Tko to tješi branitelje lažnim nadama?

Na koga se odnosi načelo presumpcije nevinosti?

U subotu, 22. siječnja 2011. jedna od naših TV-stanica prikazala je snimak iz Predsjedničkih dvora na kojemu se vidjela skupina djece kako zanosno pleše u čast Ive Josipovića, dok se ovaj spušta stepenicama iz svoga ureda. Taj nastup djece u sportskim dresovima vrlo je neugodno podsjećao na Titova vremena. Tko je tu djecu doveo na Pantovčak? Zašto djecu prisiljavati da plešu, kao da su na nekome sletu, u službenim prostorijama državnog Predsjednika? Te prostorije nisu sportska dvorana, već ured najvišeg državnog činovnika. Najvišeg Činovnika: ništa manje, niti više! Nemam privatno ništa protiv prof. Josipovića, ali tko mu ima hrabrosti kazati kako je ovo bilo neukusno, čak nedostojno europskog imagea koji si kao Predsjednik želi steći. Zar je toliko narcisoidan, da mu djeca moraju izvoditi program kako bi s osjećao obljubljenim od širokih narodnih masa? Eto, Njega vole! Pa nije on Sai Baba, ili Kim Jong Il? Ako bez toga ne može, neka mu svako jutro plešu Severina i Lepa Brena, naizmjence, a navečer pjevaju Hanka Paldum i Dara Bubamara!

Nakon što su djeca svoje otplesala, Predsjednik je počeo govoriti o braniteljima, tješeći ih riječima: «Ne mislim da se otvara bilo kakva hajka na branitelje. Branitelji uživaju zaštitu i podršku hrvatske države, a pravna država vrijedi za sve jednako». Skoro za rasplakati se, ali je dodao kako netko zločest manipulira braniteljima, etc. Sve je to izgovarao monotonim glasom uz izraz lica koji je dodavao zamor i debelu distanciranost od teme. Dodao je umornim glasom: Prilikom predstojećeg susreta s Predsjedništvom BiH «bit će dotaknuta i pravna tema», etc. No, nije zaboravio frazu: «...pravna država vrijedi za sve jednako» - dakle i za branitelje. Iza ove fraze krije se, zapravo, opravdavanje dosadašnjih, hapšenja, a možda i najava novih. Kome se to baca prašina u oči? Pa vodeći ljudi Domovinskog rata, kako na državnoj, tako i na županijskoj razini, ili su osuđeni, ili su uhapšeni, ili su osumnjičeni!

Ministar vanjskih poslova dao je opet do znanja kako Hrvatska prati što se zbiva s hrvatskim braniteljem Tihomirom Purdom kojemu Srbija želi suditi za zločin obrane svoje Hrvatske Domovine, a koji je zatočen u Sarajevu. Ja, dakako, shvaćam da se, možda, vode hrvatsko-srpski diplomatski razgovori izvan očiju javnosti, ali i ako je tako, nameću se pitanja: zar ti naši visoki dužnosnici nemaju emocija, zar ne shvaćaju kako sudbina ovoga branitelja nije obična zbrka koja im je zamorna i čak im ide na živce. Običnog čovjeka plaši i uzrujava njihov ton, govor njihova tijela, sumorne i suhoparne izjave, odsustvo energičnosti koja bi ljudima ulijevala sigurnost. Upravo obratno, nakon njihova nastupa nitko ne može biti siguran, jer takvim porukama i držanjem poručuju: činimo što možemo, iako imamo puno važnijih problema, ovo s Purdom može završiti ovako i onako, budite spremni i na neuspjeh, sami ste si krivi...

