Zabrinjavajuće pisanje «Vjesnika ukrajinske zajednice u Hrvatskoj»

U broju 11. (Vukovar, siječanj 2011., str. 28.-29.) «Vjesnik ukrajinske zajednice u Hrvatskoj» objavio je članak Diane Dill, pod naslovom «Komparativna analiza djela 'Terensko istraživanje o ukrajinske seksu' Oksane Zabuško i 'Ministarstvo boli' Dubravke Ugrešić».

Prije navedenog članka dano je priopćenje slijedećega sadržaja:

«Diplomski radovi hrvatskih ukrajinista

«Jevhen Paščenko: Započinjemo s novom rubrikom u kojoj ćemo predstaviti mlade ukrajiniste, koji su diplomirali ukrajinski jezik i književnost na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Slušači na Katedri ukrajinskoga jezika i književnosti navedenoga Fakulteta svoje diplomske radove obvezatno pišu na ukrajinskome jeziku. Već je nekoliko naraštaja studenata koje je obrazovala navedena Katedra pisalo o ukrajinskim temama. Predstaviti ćemo ih zajedno s njihovim diplomskim radovima.

Diana Dill izabrala je stvaralaštvo Oksane Zabuško. Mlada hrvatska ukrajinistica odlučila je usporediti stvaralaštvo hrvatske književnice Dubravke Ugrešić i Oksane Zabuško. To je prva takva usporedba u književnoj kritici i nakana nam je predstaviti ju hrvatskome tisku. Treba dodati kako je Diana Dil, kao ukrajinistica, prevela roman «Slatka Darusja» poznate ukrajinske književnice Marije Mamios. Ovo je djelo zasigurno jedno od boljih u suvremenoj ukrajinskoj prozi. Nadamo se kao će već iduće godine ovaj prijevod biti objavljen u Hrvatskoj».

Nakon navedene obavijesti slijedi članak Diane Dill, iz kojega prevodim ulomak, kao potkrepu kritičkome osvrtu na njegov sadržaj i dosege koji, po mojem mišljenju, nisu povezani s ukrajinistikom kao strukom, jer vrijeđaju hrvatski narod.

D. Dil, između ostaloga, tvrdi:

«Komparativni pristup djelu 'Terensko istraživanje o ukrajinske seksu' O. Zabuško i 'Ministarstva boli' D. Ugrešić, daje mogućnost ustvrditi kako u oba djela ima mnogo zajedničkog. Dvije su književnice suvremenice i bliske između sebe. Stoga smo skrenuli pozornost na mogućnost usporednog čitanja i na zajedničke crte njihovih djela, ne samo s aspekta teorije literature.

U njihovome stvaralaštvu možemo prepoznati specifične oznake ženskoga pisma. Žensko pismo javlja se onda kada književnice osjećaju marginalizaciju svojega postojanja i taj čimbenik uzimaju kao polazište u korištenju jezika.

Jedan od ključnih momenata u filozofiji ženskoga pisma je pitanje objekta. U ženskome pismu mjesto dominantnog subjekta zauzima Drugi/Druga, gdje čovjeka doslovno promatramo kao Drugoga, a u romanu 'Terensko istraživanje o ukrajinske seksu' O. Zabuško i 'Ministarstvo boli' D. Ugrešić, Drugi nije jedino čovjek, i u kulturološkome smislu Zapad, već također i bliska prošlost, odnosno, Drugi kod O. Zabuško postaje SSSR -sovjetski ustroj, a kod D. Ugrešić Jugoslavija i novostvorena Hrvatska koja je za heroinu u romanu nešto sasvim apstraktno.

(...)

U ženskome pismu «slabiji subjekt» osjeća strah od privatnosti i jasno progovara o traumama i tabuu. Traume o kojima je riječ u navedenim romanima, poglavito su 'jezične'. One su nastale raspadom bivših država heroina (doduše jezični problemi postojali su u oba primjera i ranije) – ukrajinski jezik, koji je bio progonjen rusifikacijom, a srpsko-hrvatski razdijeljen je na tri (kasnije i na četiri) jezika. Oksana Zabuško želi se boriti s nametnutom dvojezičnošću. Povezivanje heroine s materinskim jezikom prisiljava ju na otuđivanje ne samo u tuđini, gdje su jezične barijere prirodna pojava, već i kod kuće, u Kijevu koji je uvelike rusificiran. Heroina u romanu D. Ugrešić vjeruje u to da je 'jezik bio naša zajednička trauma', odnosno ona, kao i više likova u romanu, koji dolaze iz raznih dijelova bivše države, više ne znaju kako nazivati svoju domovinu, jezik koji su učili cijeli život i na kojem i dalje misle. 'Jezik je duša naroda', a oni su izbjeglice i sami se pitaju da li su oni Jugoslaveni ili državljani novih država, iz kojih su protjerani? Za ove je likove vrlo traumatična podjela srpsko-hrvatskog jezika na hrvatski, srpski i bosanski, zbog toga što oni pripadaju naraštaju koje je odgojeno u duhu 'bratstva i jedinstva', i koje je učilo i latinicu i ćirilicu.

(...)»

