Bez straha od vječnosti

Enerika Bijač: Riječ do riječi, Društvo hrvatskih književnika – Podravsko-prigorski ogranak, Koprivnica, 2010.

Povodom 70. obljetnice života književnici Eneriki Bijač Podravsko-bilogorski ogranak Društva hrvatskih književnika objavio je zbirku stihova pod naslovom «Riječ do riječi». Autorica je hrabro javno «priznala» navedenu obljetnicu, uz koju se predstavila svojim najnovijim pjesničkim uradcima. Učinila je to snažnim, odmjerenim, mudrim i poput dragulja izbrušenim stihovima. Zbirka je koherentna na predmetno-tematskoj razini. Autorica je obznanila svoju poetsku summu, svojevrsnu literarnu oporuku, «otkrivši» duboku uronjenost u istine i vrijednosti Knjige, tog vječito nadahnjujućega, suvremenoga, svježega i modernoga vrela u kojem se nalazi bistra voda apsolutne Istine.

U vrijeme diktature relativizma i moralnoga nihilizna, ova mudra žena, majka, slikarica i pjesnikinja, intelektualka sa širokim rasponom ideja i nadahnuća, u godinama koje traže sažimanje prijeđenoga puta i definiranje vlastite ljudske samobitnosti, otkrila je našu kršćansku transcendenciju kao ishodište svojih životnih uspjeha, umjetničkoga vitaliteta, svoje čovječnosti i kreativnoga potencijala. Nakon Bilosnićeve izvanredne zbirke «Molitve» ovjenčane knjiženom nagradom «Tin Ujević», Čondrićevoga «Evanđelja po čovjeku» i Nekićkinoga romana «Kardinalovo srce», dobili smo u zbirci «Riječ do riječi» novo književno djelo transcendentalnog nadahnuća, koje nas uvjerava u preporod hrvatske kršćanske književnosti, čiji vrhunac predstavlja poezija Nikole Šopa.

Enerika Bijač, r. Odak (Zavala, 1940.), književnica i slikarica, rođenjem Hrvatica iz južne Dalmacije (dolina Neretve), a životnim opredjeljenjem Podravka, sretno je u svojim umjetničkim radovima povezala južnu i sjevernu Hrvatsku. Djetinjstvo i srednjoškolske godine provela je u Opuzenu, lijepome gradiću pored čarobne rijeke Neretve, u kraju južne nam Hrvatske koji, premda pored mora, određuje rijeka, njezini rukavci, močvare i stoljetni naporni trud ljudi koji su ovdje stvorili uvjete za život i razvili osebujnu i bogatu kulturu i kulturnu baštinu. Studijem i udajom preseljava se u Koprivnicu, jezično i pejsažno drugačiji dio Hrvatske, ali poput Neretvanske doline, također određen moćnom rijekom Dravom i prehrambenim divom «Podravkom». Ovdje je Enerika Bijač provela radni vijek kao profesorica, bibliotekarka i novinarka. Uz sve radne i privatne obveze razvila je pažnje vrijednu literarnu i slikarsku aktivnost. Dijelila je sa suprugom, gospodarstvenikom Đurom Bijačem, lijepe i teške trenutke njegovih uspona i padova vezanih za političke ljude i događaje. Podigla je obitelj, dobila unučad, dočekala umirovljeničke dane i mogućnost da se bez ostatka posveti umjetnosti, svojim slikama i svojim knjigama.

U književnost Enerika Bijač ulazi 1989. zbirkom stihova «Tragovi». Slijede zbirke «Obnavljanje» (1994.), «Put» (1998.), «Samo za beskraj kraj/ Vidik sa Zavale» (2010.), «Školjka» (2003.), «U mogućem krajoliku / Pjesničko slikarski zapisi» (2006.) i «Riječ do riječi» (2010.). Kao prozna književnica predstavila se djelima «Samo ljubav ostaje /Autobiografska proza» (2004.), «Odjek Neretve / u kašiki tradicija, pod perom priča...poezija» (2008.).

Kao autorica proznih ostvarenja Enerika će Bijač biti upamćena po knjizi «Odjek Neretve» u kojoj je vrlo uspješno predstavila svoj zavičaj na sveobuhvatan način, pjesmom, pričom, umjetničkom fotografijom i etnografskim zapisima.