Konačno je Šeks progovorio onako kako treba, ali nakon što mu je počelo gorjeti pod petama, odnosno nakon što je shvatio kako bi mogao završiti na sudu kao ratni zločinac. On je pravnik, a u hrvatskoj je politici od 1990. pa dobro znade kako mu činjenice ne bi ništa pomogle. Generalu Norcu nije ništa dokazano, Glavaševe optužbe bile bi odbačene u svakom normalnom pravnom postupku, pa što im je to vrijedilo? Merčep je uhićen, premda bez ikakve krivnje, i k tome teško bolestan. Našu zubatu pravdu ne može smilovati niti moždani udar! Sada je na redu admiral Domazet Lošo! I njemu istina neće biti saveznik. Ako politika odluči pretvoriti ga u ratnog zločinca i time ga kazniti zbog ratnih zasluga u Domovinskom ratu, tako će i biti. On je kazao nešto što bi svim Hrvatima trebalo doći do ušiju: «Progoni će prestati kada potpišemo ulazak u IV, Jugoslaviju!» Da ne govorimo o braniteljima iz svih županijskih središta protiv kojih vladari iz sjene vode kaznene postupke za ratni zločin. Zagrebački Morgenblato i Abendblato, odnosno njihovi urednici preko novinara-štakora, veličaju progon branitelja.

Predsjednik Josipović nastoji strah, razočaranje, ogorčenje i nezadovoljstvo branitelja ublažiti svetom vodicom svoje retorike. Boji se njihovih javnih protesta. Vrag bi mogao uzeti šalu. Do sada su se branitelji ponašali kao ovčice. Nakon što bi policija odvela nekoga iz stada ostali bi se s time pomirili. Ako se nisu mogli pomiriti tada su ubijali sami sebe, ili padali u depresiju. Ali Predsjednik nije imao ljudske i građanske odvažnosti kazati: «Kao Predsjednik RH odlučno ću tražiti od Predsjednika Republike Srbije da se prestane miješati u unutarnje stvari naše zemlje! Niti jedan branitelj više neće biti uznemiravan zbog obrane Domovine!» Je, da, ali tu je drug beogradski! Ako su drugovi Josipović i Tadić prisni toliko koliko se dade zaključiti, tada su simpatije Ivana Josipovića rascijepljene, a to nije ugodno. A možda i nisu? Da imamo odlučnog, muževnog i domoljubno raspoloženog Poglavara, taj se ne bi dvoumio. Ovako ispada da se hrvatskome branitelju Purdi loše piše. Istinabog Hrvatska ga ne optužuje. O koje iznenađenje! Ali to ništa ne znači u Srbiji. Oni će ga tražiti, a ako BiH ispuni njihov zahtjev, biti će mu suđeno.

Jutarnji je list u srijedu 12. siječnja 2011. lijepo i s radošću obznanio riječi srpske ministrice pravde - da će Srbija »hapsiti sve s popisa koji prijeđu granicu«, te da popisi »nažalost nisu potpuni«. Nakon srdačnog susreta s hrvatskim kolegom Bošnjakovićem, ista je srbijanska ministrica navela - urbi et orbi - srpske uvjete za vođenje postupka protiv branitelja Tihomira Purde: »Vodio bi se u Hrvatskoj, pod pravnim nadzorom Srbije. Ako Srbija ne bude zadovoljna procesuiranjem tog predmeta, može ga aktivirati sa svoje strane.« Nakon što u Hrvatskoj nije odlučeno suditi Purdi srbijanska ministrica slavodobitno obavještava javnost da će mu suditi u Srbiji, ali da će mu biti «pošteno suđeno». Bošnjaković i Josipović na te riječi mukom zamukoše! Ma nemojte kasti! Pošteno! U Beogradu će pošteno biti suđeno hrvatskome branitelju od strane agresorske države? Zamislite, Njemačka sudi engleskom vojniku! Ili ruskim crvenoarmejskim časnicima koji su odobrili masovno silovanje Njemica nakon zauzeća Berlina!

