Fenomenalni Šerbedžija i hrvatski zakoni

Enes Midžić: Nije problem u Šerbedžiji, već u proceduri

Rade ŠerbedžijaPrema obavijesti naših novina, od 21. travnja 2011. srpski je glumac Rade Šerbedžija "Odlukom Senata riječkoga Sveučilišta" izabran na radno mjesto redovitog profesora (glumačke akademije, op.a.) u trajnom zvanju". Na nezakonitost ovoga imenovanja javno je upozorio Enes Midžić, dekan Akademije dramske umjetnosti i predsjednik Matičnoga odbora za umjetničko područje" na istoj Akademiji u Rijeci. Dekan je "iskazao nezadovoljstvo načinom na koji je Šerbedžija izabran, te je svoju funkciju predsjednika stavio na raspolaganje". Ostavke dekana nisu česte i ne daju se bez razloga. U Rijeci je, očito, na djelu izigravanje zakona RH. Dekan Midžić je obrazloženje ostavke napisao vrlo oprezno, što ukazuje na političku pozadinu cijele priče.

1. Uvodni dekanoov oprez: „Odmah na početku moram reći da nije ni najmanje upitna ili sporna umjetnička vrsnost i kvalificiranost gospodina Rade Šerbedžije i taj se problem ne bi trebao prevaliti na njega, već je upitna procedura izbora i njegova zakonitost".

2. Suština problema: „Taj izbor nije proveden temeljem Zakona, već temeljem jednoga članka statuta Sveučilišta u Rijeci kojim su si propisali da se ne moraju držati zakona, obvezujućih odredbi Nacionalnog vijeća i Rektorskog zbora...".

3. Dekanove suze: „Godinama se uz druge dekane umjetničkih akademija borimo na uređenju umjetničkog područja u visokoškolskom sustavu, kako bismo stekli dignitet, zasluženo uvažavanje i jednakopravnost sa znanstvenim područjem i onda ovakvo narušavanje zakonskih odredbi i procedure, s jedne strane, i nedovoljno stručnosti i kvalificiranosti s druge strane dovodi u pitanje našu vjerodostojnost...".

Enes Midžić4. Dekanovo podsjećanje na Zakon i demokratsku proceduru: „Izbor u umjetničko-nastavno zvanje obavlja se uz uvjete koje propisuje zakon i Nacionalno vijeće za visoku naobrazbu. Bitan dio izborne procedure u tom postupku je mišljenje nadležnoga matičnoga odbora, koje utvrđuje minimalne uvjete za izbor u nastavničko umjetničko zvanje i nitko tada ne može biti izuzet... Ako ne postoji ovlašteno vijeće za izbor u zvanje, a to sigurno nije Senat Sveučilišta u Rijeci s obzirom na svoju strukturu i kvalificiranost, povjerenstvo za utvrđivanje uvjeta kandidata mora imenovati ono tijelo koje je za to kvalificirano ili pak sam Matični odbor".

5. Dekanovo upozorenje na zloporabu Zakona: „Dakle, niti je traženo mišljenje Matičnoga odbora, niti je od njega zatraženo imenovanje povjerenstva za provođenje izbora, već je netko imenovao povjerenstvo na svoju ruku iza leđa Matičnog odbora, ali i iza leđa Akademije dramske umjetnosti, koji su zasigurno kvalificiraniji od Senata o tom pitanju. Na taj način su zaobiđena dva bitna proceduralna elementa, kvalificirano vijeće i kvalificirano povjerenstvo... Matični odbor godišnje provodi izbor za oko 200 umjetnika, među kojima su mnogi svjetskog ranga i velikog svjetskog ugleda, od Ive Pogorelića do Ruže Pospiš Baldani, te nije bilo razloga da se zaobilazi nadležno tijelo".

6. Dekanova ostavka kao moralan i politički odgovoran čin: "Iz proceduralnih razloga kao predsjednik Odbora svoju sam funkciju stavio na raspolaganje kako bi svi oni koji su pozvani za moje imenovanje i razrješenje mogli odlučiti da li se do sada u mom radu poštovala izborna procedura, ali i kako se ta procedura provodi u primjeni u drugim sredinama... Kao dekan Akademije i predsjednik Matičnog odbora iskazao sam pred osam mjeseci punu spremnost čelnicima Sveučilišta u Rijeci za sudjelovanje i provedbu zakonitog, proceduralno jasnog i nadasve kvalificiranog postupka izbora u zvanje gospodina Šerbedžije, ali i njegove supruge, za potrebe Sveučilišta u Rijeci. Zaobišli su nas...".

