Knjiga za dobre ljude i književne sladokusce
Sanjin Ivandić: Zyprexa i... ostale nuspojave, ICR, Rijeka, 2011.

Umjesto uvoda

Prikaz knjige cijenjenog riječkog književnika Sanjina Ivandića predao sam jednom zagrebačkom književnom listu. Nažalost, urednik je moj naslov prikaza «Knjiga za dobre ljude i književne sladokusce» samovoljno promijenio u «Dojmljivi dnevnik bolesnika». Novi je naslov dvosmislen i neupućenog čitatelja može navesti na pomisao kako je riječ o autobiografskome tekstu medicinskog karaktera. Na taj način naslov udaljava čitatelja od stvarne književne podloge ove knjige. O zbirciPeta knjiga Sanjina Ivandića sadrži sedamnaest tekstova nastali u vremenskom luku od 1996. do 2008. godine. Zajednički im je naslov «Zyprexa i ... ostale nuspojave»Time je, vjerojatno u dobroj namjeri, urednik Ivandićevu knjigu svrstao u svojevrsnu medicinsku dokumentaciju psihijatrijskog sadržaja, što ne odgovara stvarnosti. Knjiga Zyprexa i... ostale nuspojave prvenstveno je književno djelo. Ono ima veze s psihijatrijom onoliko koliko i Idiot S. M. Dostojevskog. Uz ispriku mladome kolegi, donosim proširenu verziju prikaza njegove zanimljive knjige.

Bez riječkog književnog kruga, unatoč činjenici što takav krug ne postoji u formalnom smislu, nezamisliva je suvremena hrvatska književnost. Jedan od zanimljivih pripadnika ovog kruga svakako je Sanjin Ivandić (r. 1962.), književni kritičar, pjesnik i prozni pisac. Do sada je objavio četiri knjige: Proljeće kada je ponovo otkrio život (novele),Rijeka,1996.; Književne kritike, Rijeka, 1997.; Pola centimetra osmijeha (roman), Rijeka, 2OO3.; Književne kritike o hrvatskim piscima, Rijeka, 2OO6.

Osnovno i srednje školovanje završio u Rijeci, a studirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio povremeno, pisao stalno, a u književnosti od 1977. Bio urednikom časopisa Rival i Most/The bridge.

«Kao kritičar školovan na najboljim zasadama europske i američke književne teorije, a kao prozaik na iskustvima tzv. tvrdokuhane, strane i domaće proze (Slamnig, Šoljan).Nedosegnuti uzor Ernest Miller Heningway».

Peta knjiga Sanjina Ivandića sadrži sedamnaest tekstova nastali u vremenskom luku od 1996. do 2008. godine. Zajednički im je naslov «Zyprexa i ... ostale nuspojave». Iza veznika «i» nalaze se tri točke koje upućuju na fotografiju dviju bočica, plave i crvene boje, s gomilicom tableta iste boje pored njih. Na bočicama nema naziva lijeka, ali je očito da su sastavni dio likovne kompozicije korica knjige. Naziv lijeka, a potom i fotografije bočica ostavljaju dubok dojam. Tko ne bi znao kako je riječ o književnome djelu, pomislio bi na nešto u vezi s farmacijom. Pisac je namjerno šokirao čitatelje ove knjige. Naziv «Zyprexa» toliko je neobičan da bi neupućenog čitatelja mogao zavesti pa da pomisli na SF literaturu i neku svemirsku junakinju koja nosi ovakvo ime. Kako ne bih ostao u nedoumici krenuo sam u internetsku potragu za «Zyprexom». Suočio sam se s masom čudesnih, gotovo kozmičkih farmaceutskih naziva, ali i bolestima koje ovaj lijek ublažava. Evo rezultata:

Zyprexa (olanzapin) su tablete koje postoje u 3 jačine (5 mg, 7.5 mg i 10 mg). Koriste se u liječenju akutne faze šizofrenije i drugih psihoza s izraženim pozitivnim simptomima (npr. sumahnutost, halucinacije, dezorganizirano mišljenje) i/ili negativnim simptomima (npr. zaravnjeni afekt, emocionalno i socijalno povlačenje, osiromašenje govora).Tablete se koriste oralno, nakon čega se olanzapin dobro apsorbira, a najvišu koncentraciju u plazmi dostiže unutar 5 do 8 sati, te hrana ne ometa njegovu apsorpciju. Nakon oralne primjene u zdravih osoba (koje nemaju bubrežnih, jetrenih ili sličnih zdravstvenih problema), prosječni poluživot eliminacije je 32 sata.

