Hrvati u Crnoj Gori i Boki kotorskoj (5/6)

Zaljev hrvatskih svetaca

Mučenici, blaženici i sveci Kotorske biskupije

Kotorski blaženici

Osim svetoga Tripuna i blažene Ozane Kotorke, o kojima će biti riječ u idućem nastavku, u Kotorskoj se biskupiji slavi nekoliko blaženika-franjevaca o čijim se životima i posljednjim počivalištima malo znade. Navodimo ih prema kronotaksi Biskupije.

Blaženi Martin iz Kotora, franjevački mučenik

Živio je u XIII. stoljeću. Papa Nikola IV. poslao ga je s fra Ciprijanom iz Bara u Srbiju radi suzbijanja patarenstva (Bogumili). Iz Srbije je fra Marin pošao u Tatarsku (Krimea, poluotok Krim na kojem je postojala moćna tatarska država), gdje je podnio mučeničku smrt godine 1288.

Liturgijski se slavi 7. prosinca.

Blaženi Marin (mlađi) iz Kotora, franjevački mučenik

Živio je u XV. stoljeću. Papa Sixto IV. poslao ga je 1472. godine kao svog poslanika k perzijskom šahu Ussun-Assanu zbog nekih crkvenih pitanja, te ujedno da ga pridobije za borbu protiv Turaka koji su već bili osvojili Carigrad. Godine 1472. Turci su ga ubili.

Blaženi Grgur iz Kotora, franjevac

Živio je i djelovao u Kotoru u XIII. i na početku XIV. stoljeća. Papa Klement V. ga je poslao u Srbiju da ondje radi na sjedinjenju sa Rimskom Crkvom. Umro je na glasu svetosti 15. prosinca 1308. godine.

Liturgijski se slavi 13. prosinca.

Blaženi Adam iz Kotora, franjevac

Preminuo je na glasu svetosti u Kotoru, tijelo mu je pokopano na otoku Gospe od Milosti. Bio je propovjednik i subrat u misionarstvu bl. Antunu, dračkom nadbiskupu.

Liturgijski se slavi 31. srpnja.

Blaženi Rafael iz Barlette, Servita

Rodio se u Kotoru i stupio je kao brat laik u servitski samostan u Barletti. Vršio je službu prosjaka. Nije nikad spavao u sobi već u crkvi pred tabernakulom. Isticao se karitativnom djelatnošću. Umro je klečeći pred oltarom na glasu svetosti 1566. godine.

Blaženi Angelico (Ivan Krstitelj Martinelli)

Rodio se 13. studenog 1832. godine u Castel Baroneze (Verona), a umro na glasu svetosti u Kotoru, 23. travnja 1879. Zemni su mu ostatci poslije tri godine izvađeni iz groba 18. studenog 1882. godine i smješteni u samostansku crkvu Svetog Duha. Kada su crkva i samostan bili predani kotorskom sjemeništu 05. studenog 1891. godine tijelo mu je bilo preneseno u samostansku crkvu sv. Nikole na Prčanju, gdje se i danas nalazi. Isticao se samaritanskim radom, osobito kada je u Kotoru i Boki 1867. godine harala kolera. Krijepio je umiruće od kojih su svi bježali. Pripadao je reformiranim franjevcima mletačke provincije.

Blaženi Gracija iz Mula

Blaženi Gracija iz Mula

Blaženi Gracija nije bio iz Kotora, već iz susjednoga ribarskoga sela Mula. Otuda mu i ime. Gracija iz Mula vrlo je poštovani svetac među Hrvatima u Boki kotorskoj. Kako se njegovo rodno mjesto Muo nalazi nadomak Kotora, preporučamo našim hodočasnicima posjet ovdašnjoj crkvi u kojoj se čuvaju svečeve moći. Životopis blaženoga Gracije napisao je svećenik Kotorske biskupije, don Pavao Medač. Prenosimo ga s internetskoga portala Biskupije.