Zbirka «Riječ do riječi» podijeljena je u deset tematskih cjelina, karakterističnih naslova: «Riječ do riječi», «Ispod kape nebeske», «U krugu», «Radosna svjetlost», «Kap vode», «Okrhak kamena», «Pramen zemlje», «Između», «U prolazu» i «Tragovi, znakovi, otisci». Zbirka je objavljena bez predgovora, ili pogovora.

Naslov zbirci koju predstavljamo dao je prvi ciklus «»Riječ do riječi» po kojem je nazvana cijela knjiga.

Pojam riječ jednako ispunjava poetski, filozofijski i teološki govor. Enerika Bijač u prvoj pjesmi «Trag» precizno poetskim iskazom obavještava što za nju znači pojam riječ: «Riječ do riječi sastavljena/ granaju nebesa/ od Riječi/ riječ okreće se, u riječi se glasa/ glasom Vječitoga...»

Iz navedenih stihova vidljivo je da naša pjesnikinja koristi dva pojma istoga fonetskoga sastava: «riječ» i «Riječ», stavljajući ih u suodnos.[1] Njihovo je semantičko polje odvojeno, ali se nalaze u teološkoj subordinaciji. To je vidljivo iz stihova «od Riječi/ riječ okreće se, u riječi se glas/ glasom Vječitoga...». Uporabom pojmova Riječ i Vječiti, autorica je dodatno osnažila značenje nosivoga pojma. Riječ je o Bogu, onako kako ga definiraju Stari i Novi Zavjet, odnosno judeo-kršćanska tradicija. Pojam Riječ preuzet je iz Evanđelja po Ivanu, odnosno iz Proslova ovoga, po mnogo čemu helenskoj filozofskoj misli najbližega biblijskog teksta. Navedeni «Proslov» sadrži, između ostalih, stihove: «U početku bijaše Riječ/ i Riječ bijaše kod Boga - / i Riječ bijaše Bog./ Ona u početku bijaše kod Boga./ Sve je po njoj postalo/ i ništa što je postalo/ nije bez nje postalo./ U njoj bijaše Život/ i Život bijaše svjetlo ljudima.»[2]

Starozavjetni tekstovi zabranjuju izgovaranje Božjega imena, odnosno tumačenja svetoga tetragramatona JHVH. Stoga je Enerikina imenica «Vječiti» odgovarajući supstitut za Njegovo ime.

Dakako, nije mi namjera stavljati pjesništvo Enerike Bijač isključivo u judeo-kršćanske okvire, poglavito ne u okvire koji bi to pjesništvo svodili na apologetiku i propovjedništvo, oduzimajući mu poetiku. Ne, naša je pjesnikinja dovoljno iskusna i književno obrazovana da znade izbjeći ovakve i slične zamke, ali ona, sada kada je stupila u treću životnu dob, želi iskazati svoj životni, a ne samo pjesnički credo, a taj se ne odnosi na suvremeni moralni relativizam, na psovku, blasfemiju, mržnju i vrijeđanje, već se vraća izvorima, onome koji je Istina, Put i Život i unutar čijeg se poslanja, života i poruka nalazi prostor za ostvarenje svih ljudskih vrijednosti, jer je kao Stvoritelj čovjeku dao Slobodu. Slobodu izbora: lepršavi, zavodljivi i primamljivi put u tamu, ili težak, naporan, čak trnovit put do Svjetla. Čovjeku je dana riječ kojom može moliti, ili proklinjati, ljubiti ili mrziti, činiti dobro ili činiti zlo, Boga ljubiti ili Boga odbacivati, pa čak i mrziti, biti biće Svjetla ili biće Tame. Stoga Enerika Bijač jasno pjeva da se čovjek u riječi «glasa glasom Vječitoga». I nastavlja: «U črte i reze/ upisuje, urezuje i čuva/ Veliki put, glasove jasne,/ tamu u svjetlo, radost u jutra/ svemir upleten/ u stalno kretanje i mijenu».