7. Dekanova nepotrebna nelagoda u stilu "drag mi je Platon...": „Pozdravljam povratak gospodina Šerbedžije, koji je svojedobno bio i docent na Akademiji dramske umjetnosti, ali oni koji su ga zvali moraju poštivati dostignute standarde u izborima u umjetničko-nastavna zvanja temeljena na jasnoj proceduri. Procedura je temelj demokracije, pa ma kako se ona nekima činila suvišna«. Ovako "provedeni izbori doveli bi u pitanje i izbor samog Michelangela Buonarottija za redovitog profesora«.

Dekan Enes Midžić podnio je ostavku na mjesto predsjednika tog Odbora i o tome izvijestio ministra dr. Radovana Fuchsa.

Što kazati na sve ovo, osim rezignirano zaključiti po srpski: Kakva, bre, procedura! Tu je gazda Rade!

Na Dekanovu ostavku zbog kršenja propisa i Zakona, s ciljem da se Šerbedžija nametne za profesora (kako mu to ugodno zvuči!) reagirao je oosbno Gazda Rade. Evo što je izjavio u razgovoru s novinarkom zagrebačkog "Vjesnika":

"Dekan Enes Midžić tvrdi da ste nezakonito izabrani za profesora glume u trajnom zvanju, zbog čega je podnio ostavku. Kako Vi to objašnjavate?

Rijeka- Iznenađen sam Midžićevom reakcijom, tim više što u navedenom nema ništa nezakonitoga. Tako i piše u obrazloženju Senata. Riječ je o zakonom propisanoj mogućnosti da, u iznimnim slučajevima, Senat bez odluke neke komisije ili odbora, može nekog promovirati u redovnog profesora. Osim toga, ja već imam taj status na novosadskoj glumačkoj akademiji, a bio sam i docent na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Mišljenje Senata je da sam svojim umjetničkim životom to i zaslužio. Dakle, ispunjavam sve uvjete.

Budući da ispunjavate sve uvjete za izbor na radno mjesto profesora u trajnom zvanju, zašto niste poštovali uobičajenu proceduru?

- Sigurno bi i rektor Sveučilišta u Rijeci prof. dr. Pero Lučin to i učinio i tražio potvrdu za dobivanje tog statusa i od strane Komisije pri resornom Ministarstvom, ali jednostavno se radi o tome da bi ta procedura mogla trajati do godinu dana. Toliko bi sigurno trajali razni sastanci, dopisivanja, ispisivanja, birokracija... To bi značilo da bismo početak našeg studija »Gluma, mediji, kultura« morali odgoditi za još jednu godinu, jer prijemne ispite ne možemo raspisati ako nemamo nositelja programa, a to sam ja".

Sada treba duboko udahnuti i pročitati ovo što slijedi:

"Svjesni smo da smo zaobišli birokratske prepreke, ali i činjenice da pritom nismo učinili nikakav prekršaj, ni presedan iz nekoliko razloga: prvi je što bismo u tom slučaju morali odustati od početka našeg studija ove godine i prolongirati ga za početak iduće godine; drugi što sam ja već imao status redovnog profesora i docenta. Na zagrebačkoj Akademiji predavao sam glumu i scenski govor, a uz sve to nekim svojim životnim putem (spac a.), angažmanom, ulogama, nagradama, ispunio sam uvjet da me kao takvog promoviraju u profesora bez te Komisije.

Što se onda krije iza takvog Midžićeva istupa?

- Ne znam što se krije iza toga. Midžića poznajem kao razumnog čovjeka. Imam dobro mišljenje o njemu; čak sam u životu s njim nekoliko puta surađivao. Smatram da se samo radi o Midžićevoj principijelnosti, jer je uvjeren da smo trebali slijediti uobičajenu proceduru onako kako se inače ide u te izbore. No, u životu je sve kompromis i neke stvari se u životu moraju odraditi i na ovaj način. Je li veća šteta sada odbiti zainteresirane studente koji su se već spremili za pristup prijemnim ispitima ili pak odgoditi sve na godinu dana samo zbog birokracije?»