Blaženi Gracija iz Mula bio je redovnik augustinac, pustinjak (Muo u Boki Kotorskoj, 27. studenoga 1438. - Venecija, 9. studenoga 1508.) svetac euharistije, pomiritelj ljudi i zaštitnik ribara, radnika, neženja, vrtlara, pokornika, pomoraca

U malome ribarskom mjestu Muo, u Boki kotorskoj, rođeno je 27. studenoga 1438. dijete, kome su roditelji Benedikt i Dobre (Bona) Krilovića na krštenju dali ime Pavao. Obitelj bl. Gracija bijaše skromna, ali poznata po poštenju i pobožnosti. Bilo je to u vrijeme pontifikata Eugena IV. kada je Boka bila u sastavu Mletačke Republike. Vrijeme i obiteljsko porijeklo odredilo je Gracijev životni put ribara i mornara kao i drugih stanovnika ovih primorskih krajeva toga vremena, tj. da se izdržava ribolovom i plovi morima. Ulaskom u augustinski red Pavao (Krilović) uzima ime Gracija (Milost). Nije lako razlučiti koje je ime snažnije označilo cijeli njegov život ribara i mornara, redovnika i sveca. Duh Svetog Pavla apostola, revnoga promicatelja Evanđelja Isusa Krista, njegovoga krsnog zaštitnika i Gracija (Milost) koju označavaju tri oblika plemenitosti - davanje, primanje i uzvraćanje darova ili dobročinstava - milost je ljubav, milina, dražest, ljupkost i sve to zajedno, kao njegovo redovničko ime, snažno je oblikovalo lik i život „našega sveca".

Kao dijete siromašne ribarske obitelji, prvu je mladost proživio zajedno sa svojim roditeljima kao ribar i težak na škrtoj zemlji nasuprot Kotoru podno brda Vrmca. U svojim tridesetim godinama postao je mornar na mletačkom trgovačkom brodu. Na svojim putovanjima po Jadranskom moru od rodne Boke do Venecije, vrijedan i pobožan mornar tražio je uz materijalnu dobit i ono još važnije, duhovno dobro. U ljeto godine 1468., dok je brod bio usidren u venecijanskoj luci, Gracija je imao priliku slušati nadahnutoga propovjednika bl. Šimuna iz Camerina, augustinca. Riječi slavnoga pučkoga misionara onoga doba bile su lijek i utjeha duši, ali i dobro sjeme zasijano u Gracijevo srce, koje je uskoro donijelo ploda. Gracija je donio životnu odluku, napustiti dotadašnji način života i potpuno se posvetiti Bogu.

Na putu ostvarenja poziva na koji ga je Gospodin pozvao, mladi je Bokelj dobivši pristanak roditelja, pokucao na vrata samostana pustinjaka sv. Augustina i dobivši ime Gracija (Milost), počeo je živjeti kao redovnik u siromašnom samostanu na brdu Ortone, nedaleko Padove. Svima je, još za vrijeme njegovoga novicijata, bilo jasno da se novi redovnik iz Boke odlikuje skromnošću i postojanošću, osobito vrlinama koje zrače svetošću, brzo je učio i poslušno prihvaćao pravila savršenoga redovničkog života.

U to vrijeme vjernici su velikom pokorom nastojali pojačati svoju molitvu. Kao redovnik i Gracija je pošao tim putem, nosio je kostrijet, bičevao se i strogo postio. Kostrijet je pokornički pojas ili tkanje od vrlo oštre (kozje ili konjske) dlake, koji se oblačio pod košulju na kožu. I danas se u crkvi na Mulu čuva relikvija s dijelom kostrijeti od grubog tkanja koju je nosio bl. Gracija. Osim duboke molitve i velike pokore, bl. se Gracija istakao velikom poniznošću. O njegovome molitvenom životu zabilježili su njegovi suvremenici da je pokazivao znakove mističnih doživljaja. Svim je bićem bio uronjen u molitvu, a na osobit je način štovao presvetu Euharistiju. Noćna su bdijenja bila njegova osobita ljubav, a redovnici bi često bili svjedoci da se noću diže čudesno svjetlo iznad sobe u kojoj je boravio Gracija. Kad god je radi službe bio izvan crkve, njegove su misli bile kod Gospodina Isusa u Presvetom oltarskom sakramentu. Iako daleko od rodne Boke, bl. Gracija je bio pravi Bokelj, kao i svi Bokelji cijeloga je života ostao istinski štovatelj Blažene Djevice Marije, Majke svojega Gospodina.

