Jedan dan u hrvatskom tisku: Uglavnom nemoral i politikantstvo

Druga je polovica srpnja. Novinari ljetno vrijeme nazivaju «sezonom kiselih krastavaca». Time hoće kazati da u pomanjkanju važnih političkih i društvenih zbivanja pišu o nevažnim stvarima, na takav način da ih prikazuju važnima - kako si ne bi smanjili nakladu. Međutim, u Hrvatskoj je vruće ljeto još toplije zbog niza događaja koji opterećuju ovu zemlju i ovaj narod. Naši medijski moguli to koriste, ne da bi pravilno i dobronamjerno obavještavali svoje čitatelje/gledatelje, već da bi s jedne strane senzacionalističkim pristupom povećavali prodaju svojih tiskovina, a s druge strane kako bi negativnim i politički tendencioznim prikazivanjem zbivanja u zemlji djelovali na javno mnijenje hrvatskog biračkog tijela, a time i na tijekove političkih procesa u zemlji.

Danas je 27. srpnja 2011. godine. U vrijeme Titove Jugoslavije ovaj se datum slavio kao Dan ustanka u SRH. Premda je to vrijeme daleko iza nas, u nekim glavama kao da je stalo. Naročito u glavama vlasnika naših mas-medija. Pogledajmo o čemu pišu vodeće zagrebačke dnevne novine upravo na današnji dan.

Slučaj nestale djevojke Antonije Bilić

Jedan od najneugodnijih primjera ovoga stanja je slučaj nesretne drniške djevojke Antonije Bilić. Za njezin nestanak, a mnogi drže i ubojstvo, optužen je Srbin Dragan Paravinja, vozač kamiona sa solidnom kriminalnom prošlošću. Ovaj je čovjek najprije priznao ubojstvo, a zatim ga zanijekao. Vjerujući njegovome priznanju policija je krenula u dosad neviđenu potragu za posmrtnim ostatcima nestale djevojke. Nacija je obavještavana o svakom policijskom koraku, a TV stanice su objavljivale izvješća tako rekuć iz sata u sat. Od potrage za Antonijom, spektakularnog uhićenja Dragana Paravinje, njegovog saslušavanja, pa potom potrage za nestalom djevojkom, naše novine žive već mjesec dana. Cijela ta medijska skrb prešla je granice dobroga ukusa i sve se jasnije nazire kao lešinarsko zarađivanje na ljudskoj tragediji. Pri tome nekoliko je stvari očito motivirano i političkim razlozima.

1. Naš tisak (i TV stanice) unisono prešućuje činjenicu da je Dragan Paravinja pripadnik srpskoga naroda. U svojem prvotnom priznanju kao jedan od razloga umorstva pokojne Antonije naveo je i njezinu optužbu da je četnik. Premda zločin ne poznaje nacionalnost, da je na mjestu Paravinje osoba hrvatske nacionalnosti novine bi na velika zvona naglašavale ovu činjenicu nastojeći ju poopćiti i prikazati kao dio mentaliteta cijele nacije. Prisjetimo se kriminalnih djela nekih ljudi iz Hrvatske učinjenih u inozemstvu, koje su opisivali naši novinari tako da su gotovo u svakoj rečenici isticali etnicitet prijestupnika. Sukladno toj praksi očito da ovo s Paravinjom nije slučajnost!

2. Dragan Paravinja je vlasnik državljanstva Hrvatske, Srbije i BiH. U Hrvatskoj je stoga živio neometano premda je bio na listi kriminalaca. Smije se posumnjati kako je pasivnost naših državnih tijela uzrokovana narodnosnom pripadnošću osumnjičenika. Nameće mi se neugodno pitanje-tvrdnja: bi li ti organi tako postupali u slučaju da je Paravinja Hrvat, recimo, ne daj Bože, iz Hercegovine?

3. Potraga za nesretnom Antonijom Bilić zbog nekih, očito, političkih razloga toliko je cjelovita, temeljita i sveobuhvatna da to izaziva dvojbe. Poglavito stoga što druge žrtve nisu doživjele isti tretman. Tijekom ove istrage diralo se i u ekosustav rijeke Krke ne pitajući za savjet stručnjake, zbog čega posljedice isušivanja jezera tek slijede.