Rade ŠerbedžijaKažimo nekoliko riječi i gazda Radi kao političkoj osobi, kako bi nam bilo jasnije njegovo nametanje Hrvatskoj sebe i svoje obitelji, bez nelagode, pa čak i bez uljudnosti, ali kako bi nam bili poznati i političari koji mu to dopuštaju i zašto tako čine. Ako je trebalo naći Srbina za izbor na rečeno mjesto, tada je od Rade Šerbedžije neusporedivo veći glumac Pero Kvrgić, a politički izbalansiranija osoba Dragan Despot, prvak Drame HNK u Zagrebu, koji je u najboljim godinama, ali i sjajna glumica Ana Kvrgić, kćerka Pere Kvrgića. Ali oni, očito, nisu dio političkog projekta. U tome je, izgleda, stvar. Šerbedžija je bogat čovjek i njemu do profesorske plaće nije stalo. U Rijeci se neće potvrđivati kao umjetnik, jer je djed u godinama kada je afirmacija iza njega! Pa ako nisu po srijedi ni plaća, niti umjetnička afirmacija, onda je, očito, posrijedi nešto drugo. E, to drugo, hrvatski narod treba zabrinjavati.

Rade Šerbedžija rođen je u Buniću kod Korenice, 27. srpnja 1946. godine. Do 1990. u Hrvatskoj je žario i palio. Bio je sveprisutan kao Žarko Puhovski Celzius. Ali, nakon demokratskih promjena, kako piše Wikipedija, naš junak napušta Hrvatsku.

«Godine 1991. napušta Hrvatsku odlazi u Srbiju gdje se također probio kao glumac. Za vrijeme Srpske agresije živio i radio je do 1992. u Srbiji (Jugoslaviji). U filmu „Dezerter" Živojina Pavlovića koji je dovršen sredinom 1992. Šerbedžija je glumio glavnu ulogu. Film je snimljen nakon okupacije u Vukovaru, kada je ovaj grad 'pripadao' 'Srpskoj krajini'. U tom filmu se pokazuju i snimci razrušenoga grada.

Unatoč tome što je već glumio u 80-ak filmova distribuiranih uglavnom na području bivše Jugoslavije, proboj u svjetske vode zadobio je filmom Hanin rat te filmom Prije kiše Milče Mančevskog. 1996. Šerbedžija je glumio oca izbjeglice u filmu Belma te u novozelandskom filmu Ne znam engleski (Broken English). Potom su uslijedile uloge u vodećim holivudskim ostvarenjima Svemirski kauboji, Nemoguća misija, Zdrpi i briši i drugi.

Šerbedžija je poznat i po čitanju poezije te kazališnim predstavama. Pokrenuo je i novo kazalište Ullysses u Puli, koji je premijeru doživio s predstavom Kralj Lear na Brijunima pod redateljskom palicom njegove supruge Lenke.

Rade Šerbedžija je suprug Lenke Udovički, s kojom ima kćeri Ninu, Milicu Almu, Vanju, a iz prvog braka Luciju te sina Danila.

Studij glume u Rijeci

Od 2010. godine živi u Rijeci, a na novom će poslijediplomskom studiju glume (»Gluma, mediji, kultura«) što ga od ožujka 2011. pokreće Sveučilište u Rijeci predavati zajedno sa svojom suprugom Lenkom Udovički". (www.novilist.hr )

Tjednik "Globus", br. 512., od 29. rujna 2000. objavo je razgovor s glumcem Šerbedžijom povodom njegove odluke da osnuje na Brijunima (s novcima hrvatskih poreznih obveznika!) privatno kazalište, pod naslovom: "S Račanom sam razgovarao o 62. kada je položio režiju na zagrebačkoj akademiji." Izdvajam dvije Šerbedžijine misli koje mi se čine karakterističnima za njegov politički mentalni sklop:

"Ja se ne mogu vratiti u Hrvatsku jednostavno zato što iz nje nisam nikad ni otišao. I sve ove paklene godine bio sam tu. Prisutan. Uglavnom osporavan, ali i branjen. (...)