Kao što bitno razlikuje pojmove «riječ» i «Riječ», Enerika Bijač isto čini i s pojmovima «svjetlo» i «Svjetlo». U trećoj pjesmi ovoga ciklusa («E da bi») to potvrđuje.

Naslijeđe helenske filozofske misli Enerika Bijač koristi u ranijim svojim zbirkama. To čini i u ovoj, Konkretno, riječ je o «stalnome kretanju» i stalnoj mijeni, kao učenju koje nam je u baštinu ostavio veliki Heraklit. Stoga njezin makro i mikro-svemir nisu statični, već dinamični, njihovo postojanje ne određuje nepomičnost, već kretanje, što znači i razvoj. U pjesmama koje predstavljamo oba sjedinjuje teološki, filozofijski i poetski diskurs. Kretanje uvjetuje razvoj, a razvoja nema bez čovjeka, a suština čovjeka je sloboda u izboru između dobra i zla.

Završni dio pjesme «Trag» pjesnikinjina je životna summa, njezina konkluzija prijeđenih premisa. To je konkluzija čovjeka kojem su riječi bile osnovno oruđe u životu, a tko bolje može osjetiti snagu riječi od pjesnika: «Spokojno oslonjena slušam/ rastvoren u riječi Vječnosti glas/ nebesa što granaju/ svojim meandrima pod olovkom/ na papiru samo trag:/ u riječi se sastavljam, rastem/ i nestajem u isti mah.»

Personalan odnos s Bogom, gotovo eshatološki intoniran, pjesnikinja iskazuje u pjesmi «Oimeničeni život», u kojoj priznaje kako «vrijeme se osiplje/ u isto izvorište ova slova/ vraćam, vraćam se Tebi/po njima/ osjećam tu čitljivost/ Tvoja-moja/ u vremenu...»

Pjesme prvoga ciklusa pisane su modernističkim diskursom, grafički impostirane na način zorne poezije, s reduciranim interpunkcijskim vezivima što omogućuje, čak nameće, polisemičnost pojedinih sintagmi, pa i cijelih stihova.

U drugome ciklusu: «Ispod kape nebeske» uvodna je pjesma dala naslov cijeloj knjizi: «Riječi do riječi». Pjesma ima duboko osobno, čak ispovjedno izvorište i nastavlja autoričin personalan odnos sa Stvoriteljem. Može se govoriti o pjesmi-molitvi u kršćanskome smislu toga pojma. Autorica završava pjesmu trostihom: «Stvoritelju, prinosim se:/ u Tvoju antologiju se spremam/ ponizna – u riječima i izvan». Isti iskaz nalazimo u nizu drugih pjesama.

Treći ciklus «U krugu» poetska je apoteoza ljepoti prirode. Autorica doživljava prirodu na način svetoga Franje Asiškoga, ali ne zaboravljajući snagu kretanja o čemu je bilo riječi. To je kretanje od svjetlosti prema svjetlosti.

Iz svjetlosti u svjetlost

rađanje i umiranje ista dimenzija

omišljena, osmišljena

svjetlost bez grada

Vječnost

Mijena obnavlja u ritmu vremena

Svjetlosti je posvećen treći ciklus «Radosna svjetlost». Uočava se stanovito parafraziranje pojma Evanđelje, koje u prijevodu znači radosna vijest. Biblijske radosne vijesti su u stvari radosna svjetla. Prva pjesma ovoga ciklusa nosi naoko zbunjujući naslov «OM» (velika slova u izvorniku). Iako su moguća druga tumačenja, mišljenja sam kako je riječ o najpoznatijoj budističkoj molitvi-mantri Um padme um, u izvorniku Om Mani Padme Hum, koju naročito cijeni tibetanski Vrhovni svećenik, Dalaj Lama. Ovu molitvu budistički redovnici, ali i vjernici, izgovaraju kao pjesmu, ponavljajući ju što je duže moguće.

Još jednom skrećem pozornost na Enerikine poetske molitve. Ovaj tim poetskog iskaza spada među teže. To što je netko vjernik ne znači da može napisati molitvu kao estetski relevantan uradak. Isto takom, govoreći o poetskim molitvama ne mislimo na narodne pjesme. Naravno, ne podcjenjujemo ih, ali one spadaju u drugi dio hrvatske književne baštine.