4. Potraga za nestalom Antonijom Bilić pored cjelokupne tehničke i stručne angažiranosti hrvatske policije i Gorske službe spašavanja ostala je do danas bez rezultata. Što ako se pokaže kako je policija polazila od krive pretpostavke? Što ako je Paravnja dosita dao prvobitno priznanje u Banjoj Luci, pod batinama?

5. Tijekom spašavanja sestra pokojne Antonije Bilić uključuje se u medijski prostor kao glasnogovornica obitelji. Čini to superiorno, bez emocija koje bi se u takvoj situaciji očekivale, snažnim i politički oblikovanim izjavama. I to zbunjuje.

Slučaj heroja Domovinskog rata, generala i župana Sisačko-moslavačke županije, Đure Brodarca

Smrt heroja Domovinskog rata generala Đure Brodarca, također je punila stranice naših novina. Pri tome mogla se uočiti sva bijeda političkog razmišljanja, proizašlog iz političke ovisnosti naših novinara. Osim generalovih odvjetnika nitko od novinara-plaćenika nije imao hrabrosti jasno potvrditi istinu da je heroj Domovinskog rata doveden u zatvor kao teški bolesnik, s licima na rukama, odnosno da je DORH bio upoznat s njegovom zdravstvenom situacijom i da je i usprkos toga umjesto u zatvor Remetinec odveden u Osječki zatvor u kojem ne postoje zakonom predviđeni zdravstveni uvjeti za smještaj uhićenika koji su zdravi, a kamoli onih koji su bolesni. Je li to slučajan propust? Onaj koji je znao da je general težak bolesnik sigurno je bio svjestan da uvjete u osječkom zatvoru neće moći preživjeti, ili u najboljem slučaju, da će mu tamošnji uvjeti radikalno ugroziti zdravlje.

Stoga taj koji je to znao, a ipak je ignorirao činjenično stanje i postupio tako da je ugrozio život uhićenog generala Brodarca mora snositi odgovornost. Tako bi bilo u pravnoj državi. Kako u ovome trenutku kod nas takav nivo odgovornosti nije kažnjiv, ne treba očekivati da će se krivcu za smrt generala Brodarca dogoditi bilo što neugodno. No, zato postoji moralna odgovornost s povijesnom dubinom. U ime tobožnje pravde, kažu onih iz EU, generala se moralo hapsiti teško bolesnoga, ali u ime koje i čije pravde moralo se bolesnika, u statusu tek osumnjičene osobe, stavljati u zatvor koji mu je ugrožavao život i u kojemu se, na kraju, taj život i ugasio? Ako danas-sutra profunkcionira i pravna država, krivac za mrcvarenje i nepotrebnu smrt generala Brodarca morat će odgovarati. Svaka sila za vremena!

Smrt generala Brodarca postavlja pitanje uhićenja, odmah nakon što su osumnjičeni, i ostalih heroja Zdrava logikaSvakom normalnom čovjeku jasno je da čovjek nakon moždanog udara, koji se vidljivo trese i ne može samostalno hodati, ne bi smio biti stavljen u zatvor prije suđenja, jer u takvom zdravstvenom stanju nikoga ne može ugroziti niti može pobjećiDomovinskog rata, koji su, također, slabog zdravstvenog stanja. Poglavito se to tiče generala Markača i Merčepa. Svakom normalnom čovjeku jasno je da čovjek nakon moždanog udara, koji se vidljivo trese i ne može samostalno hodati, ne bi smio biti stavljen u zatvor prije suđenja, jer u takvom zdravstvenom stanju nikoga ne može ugroziti niti može pobjeći. Pa to je očevidno i slijepima! Televizijska snimka koja prikazuje uhićenje generala Merčepa tegobna je jer otkriva želju onoga koji iza toga stoji da heroja Domovinskog rata ponizi, ali i da nad njim izvrši osvetu. Generali Merčep i Brodarac (kao i ostali) uhićeni su dvadeset godina nakon tzv. krimena svoje zapovjedne odgovornosti, što dovoljno govori samo za sebe. To su ljudi koji su ovu državu stvarali i odnos prema njima je ujedno odnos prema ideji suverene Hrvatske. Nikada i niti pod koju cijenu ne bih potpisao progon ovakvih junaka.