Tadićeva Vlada hapšenjem hrvatskih branitelja potvrđuje da nastavlja politiku Slobodana Miloševića. I nikome ništa! Najtužnija i najopasnija od svega jest činjenica što Srbija u ovome trenutku ima ključeve stabilnosti RH. Možda je to razlog eunuhovske mirnoće naših političara. Beograd može u svakome trenutku uhapsiti koga god želi iz Hrvatske, odnosno staviti svako ime na tjeralicu, a po međunarodnome pravu za zločine protiv svojih građana, neka država može hapsiti okrivljene u svakoj drugoj državi. Po tome zakonu Izrael je kidnapirao Eichmanna u Argentini i sudio mu u Tel-Avivu, a Španjolska je tražila hapšenje čileanskog predsjednika Pinocheta. Po toj logici, svi hrvatski civilni i vojni dužnosnici koji su sudjelovali u oslobađanju zemlje mogu se naći na srbijanskoj listi. Uključujući i pisca ovih redaka koji je 1990.-1991. bio predsjedavajući Delegacije RH u Vijeću Republika i Pokrajina tadašnje SFRJ.

Prečasni Ivan Miklenić, urednik «Glasa koncila», s pravom odlučnost srpske ministrice komentira slijedećim riječima:

«Ne dovode li te ministričine riječi u pitanje sam suverenitet Republike Hrvatske? Ne dovodi li time u pitanje i dosada postignute sporazume između Hrvatske i Srbije? Postoji li igdje na svijetu da jedna nezavisna država tako javno ponižava drugu nezavisnu državu ili srbijanska ministrica smatra da je Hrvatska već pod nekim tajnim patronatom Srbije? Nije li velik problem ako takve riječi dolaze od tako visokopozicionirane članice vlade države Srbije čiji se predsjednik deklarativno ispričava Hrvatima za srbijanske i srpske zločine? Ostavljaju li te ministričine riječi imalo prostora za stvarnu dobrosusjedsku suradnju dviju država»?

Najuglednije katoličko pero među hrvatskim novinarima, Zoran Vukman, gotovo u očaju, zaključuje:

«Slučaj vukovarskoga branitelja Tihomira Purde nije samo njegov slučaj. Ovdje se radi o licu i naličju hrvatske države i politike. Pogledajte tu strašnu kalvariju jednoga čovjeka i vidjet ćete hrvatski usud u zadnjih stotinu godina. Kad je Tihomir Purda, uoči blagdana Velike Gospe 1992. godine, u razmjeni ratnih zarobljenika izišao iz srbijanskoga logora, sigurno nije mogao ni sanjati da će ga država za koju se borio, nepuna dva desetljeća kasnije, prepustiti njegovim tamničarima! Kako se taj čovjek sada osjeća u zeničkom ekstradicijskom pritvoru dok očekuje izručenje Srbiji, dok očekuje povratak u ozračje svojih logoraških trauma? (...) Za ime Božje, pa Tihomir Purda je žrtva srpskih zločina! On je čovjek koji treba našu pomoć, našu solidarnost! Dokle ćemo pristajati na demonski teatar sjenki i šutjeti pred nepravdama koje vapiju u nebo? Nakon patnji koje je Purda prošao u srbijanskim logorima, treba li ova država od njega pilatovski oprati ruke i prepustiti ga beogradskom haaškom servisu? Umjesto da tražimo i kazneno gonimo odgovorne za velikosrpske zločine i raskrinkamo sramotu logorskog sustava srbijanske agresorske politike, mi naše logoraše – kao u nekoj staljinističkoj noćnoj mori – vraćamo natrag u njihove logore!? Je li i to uračunato u cijenu ulaska u Europsku uniju? Plaćamo li možda krvarinu za ulazak u EU? Ili glavarinu»?

