Hrvati u Crnoj Gori i Boki kotorskoj (4/6)

Zaljev hrvatskih svetaca

Mučenici, blaženici i sveci Kotorske biskupije

Katoličanstvo je odredilo civilizacijsku i kulturološku pripadnost Hrvata u Boki kotorskoj zapadnoj hemisferi. Rijetki su hrvatski krajevi u kojima je podignuto toliko rimokatoličkih crkava, župnih kuća, samostana, kapela, piljeva, križeva, izrađeno votivnih darova, naslikano toliko svetih slika, napisano toliko književnih djela s kršćanskom tematikom, kao što je to slučaj s Bokom kotorskom. U nekim mjestima nalazimo više crkava i samostana. I svi su građeni kao vrijedne arhitekturne i umjetničke cjeline. Sakralno naslijeđe Boke kotorske ima neprocjenjivu vrijednost. Kršćanstvo je u temeljima etničke samobitnosti ovdašnjih Hrvata. Zbog toga je prisvajanje ovoga naslijeđa agresivan oblik uništavanja hrvatstva na ovim prostorima.

Mnoge od hrvatskih crkava i kapela, premda su danas zapuštene, ili u ruševinama, još uvijek izazivaju divljenje. Osim toga cijeli je ovaj fjord, kao prirodni fenomen, čudo Božje i kao takav prisiljava čovjeka da razmišlja o Stvoritelju.

Život pomoraca, a takvi su bili Hrvati u Boki, tijesno je vezan uz zazivanje Božje zaštite, uz zahvalnosti Bogu, molitve i pjesme.

Snažan Vjerski život bokeljskih Hrvata odrazio se u velikome broju svetaca, blaženika, mučenika vjere i božjih ugodnika koji su živjeli na obalama zaljeva, a od kojih su mnogi pripadali hrvatskim zajednicama. Stoga u hrvatskoj literaturi susrećemo zahvalan naziv za Boku, «Zaljev hrvatskih svetaca». Zbog političkih razloga, među kojima je potiranje hrvatstva na prvome mjestu, ovakav se nježan naziv zabranjuje ili izbjegava, kako se ne bi, tobože, povrijedilo pravoslavne vjernike, pa se naziv sužava na «Zaljev svetaca», jer se u njemu prešućuje hrvatska narodnosna komponenta.

Radi cjelovite obavijesti, kako ne bi bilo dvojbi glede broja božjih ugodnika u Boki, ali i zbog vjernika iz Hrvatske koji sve učestalije hodočaste u bokokotorska svetišta, poglavito u rodno mjesto sv. Bogdana Leoplda Madića i Gospi od Škrpjela, koja je, možda, najljepše marijansko svetište Crkve u Hrvata, navodimo osnovne podatke o njima. Pri tome se pretežito služimo tekstovima koji se nalaze na Portalu Kotorske biskupije.

Herceg Novi sv. Bogdana Leopolda Mandića

Nakon što prijeđeno granicu u Debelome Brijegu, Herceg Novi je prvo bokokotorsko mjesto koje će nam se ukazati s lijeve strane ceste. Ugledati ćemo između plavetnila bokakotorskoga fjorda i vrleti crnogorskih brda. Uz modru obalu smjestilo se ovo starodrevno mjesto, s obrambenim zidinama, uskim ulicama, lukom, crkvom i tipičnom hrvatskom primorskom arhitekturom. Izvan staroga grada nasumce podignute vikendice i trgovine, a po brdima već se uzdižu višekatnice iz najnovijeg vremena, koje bez milosti i etike uništavaju krajolik. Ovaj lijepi gradić bio je nekada hrvatsko naselje. Osnovao ga je veliki hrvatski bosanski kralj Tvrtko I. Danas u Herceg Novome Hrvata je malen broj. Prevladavaju Srbi, poglavito pripadnici bivše JNA koji su se ovdje skrasili nakon što im je vojska propala, prethodno učinivši krvavu agresiju na Hrvatsku, BiH i Kosovo. Antihrvatstvo se osjeća u zraku. Zbog toga se ne treba čuditi da gradske vlasti nisu dopustile postavljanje spomen-ploče na rodnu kuću sv. Leopolda Bogdana Mandića. O podizanju njegovoga spomenika u rodnome gradu ne smije se ni pitati.