To nije stvar politike i političke pragmatike, pregovora i multilaterale, već ponosa i dostojanstva. Dostojanstvo nema cijenu. Ako su uhićenja bila uvjet ulaska u EU, trebalo je kazati: hvala lijepa, ali cijena je za nas previsoka. Strpjeti ćemo se dok uvjeti ne postanu povoljniji. Takav stav ne bi isključivao korištenje europskog zakonodavstva, ondje gdje je to interes naše države. Povijest je nesmiljena. Oni koji su trgovali nacionalnim ponosom ostati će zabilježeni u povijesti hrvatskoga naroda i kada ih više na svijetu ne bude. Generali će, bez obzira na suđenja i presude biti i ostati povijesne veličine. Zrinske i Frankopane Habsburgovci su preko 200 godina preko mas-medija ocrnjivali, ali bez uspjeha. Narodna je memorija bila iznad toga. Što sve komunisti nisu pisali o kardinalu Stepincu ne bi li ga zauvijek izbrisali iz povijesti i narodne memorije.? Uzalud!

Uhićenje aktivnoga i zdravoga generala Kruljca (u čije motive ne možemo ući zbog pomanjkanja obavijesti), također je izvedeno na skandalozan način. Trenutno najviši vojni časnik uhićen je u vojnoj odori kao zadnji kokošar. Ta je činjenica znakovita. Onaj tko je naredio hapšenje mogao je dopustiti generalu da se presvuče u civilnu odoru. Umjesto toga na ovakav način demonstriran je, ne čin pravne države, već na žalost, i politički odnos prema vrhu hrvatskih oružanih snaga. Prilika je primijetiti kako je general Kruljac imao nadređenoga političara – vrhovnog zapovjednika, pa ako se u Haagu obilato koriste optužbe «po zapovjednoj odgovornosti», zar u ovome slučaju nije o istome riječ?

Slučaj Josipović

Ovo ljeto ispunjeno je sučeljavanjem Predsjednika države i predsjednice Vlade. U tramvaju slušam kako ih obični ljudi počinju nazivati Joca i Jaca. Dok ima humora, ima i nade. Hrvatski mediji koji su, uglavnom, jugofilske i protuhrvatske orijentacije, u stopu prate predsjednika Josipovića – Jocu, bilježeći svaku njegovu riječ, svaki njegov pokret i pogled. Ako je već javno kazano kako je Joca lider oporbe, nije teško zaključiti kuda smjera ovakav pojačani interes. Time se nastoji javnost uvjeriti kako je politička situacija u RH konfuzna, odnosno takva da jedino Predsjednik države predstavlja faktor stabilnosti. Osim toga, na ovakav način delegitimira se parlamentarni sustav koji vlada u Hrvatskoj, a u javnosti se stvara atmosfera kao da je već uveden predsjednički sustav.

To je snažna politička manipulacija javnim mnijenjem. Predsjednik Josipović to shvaća i tome daje ton. On, recimo, nastupa izvan granica RH izvan okvira koji je predviđen Ustavom, i kada ga predsjednica Vlade na to upozorava, novinari se obrušavaju na nju, premda je u pravu. Predsjednik države je sukreator vanjske politike, što se zaboravlja, a to znači da sve njegove vanjsko-političke aktivnosti trebale bi biti usklađene, odnosno dogovorene, s predsjednicom Vlade i ministrom vanjskih poslova. Iz dosadašnjih aktivnosti Ivana Josipovića teško se može uočiti da je postignut ovakav dogovor jer on odviše često nastupa i kao ministar vanjskih poslova. Naš Joca sve očiglednije teži titoističkome modelu vlasti. On i Partija!

Bila komu simpatična ili ne, mora se priznati kako Jadranka Kosor ima vrlo težak zadatak. Njenoj Vladi postavljaju se teška pitanja: kako to da imamo više policije nego što je europski prosjek, ne postajemo li policijska država, kako to da su nam zatvori pretrpani do ludila, kako to da se nitko od SDP-ovskih političkih i privrednih moćnika nije našao na optuženičkoj klupi, zašto se heroje Domovinskog rata baca u uze i prije presude, premda Zakon predviđa instituciju kućnog pritvora, što je s generalima u Haagu? etc. Premijerka sve sigurnije radi svoj posao, a ono što može radovati ženski svijet, apsolutno je intelektualno (o pojavi da se i ne govori!) superiorna gos'n Joci.

