Čiji su protuhrvatski grafiti u Vukovaru?

Učestalo pojavljivanje protuhrvatskih grafita u Vukovaru ostaje bez potrebnoga odjeka, osim članaka na razini novinske senzacije. Nameće se pitanje: zbog čega naša policija ne uspijeva pronaći autore grafita, odnosno, zbog čega se preko takvog oblika političke borbe prelazi šutke? U isto vrijeme kada neki mladci hrvatske nacionalnosti učine slično, to se diže na velika zvona i njihova se nepodopština prikazuje kao reprezentant cijele nacije. Gdje je uzrok aboliranja pročetničkih «umjetnika» od stvarne odgovornosti? Budući odgovorni čimbenici političkoga života u RH ne daju odgovor na ovakvo pitanje, ostaju nam nedoumice, osjećaj nacionalne diskriminacije Hrvata i spekulacije o razlozima.

Glasilo SDSS-a «Novosti» kontinuirano raspiruje međunacionalne parbe. Vrhunac je članak o vrijeđanju HV-a nakon pada dvaju borbenih zrakoplova o čemu se dosta pisalo. No, evo, tjedan nakon toga sve je palo u zaborav i gosn Rade Dragojević može dalje pisati što želi i kako želi. Kao produžetak, ili kao nadopunu njegovim tekstovima smijemo smatrati tekstove napisane u Borovu i Vukovaru u obliku grafita.

Poznati novinar Milan Jajčinović, ne shvaćajući kako je riječ o sinhroniziranoj političkoj borbi, piše:

«Nakon provokacije u Borovu, gdje su na braniteljskom spomeniku ispisani četnikoidni grafiti, bilo je očekivati da će se netko od srpskih političkih predstavnika oglasiti glede toga. Bilo je nekako logično, razložno, pristojno i ljudski, očekivati da se netko javi i nešto kaže. Bilo je očekivati da to bude netko iz Srpskog narodnog vijeća ili SDSS-a, da se oglase Milorad Pupovac ili Slobodan Uzelac.

Umjesto toga, samo šutnja. I šture medijske vijesti, kojima se borovska provokacija više marginalizira i prikriva nego prezentira. Svi su legalisti, svi „čekaju rezultate istrage"! Policija, jer traga za počiniteljima, Ivo Josipović i Jadranka Kosor (kao pravnici) jer „ne žele ništa prejudicirati", a Pupovac i Uzelac, pak, možda i zbog nezavršene istrage i tko zna još zbog čega».

Postavlja se još jedno pitanje: kako tretirati grafite? Kada sam na upit jednog orjunaškog lista dao odgovor na to pitanje, urednik ga nije objavio. Razumljivo. Kod nas su napredni (jer su apatridi i ljudi bez nacionalne svijesti), i mudri (jer se bore za uništavanje klasičnih umjetničkih vrijednosti), kunsthistoričari grafite proglasili umjetnošću. O tome se pišu «znanstveni» članci, čak i knjige. Stoga početni «umjetnički» grafit u zagrebačkoj Branimirovoj ulici nosi velikim slovima napisan naslov (kako bi ga vidjelo na stotine tisuća ljudi koji se voze tramvajem). «yebo majcu». Neka mi čitatelji oproste na prostoti, ali tako doista piše. No, pripadnici političke elite ne voze se tramvajem.

Slijedom izdajničkog nereagiranja onih koji su zaduženi da štite pravnu državu, slijedeći je «umjetnik» došao na Trg sv. Marka i ondje javno pišao na tome povijesnome središtu Republike Hrvatske. Kaže: to je oblik umjetničkog izražavanja! A zbog čega onda građani koji nešto traže ne smiju se na ovome mjestu na isti način «umjetnički izraziti»?

E, sada, ako je grafit navedenog naslova umjetnost, zašto to ne može biti grafit antihrvatskoga sadržaja?

Ako je javno pišanje ispred crkve sv. Marka umjetnost, što onda nije više umjetnost? Slijedeći je čin da skupina umjetnika predvođena drugom Mak...ćem i gospođom Uršom dođe na isto mjesto javno obaviti veliku nuždu!

