Između mladenačke gluposti i staračke pizme

12. kolovoza 2010., u članku «Marksistički sociolog sanja političku diktaturu», reagirao sam na stručni ispad prof. dr. Dražena Lalića koji je ponukan pojavom troje mladih ljudi na svečanosti Dana domovinske zahvalnosti u Čavoglavama, cijelu manifestaciju ocijenio negativno i zatražio političko procesuiranje en mass političkih neistomišljenika. Poznavajući metode političke borbe naših komunista upitao sam se, nisu li ta djeca zapravo plaćeni manekeni crvenog establišmenta koji preko njihovoga performansa nastoji ocrniti Domovinski rat i opravdati proces restauracije jednopartijskog političkog ustroja. Kao drugo, «predvidio» sam kako će novinsko etiketiranje navedene mladeži motivirati ostale njihove vršnjake da «u struc» crvenima » čine ono što ove dovodi do bjesnila, pa makar to bio rad u korist vlastite štete, ali i štete cijeloj naciji. I evo, «ne lezi vraže», zagrebački Pavićev Morgenblatt objavljuje reportažu pod naslovom «Fotografirali se ispred Židovske općine uz nacistički pozdrav i Hitlerovu sliku», u kojoj stoji:»

Osijek - Osječka je policija identificirala mladića u dobi od 20 i djevojku od 22 godine, oboje iz Osijeka, koji su se nedavno fotografirali ispred zgrade Židovske općine Osijek, pri čemu je mladić ispružio ruku u nacistički pozdrav, a djevojka ispred svoga lica stavila sliku Adolfa Hitlera». Ovoj vijesti priložena je fotografija jednog od mladića.

Naravno, ne odobravam tu gestu, ali pokušavam razlučiti mladenačku zafrkanciju i «truciranje» od svjesne i organizirane političke provokacije o kojoj trebaju voditi računa najviši politički, policijski, vojni, pa i međunarodni organi i koja bi mogla poslužiti ideju lijeve jednopartijske diktature. U članku o nečasnoj preporuci dr. Lalića priložio sam tekst i fotografiju skupine mladića iz samog Izraela kako pozdravljaju s heil. Prilažem fotografiju koju je objavio isti Jutarnji list 9. rujna 2007. godine.

Budimo razumni i odmjereni.

1. Treba saznati je li ili nije taj mladenački dvojac na platnoj listi onih kojima ovakve fotografije trebaju u političkoj borbi s neistomišljenicima. Sve miriši na to. Jer, inače, kako shvatiti da su njihove fotografije tako «schnel» došle u redakciju orjunaškog glasila?

2. Bilo bi mudro čuti curu i dečka, pa da sami kažu zbog čega su se zafrkavali s ovako ozbiljnim stvarima?

3. Trebalo bi ustanoviti u kojoj su mjeri Lalići njemu slični provociraju ljude, nabijajući svim Hrvatima komplekse fašizma i antifašizma.

Da zaključim: svim mladim ljudima koji, možda ne znaju, treba kazati slijedeće:

a) Država Izrael Hrvatskoj je prijateljska zemlja,

b) Država Izrael Hrvatskoj može u mnogočemu služiti kao uzor, poglavito po domoljublju i beskompromisnoj obrani državnoga suvereniteta i nacionalno-vjerskoga dostojanstva,

c) Židovi su doživjeli genocid u vrijeme nacizma, a u tome su sudjelovali, na žalost, i hrvatski ustaše (ali i srpski Nedićevci još uspješnije), zbog čega moramo uvijek paziti da nekom nesmotrenom gestom ne povrijedimo ovaj narod,

c) moramo uvijek imati na umu da neprijatelji hrvatskoga naroda i hrvatske Države antisemitizam Ustaša drže nad našim glavama, kao Damoklov mač, kako bi nas prisiljavali na disciplinu kičme, jer ako ne slušamo, evo optužbi za antisemitizam, evo Đoke i Slavka... Pri tome ih ne zanima ideološko opredjeljenje. Njima je zazoran svaki Hrvat državotvorne orijentacije. Zar nije slučaj Andrije i Olge Hebrang dovoljno poučan. On je bio Hrvat, a ona Židovka.

d) pripadnici židovske etničko-konfesionalne zajednice u Hrvatskoj dali su veliki doprinos hrvatskoj državotvornoj ideji, od Josipa Franka, do obitelji Hebrang, Nenada Porgesa, Breitenfelda, Miše Montilja, Alfreda Pala, Suzane Glavaš... Ne dijele svi hrvatski Židovi političke nazore obitelji Goldstein i Puhovski. A i njima nitko ne smije uskratiti pravo na vlastito mišljenje i opredjeljenje, ma koliko nam se ono činilo retrogradno i ideološki okamenjeno. Neka slobodno urlaju na sav glas.

e) Židovi su nama katolicima «starija braća» i nema nikakvoga razloga doživljavati ih drukčije. Svaki mladi vjernik obvezatan je slijediti učenje Svete Stolice. Momak i djevojka iz Osijeka to nisu činili i stoga njihov postupak nema veze s učenjem naše Crkve.

f) osječki mjerači kukuruza zaslužuju prijekor, ali ih se mora poučiti o povijesti, o onome što je mudro, a što glupo. No, ukoliko su oni plaćeni manekeni crvenog establišmenta, tada je sve rečeno uzalud.

Neka nam je dopušteno, na kraju, Lalićev članak i osječke manekene povezati s obilježavanjem ustanka u Srbu. Na zaprepaštenje mnogih koji ne misle kao on, sveučilišni profesor hrvatske povijesti iz Zagreba Ivo Goldstein ( "Tvrdnje o 27. 7. 1941.) pisao je o «ustašoidnim bulažnjenjima te direktnom negiranju antifašističkog karaktera ove države». A zatim otvoreno zaprijetio: «Htjeli-ne htjeli, negatori 27. srpnja uhvatili su se za ustaški mit i morat će podnijeti svu odgovornost za takvu rabotu" (JL, 31. 7.). O kojoj i kakvoj je to odgovornosti riječ? Obnavljanje prakse iz doba titoizma: Podizanje tužbi za verbalni delikt? Politički progoni? Procesuiranja? Kažnjavanja? Zatvori? Goli otok? Politička lijevotalibanska diktatura? Što drugo?

Vjerojatno bi poput dr. Goldsteina reagirala i dr. Klara Mandić, pokojna šefica Srpsko-izraelskog društva prijateljstva u Beogradu i prijateljica «kapetana Dragana». Ali oni, na sreću, ne predstavljaju židovski narod. U Izraelu vladaju stranke etničko-konfesionalnog opredjeljenja. Ondje je obrana Domovine svetinja, a domovinski ratovi su dio nacionalnog ponosa i identiteta. Ondje se kolaboranti i nacionalni izdajnici ne cijene.

Đuro Vidmarović