Vrijeđanje Drage Krpine, a veličanje Rade Šerbeđije

Večernji list od 27. srpnja 2011. u rubrici «Ljudi» koju uređuje Edi Jurković donosi člančić u kojem vrijeđa premijerku Jadranku Kosor i bivšega uglednog političara Dragu Krpinu. Jurković piše, pod naslovom «Jadranka Kosor kreće stopama Drage Krpine», slijedeće:

«Jadranka Kosor, predsjednica Vlade, postala je počasna građanka Knina zbog doprinosa politici ravnomjernog razvoja svih dijelova Hrvatske». Kako se Jurković, očito, ne slaže sa dodjelom ovoga priznanja on svoju obavijest završava slijedećim riječima: «Možda Kninjani i nisu najbolje procijenili, što ne bi bila njihova prva pogrešna procjena. Gradsko vijeće Knina već je za počasnog građanina proglasilo Dragu Krpinu, od kojega sada svi redom okreću glavu».

Ova obavijest pristranoga Edija Jurkovića politički je obojena. Osim toga, ta je obavijest građanski gledano bezobrazna. Drago Krpina je odbio prihvatiti suradnju s Ivom Sanaderom i jedini je visoki dužnosnik HDZ-a (glavni tajnik), s punim legitimitetom i legalitetom koji je to učinio. On se časno povukao u mirovinu. Krpina je političar koji je u političku arenu ušao kao mlad čovjek, ali kroz tu je arenu prošao dostojanstveno i pošteno. Uz njegovo ime ne vežu se afere niti privatizacijske zlouporabe. Da je bar više bilo političara profila Drage Krpine u Hrvatskoj bi sada bila situacija sasvim drugačija. Kninu može služiti na čast što mu je Drago Krpina počasni građanin.

Kada je riječ o Dragi Krpini onda je prilika usporediti ovo što je Abend-blato danas pisalo o njemu s obaviješću koju je isti list objavio o Radi Šerbedžiji, obilježavajući njegov rođendan 27. 7. 1946. Evo što Bojana Radović, urednica rubrike «Kultura», piše o Radi Šerbedžiji: «Nadaren, iznimne glumačke tehnike, sugestivan, vrsne dikcije, pokazao se podjednako uvjerljiv u ulogama klasičnog i modernog repertoara. Poznat po govorenju poezije, karijeri u Hollywoodu i kazalištu Ullysses».

Dakle, kod srpskog glumca Rade Šerbedžije sve se piše u superlativima, dakako, tajeći važan dio njegove biografije. Čitatelji su namjerno obmanuti uskratom obavijesti o Radinom političkom radu. Taj je glumac napustio Hrvatsku kada je počeo Domovinski rat i nastanio se u Srbiji. Ondje se politički angažirao ratnohuškačkoj stranci koja se zvala Jugoslovenska levica (JUL) a kojoj je bila na čelu žena Slobodana Miloševića, prof. 'Naš' ŠerbeđijaTaj Rade Šerbedžija snimao je za Miloševićevu Srbiju film u Vukovaru nakon što su grad srušile četničke snage, dakle na kostima i krvi ubijenih Hrvata.dr. Mirjana Marković, danas izbjeglica u Moskvi. Taj Rade Šerbedžija snimao je za Miloševićevu Srbiju film u Vukovaru nakon što su grad srušile četničke snage, dakle na kostima i krvi ubijenih Hrvata. Taj Rade Šerbedžija imao je obraza nakon poraza velikosrpske politike vratiti se u Hrvatsku i u njoj početi gospodovati. Nismo zaboravili.

Tabloid 24 sata donio je vijest pod naslovom «Rade Šerbedžija u Motovinu recitirao gol do pojasa». Zamislite, glumac koji je postavljen za sveučilišnog profesora glume u Rijeci, kojega jugobolesnici dižu u nebesa kao genija, k tome koji je i obiteljski i po godinama djed, izvodi striptiz pred publikom, nastojeći tu rugobu opravdati tobože metaforičkom skrbi za «pokradeni hrvatski narod». On je, eto, gazda Rade, na strani pokradenih Hrvata! Ma nemojte kas'ti! Kakve veze ima ovaj srpski glumac s hrvatskim narodom? Što njega briga tko je kod nas pokraden! To je naš unutarnji problem. On je zaradio u Americi novaca kao blata, i neka ne glumata nekakvu socijalnu osjetljivost. Konačno, na čiji račun živi u Hrvatskoj? Da se razumijemo: Radi nitko ne ugrožava njegov «umetnički rad», ali neka ga «upražnjuje» na drugome mjestu. U Hrvatskoj se treba ponašati onako kako se ponaša Dragan Despot. Neka se skida koliko hoće, neka pjeva, luduje i lumpuje koliko ga volja, ali u Srbiji, pobliže, na Adi Ciganliji! Može mu se pridružiti i Lepa Brena. Osim toga, zar mu nije neugodno u tim godinama izigravati stripera?

