Hrvati u Crnoj Gori i Boki kotorskoj (6/6)

Sveti Tripun mučenik

Ikona sv. Tripuna, rad grčkog slikara Ilije Moskosa,1658, fotografija: S. Kordić

Stolnica Kotorske biskupije posvećena sv. Tripunu

Sveti Tripun je rođen u Kampsadi (Mala Azija) oko 232. godine, a mučeničku smrt je podnio za vrijeme vladavine rimskog imperatora Decija, oko 250. godine.

Tijelo mu je preneseno u Kotor iz Carigrada 13. siječnja. 809. godine.

Kult sv. Tripuna neobično je raširen u južnoj Italiji (provincija Bari), gdje se prva crkva njemu u čast spominje 1326. godine. Najveća proslava u čast sv. Tripuna je u gradiću Adelfia, 12 km od Barija, gdje se na dan 10. studenog kada se slavi Tripundan po rimskom martirologiju, okupi i do 300.000 vjernika. Adelfia je dobila česticu relikvije sv. Tripuna 1839. godine iz Kotora.

Najpoznatija proslava Svetog Tripuna je svakako u Kotoru, čiji je on zaštitnik. Prva spominjanja moći Sv. Tripuna vežu se uz kotorskog građanina Andreu Saracenisa koji ih je donio u Kotor, te sagradio crkvu u njegovu čast. Na dijelu oltarske pregrade pronađen je i datum, 13. siječnja 809. koji potvrđuje da Kotor već 1200 godina čuva moći Svetog Tripuna. Izvorno, dan mučeništva sv. Tripuna je 2. veljače, međutim zbog blagdana Svjećnice, nije se slavio na taj dan. U samom začetku, moći su se prenosile dan prije, 2. veljače, ili dan kasnije, većinom 1. veljače. Pisane tragove o proslavi Svetog Tripuna na 1. veljače možemo pronaći u više izvora: Mramorni napuljski kalendar (9. stoljeće), Carigradski sinaksarij, ruski kalendari, grčki sinaksariji, itd. Tragovi slavljenja blagdana dan kasnije pronađeni su i u sljedećim dokumentima: Benediktinski martirologij (Usuardi Martyrologium iz 9. stoljeća), Kapuanski kalendar (9. – 12. stoljeće.) i Kotorski kalendar (15. stoljeće).

Dana 17. rujna 1594. papa Klement VIII. je odredio slavljenje sv. Tripuna za Kotorsku biskupiju na dan 3. veljače, te se od tada ovaj blagdan slavi 3. veljače.

Sveti Tripun se u Kotoru slavi i 13. siječnja – Prijenos svetih moći (Karike) i 10. studenog – Mali Tripundan.

Odajući počast sv. Tripunu, neizostavno se susrećemo s drevnom katedralom kojoj je on titular. Potrebno je zamoliti provjerenoga vodiča koji će vam objasniti povijest, značenje i bogatstvo ove crkve. Treba izbjeći neke ovdašnje vodiče, koji su, uglavnom, pristrani i koji prešućuju Hrvate, pa čak idu tako daleko da ovu hrvatsku katedralu povezuju s pravoslavljem iz doba Nemanjića, kada je Srbija bila ovdje okupatorska sila.

Unutrašnjost katedrale sv. Tripuna

Katedrala svetog Tripuna je jedan od simbola hrvatstva grada Kotora. Kao umjetničko djelo ona, dakako, nadilazi etničke granice i pripada cijelome svijetu. Nalazi se na istoimenom trgu, odmah pored sjedišta Biskupije kotorske, «Palate Drago». Cijeli prostor staroga Kotora skladna je srednjovjekovna urbana cjelina, a pogled na zidine koje se uspinju visoko na brdo iznad grada posjetitelje ostavljaju bez daha.