Za sve kršćane Herceg Novi ima posebno značenje kao rodno mjesto mučenika iz ispovjedaonice, redovnika zauzetog za ekumenizam, hrvatskog rodoljuba, velikoga sveca, Bogdana Leopolda Mandića. Stoga se zaustavljamo kako bi smo posjetili crkvu u kojoj je kršten sveti Bogdan Leopold, te kako bi smo vidjeli ostatke njegove rodne kuće, ali i ulice kojima je kao dječak hodio. U Herceg Novome djeluje kao župnik i dekan, don Benjamin Petrović, ugodan i gostoljubiv svećenik. Za one koji žele duže boraviti u Leopoldovome gradu, župnik je preuredio stari župni stan za primanje gostiju, tako da se u njemu može boraviti uz vrlo povoljnu cijenu. Iz lijepo uređenoga dvorišta punog cvijeća, drveća i daha prošlosti, pogled puca ne grad, more i obale fjorda. Treba ovdje sjesti, zatvoriti oči i vratiti se u povijest. Stoga donosimo župnikove «koordinate» za one koji se odluče na ovakav kontemplativan boravak u Boki kotorskoj.

Don Benjamin Petrović
Župni ured Sv. Jeronima - H. Novi
Save Kovačevića 15; 85340 Herceg Novi - Montenegro
Tel: (0)31 322 969
Mobil: (0)69 222 371
E-Mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Sv. Leopold Bogdan Mandić

Sveti Bogdan Leopold Mandić

Crkva sv. Jeronima (Herceg Novi, 1856.) u kojoj je svetac kršten

Zidine nekadašnjega Herceg Novoga

Sveti Bogdan Leopld Mandić rodio se 12. svibnja 1866. u Herceg Novom, od oca Petra i majke contesse Dragice Carević. Roditelji su mu bili podrijetlom iz Zakučca. Obitelj Mandić pripada starome hrvatskome plemstvu, čije rodoslovlje seže u doba narodnih vladara.

Kuća plemićke obitelji Mandić sa zidom i kulama u Herceg Novomee u vrijeme kada se u njoj rodio sv. Bogdan Leopold

Svečev djed zvao se Ivan (1780.-1838.) i bio je vlasnik flotile ribarskih i trgovačkih brodova i član glasovite hrvatske pomorske bratovštine Bokeljska mornarica. Zbog propadanja brodova na jedra koje zamjenjuju parobrodi, Ivan Mandić doživljava slom svoga poduzetništva, ali ostaje i dalje ugledan, što znači i materijalno situiran čovjek. O tome svjedoči obiteljsko povezivanje sa slavnom hrvatskom trgovačkom obitelji Carević iz Perasta. Petar pl. Mandić oženio je 1845. contessu Dragicu Carević, kćer Antuna i grofice Eleonore Bujović iz Perasta. Perast je jedno od najljepših hrvatskih mjesta u Boki kotorskoj. Ispred gradića nalazi se školj na kojemu je sagrađena crkva posvećena B-D. Mariji, «Gospa od Škrpjela», danas najveće hodočasničko marijansko svetište Hrvata u Boki kotorskoj, a sasvim sigurno najljepše među svim marijanskim svetištima Crkve u Hrvata.

Petar pl. Mandić i Dragica contessa Carević imali su dvanaestoro djece. Kako piše don Ante Baković, «bili su istinski pobožni, pa su tako vlastitim primjerom odgajali svoju djecu». Među njima i Bogdana koji se rodio 1866. godine.

Umro je na glasu svetosti u Padovi 30. srpnja 1942. Proglašen je blaženim 2. svibnja 1976. godine, 34 godine nakon smrti što je vrlo brzo. Svetim ga je proglasio papa Ivan Pavao II., 16. listopada 1983. godine. Cijeli je život posvetio za sjedinjenje kršćanskog Zapada i Istoka službom ispovjednika po sakramentu pomirenja u kojem se najpotpunije čovjek sjedinjuje s Bogom. Preteča je moderne ekumenske misli.

Papa Ivan Pavao II. Na grobu sv. Bogdana Leopolda Mandića (U pozadini tendenciozan natpis na sarkofagu)

Na krštenju je dobio ime Bogdan, a po ulasku u kapucine promijenio ga je u Leopold. Bio je najmlađe od dvanaestero djece. Njegovi roditelji bili su vjerni kršćani. Dobri otac pratio je svako jutro malog Bogdana u crkvu na svetu misu i pričest, što je tada bilo nešto posve neobično. U duboko kršćanskom obiteljskom ozračju Bogdan je od malena učio mnogo moliti. Rodbina i znanci zvali su ga „naš Bogdo". Bio je visok samo 135 cm.

Njegova dobrostojeća obitelj nije uspjela sačuvati blagostanje. Druge će u sličnim prilikama znati tješiti iz vlastitog iskustva. Tako je jednog osiromašenog očajnika ovako tješio u ispovjedaonici: "Razumijem vaš žalosni položaj, jer i moja je obitelj nekoć bila bogata. No izgubila je sve svoje imanje i dobra, te zapala u bijedu. I vi ste slično iskusili pa stoga razumijem vašu žalost."