... Smijali smo se (s Račanom, op. a.) i doista uživali u sjajnoj i opuštenoj atmosferi. Nismo govorili o politici. To je nešto u što se ja ne razumijem i od čega se premijer želio odmoriti, pa makar samo na nekoliko sati."

Ivica RačanNa žalost, gospodin Šerbedžija govoreći kako je politika nešto u što se ne razumije nije govorio istinu. Upravo suprotno, on se u politiku dobro razumije.

Kada je 1991. došlo do zajedničke agresije države njegovoga matičnoga naroda, Republike Srbije i tadašnje JNA pod zapovjedništvom Slobodanu Miloševiću odanih generala, i četničkih paravojnih formacija odanih vojvodi Šešelju, koji je također bio odan voždu Slobi-Srbinu, te Miloševićevom ideologijom nadahnutog dijela srpske nacionalne manjine u RH, naš je Rade napustio svoju Domovinu Hrvatsku, napustio je i vlastitu djecu i dragoga suradnika Račana i otišao u Srbiju, državu svoga matičnoga naroda, i ondje nastavio politički i umjetnički rad. Postao je blizak ekstremističkoj jugonacionalističkoj protuhrvatskoj stranci koja se zvala Jugoslovenska udružena levica (JUL), a kojoj su bili na čelu prof. dr. Mira Marković, supruga Slobodana Miloševića i Radin prijatelj Ljubiša Ristić, srpski kazališni redatelj. Tijekom Domovinskog rata Šerbedžija nije pomagao hrvatskome narodu, nije pomagao svojoj rodnoj zemlji Hrvatskoj. Tu se naprosto ne da ništa napisati afirmativno. Ono što građane Vukovara, grada-mučenika boli kada se spomene njegovo ime, jest gorka istina da je snimao film u njihovome gradu, nakon što su ga je razrušili JNA i četničke formacije, ne mareći za mitsku tragediju njegovih branitelja, za tolike svirepo ubijene građane i bolesnike. Kako se tada osjećao samo znade on sam. Da je bio moralan kao čovjek, distanciran kao umjetnik i politički neutralan, na takav sramotan angažman ne bi pristao za nikakav novac. Ali je bio upravo obratno. On je vjerovao kako je pobjeda vožda sigurna, i to je to!

Gospodin Šerbedžija je politički suviše iskusan čovjek, a da ne bi bio svjestan kako je snimanje srpskoga filma, u takvom strašnom eksterijeru, eminentno politički čin. Opravdavanje estetskim, odnosno profesionalnim čimbenicima, nije prihvatljivo i nitko se nema pravo ljutiti ako se takav čin ocjenjuje kao prilog agresiji.

Želio bih podsjetiti na detalj iz Radinog političkog djelovanja u Srbiji tijekom Miloševićeve vlasti, koji govori o njegovoj političkoj ulozi u to vrijeme.

Koliko je Šerbedžijin politički utjecaj bio snažan u Srbiji, svjedoči činjenica da je zastupao Miloševićevu fašističku Srbiju, koja se tada zvala SRJ, i na međunarodnoj sceni. To Milošević nije dopuštao svakome. Kao dokaz nudim izvješće akademika HAZU, pokojnoga Aleksandra Flakera, koji je to lijepo opisao. Akademik nije bio Hrvat i stoga njegovo svjedočenje ima dodatnu težinu. Riječ je o Svjetskom saboru PEN-a u Beču, koji se održao u studenom 1991. g. Izvješće s ovog sabora objavio je akademik u zagrebačkom tjedniku "Danas" od 26. studenoga 1991., str. 53. Poslušajmo akademika Flakera:

"Da suvremeno mirotvorstvo ima barem dva lica, pokazao je početkom studenoga održani bečki svjetski kongres PEN-klubova (...)

