Tezno ili porug povijesti

Vrhuška protunarodnoga režima došla je u Tezno i položila vijenac. Tri u jedan, poradi racionalizacije, pa je i vijenac bio samo jedan. U pratnji svega nekolicina starih i novijih udbaša. Josipović reče da su se došli pokloniti "žrtvama križnoga puta, posebno ljudima koji su bez krivnje i suda izgubili svoje živote."

Licemjerno podmetanje

Prije svega – ne postoje žrtve križnoga puta. Postoje žrtve koje su ubijene na križnom putu i Križnim putovima u cjelini, i to su žrtve komunističkih zločinaca. Ljudi koji nisu "izgubili svoje živote", nego su im životi oduzeti na najbestijalnije načine. A Josipovićevo izdvajanje ljudi koji su stradali "bez krivnje i suda" licemjerno je podmetanje u čijem je podtekstu i nadalje uvjerenost da su oni drugi (neposebni) dobili što su zaslužili, makar i nije bilo suda, te im krivnja i nije mogla biti dokazana. Ta pakosna i dobro iscizelirana Josipovićeva izjava ima još jednu zamku, koja se protegnula na sva tri predsjednika ( Sabora, države, Vlade) – insistiranje na nepostojećoj jednini u sklopu riječi "križni put" kako bi valjda taj suženi pojam postao službenom Patnja narodaTezno je samo jedna od postaja Križnih putova, vjerojatno jedna od masovnijih grobnica Hrvata stradalih u komunističkom genocidu svibnja mjeseca 1945.. Insistiranje isključivo na Teznom jest infantilna predstava neokomunističkih ismijavatelja povijesti i patnja hrvatskoga narodapoštapalicom u zamagljivanju povijesti.

Infantilna predstava

Tezno je samo jedna od postaja Križnih putova, vjerojatno jedna od masovnijih grobnica Hrvata stradalih u komunističkom genocidu svibnja mjeseca 1945.. Insistiranje isključivo na Teznom jest infantilna predstava neokomunističkih ismijavatelja povijesti i patnja hrvatskoga naroda. Nije ni potrebno podsjećati da je Kočevski Rog, primjerice, i veće stratište od Teznog, nego treba zapitati koji su to "povjesničari" i koji savjetnici uputili trojku samo u Tezno i odakle njima broj žrtava i kako se usuđuju baratati izmišljenom, minimalnom brojkom te ju posredovati javnosti koja u većemu svojem dijelu nije dobro obaviještena.

Javnost je samo djelomice pratila medijsku predigru nabacivanja brojkama, koje su od nekoliko desetaka tisuća pale na 18.000, a zatim je "Večernji list" snizio broj žrtava na 1179 ( broj toga dnevnika od 16. svibnja, str. 9 ). Tako je pripremljen put (ne križni) za Milanovića i on je izgovorio rečenicu koju doslovce citiram iz "Jutarnjeg" :

"Ovdje je najveća masovna grobnica, ovdje je likvidirano više tisuća ljudi, to je ratni zločin bez suđenja, ali da je i bilo suđenja, radilo se većinom o vojsci, mladim ljudima, koji su bili dio druge vojske."

Spomenut je, dakle, ratni zločin. A riječ je o masakru nad ženama, djecom i razoružanim pripadnicima oružanih snaga Nezavisne države Hrvatske, masakru izvršenom nakon prestanka ratnih operacija, dotično o organiziranom i s vrha jugoslavenske vojske i partije usmjeravanom genocidu nad hrvatskim vojnicima i civilima. Stavljam djecu na prvo mjesto, jer su i djeca ubijana bez milosti, a mnogi od onih u odorama također su bili još djeca, u stvari, kao nesretnici mobilizirani svršetkom rata i likvidirani u Mariboru po zapovjedi partizanskih oficira koji su odmah dali strijeljati sve rođene 1926. i 1927. O masakru djece ( i ostalih) na dravogradskom mostu postoji vjerodostojna izjava irskoga časnika iz 1989. Isto je tako poznato svjedočanstvo o ubojstvu nekoliko stotina učenica iz doma za hrvatsku ratnu siročad u Zagrebu – partizani su ih postrijeljali na prvom zavoju ceste koja iz Velike Gorice vodi prema Kravarskom.

Milanovićeva izjava je donekle prihvatljiva jedino u dijelu o mladim ljudima koji su bili dio "druge vojske", ali mu prtljaga iz komunističkoga doba ne dopušta točan izričaj, a taj bi bio:

"Jugoslavenska je vojska masakrirala razoružanu hrvatsku vojsku i civile koje su joj izručili vjerolomni Englezi."

Tako bi trebalo stajati i u udžbenicima, bez obzira na prigovor da je u Hrvatskoj bio građanski rat i da je dio Hrvata bio u partizanskim odorama. Pravi partizanski pokret u Hrvatskoj prestao je biti hrvatski (koliko je već mogao biti) nakon što su Kardelj i Đilas maknuli Hebranga i nakon što su staljinistički boljševici proviđeni četničkim prebjezima posve preuzeli vlast nad partizanskim otporašima u Hrvatskoj i prisajedinili ih jugoslavenskoj vojsci.

Stravična naivnost

Stravična naivnost hrvatskih "revolucionara" jedan je od uzroka tragedije koju nazivamo bleiburškom, s tim da ne treba zaboraviti ni na onaj zaluđeni dio hrvatskih mladića koji su od Dravograda do Kočevskog Roga te nadalje ubijali hrvatske mladiće svojih godišta, baš kao što su stoljećima u povijesti jedni Hrvati u Pounju ubijali druge Hrvate u turskoj nošnji i turskoj vojsci – da bi se njihovi potomci sredinom dvadesetoga stoljeća opet našli u istoj, hrvatskoj vojsci i doživjeli istu, strašnu sudbinu na Križnim putovima.

Eto, i zbog te neosporne činjenice na Bleiburg dolaze ne samo hrvatski katolički biskupi i nadbiskupi nego i duhovni vođe muslimana. Ni jednih ni drugih nije bilo u Teznom. I nije bilo hrvatskoga naroda. Osim pod zemljom.

Hrvoje Hitrec