Katedrala je izgrađena 809. godine i upravo u to vrijeme poznati kotorski građanin Andrea Saracenis (koji je financirao izgradnju prve stolnice) otkupljuje od mletačkih trgovaca relikvije svetog Tripuna. Prva je katedrala sagrađena je kao crkva centralne osnove - martirium. Podsjećamo da ju spominje čuveni bizantski car Konstantin VII. Porfirogenit Dé Administrando Imperio ("O upravljanju carstvom"), jednim od najvažnijih izvora za povijest doseljenja Hrvata i prvih stoljeća njihovoga državnog ustroja u novoj Domovini. Oblik ove crkve otkriven je prilikom arheoloških istraživanja 1987. godine.

Poslije nekoliko vjekova, gradi se nova stolnica. Njezini su radovi počeli 1124. godine, za vrijeme biskupa kotorskog Ursacija. Radovi će trajati 42 godine, do 19. lipnja 1166. godine, kada ju je posvetio, prema povijesnim vrelima, biskup Majo, sa još pet biskupa i osam opata. Svečanosti su prisustvovali pripadnici kotorske vlastele i bizantski namjesnik Duklje i Dalmacije, Isak.

Katedrala sv. Tripuna sagrađena je u romaničkom stilu, sa elementima bizantske arhitekture. Njen izgled se kroz vjekove mijenjao, najčešće zbog čestih potresa, od kojih su najjači bili iz: 1537, 1563, 1667, i 1979. Tijekom obnova uvođeni su elementi arhitekture i enterijerskoga uređenja u duhu i ukusu vremena u kojima su te obnove izvođene (posebno su vidljivi elementi renesanse i baroka).

Na zapadnoj fasadi nalaze se dva zvonika. Prvobitni zvonici i fasada bili su uništeni tijekom zemljotresa 1667. godine. Nakon potresa izgrađeni su novi zvonici (sjeverni je visok 33 m, a južni 35 m), glavni portali, rozeta, terasa i trijem.

Katedrala je izgrađena kao trobrodna bazilika, sa tri i po traveja (prostor u crkvi omeđen stubovima iznad kojih se nalazi svod) i kupolom iznad srednjeg traveja glavnog broda crkve. Svaki od brodova ima apsidu. Apsida glavnog broda ukrašena je raskošnom gotičkom triforom. Ukupna dužina katedrale je 35,21 m, a širina 17,47 m. Glavni brod katedrale razdvojen je od bočnih smjenjivanjem petolisnih i monolitnih stupaca. Bočni brodovi imaju po sedam traveja.

Unutrašnjost katedrale oslikana je freskama 1331. godine (što je tada bilo u modi). Katedralu su oslikali grčki freskoslikari, koji su inače živjeli u Kotoru. Kupola srednjeg traveja uklonjena je poslije dva zemljotresa ttijekom XVI. vijeka, a sa njom i svod zapadnog traveja i polutraveja.

Rekonstrukcije su stalno mijenjale izgled crkve, tako da je malo ostalo od originalne katedrale. Godine 2002. godine katedrala dobiva diplomu Evropske unije zajedno sa organizacijom Europa Nostra za savršeno obnavljanje i seizmičko osiguranje najstarije romaničke katedrale na istočnojadranskoj obali i jedne od najstarijih stolnica Crkve u Hrvata.

Unutrašnjost katedrale sv. Tripuna

Najznačajniji dio unutrašnje dekoracije Katedrale je svakako romano-gotički ciborijum iz 1362. godine, koji se nalazi u prezbiterijumu nad glavnim oltarom. Ima četiri oktogonalna stupa na kojima se nalazi trospratna osmokutna konstrukcija. Horizontalne kamene grede koje povezuju stupove sadrže reljefe koji ilustriraju život sv. Tripuna. Na zidu apside nalazi se srebrno-pozlaćena pala (pala d'oro) sa prikazom Krista, Bogorodice, sv. Ivana, sv. Tripuna i 16 drugih svetaca. Rad je kotorskih zlatara iz prve polovine XV. vijeka, koji su po svojoj vještini bili nadaleko čuveni. U sjevernom bočnom brodu nalaze se oltari Blažene Djevice Marije i sv. Nikole, dok se u južnom bočnom brodu nalaze oltari sv. Roka i sv. Križa. U južnoj apsidi nalazi se smješten u formi oltara nekadašnji srebrni ures glavnog oltara iz XVII-XVIII vijeka.