Gracija nikada nije postao svećenik, nego je kao brat redovnik vršio službu ministranta i sakristana u samostanskoj crkvi. Svoju je službu vršio predano i poslušno na radost cijele zajednice. Jednog je dana po nalogu samostanskoga poglavara bio raspoređen za rad u vrtu. Tada se dogodilo čudo viđenja koje mu je Bog podario kao svome vjernom sluzi. Dok je Gracija u vrtu kopao, a svećenici u crkvi slavili svete mise kod svakoga podizanja, on bi pokleknuo pred presvetim iako je bio izvan crkve. U svojoj dubokoj pobožnosti i mističnoj povezanosti s euharistijskim Isusom doživio je kako se u tome času zid crkve samostana Blažene Djevice Marije pred njim otvara da može vidjeti svećenika kako u rukama drži dijete Isusa obasjanoga čudesnim sjajem. Ovaj je mistični doživljaj toliko utjecao na Graciju da je postao za sve ljude u potrebi milosno protočan. Gotovo da više nije bilo pomoći, koju preko njega Bog ne bi dijelio ljudima u potrebama. Za ono što mu je Bog učinio Gracija je iz dana u dan sve više zahvaljivao molitvom i postom. Sve ovo pročulo se nadaleko te se, oko do tada mirnog samostana, neprestano stvarala gužva i galama mnoštva naroda koji je tražio da bude primljen i saslušan. Da bi riješili ovaj problem, poglavari su odlučili Graciju premjestiti. To je bio razlog da je nakon 15 godina pokorničkoga, isposničkog i svetog života iz Ortone došao u samostan na otočiću sv. Kristofora u Veneciji. Tamo je proveo sve ostale godine svoga života do 9. 11. 1508. godine kada je sveto preminuo u svojoj 70. godini. Njegova popularnost na otočiću nije se nimalo smanjila iako ga nije salijetalo onoliko mnoštvo naroda kao na brdu Ortone. I ovdje Gracija živi primjernim monaškim životom trapeći se i odričući svake ugode. Nosio je grubo tkano odijelo i uvijek hodao bos. U svojoj ćeliji nije imao nikakvoga namještaja osim daske na kojoj je spavao. Cijelog je dana izvršavao svoje redovničke dužnosti uz koru kruha i gutljaj vode jer meso nikada nije jeo. Takav život mu je bio izvor snage i ljubavi prema prisutnome Gospodinu da je sate i sate, osobito noću provodio u molitvi pred Presvetim. Gracijevim posredovanjem događala su se čudesna ozdravljenja i u Veneciji. Ozdravljali su bolesni, gladni primali hranu, goli odjeću i osobito oni u nemiru i svađi odlazili bi nakon susreta s Gracijom pomireni i sretni. Imao je dar proricanja i savjetovanja, a njegovo posredovanje u pomirenju sukobljenih strana bilo u braku, bilo u gradu toliko je postalo poznato i djelotvorno da su Mlečani otoku sv. Kristofora dodali ime „od mira". Bog je po monahu Graciji liječio bolesti duha i tijela. Bolest duha je mržnja i nedostatak ljubavi, a milost Božja gotovo jedini lijek. Taj lijek svojoj je djeci nebeski Otac odlučio obilnije dijeliti po monahu Graciji.

Jedne je sušne godine samostanski bunar presušio te se cijeli samostan našao u pogibeljnoj nestašici pitke vode. Tada su po Gracijevom savjetu u bunar ulili kablić mora. Dok je on usrdno molio, bunar se u trenu napunio pitkom vodom i od tad obilno davao da je bilo dovoljno i za susjedni otok sv. Mihovila. Mnogi bi po njegovom zagovoru od tad pronalazili pitku vodu koja na otocima i kršnim predjelima osobito život znači. Tamo gdje bi se pojavio Gracija i gdje bi se njemu za pomoć molilo, dogodila bi se ljubav. On je i danas liječnik ljubavi o čemu govore brojne srebrne zavjetne pločice u obliku gorućih srca koje krase svetište bl. Gracija.

Nakon smrti tijelo mu je bilo najprije pokopano u zajednički grob, ali vrlo brzo je preneseno u crkvu te položeno u novi mramorni sarkofag i bilo izloženo štovanju vjernika. Mnogi su tvrdili da su dobili brojne milosti po njegovu zagovoru. Danju se oko sarkofaga širi ugodan miris, a noću svijetlo. Kad su nakon deset godina odlučili sarkofag otvoriti, našli su neraspadnuto tijelo bl. Gracije od kojega se širio ugodan miris. Narod je i dalje dolazio s molitvama, uljem za svjetlo i cvijećem zahvalno štujući sveca. Čuda su se i dalje događala, a kult bl. Gracija raširio se po svijetu. Tristo godina tijelo je čuvano i štovano u samostanskoj crkvi sv. Kristofora Mira sve dok otočić nije postao plijenom Napoleonove vojske. Redovnici su, napuštajući otok godine 1806. tijelo bl. Gracija kao osobito vrijednu i svetu relikviju ponijeli sa sobom u grad Veneciju. U vihoru ratnih stradanja odlučili su tijelo bl. Gracija pokloniti njegovoj rodnoj župi Muo u Boki kotorskoj na daljnje čuvanje.