Netom je Kongres završio rad na (zatvorenim) sjednicama, njegova je koncepcija našla potvrdu u mirotvornoj akciji koju su domaćini prenijeli iz Hiltona u bečki Volkstheter (Pučko kazalište), koje je tih dana inače davalo Brechtovu Operu za tri groša. Kao inicijator te priredbe nastupio je, naime, austrijski književnik Milo Dor(oslavac), pa je na njoj pročitana rezolucija "ohridskog" sastanka PEN-klubova Slovenije, Makedonije i Srbije, a sam je pisac održao govor... Priredba je isprva naslovljena kao "dijalog" Srba i Hrvata, ali je održana pod naslovom Želimo mir! - kao neobavezna mirotvoračka matineja. Publici su dijeljene na potpis dopisnice s jednakim apelima ("odložite oružje") Miloševiću i Tuđmanu, a cijela je koncepcija domaćina nosila mirotvorni verbalni i glazbeni standard njemačkog govornog područja.

(...)

Slobodan MiloševićU taj su mirotvorni okvir, uz jedan tekst Deane Leskovar i odlomak iz Bitke kod Bistrice Lesne Krležine, smješteni oni kojima je namijenjen "dijalog" - teatarski ljudi koji su stigli s obje strane "fronte": iz ili preko Beograda – Mirjana Karanović i Rade Šerbedžija, iz Zagreba Vanja Drach i Tomislav Durbešić. Pogledi publike (intelektualnog i umjetničkog hrvatskog i srpskog Beča) bili su prema njima usmjereni. Dok su se na "bini" Vanja Drach i Mirjana Karanović nastojali uklopiti u zadani okvir i ponašati prividno ležerno, da bi zatim profesionalno glumački čitali "svoje" tekstove, Šerbedžija i Durbešić sjedili su naglašeno osamljeno, napuštali "okvir" i vraćali se na "binu". Došlo je i do njihove polarizacije: ali samo na razini koncepcije nastupa odnosno njegove individualizacije - prvenstveno umjetničke.

Rade je odabrao svoj put: naglasio je kratko ali glumački dojmljivo kako je "Srbin iz Hrvatske", kako dolazi iz Vranja gdje "snima film" i kako je njegov nastup motiviran susretom s mobiliziranim (srbijanskim) mladićima. Za svoj je nastup odabrao suvremenu intermedijalnost. Vlastiti je tekst otpjevao (u pratnji Mirjane Karanović) i popratio glumačkim gestama, potpuno zasluživši buran pljesak - "bine" i publike. Tekst je bio izrazito poetičan: sastojao se od generacijskog obraćanja "godištu 1972" i "godištu 1973" koje je vezivalo vrlo općeniti tekst za konkretno njegovo polazište, pa je upravo to cijelom metaforičkom nizu, u kojem je opozicija kopno-more mogla zazvučati aktualno (ali je već neimenovanje "naroda mog" ili dozivanje "druga" moglo izazvati oporbu dijela slušalaca), aktualiziralo mirotvoračko zračenje. Upravo kao takav tekst je i prihvaćen: postavljen je na razinu visoko profesionalne umjetnosti i odgovarao je posve pacifičkim evropskim očekivanjima. Kaseta je već počela kolati...

Na drugom se polu matineje pojavio Durbešić. Nakon što je već Vanja Drach (kao iz usluge) pročitao njegov pjesnički tekst Nedovršena pjesma moga naroda hrvatskoga kao tekst obrambeno-borbenog mirotvorstva ("glupi top" kao "pacifistički" znak!), stao je pjesnik pred "katedru",legitimiravši se kao nepolitični pisac, redatelj i profesor, i skromnim, ali vidljivo uznemirenim do drhtanja glasom, ispričao kratku stvarnu priču o dubrovačkom konvoju - kao njegov sudionik. Ako je bila gluma, onda je to bila gluma autentičnosti, ako je to bila književnost, onda je to bila književnost činjenica! Bilo je u tom prilogu teatarskoj matineji i beletrizacije viđenoga: u malom fragmentu Dubrovnika u kojem za opsade neka žena pokušava hraniti ribe u akvariju (na Pločama), ali se Durbešićev izbor temeljio ipak na odricanju od uobičajenih umjetničkih postupaka: gesta kojom je popratio svoj, očito iz američkih filmova posuđeni, iskaz kako će "govoriti istinu i samo istinu" bila je ipak gesta vjerodostojnosti njegova ljudskog i teatarskog čina."