Kako ističe akademik Cvito Fisković, kotorska stolnica pripada južnohrvatskome graditeljstvu, jer, «skoro ni po čemu na odvaja od kruga dalmatinskog graditeljstva». («Stilska zakašnjenja u pokrajinske oznake na stolnoj crkvi u Kotoru», u: Cvito Disković: Spomenička baština Boke kotorske, Matica Hrvatska, Zagreb, 2004., 109.-139.)

Godine 2009. biskup Ilija Janjić da je prostore gornje etaže Katedrale pretvoriti u bogat i stručno postavljen muzej. Taj muzej treba svakako pogledati i za to odvojiti nešto vremena, jer svaki od eksponata govori o prošlosti Hrvata u Kotoru.

Kotorska krstionica

Upozoravamo na srednjovjekovnu krstionicu koja se nalazi na ulazu u muzejski prostor, a čije se značenje ničim ne ističe, na nju se posebno ne upozorava, pa vam nitko o vodiča neće niti skrenuti pozornost na ovaj prevažan artefakt za najstariju povijest Hrvata. Ova je krstionica «živi» svjedok nazočnosti Hrvata u Kotoru od najstarijih vremena njihove doselidbe. Zbog njezine važnosti, a totalne prešućivanosti, upozoravam na rad akademika Cvita Fiskovića: «Krstionica iz 8. stoljeća u Kotoru» («Spomenička baština Boke kotorske», 139.-147.). Spomen od ovome spomeniku nećete pronaći niti u jednome vodiču kroz Kotor, ali. Na žalost, niti u prigodnoj knjizi o samoj Katedrali.

Kotorska krstionica

Akademik o ovome kulturno-povijesnome spomeniku piše: «Od najstarijih naših krstionica sačuvala se tek ninska na kojoj je uklesano ime kneza Višeslava. Poznata splitska krstionica s likom jednog hrvatskog vladara iz 11. stoljeća kasnije je sastavljena i njeni komadi su vjerojatno dio jedne oltarske pregrade. Spomenika te vrste i iz toga doba ima, dakle, malo, pa je stoga krstionica, koju ovdje donosimo, rijedak spomenik te vrste iz onog razdoblja kad su umjetnici, usprkos općem kulturnom opadanju, povezali umjetnost kasne antike s umjetnošću ranog srednjeg vijeka koji je onda nastajao. (...) Kotorska krstionica nalazila se dugo vremena skrivena u spremištu kotorskog trgovca, gospodina Marka Mijuškovića, u predgrađu Kotora, na području zvanom Mišulić. Služila je kao kamenica za maslinovo ulje». Nakon što je izvršio komparativnu analizu akademik je zaključio kako je «jasno da je kotorska krstionica potječe iz 8. stoljeća...».

Krstionica kneza Višeslava iz Nina

Lepetane

Život i martirij bokeljskih mučenika Petra, Andrije i Lovre (Lovrinca) obavijen je velom povijene tajne. Stoga lebdi između mita, narodnoga sjećanja i povijene istine.

Kao rodno mjesto tajanstvenih Bokeljskih mučenika spominje se prostor Lepetana. Riječ je o tri osobe koje se tradicionalno časte kao sveci, premda nemamo povijesne dokaze o njihovoj beatifikaciji. Riječ je o braći: Andriji, Petru i Lovrincu (Lovri). Njihove se moći čuvaju u Moćnicima stolnih crkava Kotora i Dubrovnika. Imena su im zapisana u popisu Moći dubrovačke stolnice 1844. godine. Navedena su u latinskoj transkripciji kao Petrus, Laurentius i Andreas. U kotorskoj stolnici pohranjeni su srebrnome stalku maleni dijelovi njihovih posmrtnih ostataka. Moći Bokeljskih mučenika štuju se jedino u Dubrovačkoj i Kotorskoj biskupiji.

