni su doista uspješno preživjeli kao i njihove tajne službe, razumjeli su da se mijenja gospodarski sustav i brzo se prilagodili preuzimajući poduzeća u kojima su do tada bili moćnici u ime partije, koristili svoje međunarodne veze iz doba komunizma i stvarali nove veze na domaćem tlu. Devedesetih godina prošloga stoljeća, dok je hrvatski narod ratovao za svoju slobodu, bili su posvećeni svojem preživljavanju daleko od crta na kojima se umiralo, njihova se zlatna mladež nije smrzavala na Velebitu niti uništavala srpske tenkove u Slavoniji. Ideju pomirbe prihvatili su u jednom trenutku kao privremenu nevolju, čekajući šutke svoj trenutak, a glasno tvrdili da su reformirani. Njihova je maturalna zadaća u novoj državi bila matematička jednadžba s dvije nepoznanice. Crvena avetNije dovoljno reći da je sadašnja vlast u Hrvatskoj anacionalna i asocijalna, da je nesposobna i bezidejna. Treba reći da se radi o istoj onoj crvenoj aveti iz nedavne prošlosti, koja se užasnim nesporazumom našla za kormilom hrvatske državePrva: je li hrvatski narod doista toliko politički inkompetentan i toliko zaboravan da će im dopustiti povratak. I druga: trebaju li izvesti svjetonazorni salto mortale kako bi uspjeli.

Otrovna promidžba

Na prvo je pitanje odgovor bio pozitivan, na drugo negativan te su kroz novu hrvatsku zbilju napredovali kao kroz maslac. Hrabri hrvatski narod dao se u miru smesti otrovnom promidžbom i floskulama, senzacionalizmom koji nije bio samo u službi zgrtanja kapitala u medijskim carstvima nego način vođenja specijalnoga rata, uz pomoć (i u pomoć) komunista koji su osim SDP-a i srodnih vodonoša providjeli sve hrvatske stranke. Oslanjajući se na dva stupa – uz medije i na sudstvo koje je gotovo u cijelosti ostalo u njihovim rukama – stvarali su od sebe mit o čestitim i čestito reformiranim ljudima nasuprot lopovskim "rvatima". Toliko su izludjeli neupućenog hrvatskog čovjeka da je u svojoj smušenosti počeo iskreno zazivati "reformirane" koji su došli na vlast i brzo se povukli jer još nije bio njihov trenutak, ali su nastavili raditi po istom obrascu i stigli do cilja i drugi put.

Drugo, svjetonazorno pitanje, zahtijevalo je isto tako minimum dovitljivosti. Ako se HDZ proglasio demokršćanskom opcijom a nije to bio, zašto se mi ne bismo proglasili socijaldemokratima, premda to nismo – tako je glasila početna teza. Ako nas utjeraju u laž, lako ćemo reći da ostajemo u duši socijaldemokrati ali su vremena teška pa ćemo u skladu s neoliberalnim kapitalizmom u praksi preuzeti i svjetonazor toga sustava koji ima i neke nama bliske ideje o štetnosti nacija i nacionalizama. I to je to. Tako postajemo moderni a ostajemo na zasadama crvenih otaca, te možemo mirno nastaviti njihov jedini pravi i stalan posao – progoniti Hrvate.

Taj smo gen naslijedili i radimo to prirodno, bez hemunga. Ti Hrvati imaju neke svoje vrijednosti, neke iluzije koje poštuju. Kršćani su i to u najgorem obliku, dotično katolici. Imaju nekakvu povijest i govore o nekakvom kontiunitetu državnosti. Imaju nekakav jezik koji nazivaju hrvatskim. To ćemo zanemariti, uvesti državni odgoj, izmijeniti udžbenike, preuzeti Hrvatsku televiziju i vratiti sve kako je bilo. Na kraju krajeva, mi smo to dužni i Srbima kojih među nama ima toliko da se možemo pohvaliti kako ćemo uspostaviti hrvatskosrpsku vlast kao nekada. Ako u Ustavu piše da je Hrvatska nacionalna država hrvatskoga naroda – neka piše, čak ne trebamo ni mijenjati da ne bude galame. Glavno je da Srbi u praksi imaju i više od konstitutivnosti, što ćemo postići tako da im damo najosjetljivije resore, na užas "rvata".

Crveni teroristi

Gore opisani tijek svijesti crvenih terorista pretočen je u zbilju koja potvrđuje da je jedini svjetonazor aktualne vlasti – protuhrvatstvo. Zato je, kako sam negdje već rekao, najveći nacionalni interes u ovom trenutku da se ta vlast skine dok ne napravi i veću štetu. Nije dovoljno reći da je sadašnja vlast u Hrvatskoj anacionalna i asocijalna, da je nesposobna i bezidejna. Treba reći da se radi o istoj onoj crvenoj aveti iz nedavne prošlosti, koja se užasnim nesporazumom našla za kormilom hrvatske države, da se radi doista i opet o tuđinskoj vlasti – jer sve što ona zastupa tuđe je i odbojno hrvatskome narodu.

I još nešto: jest da je ta vlast produbila podjele, ali ne podjele u hrvatskom narodu. Ta vlast lišena razuma istoga je časa po dolasku produbila podjele između hrvatskoga naroda i onih dvadeset ili dvadeset i pet posto jugonacionalista ili (samo) mrzitelja vlastitoga naroda koje vlast zastupa. Učinila je to i čini bezočno drsko i agresivno, što je krajnje opasno jer je hrvatskoj državi i društvu potrebno jedinstvo u događajima koji slijede. A oni ne će biti ništa manje dramatični nego devedestih prošloga stoljeća, jer će Hrvatska teško moći ostati pošteđena u predvidljivim novim sukobima na jugoistoku Europe.

Hrvoje Hitrec