Olanzapin je noviji antipsihotik. Spada u skupinu oksazepina i kemijski je drugačiji od promazina i flufenazina, a također i drugačiji je haloperiddola. Njegova iznimna učinkovitost dovodi do toga da polagano postaje najvažniji antipsihotik za liječenje shizofrenije. Rezultati ispitivanja na životinjama pokazali su da olanzapin antagonistički djeluje na serotoninske, dopaminske i kolinergičke receptore, ali selektivno! Naime, Olanzapin je selektivan i veže se uglavnom na receptore koje se nalaze na neuronima čije izbijanje izaziva shizofreniju, dok se slabo veže na one dopaminske receptore koji su odgovorni uza nastanak simptoma Parkinsonove bolesti. To dovodi do toga da olanzapin ublažava siptome shizofrenije ne izazivajući siptome Parkinsonove bolesti (za razliku od većine ostalih antipsihotika).

Registrirani u RH za 2006: Zyprexa (Eli Lily), Vaira (Belupo), Zalasta (Jadran Galenski labaratorij)

Navedene obavijesti shvatite kao ekstemporaciju zabrinutog i pomalo ustrašenog književnog kritičara. Naime, u knjizi «Zyprexa i... ostale nuspojave», ili je riječ o prozi koja crpi sadržaje u životnoj stvarnosti, ili se pisac igra psihoanalitičara. Ako je riječ o prvome, klanjam se iskrenosti uvaženoga kolege, ako je o drugome riječ, tada mu svaka čast na opisu atmosfere i stanja koja živi i proživljava glavno lice u svim pripovijetkama. Na ne bi bilo nesporazuma, i jedno i drugo ne umanjuje umjetnički doseg ostvarenih proznih uradaka, što potvrđuje poznatu činjenicu da je Sanjin Ivandić obrazovan i talentiran književnik.

Knjiga koju predstavljamo može se smatrati nastavkom zbirke Proljeće kada je ponovo otkrio život. O toj je knjizi Milan Zagorac (Vijenac broj 175, Zagreb, 16.11.2000.) dao slijedeći sud:

«Proza Sanjina Ivandića, a prije svega mislim na zbirku pripovijedaka Proljeće kada je ponovo otkrio život, proza je tjeskobe i htijenja da se izađe iz okvira kojima je zadan. Osjećaj uzaludnosti stalan je u Ivandića, a umjetnost, odnosno književnost, tek je način izlaska iz začaranoga kruga. Stil Sanjina Ivandića nepretenciozan je i duboko iskren, a njegova proza, osim što je literarizirana vizija samoće i traženja utočišta, autentičan je svjedok življenja u kojem se granice literarnosti, zbilje, samoispitivanja, ushita i razočaranja neprestano prelijevaju. Stoga je i tehnika njegova pisanja istodobno i roman, i esej, i poezija i literarizirana biografija. Proza Sanjina Ivandića zaražena je ženskim ispitivanjem okvira života, slikanjem duše i dubokom osjećajnošću. Ivandićevo je pismo, stoga, jedan od boljih primjera studije individualca u kontekstu urbane svakodnevice».