Bokeljski sveci Andrija, Patar i Lovrinac više pripadaju legendi, nego povijesnoj stvarnosti. U Dubrovniku je sačuvana legenda o prijenosu njihovih moći u Republiku Svetoga Vlaha. Legenda pripovijeda: Za grob svete braće nitko nije znao. Jedne noći prikazali su se u snu nekoj starici iz Kotora. Zamolili su je da pođe u gradsko Poglavarstvo i ondje zatraži da se njihovi posmrtni ostatci ekshumiraju i prenesu na časnije mjesto. Starica je postupila kako joj je savjetovano, no bila je odbijena i to dva puta. Nakon toga dobiva novi naputak svete braće, da se sada obrati dubrovačkim vlastima. «Dubrovčani, saslušavši pomnjivo staricu, spremiše brod i uvečer s nekoliko svećenika otploviše u Kotorski zaljev». Omogućeno im je pronaći grob svete braće jer je mjesto ukopa bilo osvijetljeno upaljenim svijećama. Prema legendi, braća su bila pokopana «daleko od grada, na nepristupačnom mjestu». Dubrovački su ekshumirali njihove posmrtne ostatke i prenijeli ih na svoj brod. «Brod međutim osta nepomičan, jer je još nešto od tjelesa bilo ostalo u zemlji. Sakupivši i ovo, oko pol noći stigoše u Dubrovnik. Sveti ostatci bijahu jutrom svečano preneseni u Stolnu crkvu i tu pohranjeni». Kako bilježi nepoznati dubrovački kroničar, ovo se desilo navodno 1251. godine. (Annali Ecclestiastici, Farlati, VI., 47.; Anales Ragusini Anonymi, 33).

Slijedi zanimljiv nastavak. Kotorani (vjerojatno poglavar mjesta) su saznali za prijenos posmrtnih ostataka tajanstvenih «njihovih» svetaca i, očito došli do zaključka kako su pogriješili. Jer ako su Dubrovčani smatrali opravdanim odmah reagirati na staričin san, očito u svemu tome nešto ima, jer su Raguzini bili poznati kao razboriti i promoćurni ljudi. Stoga Kotorani, doznavši gdje su se nalazio grob, poslaše onamo skupinu građana, koja ustanovi da na mjestu groba sada teče voda. To se mjesto nazvalo Plavda. Izvor je potvrdio staričin san, odnosno pokazalo se da je naputak dobila doista od svetih pokojnika, te Kotorani shvatiše kako su svojim nevjerovanjem počinili grijeh. «Da okaju svoj grijeh, podigoše pokraj novonastaloga izvora crkvicu Mučenicima na slavu».

Uskoro se razvila priča o njihovome podrijetlu i mučeništvu koje su podnijeli od strane jedne domaće obitelji. Time legenda napušta svoje izvorište i ulazi u sferu tumačenja društvenih odnosa u Kotoru.

Legendarnost navedenih svetaca potvrđuje i nepostojanje pouzdanih podataka o mjestu njihova rođenja. Poznati bokeljski Hrvat Andrija Zmajević tvrdi da su rođeni u selu Žanjici (Luštica), 1249. godine. (Annali Ecclestiastici, Farlati, VI., 47.). Nije navedeno odakle je crpio podatke za navedenu tvrdnju.