Kako mnoge obavještajne zajednice prate pisanje naših ljudi koji se opiru rekonstruiranju bivše Jugoslavije, a u sklopu toga i napise o ovom mrcvarenju hrvatskih branitelja i cijelog naroda, potrebno je naglasiti slijedeće: nitko razuman u Hrvatskoj nije protiv mira i međudržavne suradnje, ili protiv dobrosusjedskih odnosa. Susjede nam je dao Bog i tu se ništa ne da promijeniti. Nitko razuman ne izjednačuje cijeli narod i njegovu elitu koja se već dva stoljeća iskazuje agresivnošću jer je zadojena idejom velike države u kojoj će biti okupljeni svi Srbi: «Gde su srpski grobovi – ondje je Srbija» Ali, kako zanemariti činjenicu da je pola biračkoga tijela tog naroda još uvijek vjerno političkim strankama koje se ne odriču velikosrpskog koncepta? Kada bi se danas održao referendum s pitanjem: «Da li ste za ujedinjenje svih Srba u jedinstvenu državu: Da; Ne», ishod bi bio očekivan. O tome svaki susjed ove Države unutar koje živi srpska manjina, mora i te kako voditi računa.

U nastojanjima oko uspostave normalnih, pa čak i dobrosusjedskih odnosa između Republike Hrvatske i Republike Srbije nije moguće mimoići slijedeće činjenice. Ne zbog nečije zaguljenosti, već zbog zdravog razuma.

1. Srbija je bila agresor na Hrvatsku,

2. Srbija je formirala, financirala i snabdijevala terorističke vojne formacije u Hrvatskoj.

3. Hrvatska je boreći se protiv srpske agresije za dlaku izbjegla uništenje, ne samo svoga suvereniteta, već i biološke narodne supstance,

4. Srpska vojska pod imenom JNA i njezina paravojska, razorile su i uništile materijalnih dobara u iznosu koji se kreće oko 35 milijardi eura, a o kulturnim dobrima nepovratno uništenima, te ubijenim ljudima, osakaćenima i unesrećenima da i ne govorimo?

5. Srpska vlada i danas ne želi prihvatiti činjenicu da je izvršila strašnu agresiju, već se izvlači izmišljotinama o građanskome ratu, odnosno tvrdnjama kako je agresiju na RH izvršila JNA, za što ona nije kriva, odnosno da sadašnja srpska Vlada nije nasljednica Miloševićeve vlade. A sada kada hapsi hrvatske branitelje, sada je pravni kontinuitet između sadašnje, navodno demokratske i ranije fašističke srpske Vlade, eto, gle čuda, realnost!

6. Neki stranci stalno nam nabijaju na nos pomirbu između Njemačke i Francuske. Na isti način moraju se pomiriti, pa čak i ponovno ujediniti, Hrvatska i Srbija. Pod pomirbom, kako ju oni nama nameću, razumijeva se slijedeće:

- Hrvatska u pomirbi mora prednjačiti u «regiji» (eufemizam za bivšu Jugoslaviju).

- Na Hrvatsku Srbija nije izvršila agresiju. Bio je to građanski rat. Za njega su obje jednako krive.

- Budući nije bila agresor, Srbija ne mora platiti ratnu odštetu.

- Hrvatski je Domovinski rat bio nelegalan. Izazvala ga je i vodila «udružena zločinačka» ekipa na čelu s pokojnim predsjednikom Tuđmanom,

- U Domovinskome ratu Hrvatska je vojska učinila brojne ratne zločine (op. ne zločine u ratu!) za koje se mora krivcima suditi.

- Jugoslavija je stvorena zbog interesa Velike Britanije i Francuske i zbog toga se mora rekonstruirati.

- Kako bi do toga došlo Vlada RH mora rekonstruirati etničku sliku koja je postojala prije 1991., što znači:

dati Srbima status konstitutivnog naroda, tako da mogu sudjelovati u političkom upravljanju Hrvatskom kao njezin corpus separatum,

mora odustati od ratne odštete,

mora sve činiti kako bi došlo do pomirenja sa Srbijom, bez obzira čini li isto, ili ne, i srpska strana,

mora se odreći Domovinskog rata i falsificirati najnoviju povijest,

mora u duhu tih laži odgajati i educirati nove naraštaje,

mora organizirati u svim sferama javnog, političkog, društvenog, kulturnog, književnog, sportskog, i estradnog života tijesnu suradnju sa Srbijom,