Zbirka «Zyprexa i... ostale nuspojave» nije pisana «ženskim ispitivanjem okvira života», već pravim muškim, doduše lirskim rukopisom. Muškarac koji taj rukopis stvara osjetljiva je, književno vrlo nadarena, ali, zapravo, zdravstveno ugrožena osoba. Osjećaj uzaludnosti, pa i suvišnosti, ima svoj konkretan psihijatrijsko/psihološki uzrok i pisac ga otkriva: to je ono što pokriva Zyprexa, dakle depresija, odnosno shizofrenija, ako sam dobro razumio. U opisu djelovanja lijeka piše shizofrenija. Možda i jest tako. Nekada je ova bolest izazivala neugodnost i strah kod sugovornika, dok se danas «drži pod kontrolom» i oni koji od nje pate žive svakodnevnim životom, a da okolina ne primjećuje o čemu je riječ. Sanjin Ivandić je stavljanjem naziva lijeka za shizofreniju na korice svoje zbirke, učinio hrabar potez na kojemu mu treba čestitati i koristiti ga kao primjer. OlanzapinOlanzapin je noviji antipsihotik. Spada u skupinu oksazepina i kemijski je drugačiji od promazina i flufenazina, a također i drugačiji je haloperiddola. Njegova iznimna učinkovitost dovodi do toga da polagano postaje najvažniji antipsihotik za liječenje shizofrenijeNaravno, kako rekoh, ovo je napisano pod pretpostavkom da nas autor nije uvukao u svoju literarnu zamku. (Naše je poznanstvo na razini kolegijalnosti i stoga ne posjedujem osobno osvjedočenje). Neka mi je dopušteno poći od pretpostavke kako je Ivandić građu za svoje pripovijetke uzimao iz vlastitoga života i zdravstvenog kartona. Ako je tako i učinio, učinio je to na pravi i literarno opravdan način. Knjiga je zanimljiva, pitka, korisna, mudra i neobična. Pisac se predstavlja kao formirana književna osobnost, kao nadahnuti narator, dok je u isto vrijeme «nepretenciozan i duboko iskren».

Godine 2008. Ivandić je napisao pripovijetku «Zyprexa i ostale nuspojave» koju je uvrstio u ovu zbirku, što više po njoj je nazvao cijelu knjigu. Možda se u njoj krije sažetak cijele knjige.

«- Ne mogu više! – povikao je Davor misleći da ga netko čuje. – Pop... ću»

Otkud ovakav revolt, upitat će čitatelj. Od lijekova za živce koje Davor uzima već petnaest godina.... Pokušao se nekoliko puta riješiti lijekova, ali nije išlo. Jedno vrijeme bilo mu je bolje, čak dobro, a zatim bi se paranoja pojavila u svome manifestnom obliku.

Davor je odlučio početak ove proze pokazati ukućanima. Nije, međutim, naišao na razumijevanje. Rekli su mu da je to građa za knjigu psihijatrijske provenijencije, ali nikako književnost. «Ništa vi ne razumijete», odlučno je odvratio. «To su žive patnje, zar ne vidite?»

U pitanju je, dakle, patnja, a ta činjenica prisiljava nas neizbježno na novu percepciju djela. Patnja dovodi o «Zyprexa». No, književnik literarnim diskursom otkriva uzroke stanja koja su dovela do «Zyprexa». Možemo ih svrstati u slijedeće cjeline:

Tuga zbog odsustva prijatelja

Prva pripovijetka s naslovom «Priča danas» (1966. g.) počinje rečenicom «Danas sam jako tužan». U tekst koji slijedi nalazi se uzrok ove tuge: «Tužan sam jer nemam prijatelja ... Prijatelji nestaju, i ja dalje sjedim sam, u fotelji, kraj telefona, neodlučan da li da dignem slušalicu i počnem okretati brojke... Bez prijatelja iza sebe jer, kao što sam već rekao, ja nemam prošlosti! A da ću steći prijatelje u budućnosti, ne vjerujem».

Tuga zbog smrti oca

Otac je bio stožerna ličnost u životu glavnog junaka. Njegovom smrću nastala je praznina koja se ne da ničim ispuniti. Na tu činjenicu on upozorava već u prvoj pripovijetki:

«Prava je tuga bila kad sam sanjao da mi je umro otac... To je bila prava tuga. Zapravo, težak osjećaj čovjeka koji je sasvim nesretan».