Kao što je vijest o mjestu rođenju historiografski nepotvrđena, isto se desilo i s pričom o njihovome martiriju. Mučeništvo je bitan čimbenik beatifikacije u ranom i srednjovjekovnome Kršćanstvu. U svezi Bokeljskih svetaca pojavile su se dvije teze o njihovu martiriju: crnogorska i hrvatska. Po prvoj, sveci su pokopani negdje na Lovćenu, a po drugoj su obješeni u Kotoru, a pokopani izvan grada, na mjestu Plavda blizu mora, odakle su njihovi zemni ostatci, zahvaljujući indolenciji Kotorana, preneseni u Dubrovnik. Kako bi iskazali kajanje Kotorani su svetoj braći u čast podigli crkvicu sv. Lovrinca.

Arhivist i povjesničar, don Ivo Stjepćević o ovoj crkvici piše kako je vrlo stara i navodi prvu godinu njena spomena u povijesnim vrelima: 1326. («predjel sv. Lovrinca- contrata s. Laurenti... vine ade S Laurentio» ( Don Ivo latinsko ime Laurentio prevodi na hrvatski lokalnim oblikom Lovrijenac. U duhu književnoga standarda bilo bi sv. Lovro.) Ne podliježući legendi naglašava kako je «sumnjivo, nosi li (ova crkvica) ime po bokeljskim mučenicima... jer se u ispravama nigdje ne spominju Petar i Andrija». On navodi kasnije obavijesti o crkvici: «Kod kanonskog pohoda Oktavijana Garzadorusa, zadarskog nadbiskupa i apostolskog vizitatora, 30. studenoga 1624. čita se: 'Crkvica u selu Lepetanima, pokraj mora, kotorske dijeceze, posvećena je sv. Lovrincu, juspatronatu kotorskoga biskupa, ima neke prihode i polja, koja se nalaze oko crkvice, u iznosu od 4 dukata. Nadarbenik je dužan misiti na dan sv. Lovrinca. Oltar su Turci porušili'. Biskup Sborovazzi kod pohoda, 5. listopada 1662. nalazi crkvicu zapuštenu i kao sklonište stoke. Ruševine su postojale do prošlog rata».

Kako su nedaleko Plavde pronađeni nadgrobni spomenici, don Ivo Stjepčević ne isključuje mogućnost da su sveta braća zapravo mučenici iz doba rimskih progona. O tome piše: «Pokopani, možda i rođeni, bijahu na mjestu gdje i mučeni i odatle preneseni u Dubrovnik».

Plavda i Jakalj vrlo su zanimljivi lokaliteti. Ovdje su pronađeni arheološki nalazi koji upućuju na postojanje rimskoga naselja, a naselje se nije podizalo na mjestima bez vode. Don Ivo Stjepčević pretpostavlja da je na ovome prostoru bilo «obilje vode». Srednjovjekovne rimokatoličke crkvice s ovoga prostora, a kojima se u povijesnim ispravama sačuvao spomen, upućuju na zaključak da se na ovome prostoru život nastavio i nakon pada Rimske Imperije. Nema razloga ne pretpostaviti kako su doseljeni Hrvati naselili mjesto pogodno za život i produžila mu povijesno trajanje. Prethodno rimsko pučanstvo ili se dislociralo, ili je došlo do suživota staroga i novoga etnosa.

Tko je povrgnuo svetu braću mučeništvu također je obavijeno povijesnom tajnom. Kao uzročnik njihova martirija spominje se kotorska obitelj Zaguri, podrijetlom iz Bara, premda se prvi povijesni dokumenti s podacima o njoj javljaju tek 1326. godine.