Da se gospodin Šerbedžija ponašao politički izbalansirano i dalekovidno, da ne kažemo domoljubno, njegovo bi mjesto bilo uz Tomislava Durbešića i Vanju Draha. Ako ne uz njih, onda svakako uz Peru Kvrgića i Dragana Despota! No, neoboriva je činjenica, da je on bio na neprijateljskoj strani, da je zastupao Miloševićevu Srbiju na tom međunarodnom skupu, gdje je kazalište imalo političku zadaću. Slanjem "Srbina iz Hrvatske" na ovakav skup, Miloševićevi su diplomati učinili odličan posao. Na to je gospodin Šerbedžija svjesno pristao. Time je nanio Republici Hrvatskoj, koja se tek stvarala, političku štetu u tom segmentu njezine vanjskopolitičke afirmacije. U isto vrijeme beogradski kazališni glumac Đokica Milaković, koji je u Srbiji proveo radni vijek, pod stare je dane morao pobjeći u Hrvatsku, a nešto kasnije to je morao i Milan Štrljić, kasnije intendant HNK u Splitu. Slično je prošao i estradni umjetnik Zlatko Pejaković. Neki su ostali u Srbiji, prihvaćajući Miloševićevu politiku, i sada, kao rezultat političkih manipulacija i ruganja rodoljublju, glume u sapunicama HRT-a.

Nakon što je Hrvatska dobila rat, a Mirjana Marković i Slobodan Milošević izgubili rat, Rade se, kao lukav političar, distancirao, udaljio se, otišao u beli svet, zatim u Sloveniju, pa sve agresivnije u Hrvatsku uz pomoć njezinih petokolonaša i jugobolesnika.

Šerbedžijin juriš na Hrvatsku oblik je provociranja hrvatskih branitelja i cijeloga naroda, s, očito, suludim politički uvjerenjem kako je u RH moguće rekonstruirati situaciju od prije 1990. godine. Gazda Rade u toj političkoj igri ima važnu ulogu. Omogućavanje da osnuje privatno kazalište na račun naroda kojega je izdao, te sada imenovanje mimo zakona i procedure, za profesora na riječkoj Kazališnoj akademiji, zajedno sa ženom, koja kao takva nikakve veze nije imala s Hrvatskom, niti poznaje hrvatski jezik, niti išta znade o hrvatskoj kulturi i povijesti, pokazuje još jednom i po tko zna koji puta, dokle sežu političke manipulacije i sprdanje s ovom zemljom.

Daleko sam od pomisli da Šerbedžija nema pravo povratka u svoju stvarnu Domovinu, ali pri tome morao je, da je častan građanin, poštivati neke moralne norme. Ako ništa drugo, bar pravila uljudnosti. Da je moralan i Hrvatima sklon čovjek trebao se javno ispričati (bez osjećaja poraza zbog toga) svima koji su ga poštovali i cijenili, a koje je izdao u presudnim trenucima. Sigurno bi doživio pljesak i veliko unutarnje zadovoljstvo, jer bi ga - pretpostavljam - prestala mučiti napetost i nelagoda zbog urađenoga. Ovako je, siguran sam u to, svjestan kako u Hrvatskoj nije poželjan, a cijeli cirkus koji čini, kad-tad će puknuti kada puknu europske (srpske) balkanske političke igre. Nije dovoljno zapjevati međimursku pjesmu «Vehni, vehni fijolica» bez obzira što nemaš sluha, i pisati stihove bez nadarenosti za poeziju. Odluka da uz podršku Ivice Račana, te jugobolesnika i orjunaške provenijencije (i Zlatka Viteza koji sjedi na svome oblaku!), uđe u Hrvatsku, s uvjerenjem kako će mu se zaboraviti sve što je ranije činio, kratkovidan je i politički štetan potez. Neće mu se zaboraviti! Tim više, što je njegov prodor u Hrvatsku nakon 2000. g. imao političke, a ne umjetničke motive. Zajedno s njime nagrnula je cijela ekipa koju su činili njega djeca, žena, kumovi i istomišljenici. Kako bi rekli Srbi, «cela bulumenta».Gdje su se odlučili utaboriti? Naravno u Istri! A nakon toga u Rijeci. Izbor Brijuna kao baze za daljnji prodor bila je politička odluka, obzirom na distanciranost tamošnje vladajuće stranke od RH i njezine nacionalne samobitnosti. Osobna podrška premijera Račana da u tome uspije imala je političke, a ne umjetničke motive. Kazališne predstave koje je izveo Radin "brijunski cirkus" pod plaštem klasičnih djela upućivale su hrvatskoj javnosti snažnu političku, a tek zatim umjetničku poruku i to nije skrivano. Ljudi su poruku svega toga shvatili i prihvatili. Jugobolesnici s odobravanjem, a normalni građani s gnušanjem. Novinski intervjui Rade Šerbedžije bili su ispunjeni političkim diskursima.