Otac je središnje lice u dvije zasebne, literarno vrlo snažne pripovijetke: «Moja polemika s mrtvim Maračem» i7 1996. i «Ni u grobu mi ne daš mira, Nikola!» iz 2007. godine. Obje su ispovjednog karaktera. Nitko u suvremenoj hrvatskoj prozi nije na ovako sugestivan, psihološki iznijansiran i literarno relevantan način obradio temu tuge za mrtvim ocem.

U prvoj od navedenih pripovijedaka mladić-ispovjedalac pokojnog oca naziva zagonetnim imenom Marač. Očito je riječ o pojmu koji spada u sferu očinsko-sinovljevske nježnosti i koji zbog toga trajno nosi u duši. «

«...Mrtvi Marač prati me od rođenja, budno, a sad, otkad je umro, još pozornije. Njegov lik pojavljuje se iz daljine i stalno nešto traži.

Eto, ležim na ležaljci, na balkonu sam, vjetar lijepo zvižduče, sasvim diskretno, a mrtvi Marač se pojavljuje iza brda i govori mi:

- Promijeni se.

(...)

- Promijenio si se. Pišeš o meni. Razmišljaš o meni i više nisi sam. Ja sam tu».

U drugoj pripovijetci komunikacija između mrtvog oca i sina produžava se.

« ... Sada sam hrvatski književnik, Nikola, i pišem već drugu priču o tebi, ne znam osjećaš li to tamo daleko, u svojoj tami, ili pak nema ništa?... A nitko te nije poznavao kao ja, tvoj preosjetljivi sin, sin kojega si štitio u najranijem djetinjstvu, da bi ga kasnije poslao u svijet.... neću toliko lutati, zaustavit ću se kod tvog nadgrobnog spomenika i plakati, plakati danima, sve dok me ne pustiš da sam odlučim što ću... Jer, ti živiš Nikola, i dozivaš me iz daljine, a ja ću tebi u zahvalu živjeti...»

Pokojni otac javlja se i u pripovijetci «Tri žene» (2003.)

«Na mome pisaćem stolu stoji svezak s ispisanim sjećanjem na život i djelo moga oca, poznatog liječnika,... I sada kada gledam njegovu fotografiju u Liječničkom glasilu ne mogu a da ne pustim suzu za toga velikog a skromnog čovjeka. I ne znam plačem li zbog njega (kome to više ne može pomoći) ili zbog sebe...».

Strah koji ga prati od djetinjstva

Strah dominira u drugoj pripovijetci «Proljeće kada je ponovo otkrio život». Sa strahom idu neizvjesnost i tjeskoba:

«Počeo se spuštati mrak, a oni su još uvijek šutjeli. More se prestalo bljeskati i izgubilo se u daljini. Mrak je ušao u njihov auto i počeo se osjećati potištenim. Mrak je bio posvuda. Sjetio se kako se kao mali plašio mraka i da je često zamišljao da iz njega dolaze opasna i strašna stvorenja»

Zatvaranje u vlastitu nutrinu

Zatvaranje u vlastitu nutrinu i prekid općenja sa tzv. vanjskim svijetom, stanje je koje prati ovakva psihološka stanja. O tome Ivandić progovara u pripovijetci «Priča» (1997.):

«Šetnja gradom dovela me u situaciju da gledam ljude i užasavam se. Koliko grubosti na tim licima! Da se čovjek uplaši, prije svega, zbog sebe. Susret sa stvarnošću bio je za mene, po ne znam koji put, obeshrabrujući.... Opet praznina. Užas. Kako je prevladati, osim pisanjem. Ali, ni to nije dostatno. Život čine ljudi. Sam čovjek nije nigdje dobrodošao. A ja se tako teško uklapam u stvarnost. Ružne li riječi: stvarnost».

Usamljenost

Zatvaranje u vlastitu nutrinu dovodi do usamljenosti, a time i do želje za vanjskim svijetom. Time se zatvara mrtvi krug. Kao u «Priči bez početka i kraja» iz 2008. godine:

«Njegov je problem, kako se iz opisanoga vidi, usamljenost. Kako je riješiti? Zasad ne pronalazi izlaz. Osim pisanja, pa, otuda kratka priča što mu upravo pada na pemet. Naslovio ju je Vampiri ustaju noću.