Zauzimanjem pomorca Antuna Jankovića iz Mula Gracijevo tijelo biva preneseno iz Venecije u rodni Muo kod Kotora. To se dogodilo na veliku radost puka Boke 1810. godine. Od tada narod je moći najvećega sina svoga primorskog mjestanca brižno čuvao i častio na oltaru svoje župne crkve sv. Kuzme i Damjana na padini Vrmca u blizini ostataka rodne kuće bl. Gracije, sve dok svojim marom nisu sagradili novu župnu crkvu u sredini mjesta uz more 1864. Gdje se i danas čuva i časti s istom ljubavlju kao i prije 500 godina na otočiću sv. Kristofora. Papa Leon XIII. potvrdio je i odobrio trajno štovanje skromnoga redovnika i Graciju 1889. godine nazvao blaženim. Ovaj je događaj još više rasplamsao njegovo štovanje u rodnoj mu Boki i svijetu. Blaženikovo tijelo izloženo je u srebrnome sarkofagu na posebno podignutom oltaru u župnoj crkvi Pomoćnice kršćana. Kao zahvalnost za potvrdu poblaženja na mjestu gdje se od davnine po vjernome svjedočanstvu čuvaju ostaci rodne kuće bl. Gracije, dvjesto metara iznad sadašnjega mjesta Mula, podignuta je 1888. godine crkva njemu u čast. U toj se crkvi časti drvena skulptura koja predstavlja blaženikov lik oko kojega se narod okuplja na dan njegova rođenja 27. studenoga u 15 sati svake godine.

Svake se godine ponavlja svečanost puna ushita i radosti koju sumještani blaženikovi pripremaju 9. studenoga. Ponos i radost kojom je Svevišnji obdario Boku i njen narod po Graciji ne jenjava kroz sva ova stoljeća. I u najteža vremena ratova i neslaganja Graciji za milosti koje po njemu od Boga primaju, zahvaljuju pravoslavni i katolici, a u svakoj župnoj crkvi Kotorske biskupije časti se slika bl. Gracija.

Čuda koja su se dogodila po zagovoru bl. Gracija mogu se razvrstati u nekoliko skupina, više puta Gracija je bio pomoćnik u pomorskim nesrećama, u ozdravljenjima od raznih teških bolesti pluća, dišnih putova i grla ili drugih vitalnih organa, posrednik u pronalaženju pitke vode za sušnih vremena, pomiritelj onih u svađi i osobito liječnik bračne ljubavi. I danas se događaju i pamte čuda spasenja bilo na moru ili na kopnu, oslobođenja i ozdravljenja po zagovorniku s Mula. S osobitim ponosom pamte ribari jedno Gracijevo posredništvo u ribolovu. Nakon tri dana neuspješnog pokušavanja, ribari su s molitvom bl. Graciji usprkos svake nade pošli na more i vratili se sa nezapamćenim ulovom od 6000 palamida, što se dogodilo trećega dana trodnevnog slavlja na čast blaženika i nikad prije ni poslije u Boki nije zabilježen toliki ulov te vrste ribe.

Vjerni puk je čvrsto uvjeren u istinitost staroga crkvenog predanja da su zemni ostaci svetaca spasonosni izvori iz kojih nam teku mnoga dobročinstva. Onima pak koji „imaju uši da čuju" blaženik s oltara dovikuje: „Približite se izvoru spasa, euharistiji, pa ćete naći utjehe i lijeka svojim dušama". Postao je primjer vrijednoga radnika koji je sav svoj trud posvećivao predanom ljubavlju i žrtvom, ne samo svojim sunarodnjacima u Boki i Hrvatskoj, već i u Italiji, Austriji, Španjolskoj i Americi kamo su njegov kult prenijeli Bokelji i subraća iz reda sv. Augustina.