mora stvarati institucije koje će službeno povezivati dvije države u nešto što će moći postati temelj za obnovu Jugoslavije, pri čemu najveću ulogu imaju TV stanice, te sredstva masovnoga priopćavanja,

mora energično osuđivati kao nacionaliste i fašiste sve svoje građane koji se s ovakvim političkim programom ne slažu, odnosno

mora stvoriti novu paradigmu rodoljublja i domoljublja u kojima državni suverenitet i nacionalno dostojanstvo, vlastita kultura, a poglavito materinski jezik neće biti iskaz samobitnosti narodne, odnosno značenje etničkog identifikacijskog koda... Protivnike nove paradigme treba onemogućavati svim demokratskim i nedemokratskim, svim političkim i parapolitičkim sredstvima. Ako to ne učini nema ulaska u EU,

mora neutralizirati ulogu Katoličke Crkve, izbaciti križeve iz svih javnih prostora, zabraniti Crkvi nazočnost u društvenome životu, baciti «popove u sakristije», ocrnjivati ulogu Crkve u povijesti, prikazivati svećenike kao nemoralne ljude, vrbovati među svećenicima pojedince koji će prihvaćati ovakvu politiku, te ih potom neprestano citirati i dovoditi na TV i na stranice javnih glasila, kako bi unosili razdor među vjernike, legalizirati ubijanje nerođene djece, legalizirati istospolne brakove, pa čak takvim ljudima omogućiti usvajanje djece, odbaciti nedjelju kao neradni dan, zabraniti svetkovanje rimokatoličkih blagdana, etc.

Moramo kazati, dok još možemo, kako oni koji čine ovakvo nasilje nad našim narodom, ili su samo političari a ne ljudi, ili se prave ludi, ili su, ono što jesu: pokvarenjaci. Uspoređivati Njemačku i Francusku nakon II. svjetskog rata s Hrvatskom i Srbijom nakon Domovinskog rata, nije moguće zbog slijedećih razloga:

a) Njemačka je nakon sloma III. Reicha proglašena agresorkom državom i kao takva bila je okupirana od sila pobjednica;

b) Vođama III. Reicha suđeno je kao ratnim zločincima, a ne generalima koji su zapovijedali Savezničkim snagama;

c) Njemačka je osuđena na plaćanje ratne odštete;

d) Saveznici su u poratnoj Njemačkoj vršili denacifikaciju pučanstva, dakle svih stanovnika zemlje;

e) U SR Njemačkoj je suglasnošću Saveznika formirana Vlada na čelu s kršćanskim demokratom Konradom Adenauerom, koji je priznao zločine III. Reicha;

f) Nova vlada SR Njemačke nije smjela optuživati, hapsiti i suditi savezničkim vojnicima za moguće zločine koje su, eventualno, učinili tijekom rata.

g) Njemačka je nakon poraza podijeljena u dvije države: Saveznu Republiku Njemačku i DDR.

h) SR Njemačka uključena je u NATO-pakt, a Istočna u Varšavski pakt, čime su obje izgubile samostalnost u vođenju vanjske politike.

i) Adenauer i njegova Vlada izvukli su pouke iz povijesti. Odrekli su se zauvijek ideje o velikoj Njemačkoj.

j) Francuska je budno pratila zbivanja u SR Njemačkoj i tek nakon što se uvjerila u katarzu njemačkog naroda, prihvatila je ruku pomirenja.

k) Savezničke snage još su uvijek stacionirane u Njemačkoj.

Svatko neka zaključi što se od navedenog desilo u Srbiji?