Eto, na sramotu naših novina, sada imamo s jedne strane jednoga, toga i takvoga politikanta i stripera Šerbedžiju - kojem se pišu sramotne podaničke slavopojka, samo zato što je bio protiv Domovinskog rata, a s druge strane časnoga čovjeka Dragu Krpinu, jednog od tvoraca suverene Republike Hrvatske, sudionika Domovinskog rata - kojemu se novinar Abend-blata ruga i pretvara ga u dvojbenu ličnost a da ovaj to svojim političkim radom nije zaslužio. Između JUL-ovca Šerbedžije i HDZ-ovca Krpine, urednik se Večernjeg lista opredijelio za prvoga. To se zove plaćeničko novinarstvo!

Pokolj u Norveškoj

Pokolj u Norveškoj pokazuje da nema tog društva u kojemu ne može doći do unutrašnjih potresa. Ma koliko bila strašna ova norveška tragedija, ona otkriva i nama u Hrvatskoj da situacija nije onakva kakvom ju prikazuju naš tisak i naše televizijske stanice. Naši novinari-plaćenici nastoje javnost uvjeriti kako je masivni zločinac Breivik kršćanski fundamentalist i desničar. Kao da Crvene brigade u Italiji i grupa Bader Meinkoff u Njemačkoj nisu bile ljevičarske i jednako destruktivne! Večernji list koji zovu i Abend-blato, u broju od 27. srpnja 2011. pokolj u Norveškoj stavlja u hrvatsko-srpski kontekst, što je skandalozno. Jutarnji list koji nazivaju Morgen-blato, ovakav kontekst izbjegava. Vjesnik također. Abend-blato priča svoju priču zato što je norveškom ubojici Breiviku neki od savjetnika bio Srbin imperijalne orijentacije.

Koliko je takav kontekst osjetljiv kazuje i reakcija dviju hrvatskih parlamentarnih stranaka, HSP-a i HDSSB-a. Ne vidimo razloga zbog čega se lideri tih stranaka, Danijel Srb (HSP) i Dinko Burić (HDSSB), ograđuju od sumanute interpretacije Breivikovih hrvatsko-srpskih odnosa. Što oni imaju s njime? Zašto su se preplašili? Konačno, da budemo iskreni, prikazivati Norvežane kao anđele a njihovu zemlju kao raj, pretjerano je. Duboko suosjećajući s nevinim žrtvama krvavog pohoda njihovoga sugrađanina, kao prijatelj ovog naroda, zbog zloporabe koja se kani učiniti lukavim bacanjem sjene na moj narod, pa i na Poljake, treba podsjetiti kako i u Norveškoj postoji tradicija nacionalno ekskluzivnih pokreta kao i kod drugih naroda. Najvjerniji Hitlerov suradnik bio je Vidkun Quisling i po njemu su dobili naziv svi kolaboracionisti.

Vidkun Abraham Lauritz Jonssøn Quisling, 18. 7. 1887. – 24. 10. 1945., od 1922. Do 1925. bio je diplomat Kraljevine Norveške u SSSR-u. Po povratku u Norvešku ulazi u politiku kao strastveni antikomunist. Kao član Seljačke stranke bio je ministar obrane (1931.-1933.). Kasnije je osnovao vlastitu političku stranku nazvanu Narodni savez. Stranka je bila ustrojena po principu njemačkih nacista. Quisling kao vođa stranke nazvao se vođom, a sam je sebe znao opisivati i kao "norveškog Hitlera". Početkom Drugog svjetskog rata Quisling je održao brojne sastanke s Hitlerom i njegovim suradnicima kako bi ih uvjerio u nužnost osvajanja Norveške. Kada mu je to pošlo za rukom u travnju 1940., Noveška tragedijaPokolj u Norveškoj pokazuje da nema tog društva u kojemu ne može doći do unutrašnjih potresa. Ma koliko bila strašna ova norveška tragedija, ona otkriva i nama u Hrvatskoj da situacija nije onakva kakvom ju prikazuju naš tisak i naše televizijske stanice. Naši novinari-plaćenici nastoje javnost uvjeriti kako je masivni zločinac Breivik kršćanski fundamentalist i desničarNjemačka je izvršila invaziju na Norvešku. Kao ministar obrane, uništio je komunikacijska sredstva između norveške vojske i tako olakšao Nijemcima dublji proboj bez ikakvog otpora Norvežana, a već u svibnju Norveška je kapitulirala. Dana 9. travnja 1940. kraljevska obitelj i članovi parlamenta bili su prisiljeni napustiti glavni grad Norveške i povući se u mjesto Elverum, 50 milja udaljeno od švedske granice.

