Nije problem u antifašizmu već u masovnim zločinima hrvatskih komunista činjenima u ime antifašizma

U subotu, 29. siječnja 2011. sastali su se preživjeli hrvatski partizani i njihovi današnji sljedbenici, te zajedno s aktualnim predsjednikom Države, predsjednikom Sabora i gradonačelnikom Zagreba, lamentirali u skladu sa svojom ideologijom, moralom i osjećajem za povijesnu i ljudsku odgovornost. Pada u oči kako su komunisti, bivši i sadašnji, prisvojili antifašizam, kao nešto što samo njima pripada. Oni su jedini antifašisti, baštinici njegove istine, a svi ostali su, ili fašisti, ili kontrarevolucija. Za takvo prisvajanje ne postoji povijesno opravdanje. Antifašizam pripada svim demokratski opredijeljenim građanima Hrvatske, koji su tijekom Drugog svjetskog rata, ne zbog staljinizma kao naši komunisti, već zbog slobode, demokracije i potpune nacionalne suverenosti, ustali protiv ustaškog režima i Centralnih sila, za jednu novu i drugačiju Hrvatsku.

Antifašizam u Istri čak i nema puno veze s komunistima. Početkom Drugog svjetskog rata naši su komunisti bili staljinisti i Staljin je za njih bio više od Boga. U njega su se zaklinjali, u njega vjerovali, njegove direktive slušali. Njegove zločine prikrivali. Stoga za svakoga razumnog čovjeka staljinizam i antifašizam ne mogu biti istoznačnice. Prisvajanjem antifašizma naši subnorci nastavljaju falsificiranje povijesti ozakonjeno za vrijem Titove Jugoslavije.

Da tome skupu nije nazočio Predsjednik, on bi prošao onako kako i zaslužuje. Budući se Predsjednik složio s komunističkom nostalgijom pa ju čak i ojačao svojim osobnim idejama, to postaje problem za sve demokratski opredijeljene građane RH. Kako je izvijestio naš tisak, Predsjednik je na tome sastanku u Starogradskoj vijećnici zanosno uskliknuo: «Vratio bih Zagrebu ulicu 8. maj!»

Novinar Stjepan Marković je 30. siječnja 2011. izvijestio o pobjedničkom nastupu druga Predsjednika:

«Josipović je kazao kako su antifašisti svrstali Hrvatsku na stranu pobjednika u Drugom svjetskom ratu i time opstanak Hrvata».

Ova bi tvrdnja bila točna, kada se antifašistima ne smatrali isključivo komunisti.

Novinar nastavlja:

«Josipović je govorio na svečanoj akademiji povodom 70. obljetnica ustanka, antifašističke borbe i pobjede nad fašizmom, 67. obljetnica osnivanja 10. zagrebačkog korpusa i 66. godina oslobođenja Zagreba.

Kad bih kao predsjednik imao izvršnih ovlasti, kojih nemam, na svakoj bi razini bilo prepoznato da je antifašizam otac našeg Domovinskog rata. Obnovio bih porušene spomenike, od kojih su neki iznimno važna umjetnička djela, a u Zagreb bih ponovno vratio Ulicu 8. maja, jer je to važan datum za hrvatsku povijest, dan kada je Zagreb definitivno raskrstio s pronacističkom vlašću koja je tada vladala u dijelu Hrvatske – kazao je predsjednik Ivo Josipović.

Josipović je izrazio žalost što se umanjuje važnost antifašizma dodavši kako su antifašisti svrstali Hrvatsku na stranu pobjednika čime je omogućen opstanak Hrvata i stvaranje Hrvatske države.

Okupljenima se obratio i Luka Bebić, predsjednik Sabora, koji je kazao kako su antifašisti osvijetlili obraz hrvatskom narodu. Bebić je podsjetio da je prvi vojni odred u okupiranoj Europi bio osnovan 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica pokraj Siska. On je taj ustanak povezao s Domovinskim ratom za kojeg je kazao da je bio svojevrsni nastavka protiv sofisticiranog fašizma.

Potpredsjednik Saveza antifašističkih boraca Hrvatske Josip Skupnjak rekao je kako je Zagreb već uoči rata bio mjesto velikih priprema zemlje za borbu protiv fašizma. Svaki peti građanin Zagreba sudjelovao je toj borbi, dodao je.

Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, u ime suorganizatora, rekao je kako su se i hrvatski antifašisti i hrvatski branitelji svrstali na pravu stranu te se žrtvovali za naše zajedničke ciljeve.

Akademiju koja se održava po peti put organizirao je Savez antifašističkih boraca u Starogradskoj vijećnici».

Ovakve izjave političara koji bi nakon izbora trebao zatomiti svoja uzavrela ideološka uvjerenja i reagirati hladno i odgovorno kao Predsjednik svih građana RH, s tog su moralnog i demokratskog aspekta skandalozne. One produbljuju podjele na starim crtama: ustaše-partizani. Josipović ne nastupa kao demokrat već kao komunist, dakle kao lider oporbe. Pri tome prešućuje povijesnu istinu da su Komunisti i SUBNOR-ci koje on naziva antifašistima, u ime antifašizma učinili slijedeća nasilja i zlodjela:

Zabranili su višestranačje kao temelj demokracije,

Uspostavili su jednopartijski sistem s apsolutnom i bespogovornom dominacijom KPJ, kao ateističke, nasilničke i povijesno gledajući, zločinačke udruge.

Progonili su svaki oporbeni nastup, koristeći se sustavom represije i sudstva, poglavito se oslanjajući na specijalnu zločinačku tajnu policiju UDB-u, u kojoj su djelovali plaćeni ubojice, beskrupulozni tipovi, nacionalno odnarođeni, bez vjere, morala i ljudskosti, jednostavno dresirane mašine za ubijanje po naređenju KPJ,

Okrutno su kažnjavali neistomišljenike, što je uključivalo i mučenje,

Izvršili su genocid nad hrvatskim građanskim staležom,

Izvršili su genocid na cijelom njemačkom nacionalnom manjinom,

Uveli su kažnjavanje djece, čak maloljetne, i obitelji političkih neistomišljenika,

Izvršili su klerocid nas staležom svećenika, redovnika i redovnica,

Progonili su slobodnomisleće umjetnike, književnike, sportaše, a poglavito novinare, posebno hrvatske,

Provodili su ideološki monizam, veličajući Marksizam kao ideologiju, kroz tzv. «diktaturu proletarijata», «radničku klasu», etc,

Uništili su privatnu svojinu, a vlasnike progonili i ubijali kao narodne neprijatelje, nametali kolektivizaciju seoskih imanja i tzv. «eksproprijaciju eksproprijatora», čineći pri tome zlodjela.

Nisu poštivali ljudsko pravo na slobodno mišljenje i udruživanje,

Uništili su slobodu sudske vlasti, podređujući tu vlast politici KPJ,

Uništili su slobodu tiska i medijskog govora,

Borili su se protiv hrvatske suverenosti, a za Jugoslaviju, a na nacionalnoj razini gušili su pravo na slobodu narodnosnog identiteta, u korist nasilne asimilacije u novi nad-etnos: Jugoslaveni

Zabranili su Hrvatima da svoj materinski jezik nazivaju njegovim narodnim imenom, a oni koji su to činili bili su hapšeni i bacani u logore, pod optužbom da su «hrvatski nacionalisti», «neprijatelji radničke klase», «neprijatelji socijalističke revolucije», etc,

Vršili su nasilje nad poviješću, lažnim prikazivanjem povijesnoga razvitka prema nametnutoj ideologiji tzv. dijalektičkog materijalizma,

Potencirali su jugoslavenski šovinizam u svim sferama života,

Vršili su etničko nasilje u odgojno-obrazovnim ustanovama i vojsci,

Gušili su društvene znanosti, ukoliko je u njima bilo riječi o Hrvatima, njihovoj povijesti, etnicitetu, narodnim pravicama, Državi, jeziku, kulturi, etc.

Borili su s protiv Crkve, a vjeru su proglasili «opijumom za narod»,

Borili su se za Jugoslaviju, a protiv suverene Republike Hrvatske. Vjerovali su da je ta nasilnička i velikosrpska zbilja idealno mjesto za Hrvate, uključujući sve logore i zatvore, sve Jazovke i Hude jame.

Naredili su ubijanje Hrvata u dijaspori.

Nakon sloma Hrvatskog proljeća svi su vodeći studenti i demokratski opredijeljeni ljudi bili bačeni u zatvore, a oko 30000 ljudi izbačeno s posla, izbjeglo u inozemstvo i na druge načine onemogućeno u socijalnoj promociji.

Da ne nabrajamo dalje, a moglo bi se, nažalost!