Osobito je gajio pobožnost prema Kristu nazočnom u presvetoj Euharistiji. Za vrijeme Mise uranjao bi u euharistijski misterij, hranio se Kristovim tijelom u sv. Pričesti i u slobodno vrijeme sate i sate provodio u klanjanju Presvetom oltarskom sakramentu. Bio je euharistijska duša i zaslužio naslov „Svetac euharistije". Djetinje iskrena pobožnost bl. Gracije prema Mariji dala je njegovom liku onu ljupku toplinu koje su svjedoci siromasi i prosjaci, koji su mu uvijek bili na srcu kako onda dok su dolazili na samostanska vrata, tako i danas kad se nađu pred njegovim tijelom u Gospinoj crkvi u Mulu. Svakoga četvrtka narod se uz pjevanje svečanih himni „Ribaru skromni" i „Nut slavno tijelo našeg odvjetnika" okuplja oko njegovoga oltara i tijela gdje se slavi sveta Misa njemu na čast. Godišnja proslava u Veneciji i u rodnoj Boki slavi se 9. studenoga, a u Hrvatskoj je spomendan bl. Gracija kotorskog 8. studenoga.

Župna crkva Pomoćnice kršćana, Svetište bl. Gracija, Muo, 1864

Oltar bl Gracija

Kovčeg sa tijelom bl. Gracija

Zahvalne zavjetne pločice uz oltar bl. Gracija

Sveti Felix mučenik

Prčanj je, nakon Mula, slijedeće bokokotorsko hrvatsko mjesto. Stoga je prilika posjetiti ga i pomoliti se svetome Feliksu, slijedećem svecu iz Boke kotorske.

Prčanj

Sveti Felix (Srećko) mučenik je iz prvih vjekova kršćanstva. Prčanjski pomorci su ga donijeli 1738. godine iz talijanskoga grada Torcello (Venecija). Kada su stanovnici toga grada pred Atilinim hordama pobjegli na pješčane sprudove, gdje se danas nalazi Venecija, među ostalim donijeli su i ovu svetinju. Moći potiču iz rimskog Altina (sjeverna Italija).

Liturgijski se slavi 01. kolovoza.

U prčnjanjskoj samostanskoj crkvi sv. Nikole čuvaju se moći blaženoga fra Angelica (Ivana Krstitelja Martinellija), kamo su preneseni 1891. godine.

Službenica Božja Ana Marija Marović

Preporučamo posjet prelijepome mjestu Dobroti. Iz ovoga mjesta potječe blaženica Božja, Ana Marija Marović.

Dobrota

Ana Marija Marović

Ana Marija Marović rodila se u Veneciji 7. veljače 1815. godine, ali i otac i majka potječu iz Boke Kotorske, dakle iz istog kraja, gdje je živjela i umrla prva naša redovnica, koja je postigla čast oltara, bl. Ozana. Za razliku od bl. Ozane ona potječe iz čuvene i imućne hrvatske dobrotske obitelji. Bila je obdarena ljepotom i profinjenim umjetničkim darom, koji se vrlo rano počeo primjećivati. Život je otvarao vrata uživanja pred njom. Ali kad je ona primila prvu pričest, koja se prije reforme sv. Pija X. primala dosta kasno, ona je svu sebe posvetila Isusu i odlučila postati redovnicom. Zanimljivo je da je ta sveta pričest nekim čudnim slučajem pala na dan 15-og ožujka, kad se cijela Boka okuplja pred oltarom škrpjelske Majke Božje, pa je možda molitva pred oltarom Bogorodice - posrednice svih milosti, isprosila ovakvu jednu pričest. To nitko onda nije znao ni slutio. Njeni roditelji, koji su doduše bili pobožni i htjeli da im dijete bude vjerski odgojeno, nisu ni u misli dopuštali takvu mogućnost, da njihovo dijete bude darovano Bogu u redovničkom životu... Ana Marija nije im ništa govorila o svojoj odluci. Bilo je još prerano. Njen se život odvijao tada u bogatoj roditeljskoj kući pod vodstvom kućnog učitelja, čuvenog venecijanskog svećenika Daniela Canala. Izvana je to bio život jednog bezbrižnog djeteta, a u nutrini svojoj taj je život prolazio u tihim razgovorima s Isusom. U tim razgovorima sazrijevao je njen pjesnički talent, tu je imao izvor ganutljiv događaj s kanarincima, koji je kanarinčevu pjesmu posvetio Isusovu srcu. Kanarinčevu pjesma zabavljala je Anu Mariju, kao i toliku drugu djecu po bogataškim kućama. Ali zašto da prekrasna ptica pjeva samo za razonodu bogatih? Zašto ona ne bi potakla srca na ljubav prema onima koji pate? Ana Marija odluči sve svoje slobodno vrijeme posvetiti uzgoju kanarinaca. Prodavala je mlade kanarince, koje je sama uzgajala, a rodbina i prijatelji kuće Marović rado su kupovali te kanarince, zamišljajući to možda kao neki nestašluk mlade i nadarene pjesnikinje. A ona je, a da to nitko nije znao, pohađala zakutke Venecije, tražila bijednu izgladnjelu djecu i dijelila im poklon kanarinčeve pjesme. Kasnije će ti zakutci velikog grada progutati i njen život u divnoj žrtvi samoprijegora, kojoj je otvorila put kanarinčeva pjesma njene mladosti.