Neostvarena ljubav

Nesumnjivo su muško-ženski odnosi najdelikatniji dio ove knjige. No, samim naslovom i nizom ispričanih sekvenci, narator je čitatelja morao dovesti do ove teme. Ako znademo kako je riječ o mlađem čovjeku, nije teško zamisliti dramu kroz koju prolazi. Sanjin Ivandić to opisuje u pripovijetci «Jennifer» (2005.), svojevrsnoj odi ljubavi čovjeka i psa. Premda se na portalu Društva hrvatskih književnika legitimira kao prozaik koji je školovan na «iskustvima tzv. tvrdokuhane, strane i domaće proze (Slamnig, Šoljan)», u ovom radu on je lirski ustreptao pjesnik, čovjek koji pazi na svaku izgovorenu riječ, kojemu su strane vulgarnosti, tipa sperme, izmeta, krvi i svakovrsnih gadosti. Modernim rečeničnim sklopovima ulazi u sferu delikatne intimnosti, prebacujući ljubav prema ženi u ljubav prema psu. Bez patologije u pozadini. Žena je ovdje uzvišeno biće, Prijatelj, a takvo biće, upravo zbog prijateljske odanosti, postala je njegova labradorica, «psica», kako naziva svoga kućnog ljubimca.

«Zapravo, Jennifer je ime svih mladih djevojaka koje mi se beskrajno sviđaju i daju signale. Ali ih ja, svjestan sam, nikada neću imati. Zato imam Jenny, pa je od milja zovem Jennifer.

Pobjeda

«Već nekoliko dana osjećam se loše. To sam već negdje napisao, samo što nisam identično imenovao svoje stanje. Znači opet stanja. ... Možda je to stoga što opet uzimam pilule, hrvatski bismo rekli, tablete. Mrzim ih i volim istodobno. Ne znam zapravo da li ih više volim ili mrzim. Jasno mi je tek da donekle pomažu, ali donekle te i udaljavaju od života. ... Izgledi da stvari krenu nabolje sasvim su mali. Gotovo nikakvi».

Pripovijetka završava onime što smiruje, što pjesniku život čini snošljivim, što patnji daje smisao: književni rad. Pročitavši vlastiti književni uradak u novinama, obradovao se i zapisao: «Više nisam onaj suvišni čovjek od prekjučer. Sada sam novi smisleni čovjek».

Priznanje kako ga književni rad održava u ravnoteži, autor iskazuje u pripovijetci «Priča» (1997.): « Napokon sam prihvaćen kao hrvatski književni kritičar i prozaik. U tome raspoloženju prošao je i taj dan. Treba se pribrati, pomislih, i okrenuti novome danu».

Isti motiv nalazimo u pripovijetci «Priča bez početka i kraja» koja završava usklikom «Živjelo pisanje!»

Sanjin Ivandić uspješan je prozni pisac. Zbirka koju smo predstavili to dokazuje. Služi se kratkim, jezgrovitim, a opet mekim, čak lirskim rečenicama. Te su rečenice među najboljima u suvremenoj hrvatskoj prozi. Jezik kojim piše njegovan je, brušen i zvučan, čak i onda kada koristi poneke subliterarne pojmove. Ivandićev stil pisanja spada u književni aristokratizam. U vremenu postpostmodernizma koji živimo, ovakav stil kod književnika mlađeg naraštaja, pravo je osvježenje.

Na predmetno-tematskoj razini Ivandić je ponudio djelo izuzetne unutarnje snage, dramatičnosti i iskrenosti do bola. Svima koji vole iskrenost, svim očevima i sinovima, svima koji trpe slične zdravstvene tegobe poput naratora iz zbirke «Zyprexa i ostale nuspojave», konačno svim ljubiteljima dobre literature, preporučujem ovu knjigu.

Đuro Vidmarović