Svojim privatnim «brijunskim teatrom» (na račun hrvatskih poreznih obveznika) i komadima koje izvodi Šerbedžija šalje hrvatskoj javnosti političku poruku koja se dade razumjeti kao prijetnja, kako je objasnio gospodin Miro Međimurec.

Miroslav MeđimorecAko je u ovome teatru zla riječ o nekakvome pomirenju Srba i Hrvata, onda treba kazati kako do pomirenja može doći nakon katarze agresora. Pomirenje se može temeljiti jedino na pravdi i pravednosti, vjeri i moralu, a nikako na političkim manipulacijama i makinacijama s ciljem rekonstruiranja «jugoslavenskog političkog prostora». Takav je politikantski pristup pogrešan, jer doprinosi daljnjem produbljivanju povijesnih jazova i prijepora. Moramo se trsiti sve učiniti kako više nikada do ratnih sukoba došlo ne bi. Da bi u tome uspjeli trebamo biti tolerantni i dalekovidni, ali ne i naivni. Rade ne može biti mirotvorac, već prijetnja. Zbog čega je navalio na Hrvatsku, kada ima Srbiju, pa ako hoće i Republiku Srpsku, gdje ga cijene, vole i uvažavaju? Hvalio se kako mu je žena iz obitelji srpske bolivijske političke elite. Pa što ne odu onamo kod Moralesa? Kako je odlučio maltretirati Hrvate, red mu je otvoreno kazati: sve dok ne pohodi groblje branitelja u Vukovaru i ne pokloni se pred križem tamo podignutim, do tada je njegova čast upitna, a nakane sumnjive. U Hrvatskoj su poželjni srpski umjetnici koji nisu pružali podršku fašističkoj politici svoga «vožda», oni koji su sačuvali ljudski i umjetnički dignitet, a poglavito političku izbalansiranost. Kada smo na terenu teatra, onda kao primjer možemo navesti pokojnoga Miodraga Petrovića Čkalju i Radivoja Lolu Đukića, ili živućeg umjetnika Stevana Milenkovića. Miriti nas ne mogu ljudi poput Rade Šerbedžije, Mirjane Karanović, Olivere Katarine Vučo, Cece Ražnjatović, Lepe Brene, Bajage, ili Bate Živojinovića, i njima sličnih, nezavisno od dometa njihovoga umjetničkog djela.

Ako je sada u Rijeci kao profesor zaposlen Rade Šerbedžija, zbog čega to ne bi mogli biti i Miroslav Lazanski, Mila Štula, Goran Babić, Vuk Drašković, Vasilije Krestić, Brana Crnčević, dr. Mirjana Marković, pa čak i Ljubiša Ristić? Zašto ne i prof. dr. Vojislav Šešelj, nakon što bude oslobođen od suda u Haagu? Zakon i procedura se ionako ne poštuju! Na žalost, ovakva politička rješenja, ovakvo sprdanje s demokracijom, ovakvo ruganje ovome narodu, ovakva neuljudnost, ne vode pomirbi, već u nove sukobe. Zbog toga je pisac ovih redaka i zabrinut i ojađen. Sve se vraća, sve se plaća, sve se pamti, bez obzira na političke eskapade ove ili one vladajuće garniture. Na ovim se prostorima sve pamti. Rade to znade.

Članak o Radi i svemu oko njega, "Jutarnji list" je u broju od 19. kolovoza 2001. g. ispravno naslovio kao: "Koktel politike i kulture".

Đuro Vidmarović

Uto, 23-10-2018, 12:46:38

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

HT: Kolumna Z. Hodaka

Hrvatski tjednikOd četvrtka u prodaji

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).