Srpski trubači u dušama hrvatskih jugofila

Splitski partijski bilten «Slobodna Dalmacija» objavio je 13. kolovoza 2010. vijest koja na dobar način otkriva političko i ideološko opredjeljenje vlasnika i uredništva. Ta vijest glasi:

"Počinje 50. sabor trubača u Guči.

Jubilarni, 50. sabor trubača u Guči počinje u petak i traje do 22. kolovoza. Svečanim podizanjem zastave uz zvuk trube započet će najveća trubačka manifestacija u Srbiji i svetu. Očekuje se da će ove godine biti premašen prošlogodišnji rekord kada je u Guči bilo oko 600.000 gostiju, javlja Blic.

Predviđeno je da otvaranju budu nazočni ministri Milutin Mrkonjić i Velimir Ilić, a domaćin Sabora ove godine je predsjednik općine Lučani Slobodan Jolović. Po riječima organizatora, finale za najbolji svjetski trubački orkestar otvorit će predsjednik Srbije Boris Tadić.

Nakon niza godina Guča će, kako i zaslužuje tvrdi Blic, dobiti Muzej trube koji će u petak biti svečano otvoren. Osim političara iz Srbije i drugih zemalja, ambasadora i delegacija, u Guči će se okupiti i najpoznatija imena estrade.

Tako će Goran Bregović po drugi put svirati u prestonici trube, predviđeni su i nastupi Miroslava Ilića, Sanje Ilića i „Balkanike", Dragana Kojića Kebe, Bobana i Marka Markovića... uz mnogobrojne plesačke grupe».

Nakon što čovjek pročita ovu vijest preostaje mu zapitati se: gdje su granice jugonostalgije i zaljubljenosti u orjunašku ideologiju? Kakve veze ima Hrvatska, a poglavito publika u Dalmaciji, s dragačevskim trubačima? Ta vrsta melosa. koji – da se razumijemo - treba poštivati kao dio kulturnoga i etničkoga identiteta Srba u Srbiji, nema ništa zajedničkoga s hrvatskim folklorom i melosom. Naši nacionalni instrumenti su tamburica, gajde, lirica i sopile, nježna glazbala, dok su trube agresivna balkanska glazbala, koja u orkestru u kojemu ih je veliki broj toliko buče i maltretiraju sluh, da je to nepodnosivo.

Vijest o saboru srpskih trubača u Guči apsolutno je nevažan za hrvatsku javnost. Ta je vijest objavljena kao dio političkog programa u kulturi koji ide za nekim iluzornim i agresivnim zbližavanjem Hrvata i Srba. Takav oblik zbližavanja je glupost. Nitko nema ništa kada nastupa, recimo Stefan Milenkovich, jer je dobar umjetnik. Ne mogu primitivci, politikanti i ruralisti zbližavati ljude. Konačno, zašto mudraci u «Slobodnoj Dalmaciji» ne donose vijesti o sličnim manifestacijama u Sloveniji, Slovačkoj, Čaškoj ili Ukrajini? Ali i neki u Europi ne razliku morbidnost od političke mudrosti. Evo, mlade umjetnike koji pripadaju različitim južnoslavenskim etnosima, a sviraju ozbiljnu glazbu, dovukli su u Hrvatsku neki europolitikanti, kao monete za potkusurivanje, i onda njihov nastup predstavili riječima: «Roditelji su im ratovali, a oni sad zajedno sviraju klasičnu glazbu» (Večernji list, 12. 8. 2010.). Zar djeca koja pljunu na roditeljske ideale zaslužuju pozornost, odnosno zar takvu vrstu polarizacije koja znači razaranje obiteljskoga skladam u ime politikanstva, treba stavljati u naslov? Ti mladi umjetnici su prije svega glazbenici i došli su, nadati se, u Hrvatsku predstaviti svoju umjetnost, a ne da budu manekeni političkog projekta obnavljanja Jugoslavije pod nazivom Jugosfera.

Ako su toga svjesni, pa su došli kao političari koji se kriju iza paravana ozbiljne glazbe, tada im se mora kazati kako na ovim prostorima nikada nisu cijenili nacionalne izdajnike, renegate, asimilante i petokolonaše, premda su ih obilno koristili i nagrađivali. A vajnim europskim mudracima treba preporučiti da stvore orkestar sastavljen od Židova i Palestinaca, Grka, Turaka i Kurda, Srba i kosovskih Albanaca, Gruzijaca, Osetijaca, Abhaza, Čečena i Rusa, južnih i sjevernih Korejaca, pa da s njime gostuju u Izraelu, Cipru, Turskoj, Kurdistanu, Sjevernoj i Južnoj Koreji, Gruziji, Rusiji, Abhaziji i Čečeniji. Srbiji i Hrvatskoj nisu potrebni sufleri i tutori. Dvije su zemlje uspostavile pune diplomatske odnose na razini veleposlanika. Više od toga se ne može. Takvi odnosi isključuju miješanje u unutarnje stvari druge države, a miješanje uključuje slanje raznih agenata, provokatora i političkih smutljivaca koji ulaze u Hrvatsku pod krinkom sporta, zabavne, narodne, a evo sada i ozbiljne glazbe. To nije dobra praksa. Ovo bi trebao znati i Rade Šerbedžija koji unatoč svojoj ružnoj «umjetničkoj» djelatnosti tijekom Domovinskog rata, zajedno sa svojim kumom Ljubišom Ristićem jednim od vodećih političara u pročetničkoj stranci JUL koju je vodila Mirjana Marković Milošević, sada harači po Hrvatskoj u zbrinjava i svoju obitelj i beogradskoga zeta. Bez osjećaja za poginule Hrvate u Domovinskome ratu. Sramota. To nema veze s umjetnošću. Zar misli da mi to u Hrvatskoj ne vidimo, ma koliko mu slavopojke pisali hrvatski orjunaši?

Đuro Vidmarović