Dakle, u ime antifašizma uspostavljen je društveni poredak koji se temeljio na zločinu, totalitarizmu i uništavanju antifašističkih demokratskih stečevina Zapada. Mogu li se svi učinjeni zločini nazivati antifašizmom? Ne mogu, jer bi se tada antifašizam poistovjetio sa zločinima i totalitarizmom.

Treba poštivati antifašizam kao povijesnu činjenicu, ali svaki razuman i dobronamjeran čovjek mora razlikovati antifašizam kao dio antihitlerovske koalicije, od onoga što su jugo-komunisti učinili u ime tog antifašizma. Oni bi danas željeli da im se priznaju zasluge, a da se zaborave zločini. A već 1944. u zauzetom Dubrovniku poubijali su bez suda sve vodeće intelektualce i svećenike i zakopali ih na otočiću Daksi, a potom zabranili rodbini posjet grobovima i uopće njihovo spominjanje u javnosti. Godine 1945.-1948. u na kolonama smrti, tzv. Križnim putovima, poubijali su na stotine tisuća zatočenih vojnika, civila, žena, staraca i djece, bez suđenja, i ako je rat završio! Što je to, ako ne zločin?

Podsjećam na riječi književnika i slikara Mire Glavurtića (Hrvata iz Boke kotorske koji je živio u Beogradu, a onda morao odande pobjeći 1991. u Zagreb), objavljene u jednome zagrebačkom list, u srijedu, 17. studenoga 2010. godine.

«(...)

Čega se sjećate iz djetinjstva; rata, poraća, Informbiroa?

Sjećam se svega, a najviše se sjećam leševa koje su proizvodili komunisti. Prvo što sam vidio kada su komunisti došli na vlast bilo je klanje.

Komunisti su klali? Učili smo da su to radili samo ustaše i četnici.

Komunisti su bili najveći koljači u povijesti. I nisu samo klali nego su i nabijali na kolac i pekli žive ljude. O tome su knjige napisane.

Treba li govoriti o takvoj prošlosti?

Da se ne govori o toj prošlosti žele oni koji su stvarali tu zločinačku prošlost. Zbog žrtava nužno je o njoj govoriti, to je dužnost svih onih koji ne žele da se ponovi takva prošlost.

Jeste li tada čuli za Bleiburg?

Naravno da sam čuo. Samo u Crnoj Gori mi to nismo zvali Bleiburg nego Zidani Most.

Vi ste dakle znali više nego što se znalo u Hrvatskoj?

U Hrvatskoj su o tome šutjeli mnogi koji su to znali.

Je li strah bio razlog?

Da. Jedan od efekata logora je šutnja, strah. Hrvati se boje svoje sjene, oni su kukavice (...).

Naša i svjetska javnost mora znati da su Hrvati sudjelovali u antifašističkoj borbe, ne kao komunisti-staljinisti i crveni teroristi koji su čekali Staljinove direktive iz Moskve, već kao demokratski odgojeni građani u duhu učenja Stjepana Radića. Dio hrvatskoga naroda nije prihvatio ustaški režim, ne zbog toga što je mrzio svoju Državu, već zbog toga što nije prihvaćao ovisnost o Hitleru, jer je nacizam bio protu-kršćanska i neljudska ideologija. Na to je višekratno upozoravao najviši moralni autoritet toga vremena, Nadbiskup Zagrebački, dr. Alojzije Stepinac. Ovakva se ideologija nije mogla prihvatiti, pa makar se mahalo nacionalnim zastavama. Taj dio naroda izabrao je partizane, vjerujući da se oni bore za nacionalnu slobodu, pravdu, vjeru i demokraciju, a ne za novo porobljavanje, teror i masivne zločine.

Tragedija hrvatskoga naroda bila je u tome što tadašnji neosporni narodni lider, Vladko Maček, nije bio dalekovidan političar i odvažan muž koji bi postao vođa antifašističkog pokreta. Ako je ostarjeli Nazor mogao u šumu, mogao je i Maček. Umjesto toga on je mudrovao: «Kad se kojni ričeju i ždrebići dobiju po glavi», odnosno «Dok se veliki tuku, malima je mjesto pod stolom!» Ljudi su se pridružili onima koji su poveli borbu, misleći da je riječ o iskrenim i časnim političarima. Ogromna većina hrvatskih partizana nisu bili komunisti, već rimokatolici, HSS-ovci, seljaci, slobodoljubivi ljudi. KPH je bila patuljasta stranka, s lukavim vodstvom, ekspozitura Staljinove Internacionale. To što su se daleko brojnijim ne-komunistima, komunisti nametnuli kao komesari, a potom i kao vlast, te narodnu borbu za demokraciju pretvorili u komunističku revoluciju, znači da su ih prevarili, zloporabili, a zatim odbacili.