Došao je dan, kada je trebalo roditeljima otkriti svoju namjeru da će otići u samostan. Taj je dan došao, kad su počeli prosci, odlični mladići iz najboljih venecijanskih kuća, da u roditelja Ane Marije traže ruku njihove kćeri. Krijući saopćila je majci svoju odluku. Kad je to doznao otac, stric i još neka rodbina, nastala je bura. Nikako! Ni u kojem slučaju. Da umiri roditelje, djevojka je morala odustati od svoje namjere. Strašno joj je bilo teško. Nije znala, zašto Bog neće da ona ide u samostan. Međutim, Bog je imao s njom daleke i velike planove. Ona je morala neko vrijeme da provede u svijetu, kako bi dala vrlo osobit primjer suradnje svjetovnih osoba sa svećenstvom, da u takvom radu sazrije za veliku zadaću , koju će kasnije ostvariti u samostanu. Pokorila se Božjoj volji. Zadovoljila je roditelje. Ostala je u svijetu. Samo je od roditelja zatražila, da je puste živjeti životom potpune čistoće. Sad je razvila svjetovnjački apostolat u životu venecijanske crkve. Ona je bila desna ruka patrijarha Monicoa. Ona predvodi i potiče vjerski život, slika i piše pjesme, a sav utržak ide u dobre svrhe. Kanarinčeva pjesma počinje da prelazi u platna i stihove, poprima sve dublje i ljepše oblike, dok konačno s njenim zadnjim izdisajem ne utone u Isusovo srce i postaje pjesmom raja.

Međutim, prilike su se u njenoj roditeljskoj kući promijenile. Imetak je propadao, otac je umro. Majka, koje je brižnim materinskim okom pratila svoju kćer, vidjela je, koliko to dijete trpi radi svog svetog zvanja, koje ne može ostvariti. Ne, to nije bio prolazni hir razmaženog djeteta, a ni roditelji nemaju pravo u duši djece ometati istinski Božji glas. Majka je to razumjela. Tako je konačno došao dan, da je Ana Marija postala redovnicom, postala čak utemeljiteljicom nove družbe sestara, koju je utemeljila skupa sa svojim duhovnikom, kućnim učiteljem, svećenikom Danielom Canalom. Sestre Zadovoljštine Srca Isusova i Srca Marijina, tako se zvala ta nova družba Crkve. Apostolat, jedan od najtežih koje se može zamisliti. Spašavanje djevojaka, koje su propale ili su na putu propadanja. Sad se moglo vidjeti ovu svetu redovnicu, kako skupa sa svojim sestrama ide u zakutke velikog grada, kuda je nekad išla noseći kanarinčevu pjesmu u jazbine bijede. Sad je išla tražiti moralnu bijedu djevojke odane bludu. Kao sa svojim sestrama, kao sa svojom dragom djecom, vraćala se ova fino odgojena djevojka, pjesnikinja, umjetnica, u svoj samostan, da im pokaže što je ljubav Isusova srca, koja je ne živjela, nego gorjela u njenim grudima. Djevojke s ulice, odane bludu i piću, trebalo je uvoditi u kršćanski život i plodan rad. Čudesna pojava ljubavi! Tko bi izbrojio sva djela izvršna u tom pravcu. Životopisci naročito ističu jedno, i po tome se vidi, kolika je to bila njena duša. Jedna od tih jadnih djevojaka, dovedena u samostan, bila je neobično zla. Uživala je da radi sve protivno, nego što su je redovnice učile. Uživala je da psuje, krajnje poganim riječima opisuje bludne čine. Sablazan za sve i sasvim uzaludan rad sestara Ane Marije! Sestre su se požalile svojoj svetoj predstojnici i htjele je uvjeriti kako tu bijednicu treba otpustiti, jer ona, ne samo da se ne popravlja, nego kvari i druge. Ne, rekla je sveta predstojnica. Ne, nego ovako: Vi nju dajte k meni u sobu. Ona će od sad biti samo sa mnom, a vi se bavite ostalima. Tako se i učinilo. Što se događalo u toj sobi, to je vidio samo Bog. Samo On je vidio što je Ana Marija podnijela od te bludnice. Ali konačno je uspjela da i nju obrati! Jaka je kao smrt ljubav tvoja - rekao je Duh Sveti u Starom Zavjetu, a po Ani Mariji od Presveta Srca Isusova govori: Jaka je kao život ljubav tvoja...