Ako su gore navedeni grafiti umjetnost, onda je umjetnost i to kada riječki ljevičar javno nastupa gol, a spolovilo pokrije fotografijom predsjednice Vlade RH? Istini za volju, tisak ga ne bi popratio pozornošću da je spolovilo pokrio fotografijom svoje uvažene gospođe majke, ili nekoga od članova obitelji.

Ako se nije reagiralo na četničke grafite u Vukovaru, na Radino raspirivanje nacionalne mržnje u «Novostima», na navedenu vulgarnost s fotografijom, na javno pišanje ispred crkve sv. Marka, na homoseksualne aktivnosti ispred Katedrale, tada je razložno što je slovenski provokator (hrvatski izrod) u riječkom kazalištu, pod firmom umjetničkoga djela, javno rezao i uništio hrvatsku državnu zastavu. Ljevičarski je tisak o tome pisao, ne kako bi osudio političku provokaciju, već kako bi ohrabrio sve druge koji na taj način žele pridonositi urušavanju Republike Hrvatske. Ljevičarski povjesničari umjetnosti i političari stali su u obranu provokatora, zloporabljujući sintagmu «umjetnička sloboda».

A koliko se protuhrvatske mržnje iskazuje u filmovima, knjigama, stručnim raspravama, historiografskim tekstovima, slikama, emisijama, etc. koje, što je morbidno do krajnjih granica, financira Ministarstvo kulture, dakle na račun hrvatskih poreznih obveznika.

U jednome trenutku pomislili smo kako su i tzv. ljevičari shvatili o čemu je riječ. Prevario nas je članak novinara B. Pofuka od 7. kolovoza 2010. objavljen pod kalimerovskim naslovom « Jesu li ti ljudi poludjeli? Mrze li stvarno naši umjetnici Hrvatsku». U članku, između ostalog, stoji:

«Najprije su u Rijeci izrezali hrvatsku zastavu. Potom se usred bijela dana mokrilo pred zgradom hrvatske vlade. A u Velikoj će se Gorici i danas, u samo predvečerje hrvatskog Dana neovisnosti, portret hrvatske premijerke nositi na golom muškom spolovilu. Sve to u režiji osoba koje se nazivaju umjetnicima.

Jesu li ti ljudi potpuno poludjeli? Jesu li izgubili svaki osjećaj za mjeru i ukus? Jesu li prekoračili sve granice građanske pristojnosti? Naposljetku, mrze li svi oni Hrvatsku? Preziru li i državu i domovinu? Zar im ništa nije sveto? Ja tvrdim: nipošto, upravo je suprotno!»

No, bila je to podvala. Novinar Pofuk na pitanje: «mrze li oni Hrvatsku»? Sam sebi odgovara: «nipošto»! Koja laž! Naravno da mrze Hrvatsku. A onda se otkrio cilj članka: ne braniti dostojanstvo umjetnosti i nacionalne samobitnosti, već napasti Vladu RH i optužiti ju da je krivac za navedene «umjetničke» postupke. Pofuk i Rade Dragojević očito su pohađali iste skule.

Zatvorite oči i zamislite slijedeće scene: Palestinac u Tel-Avivu skida gaće i spolovilo prekriva fotografijom premijera Natanjahua, drugi ispred Kneseta u Jeruzalemu javno piša, treći po zidovima Haife slaže grafite s porukom: Židove u more, četvrti objavljuje knjigu o nepostojanju hebrejskoga jezika, peti snima filmove o Židovima kao nacistima, šesti objavljuje članke u kojima traži uništavanje Države Izrael, sedmi piše o Ben Gurionu kao «grbavoj lešini na brdu «Hercliji», etc., a sve to na račun izraelskih poreznih obveznika. U isto vrijeme židovski tisak takva djela prikazuje kao oblik umjetničke slobode.

Sada otvorite oči.

Đuro Vidmarović