Činjenica što se moći Bokeljskih svetaca štuju jedino u Dubrovačkoj i Kotorskoj biskupiji ukazuje na njihovo lokalno podrijetlo. Smije se pretpostaviti da u legendi o prijenosu njihovih kostiju u Dubrovnik postoji stanovita povijesna podloga. Između Dubrovnika i Kotora postojao je stanoviti rivalitet. Legenda se može tumačiti i kao proizvod narodne mašte hrvatskoga pučanstva lastvanskoga kraja, vezane uz nadgrobne spomenike iz doba rimske vlasti, ali može imati i uporište u srednjovjekovnome isticanju važnosti svetih moći. Crkva koja je imala više relikvijara, poglavito onih s moćima važnih svetaca, postajala je poznatija, a njezini biskupi su time stjecali utjecaj ne samo u crkvenim, već i u političkim okvirima svoga vremena. Lokalne Crkve, Dubrovačka i Kotorska natjecale su se u broju i važnosti moćnika koje pohranjuju u svojim stolnicama. Dubrovnik je ime svetoga Blasiusa, čije je moći uspio zadobiti, pretvorio ne samo u zaštitnika Grada, već ga je stavio u naslov Države: Republika Svetog Vlaha. Kotor je uspio na čudesan način dobiti za svoju stolnicu moći svetoga Tripuna i on je ostao do danas zaštitnik grada. Nesumnjivo je u tom natjecanju doprinijela i Venecija.

Na portalu Kotorske biskupije o Bokeljskim mučenicima piše:

«Štuju se u kotorskoj i dubrovačkoj biskupiji. Vjerojatno je riječ o mučenicima iz rimskih vremena. Prema nekim izvorima iz 1249. godine, bili su mučeni od strane inovjeraca. Zemni ostatci su im nađeni u Lepetanima (Plavda), gdje im je na čast podignuta crkva u XIII. stoljeću. Moći su im prenesene u Dubrovnik oko 1250. godine. U Dubrovniku njima u čast bila je podignuta, kako kaže nadbiskup Andrija Zmajević, veličanstvena crkva (magnificum templum). Stradala je u potresu 1667. godine. Nova, sagrađena na njenom mjestu, srušena je 1801. godine. Danas njima u čast postoji oltar u dubrovačkoj katedrali. Također se i u kotorskoj katedrali čuvaju njihove relikvije. Kotorani su im oko 1250. godine sagradili crkvu koja se u arhivskim spisima spominje 1324. godine. U Krašićima je podignuta nova crkva njima u čast 1901. godine.

Liturgijski se slave 7. srpnja.

U Lepetanima se treba posjetiti župnu crkvu Sv. Antuna Padovanskog. Crkva je sagrađena 1760. godine. U njoj se nalazi oltarska slika koja prikazuje Gospu od Rozarija sa Sv. Antonom i Sv. Dominikom, rad umjetnika Tiepolove škole (Giovanni Battista Tiepolo ili Gianbattista Tiepolo /Venecija, 5. ožujka 1696. - 27. ožujka 1770., Madrid/ talijanski slikar i grafičar; jedan je od posljednjih velikih predstavnika venecijanskog slikarstva i jedan od najistaknutijih predstavnika kasnog baroka i rokokoa, virtuozni majstor iluzionizma i perspektive. XVIII. vijeka). Sliku je crkvi poklonio Anton Damjanović, brodovlasnik iz Lepetana. U crkvi se nalazi i jedna slika Mihaila Floria iz Prčanja, kao i vrlo interesantna slika Bogorodice nepoznatog franjevca iz 1869 godine. Zajedno sa župnim uredom i prednjim popločanim dvorištem čini cjelinu koja predstavlja svojevrstan društveni centar Tripovića. Sa uzvišice na kojoj se nalazi pruža jedinstven pogled na čitav zapadni dio zaljeva U crkvi se čuva slika sv. Petra i sv. Pavla, djelo talijanskog slikara Franceska (vjerojatno Francesca Maggiotta /Venecija, 1750.-1808./ No, možda je riječ o zadarskome slikaru Francescu Salghetti-Drioliju (1811–1877), prvome hrvatskome profesionalnom slikaru. Riječ je o slikaru koji naobrazbom, slikarskom tehnikom i motivima prelazi okvire lokalne povijesti umjetnosti i veže nas s europskom strujom romantičnog akademizma, ali i obrnuto, u inventar romantičarskih europskih tema dodaje dalmatinske krajolike, morlake i motive iz pjesništva Petra Preradovića. Njegove slike, skice i crteži otkrivaju, sloj po sloj, umjetnički, kulturološki i povijesni trenutak svog nastanka. Slikao je i u Crnoj Gori, zbog čega navodimo njegovo autorstvo kao mogućnost.).