Ali Ana Marija nije učila od božanskog srca samo ljubav nego i poniznost. Učite se od mene, jer sam krotak i ponizan srcem - rekao je božanski Otkupitelj. Ne može biti ljubav do Isusova srca bez poniznosti. Isto takav heroizam tražilo je Isusovo srce od starješinice družbe Njegova srca i u poniznosti kao u ljubavi. Čas za takav heroizam došao je, kad je u Veneciji osvanuo milanski svećenik Carlo Salerio, koji je bio u Milanu osnovao sličnu družbu. Njemu se činilo, da interes Crkve zahtjeva da se te dvije družbe sjedine. Interes Crkve! Isključiva riječ za Božju službenicu Anu Mariju Marović... Skinula je svoj omiljeni habit, zaključala negdje svoje temeljito napisane konstitucije. Daniel Canal bi je odsutan. Kad se vratio u Veneciju i vidio što je njegova duhovna kći učinila, stari svećenik klonuo je potišten. Težak je uspon svetaca. Taj uspon svi ljudi dobre volje slijede i moraju da ga slijede, ali ima jedna točka u tom usponu, gdje on počinje da biva samo ljubav, gdje se nazire svijetlo oltara Kristove Crkve, predodređeno samo odabranima.

Umrla je Ana Marija Marović u Veneciji 3. listopada 1887. godine. Dijecezanski proces za ispitivanje njena života poveo se u venecijanskoj patrijaršijskoj kuriji još prije zadnjeg Svjetskog rata, i u tom procesu je sudjelovala i Kotorska biskupija. Tada je taj proces prenesen u Rim, u Kongregaciju za kanonizaciju svetih. Kongregacija je prošle godine proglasila Dekret o herojskim krepostima službenice Božje Ane Marija Marović. Sada u tom procesu ne sudjeluje samo Kotorska biskupija, nego vjernici svih naših biskupija, jer je ta Božja službenica velika slava naše čitave domovine. Dao Bog da ova zvijezda Isusova srca što prije zasja na našim oltarima.

Često se u nas čuje žalba, kako sporo napreduje stvar poblaženja i posvećenja Božjih ugodnika i ugodnica, koje je dala Crkava u našem narodu. A zaboravljamo, da smo mi sami tome krivi. Bog traži našu suradnju. Ni otkupljenje svijeta nije došlo bez čovjekove suradnje. Krist - čovjek neumorno je surađivao s Božjim Sinom, koji je bio s njim sjedinjen u istoj Osobi, surađivao je potpuno, s čitavom svojom voljom i ne štedeći svoje ljudske napore, da se postigne djelo otkupljenja. Tu je pouka. Više treba surađivati s Bogom na pitanju beatifikacije i kanonizacije Božjih ugodnika i ugodnica našeg naroda. Pozvani smo moliti i prikazivati dobra djela i žrtve u tu svrhu, a prije svega pozvani smo ih upoznati. I ne smije biti jala, tog poroka koji razara dobro. Da upoznamo Božju službenicu Anu Mariju Marović, o kojoj se vodi proces u Kongregaciji za kanonizaciju svetih, pa da i doprinesemo svoj udio za tu beatifikaciju, to je svrha ovih nekoliko redaka.

Vjernici iz Hrvatske trebali bi svojim zagovorima pomoći u ostvarenju beatifikacije ove zaslužne bokeljske Hrvatice. Zbog toga je potrebno upoznavati ih s njezinim životom.

Đuro Vidmarović