Peti ciklus Bijačeva je nazvala «Kap vode». Voda je njezina poetsko-filozofska tema nazočna i u ranijim knjigama. I ovaj pojam nudi više mogućih poetskih i simboličnih smjernica. Prva od njih je ona koja smjera na helensku filozofsku baštinu, na misao čuvenoga Talesa, druga smjera na kršćansko značenje vode kao elementala kojim se vrši inicijacija krštenja, dakle čin postajanja Kristovim sljedbenikom, kao materije nad kojom prebiva Duh Gospodnji, dok treće upućuje na pjesnikinjin zavičaj i život u njemu, a ondje je voda središnji dio života Neretvana, gotovo njihov fatum. Stoga je za Eneriku voda «neobuzdana priča», «moja življenica,/ obala na kojoj trajem/ u kojoj sam dok/ slatka i slana,/ lista mi slike, okreće/ kotač», «priča življenica», «zelena suza svemira», «alkemija ljubavi/ slatko i slano umiješana/ u granicama života i smrti» (iz pjesme «Zelena suza svemira»). Stoga je naša poetesa vodom «opčinjena», jer «voda me utapa,/ podiže, uzdiže...» Voda je i njezin Jadran kojem tepa: «more moje drago» i priznaje kako pred njim stoji «sklopljenih očiju...» (iz pjesme «More i ja»). Jer voda nije tek prirodna činjenica, H2O, voda je Božji, odnosno «Njegov znamen».

Posljednji ciklusi «U prolazu» i «Tragovi, znakovi, otisci» nabijeni su eshatološkim dosezima, spoznajom da je život konačan i da se treba na kraju dana, kada sunce odlazi na počinak, obratiti svome Gospodinu, kleknuti i pomoliti. A jutro, tko zna kome pripada, jer ono «sakupi sve oko sebe/ i ode/ s onim koje se već zbrojilo». (iz pjesme «Ide»). «Sve je iza, u daljini/ ispred izvjesnost blizine/ Tvoje u dubini», «Cima je odvezana/ bijeli parobrod ljulja se/ na ušću/ srce zna pravi put...» (iz pjesme «Spokojno»). «Sve ima svoj kraj/ pjesmo,/ stani pjesmo, odmori me./ Nemam više vremena/ za sebe/ tebe/ dobro je», «Sve ima svoj KRAJ» (iz pjesme «Usni») Vjernik znade što ga čeka i naša se pjesnikinja stoga s pravom obraća Gospodaru naših duša: «Jer, Ti si mi ulio nadu/ i dao riječ/ da Te po njoj mogu naći/ a Ti mene prepoznati/ kad pokucam na Tvoja vrata».

Zbirka «Riječ do riječi» predstavlja vrijedan doprinos suvremenome hrvatskom pjesništvu. U vremenu u kojem postmodernizam gubi smisao, odlazeći sa književne scene zajedno sa svojim moralnim relativizmom, Enereika Bijač nudi novi put u zajedničku nam pjesničku avanturu. To je put koji se kreće unutar etičkih postulata judeo-kršćanske vjere, kulture i uljudbe. Pri tome ni malo ne odstupajući od modernosti pjesničkog iskaza na svim razinama poetskog govora i djelovanja. Nakon knjiga-putokaza Tomislava Marijana Bilosnića i Davora Šalata, Enerika nam Bijač poklanja svoju zbirku istoga dometa, zbirku koja otvara vrata slobodi ljudskosti u književnome stvaralaštvu. Onoj slobodi po kojoj smo ljudi kao istinska djeca Božja, a ne tek puki izbljuvak sastavljen od krvi, sperme, fekalija i psovki, mržnje i blasfemije. Veliki Gogolj, ukrajinsko-ruski književnik i pravoslavni mistik, bi rekao: "Nađi prije svega ključ za vlastitu dušu, pa ćeš tim ključem moći otvoriti svačiju dušu".

Đuro Vidmarović

[1] U pjesmi «Sa izvora» (str. 21.) pored pojma riječ, koristi i pojmove «predriječi», «prariječi» i «prariječ neopipljiva».

[2] Ivan, 1-4