Hodočasnici u Kotoru obvezatno će posjetiti grob blažene Ozane Kotorke i pomoliti se pred njezinim moćima. Riječ je velikoj svetici koja svojim podrijetlom povezuje crnogorski i hrvatski narod.

Blažena Ozana Kotorka

Blažena Ozana Kotorka

Rođena je 25. studenog 1493. godine u selu Relezi u središnjoj Crnoj Gori kao Katarina Kosić, u siromašnoj pravoslavnoj obitelji stočara. Jedan životopisac - dominikanac o. Serafin Razzi - piše ovako: "Roditelji su joj bili kršćani, ali raški pravoslavci, koji se u mnogim stvarima ne slažu s rimskom Crkvom." Bili su to čestiti, siromašni seljaci, kojima je malo stado ovaca bila sva imovina. Umrla je u Kotoru 27. travnja 1565. godine, na glasu svetosti.

Bog je djevojčicu Katarinu Kosić odabrao za sveticu. Zato joj je na paši dao da ugleda Isusa najprije kao dijete, a zatim kao patnika na križu. Viđenje je u njoj ostavilo silan dojam, ali ne samo to već i neodoljivu želju da pođe u Kotor i ondje vidi one lijepe slike Isusove, o kojima joj je majka pripovijedala. Roditelji su se tome usprotivili jer su se bojali da bi im kćerka ondje i ostala. No ona nema mira. Vuče je tamo dolje u biskupski grad neka nepoznata sila. Kad joj je otac umro, majka je popustila i tako godine 1507. djevojčica Katarina u 14. godini života zauvijek ostavi roditeljsku kuću te se preselila u Kotor.

Ondje bî primljena u kuću plemenitog građanina Aleksandra Buća. Njegova dobra i pobožna žena postade Katarini kao druga majka. Poučila ju je u katoličkoj vjeri i privela sakramentima. Djevojka je sve to primala žarom prave kršćanke, a uz izvanrednu pobožnost resila ju je i velika ljubav prema siromasima. Imala je osjetljivo srce za njihove patnje i pomagala im koliko je mogla.

Jednoga je petka Katarina slušala potresnu propovijed kako su Isusa uhvatili i mučili. Te su riječi snažno pale u njezinu dušu te ona odlučuje da će za ljubav Kristu provoditi život takozvanih "zazidanih djevica", kakvih u Kotoru u ono doba već bijaše. One su živjele u prizemnim isposnicama 2 metra visokim, 3 širokim i dugačkim, koje su se obično nalazile uz crkvu, s otvorom prema svetištu crkve.

Pod duhovnim vodstvom franjevca Tome Grubonje i na savjet dominikanskog provincijala Vinka Buća, koji će kasnije biti njezin ispovjednik, Katarina je godine 1514. dobila dopuštenje od kotorskog biskupa Tripuna Bizantija da smije živjeti kao "zazidana djevica". U međuvremenu je postala i dominikanska trećoredica, obukavši njihov habit i dobivši novo ime Hozana. To je uzela na uspomenu jedne dominikanke u Mantovi, koja je ondje umrla na glasu svetosti. Hozana je provela 7 godina u ćeliji uz kapelu Sv. Bartola, a zatim se preselila u isposnicu, uz crkvu Sv. Pavla. Tu je kasnije nastao mali samostan u kojem su neke odlične kotorske djevojke, pod vodstvom Bogom prosvijetljene Hozane, htjele provoditi pobožan i pokornički život. General dominikanaca Francesco Romeo dopustio im je godine 1547. da smiju nositi bijeli škapular, koji je inače bio pridržan sestrama drugoga dominikanskoga reda. To je znak da je o njihovu kreposnom životu glas dopro čak i u Rim.