Umjesto demokracije dobili su komunizam i državni teror. Zar nije sudbina Andrije Hebranga dovoljno transparentna za takav zaključak. Hrvatski se narod kroz antifašističku borbu doista našao na strani sila pobjednica. Zasluženo. No, što je dobio kao priznanje? Čime je taj narod nagrađen zbog svoje antifašističke borbe? Jazovke, križne putove, Hude jame, teror! Je li to pravedna nagrada? Tito i njegova klika svojom su diplomatskom promidžbom učinili da svijet ne sazna istinu. Hrvatski su mu komunisti u tome pomagali. Europski ljevičari s ushićenjem su prihvaćali Tita i sve što je tumačila njegova propagandna mašinerija. Oni to čine i danas. Koji, čak i danas, od političara u EU uopće znade koliko je Hrvata bilo u NOB-u? Mnogi niti ne znaju da su Hrvati sudjelovali u antifašizmu, već, zahvaljujući titoističkoj propagandi vjeruju kako su svi, en mass, bili fašisti. I prema nama se odnose kao prema fašistima, u najmanju ruku, kao da su se kod nas rodili Quisling i Adolf Hitler! Čitajte polemiku Franje Tuđmana i Ernsta Blocha!

Mesić u ime antifašizma tretira zločine komunista kao opravdanu osvetu. Čak napada ministra Karamarka što je izašao s idejom da se sudi i za zločine učinjene nakon Drugog svjetskog rata. Po njemu komunisti su anđeli i nadljudi, a ustaše i domobrani su bijesne životinje koje je trebalo istrijebiti, zajedno s njihovim obiteljima. Komunistički su zločini opravdani, a ustaški neopravdani. Komunističke grobove treba pretvarati u mjesta slave, a ustaške treba preoravati. Što je to, ako ne staljinizam? Josipović veliča partizansku crvenu petokraku! Pa gdje ti ljudi žive? U Sjevernoj Koreji ili Hrvatskoj koja želi ući u zajednicu sa zapadnoeuropskim ne-komunističkim državama? Zašto u Berlinu nije zapjevao gospođi Merkel čuveni partizansku pjesmu: «Nosim kapu sa tri roga i borim se protiv Boga»! s titovkom na glavi? Ondje je glumio europolitičara i demokratu, a kod kuće slavi komunističku revoluciju! Ljudi moji, Berlinski zid u nečijim glavama još nije srušen! Srušen je, crveni naši Drugovi, srušen, i nema povratka na staro. Vaša je komunistička ideologija izazvala krvave ratove i stoga prestanite brusiti mačeve za nova krvoprolića! Inače će netko imati snage i pozvati vas na odgovornost. Kao pobornici zla pred poviješću ste već osuđeni!

Bože moj, što je ostalo od plemenite ideju pomirbe koju je tako snažno zagovarao pokojni Predsjednik Tuđman? (Imam pravo na ovakvu spoznaju i na osnovu obiteljskog kurikula).

Dakle, antifašizam da, komunistički zločini ne!

Tko je u ime antifašizma činio zločine i nasilja, taj nije antifašist, već zločinac i nasilnik! Ne može se kazati: on je činio zločine zbog osvete, a osveta je prihvatljiva i opravdana i njoj ne treba pravna država. To je srpska narodna lozina: «Tko se ne osveti – taj se ne posveti»!

Onaj tko takve slavi, isti je kao i oni.

Ako to predsjednik Josipović ne shvaća, a očito, na žalost, ne shvaća, onda on još uvijek živi u jugo-komunističkim maglama. Stoga ne čudi što je izjavio kako želi učiniti Hrvatsku crvenom. Sada želi prijeći s riječi na djela. Pitanje je koliko je takva petrificirana politička svijest komparabilna sa suvremenim demokratskim ustrojem Europe? Ako ta njegova želja eskalira, to će značiti povratak ideološkog monizma, a tada se tome zlosilju treba na odgovarajući način suprotstaviti.

Đuro Vidmarović