Živeći u Herceg-Novom među pravoslavcima, Bogdan je veoma rano upoznao i iskusio žalosnu činjenicu rastavljenosti kršćanske braće. Zato je još kao dječak govorio: "Dobro, ja ću se posvetiti spasenju tolikih siromašnih i nesretnih ljudi. Postat ću njihov misionar". Promatrajući nesebično djelovanje kapucina u svom rodnom gradu, koje su cijenili i pravoslavci, Bogdan je mislio, da će svoj misionarski naum najbolje ostvariti ako stupi u njihov red. Roditelji su se složili s njegovim izborom zvanja, premda im je rastanak s njime bio veoma težak.

U dobi od 16 godina Bogdan Mandić polazi na nauke u sjemenište u Udinama u sjevernoj Italiji. Na dan 20. rujna 1890., kardinal Domenico Agostini ga je zaredio za svećenika.

Nakon kratkog boravka u Zadru, Kopru i na Rijeci, po volji svojih poglavara bio je konačno određen za Padovu. Shvatio je na koji će način vršiti svoj ekumenski apostolat te uskliknuo: "Odsada pa ubuduće svaka duša koja bude tražila moju službu bit će moj Istok." Kao dugogodišnji neumorni ispovjednik on će sve svoje molitve, žrtve, napore prinositi na veliku nakanu: "Da svi budu jedno!" Stalno je molio Boga, da se pravoslavni i katolici ne sukobljavaju, nego da se sve bolje slažu.

Početkom Prvog svjetskom rata nije htio primiti talijansko državljanstvo pa je kao stranac iz neprijateljske države morao u koncentracijski logor. trenutci nastali su u životu. On taj zahtjev odbija riječima «Ne, krv nije voda! Ne može se izdati krv!» Slijedi izgon iz samostana i potucanje od nemila do nedraga kako bi našao braću koja će ga primiti. No, rat završava, Austro-ugarska se raspada, na Balkanu je stvorena nova jugoslavenska država, a njegova rodna Boka kotorska došla je pod vlast Srbije. Bogdan se vraća u Padovu. Ponovo izgovara domoljubne riječi: Iz Padove ne mogu pobjeći, hoće me ovdje, ali ja sam kao ptica u krletki, moje je srce uvijek tamo preko mora». Tuga za Domovinom nikada nije prestajala. Obrazložio je dovoljno snažno uporabom narodne izreke: "Krv nije voda!"

Imao je izvanrednu sposobnost razumijevanja onih koji su mu se povjeravali i sposobnost pomaganja u zamršenim tjeskobama.

Josip Bifel: Sveti Bogdan Leopold Mandić u nazočnosti B-D. Marije i Maloga Isusa, pokazuje na svemirskoga patrijarha Athenagorasa I (grč.: Αθηναγόρας Α') koji se moli iza zastora, i Papu Pavla VI. kao na realizatore ekumenizma kojemu je sam težio. Mozaik se nalazi u župnoj crkvi sv. Bogdana Leopolda Mandića u Osijeku

Prije smrti o. Leopold je prorekao, da će kapucinski samostan u Padovi biti razrušen od bombi. Ipak, kod te strašne ratne katastrofe njegova ispovjedaonica osta pošteđena da bude trajan znak njegova pomiriteljskoga apostolata. Brojni hodočasnici, koji sa svih strana dolaze na njegov grob, dotiču se s poštovanjem i njegove drage ispovjedaonice u kojoj je zaslužio nebo, u kojoj je vršio svoje ekumensko poslanje.

Kad je otac Leopold 30. srpnja 1942. umro u Padovi, njegov pogreb bio je već njegova proslava na zemlji, predigra onoga što će se dogoditi kasnije kad bude svečano proglašen blaženim i svetim.

Spomendan mu je 12. svibnja.

Herceg Novi (talijanski: Castelnuovo di Cattaro) smjestio se na izuzetno značajnom i atraktivnom geografskom prostoru između najviše planine dinarskog masiva, Orjena (1.895 m) i ulaza u jedan od najljepših zaljeva svijeta, Boku Kotorsku.

Sam ulaz u Bokokotorski zaljev se nalazi izmedu rtova Oštro i Mirište i širine je cca. 2.900 metara. Maksimalna dubina mora u zaljevu je 61 metar, a prosječna dubina je 27,8 metara.

Od 1997. godine Boka kotorska je i službeno uvrštena u Asocijaciju 28 najljepših zaljeva svijeta.

Grad Herceg Novi osnovao je 1382. godine Tvrtko I, bosanski kralj, koji je htio imati izlaz na more, pristanište za karavane i središte za proizvodnju i spremište soli. Trebao je Bosnu osamostaliti od prevelike ovisnosti o kotorskoj i dubrovačkoj trgovini. Nešto kasnije postao je središte, vlasništvo bosanskih velikaša Kosača. U 15. stoljeću postao je jedan od najljepših i najutvrđenijih gradova njegove zemlje (Kosače). Godine 1473. počela se graditi crkva svetog Stjepana – Dubrovnik ju je počeo graditi kao dar Herceg Vlatku.