Relativiziranje pojma presumpcija nevinosti

Na istoj konferenciji, s kojom smo počeli ovaj članak, Predsjednik Josipović je, spominjući Vidoševićev stan, ispalio staru frazu o zakonitosti i moralnosti. Takvo razmišljanje ispalo je neuvjerljivo i cinično zbog toga što se na konferenciju za tisak stubama spuštao u pratnji svoje savjetnice Zrinke Vrabec Mojzeš, koja mu je s puno ženstvenosti na uho davala posljednje savjete. Ta, ona mu je idealna osoba za razmišljanje o ovoj temi. Naime, tvrtka «Radio 101» ide u stečaj nakon što je uprava opljačkala obilje novca, uz to živjela krezovski, čak vulgarno, na račun poreznih obveznika, a pri tome prodavala marksističku i titoističku antihrvatsku maglu. Gospođa Vrabec Mojzeš pripada toj tvrtki. Odande je izabrana kao visokopozicionirana osoba. S ogromnom plaćom i beneficijama. A gdje su novci? Kako se takva osoba može pojavljivati u javnosti bez odgovora na to pitanje. Ona nije čistačica ili obična činovnica, ona je sada u Kabinetu državnog Poglavara i svojim primjerom trebala bi prednjačiti kao časna osoba. Možda je sudjelovala u kriminalu, a možda nije? Presumpcija nevinosti se treba poštivati. No, javnost ima pravo znati, kako ne bi bila u zabuni.

Kada je riječ o presumpciji nevinosti, i nju se spominjalo nakon hapšenja kriminalaca koji su opljačkali jednu banku. Tim se kriminalcima nisu spominjala imena. A zašto se kod kriminalaca poštuje ova pravna obveza, a kada je riječ o Polančecu, Sanaderu i brojnim drugima koji su optuženi zbog korupcije, to se pravilo ne poštuje?

Evo još jednog primjera strašnog nepoštenja naše žurnalističke klike.

Službenica Generalnog konzulata u Frankfurtu, gospođa Vesna Pomenić Vrsaljko bila je prije osam godina optužena za pronevjeru velike sume novca. Novine su navodile njezino puno ime i prezime, sugerirajući javnosti kako je kriminal za koji ju optužuju neupitna činjenica i stoga su ju pribili doživotno na stup srama. Kakva presumpcija nevinosti, kakvi, bre, bakrači! A riječ je o tihoj, radinoj i časnoj osobi, pripadnici njemačke nacionalne manjine, samohranoj majci invalidnog djeteta, s kojom sam dvije godine dijelio isti Odjel u MVP-u, što mi daje pravo napisati karakteristiku koju sam napisao.

Evo naslova u tim novinama:

Objavljeno 12. lipnja 2007.

«Tajnica konzulata optužena za pronevjeru 2,5 milijuna kuna

Zagreb - Bivša tajnica Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Frankfurtu Vesna Vrsaljko Pomenić (60) pronevjerila je više od 2,5 milijuna kuna jer je, radeći na naplati konzularnih pristojbi, novac uzimala sebi umjesto da ga je polagala u glavnu blagajnu.

Iako je pronevjera otkrivena revizijom još 2001., Općinsko državno odvjetništvo tek je prije nekoliko dana podiglo optužnicu protiv bivše tajnice. Vesna Vrsaljko Pomenić radila je kao tajnica od 1993. do 1999. i bila zadužena za financijsko poslovanje. U tome razdoblju generalni konzul u Frankfurtu bio je Zdenko Karakaš.

Njezin zadatak bio je da novac od utrška konzularnih taksi na kraju radnog vremena položi u banku na račun konzulata. Međutim, tužiteljstvo tvrdi da je od siječnja 1995. do prosinca 1999. godine dio novca od pristojbi bivša tajnica zadržavala za sebe. Pred istražnim sucem Vesna Vrsaljko Pomenić branila se da je sav novac uplatila u banku te da ništa nije zadržala za sebe.

No, revizorica je otkrila da je bivša tajnica imala dva bloka uplatnica pa je u Zagreb slala urednu dokumentaciju. Konzul Karakaš tvrdi da je prije slanja specifikacija provjeravao samo rashode.

Ne znam ništa

Mate Granić, koji je u vrijeme kad su se dogodile pronevjere u generalnom konzulatu bio ministar vanjskih poslova, rekao je da je za slučaj prvi put čuo sada kad smo mu postavili pitanje te da ne poznaje Vesnu Vrsaljko».