Quisling je tu vidio svoju priliku da se domogne vlasti te se već nekoliko sati nakon njemačke invazije proglasio premijerom, a Narodni savez jedinom legalnom političkom strankom. Do 1942. godine Nijemci nisu službeno htjeli priznati Quislinga za norveškog premijera, sve dok to ne učini norveški kralja Haakon II., ali kako je on to uporno odbijao učiniti, iste godine Njemačka je priznala Quislingovu vladu. Zauzvrat Quisling se trudio u norveško društvo usaditi nacističke principe i praksu, te je također organizirao i progone židova. Smatra ga se odgovornima za slanje preko 1000 židova u sabirne logore. Pored toga sprovodio je terorističke metode spram onih koji su iskazivali lojalnost kralju i legalno izabranoj vladi, a koji su nakon invazije na Norvešku boravili u Londonu. Po završetku Drugog svjetskog rata Vidkun Quisling uhvaćen je i norveški sud osudio ga je na smrt strijeljanjem. Smrtna kazna je izvršena 24. listopada 1945. godine. Quislingovo ime postalo je sinonim izdajstva i suradnje s neprijateljem širom svijeta, ne samo u Norveškoj».

Norveško društvo je poput ostalih zapadnoeuropskih društava unutar sebe podijeljeno na nacionalno svjestan dio i na tzv. kozmopolite. Prvi u masovnom useljavanju ljudi drugih nacionalnosti, vjera i rasa ne vide prednost za svoj narod, dok su drugi time oduševljeni. Pohlepnost nekih zapadnoeuropskih država za tuđom radnom snagom i izbjeglicama koje su mislili asimilirati, ne samo onima iz siromašnih europskih zemalja bivšeg komunističkog lagera, već i onima iz zemalja Trećeg svijeta, sada donosi gorke plodove. Vođeni uvjerenjem kako će došljake asimilirati prihvaćali su ih otvorenih vrata kao radnu snagu, da bi se sada nakon četiri desetljeća lupali po glavi i javno priznali kako je ta zamisao promašena.

Četiri desetljeća zapadnoeuropski političari maltretirali su svoju javnost idealiziranjem tzv. multikulturalnosti, da bi na kraju morali priznati neuspjeh. Svatko tko je želio staviti pod znak pitanja svetu formulu “multi-kulti“ bio je stigmatiziran. Umjesto da su ulagali kapital u siromašne zemlje i pomagali da se njihove privrede razviju, a tamošnji ljudi ostanu živjeti na rodnoj grudi, zapadni su Europljani bezdušno izrabljivali njihova prirodna bogatstva i ljudski potencijal. Iza promašenosti političke utopije ostali su ojađeni ljudi, ruinirana društvena struktura i unutrašnje frustracije. Eksperimenti se ne vrše sa cijelim narodima, već sa štakorima!

Svakog normalnog čovjeka u Hrvatskoj može zasmetati kako novinar Večernjeg lista podsjeća na Breivikovo citiranje Ive Andrića i njegovog romana «Na Drini ćuprija», kao dokazu antiislamizma. Pri tome se člankopisac nije ogradio od takvog tumačenja ovoga djela. Roman «Na Drini ćuprija» nema antimuslimanski karakter, već opisuje metode jednog zlog okupatorskog, terorističkog i rasističkog režima kakav je vladao u Otomanskoj imperiji. A ta je Imperija bila okupator u Bosni i Hercegovini, kao i u mnogim drugim zemljama.

Đuro Vidmarović