Godine 1483. za vrijeme sultana Bajazita II., nakon pada Hercegovine 1482.,Herceg Novi kao posljednja tvrđava koja je bila zauzeta, potpao je pod tursku vlast, pod kojoj će ostati narednih 200 godina. Rezultat islamizacije Novog su i brojne džamije podignute u Gornjem i Donjem gradu. Turci su promijenili izgled grada koji postaje više vojnička baza, nego trgovačko središte. Grad je ujedno bio i gnijezdo turskih gusara. Prvi pokušaj oslobođenja grada koji su pokrenuli Španjolci nije dugo potrajao, te nije ni ostavio značajnih zasluga za razvoj kršćanstva na ovom području. Godine 1687. providur Jeronim Korner poduzeo je osvajanje i oslobađanje Herceg Novog od Turaka. Veliku vojsku koju je predvodio, pored Mlečana i Peraštana, sačinjavali su i pripadnici reda Malteških vitezova koje je poslao vojvoda od Toscane i odred papinske vojske. Nakon više tjedana opsade i borbe, grad bi oslobođen, prema predaji 30. rujna zbio se posljednji juriš. Istog dana je slavljena pobjeda, a svečani Te Deum predvodio je nadbiskup barski, Andrija Zmajević.

Najveća džamija je pročišćena i posvećena kao crkva sv. Jeronima.

Na razvalinama te džamije, podignuta je nekadašnja crkva sv. Jeronima, od koje je danas ostao čitav samo zvonik (kampanel). Temelji nekadašnje džamije mogu se vidjet kao tlocrt između zvonika i sadašnje crkve. Crkva je zbog klizišta morala biti srušena te je 1856. – 1857.g., podignuta nova župna crkva sv. Jeronima. U novu crkvu prenesena je oltarna slika posvećena Gospi od Karmela, na kojoj su prikazani sveti Jeronim, sv. Klara (dotadašnja zaštitnica grada,) sv. Filip Neri i sv. Antun, a u pozadini je prikazan tadašnji Gornji grad. Povrh slike je prikazana borba za vrijeme oslobođenja a iznad je Gospa Karmelska, zaštitnica ulaska u Boku Kotorsku. U donjem desnom uglu slike stoji historijski natpis: « Voljom Božjom, zagovorom Djevice, molitvama Inocenta XI. vrhovnog svećenika, svetu sliku Bogorodice izloži, klanjajući se Jeronim vitez Corner, upravitelj Dalmacije, osvojivši Herceg Novi 1687.g.». Sadašnji izgled svetište je zadobilo u obnovi nakon velikog potresa 15. travnja. 1979.

Crkva sv. Leopolda

Crkva sv. Leopolda, Herceg Novi, 1688.

Crkva sv. Leopolda podignuta je nakon dolaska fratara kapucina u Herceg novi godine 1688., kao samostanska crkva, a i ona je izgrađena na temeljima srušene džamije. Kroz povijest je mijenjala titularne svece, tako je najprije bila posvećena Uznesenju BI. Djevice Marije, zatim sv. Franji, obnovljena je 1965g., a od 1976. godine nosi naslov Sv. Leopolda.

Crkva i samostan Svetog Antuna sagrađeni su 1710. godine.

Gospa Karmelska – sagrađena je 1783. godine – dao ju je sagraditi mletački vojskovođa A. Alberti, a oltarsku sliku gospe Karmelske napravio je G. Miani 1847. godine.

Crkva Svetog Roka u Meljinama napravljena je 1729. kao vojna kapela.

Crkva Svetog Petra nalazi se uz ostatke negdašnjeg benediktinskog samostana iz X. stoljeća.

Crkva Svete Ane na Savini sagrađena je 1538.-1539. godine, obnavljana je u više navrata, posljednji put 1980. godine. (Don Benjamin Petrović)

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 2003. godine, Općina Herceg Novi imala je 33.034 stanovnika, u 27 naseljenih mjesta.

Nacionalni sastav:

Srbi - 17.470 (52,88%)

Crnogorci - 9.447 (28,59%)

Hrvati - 798 (2,41%)

nacionalno neopredijeljeni - 2.746 (8,31%)

ostali - 2.573 (7,81%)

Vjerski sastav:

pravoslavci - 27.785 (84,11%)

katolici - 1.440 (4,35%)

ostali - 851 (2,57%)

neopredijeljeni - 1.557 (4,71%)

ne vjeruju - 770 (2,33%)

nepoznato - 631 (1,93%)

Đuro Vidmarović