Ogorčena nepravdom koja joj se čini, znajući da nije kriva, ali znajući i to kako nevinost u našem pravosuđu ne mora ništa značiti ako se nađeš u igri političkih sila, pokušala je suicid. Spašena je uz nepovratno oštećeno zdravlje. Prije dva mjeseca, sada kada je ruiniranoga zdravlja i uništenog ugleda, novine donose vijest kako je optužba protiv nje bila pogreška.

Objavljeno: 17. siječnja 2011.

«Nitko nije kriv što su nestali milijuni jer je vještak iza rešetaka

Tko je u generalnom konzulatu Republike Hrvatske u Frankfurtu u drugoj polovici 90-ih pronevjerio 2,5 milijuna kuna od konzularnih pristojbi, ostao je misterij nakon sedam godina istrage i više od tri godine suđenja. Jer – za pronevjeru nije kriva bivša tajnica generalnog konzulata u Frankfurtu Vesna Vrsaljko Pomenić (64), danas zaposlenica Ministarstva vanjskih poslova (MVP), kojoj je suđenje započelo 2007. Tako je nedavno nepravomoćno presudio zagrebački sudac Mladen Žeravica, ne našavši nikakvih dokaza da je baš ona, u vrijeme dok je u konzulatu bila zadužena za financijsko poslovanje i raspolaganje gotovinom, prisvojila bilo što od novca.

Tužiteljstvo ju je teretilo da je od siječnja 1995. do 10. prosinca 1999. dio novca ostvarenog naplatom konzularnih pristojbi uzimala sebi umjesto da ga je u banci položila na račun konzulata. No, proces je pokazao da su dokazi protiv nje tanki. Nitko od kolega s kojima je radila nije na sudu rekao protiv nje ružnu riječ, štoviše, isticali su da je uvijek bila korektna i marljiva, uključujući i dvojicu konzula Zdenka Karakaša, te njegova nasljednika Mladena Juričića. Nitko od svjedoka nije zamijetio da se u tom razdoblju i nakon njega ponašala drukčije, rastrošnije. Vesna Vrsaljko Pomenić se u prosincu 2009. vratila u Zagreb u MVP. Proces je teško podnijela, pa je prekidan zbog njezinih problema sa zdravljem. No, presuda još nije pravomoćna, tužiteljstvo je podnijelo žalbu te traži ponavljanje procesa i novo financijsko-knjigovodstveno vještačenje. Naime, sudski vještak Jozo Marinčić, koji je 2003. za istrage radio vještačenje poslije je pravomoćno osuđen na šest mjeseci zatvora zbog primanja mita, te je izbrisan s popisa vještaka! Sud je to vještačenje, za koje je Marinčić zaradio 70.000 kn morao izdvojiti kao nezakonit dokaz».

– Nitko od saslušanih svjedoka nema niti jednu jedinu spoznaju iz koje bi jasno i nedvosmisleno proizlazilo da je optužena prisvojila bilo što od novca koji joj je u obavljanju poslova u konzulatu bio povjeren – obrazložio je sudac Žeravica. Inače, optužena je na suđenju kratko rekla da nije napravila ono što joj se stavlja na teret, ali nije željela odgovarati na pitanja suda, ni iznositi obranu».

Te iste novine koje su ju ranije s punim imenom i prezimenom prikazale kao kriminalku, sada se nisu niti jednom riječju ispričale. Oni su iznad morala, pravde i prava! Vlasnici novina i njihovi urednici uništavaju ljudske živote bez grižnje savjesti. Gospođa Pomenić radi na pola radnog vremena i uskoro ide u mirovinu. Pravda je, hvala Bogu, u ovome slučaju pobijedila. Ali nitko više toj časnoj gospođi i majci, neće moći vratiti zdravlje i ljudsko dostojanstvo. Njezin je život uništen! Uništili su ga ljudi – neljudi. Ljudi nahvao! I to je ono što užasava.

Đuro Vidmarović