U svome dragovoljnom zatvoru Hozana je provela preko 50 godina moleći, radeći ručni rad i čineći pokoru. U gradu su je vrlo cijenili i njoj se u molitve preporučivali.

Blaženica je umrla na glasu svetosti 27. travnja 1565. u 72. godini života. Veličanstveni sprovod te odabrane duše vodio je kotorski biskup Luka Bisanti. Tijelo je bilo nošeno svim glavnim gradskim ulicama te položeno u crkvu Sv. Pavla. Odmah su je počeli štovati kao sveticu, a to se štovanje proširilo i po Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj. Širili su ga osobito dominikanci. Danas se tijelo blaženice štuje u kolegijatskoj crkvi Sv. Marije u Kotoru. Pio XI. potvrdio je službeno njezino štovanje 21. prosinca 1927. godine. U dokumentu proglašenja blaženom piše da je njezino štovanje odobreno gledajući "na naše vrijeme, u kojem se toliko želi sjedinjenje istočnih kršćana s rimskom Crkvom".

Za vrijeme tursko-mletačkog rata (1538. – 1540.), turski admiral i gusar Hajrudin Barbarosa, doplovio je sa 70 galija i 30 000 vojnika pred Kotor. Opsada je trajala od 11. do 16. kolovoza 1539. U obrani je uz providura Ivana Bemba sudjelovao i kotorski biskup Luka Bisanti te blažena Ozana, koja je uvjeravala građane u sigurnost pobjede i poticala ih na molitvu i obranu grada. Hajrudin Barbarosa odustao je peti dan i povukao se s vojskom.

Spominje se kao blažena već 1602. godine u testamentima kotorskih građana. Papa Pio XI. i službeno ju je 21. prosinca 1927. proglasio blaženom. Godine 1665. uvrštena je među zaštitnike grada Kotora i biskupije.

Katolička Crkva slavi njezino ime 27. travnja. Zaštitnica je Kotora i Kotorske biskupije, za Splitsku metropoliju proglašena je zaštitnicom ekumenizma.

Godine 1965. kotorska je biskupija svečano slavila 400. obljetnicu od blažene smrti svoje blaženice Hozane Kotorke. Tom je prigodom papa Pavao VI., preko svog državnog tajnika kardinala Cicognanija, upravio pismo kotorskom apostolskom administratoru don Graciji Ivanoviću, u kojem među inim kaže: "Blažena Hozana, koja se odlikovala u redovničkoj savršenosti, i ljudima našega vremena može pružiti primjere solidne kreposti, a osobito u molitvi i promicanju jedinstva istočnih kršćana s Katoličkom crkvom, oko kojega je i ona marno nastojala pokazujući tako put koji vodi k jedinstvu." Sveti Otac potiče nadalje današnje vjernike da po primjeru i zagovoru blažene Hozane čuvaju vjeru što su je od djedova primili kao dragocjenu baštinu te da u njoj ustraju. U njoj treba da budu "utemeljeni i neodjeljivi od Radosne vijesti", kako je i apostol naroda poticao svoje Kološane.

To bilo najbitnije o bokeljskim svecima, blaženicima i kršćanskim mučenicima. Kako je većina njih pripadala Hrvatima, a taj je broj neobično velik obzirom na broj hrvatskih žitelja Boke kotorske, nećemo pogriješiti ako ju nazovemo Zaljevom hrvatskih svetaca. Tim nazivom ne potiru se drugi narodi koji ovdje žive i njihovi sveci. Njihove svetinje, svece i božje ugodnike, Hrvati nikada nisu prezirali. Niti to kani pisac ovih redaka. Što više, ukoliko je riječ o osjetljivosti pripadnika Srpske Pravoslavne Crkve, tada im treba kazati kako je ekumenizam vredniji od šovinizma.

Đuro Vidmarović