Iz navedenog je teksta vidljivo slijedeće:

1. «Mlada hrvatska ukrajinistica» tretira Dubravku Ugrešić kao hrvatsku književnicu, što je pogrešno, jer se je ova jasno, glasno i nebrojeno puta, urbi e torbi, riječju, djelom i perom, izjasnila kao protivnica Hrvatske, i kao jugoslavenska autorica i politička Jugoslavenska. Njezina rana književna djela svakako spadaju u hrvatsku književnost, no ona sam ima pravo opredijeliti sebe i svoje djelo kuda i kamo želi.

2. Uspoređivati odnos Oksane Zabuško prema bivšoj državi SSSR-u i Dubravke Ugrešić prema bivšoj državi SFRJ, na način na koji to čini «mlada hrvatska ukrajinistica» potpuno je promašen. Poznajem ne samo njihova djela, već osobno i obje književnice. S D. Ugrešić pohađao sam gimnaziju u Kutini, a s O. Zabuško sam se družio u Kijevu kao veleposlanik. Ugrešička bivšu državu SFRJ doživljava kao svoju jedinu domovinu, a srpsko-hrvatski nasilnički jezični bastard kao svoj materinski jezik. Ona Jugoslaviju doživljava kao svoju otadžbinu, kao voljenu zemlju s kojom se poistovjećuje i čije rasulo ne može podnijeti, zbog čega proklinje one koji su to skrivili, na prvome mjestu Hrvate. Ona je jugoslavenski nacionalist, pa čak, što se Hrvata tiče, pokazuje ne samo apsolutno nerazumijevanje za njihovu legitimnu borbu protiv velikosrpske agresije, dakle za nacionalno oslobođenje i državnu neovisnost, već pokazuje i animozitet prema svemu što je tome narodu sveto. Za razliku od nje, Oksana Zabuško svoj narod voli. Ona ne plače za SSSR-om i ne proklinje one koji su, tobože, krivi što se taj državni monstrum raspao.

3. «Mlada hrvatska ukrajinistica» piše o srpsko-hrvatskome jeziku kao o stvarnome jeziku, koji je, eto, nečijom zlom voljom, očito Hrvata, razbijen na tri, pa čak i na četiri jezika.

4. «Mlada hrvatska ukrajinistica» navodi patnje Ugrešićkinih junaka koji su govorili «srpsko-hrvatskim jezikom», pa sada nakon raspada Jugoslavije nisu više na čisto sa svojim identitetom i jako pate. To su gluposti. Nikada nisu postojali jugoslavenska nacija i njezin jezik. I jedno i drugo su političke izmišljotine. Jugoslavija je bila višenacionalna država u kojoj su vladali komunisti, a na kraju i srpski imperijalisti predvođeni Slobodanom Miloševićem. Svaki je narod u tu Jugoslaviju ušao sa svojim vlastitim jezikom, svojom kulturom i poviješću. Hrvatski ponaosob. Na znanje docent Paščenku i njegovoj studentici: Ugrešićka je rođena u Kutini, osnovnu školu i gimnaziju završila je u Kutini. Ondje se govorilo hrvatskim jezikom, a pučanstvo je govorilo moslavačkim kajkavskim narječjem. To što ona, kao dijete iz miješanog (srpsko-bugarskog) braka, nije od roditelja baštinila poštovanje prema narodu i zemlji u kojoj živi, pa svoju neoblikovanu samobitnost nameće kao problem cijelome hrvatskome narodu, spada u psihologiju. Zbog njezinih privatnih frustracija moramo obnoviti Jugoslaviju, kako bi se, eto, zadovoljilo frustriranu dama! Konačno, Fakultet je završila u Zagrebu, opet na hrvatskome jeziku. Postala je rusist po struci. Prve je knjige napisala na hrvatskome jeziku, a ne na nikakvome srpsko-hrvatskome jeziku.

5 «Mlada hrvatska ukrajinistica» nema pojma o jezičnoj situaciji na području bivše Jugoslavije, kao niti o pravu svakog naroda na svoj materinski jezik. Čudim se kako ju u tome nije poučio docent Paščenko, čiji je narod osjetio što znači oduzimanje prava na materinsku riječ. U Ukrajini sam naučio značenje pojmova «janjičar» i mankurt»! Zar je docent dolaskom u Hrvatsku sve to zaboravio?

Zaključak

Osoba koja je završila studij i stekla fakultetsko obrazovanje, u ovome slučaju postala profesor ukrajinskoga jezika i književnosti, morala bi pokazati ipak daleko veće poznavanje hrvatskoga jezika. To bi morao svakako i profesor kod kojega je pisala diplomski rad, a to je, očito, docent Jevhen Paščenko. Docent je rođen 1950. godine. Živio je u Zaporižju. Diplomirao je slavistiku u Kijevu, a potom u Beogradu. Pamtimo ga kao visokog diplomatu u Veleposlanstvu Ukrajine u Hrvatskoj», a potom kao suradnika pri UNCRO-u. Nakon toga je zatražio hrvatsko državljanstvo. Dobio ga je, kao i mjesto predavača na Katedri za ukrajinski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, što je rijetkost među diplomatskim osobljem. U Hrvatskoj je završio studij i njegov sin, a Hrvatska je i sina prihvatila i zaposlila. Zar već ta činjenica nije dovoljna da bi se osjećala zahvalnost i pažnja prema ovoj zemlji, njezinome jeziku, književnosti i kulturi? Da ne govorimo o pristojnosti!

Čudimo se i uredništvu «Vjesnika ukrajinske zajednice!». Te novine plaćaju hrvatski porezni obveznici.

Đuro Vidmarović