Nova knjiga Amosa Oza na hrvatskom jeziku

Suvremeni izraelski pisac Amos Oz postao je cijenjen i popularan u Hrvatskoj. Do sada su na hrvatskome jeziku objavljene slijedeće njegove knjige: «Moj Michael», «Kako izliječiti fanatika»; «Crna kutija»; «Priča o ljubavi i tmini», te upravo ovih dana «Pantera u podrumu».

Kratak sadržaj posljednjega romana:

«U Jeruzalemu u ljeto 1947. dvanaestogodišnji Profa potpuno je opsjednut politikom i željom da završi britanska okupacija, te povazdan smišlja planove kako da istjera mrske neprijatelje iz svoje zemlje. S prijateljima osniva ilegalnu organizaciju SIS (Sloboda ili smrt) koja ima samo tri člana i ambiciozne planove da izradi raketu kojom će bombardirati Britanski parlament. Igrom slučaja Profa se jedne večeri zatekne na ulici za vrijeme policijskog sata, a privede ga i doprati do kuće dobrohotni engleski narednik Stephen Dunlop, koji nadasve želi naučiti hebrejski. Uz učenje jezika započinje druženje dječaka i narednika, a to se prijateljstvo kosi sa svim Profinim idejama o neprijatelju, te on, na svoju žalost ili pak sreću, ne postaje pantera u podrumu poput junaka iz omiljenih mu akcijskih filmova. Jedno od najljepših djela Amosa Oza, Pantera u podrumu veličanstvena je i herojska priča o shvaćanju drugoga, o tome kada prestajemo biti djeca i postajemo odrasli, roman koji govori o mržnji i o tome kako je prevladati».

Prilikom objavljivanja romana «Pantera u podrumu» Amos Oz dao je intervju «Obzoru», subotnjem prilogu zagrebačkih dnevnik novina «Večernji list». Razgovor je objavljen 14. kolovoza 2010. Objavljen je pod naslovom koji je dao sam autor: «Izrael je država sa sedam milijuna premijera». Kako se gospodina Oza u Hrvatskoj percipira kao ljevičara i cionista, pri čemu se pojmu ljevičar daje marksističko značenje u smislu prezira nacionalnog identiteta, rodoljublja i domoljublja, riječi velikoga Izraelca dočekane su s pozornošću. Naravno, Amos Oz nema ništa zajedničko s ovakvom interpretacijom. Donosimo nekoliko njegovih karakterističnih izjava iz razgovora s novinarom «Večernjega lista»:

- « Ja sam čovjek kompromisa, ali ne mogu priostati na 'kompromis' da Izrael prestane postojati. Ne možemo pristati na to da Izrael postoji samo ponedjeljkom, srijedom i petkom. U tom smislu postoje samo dvije mogućnosti: ili se Hamas mora promijeniti ili mora postojati neki opći predstavnik palestinskoga naroda koji je spreman na veću suradnju od Hamasa».

(...)

- «Izrael nema što raditi na Zapadnoj obali. Trebao bi odmah napustiti Zapadnu obalu i omogućiti stvaranje nezavisne palestinske države... Izraelska okupacija Zapadne obale je nepravedna, godinama se opravdava sigurnosnim razlozima, ali ja vjerujem u sklapanje mira i demilitarizaciju».

(...)

- «I ne vjerujem u multietničku i multinacionalnu državu. To nije uspjelo u Jugoslaviji, ne uspijeva na Cipru, u Libanonu, ne uspijeva nigdje, a posebice ne ako u isti krevet pokušavate smjestiti smrtne neprijatelje».

Amos Oz i zagrebački novinar kroatofob

Prilika je podsjetiti na intervju koji je Amos Oz dao «Jutarnjem listu», a ovaj ga objavio 1. kolovoza 2009. godine. Novinar ovoga ljevičarskoga postjugoslavenskog glasila huškao je izraelskoga pisca na Hrvate, izmišljajući ogavnu priču kako neki fantomski simpatizeri NDH tobože vole Izrael, što njih užasava. Takav tip novinara zaslužuje samo prezir. Amos Oz je, za razliku od ovakvih hrvatskih ljudi nahvao, čovjek naglašenoga rodoljublja i snažne nacionalne svijesti. Ozov ljevičarstvo i ljevičarstvo naših Rudanicâ i Pavićâ nema ništa zajedničko. Navodimo nekoliko Ozovih misli iz ovoga razgovora.

- Znate, ja nisam šovinist kad je moja država u pitanju. Teško bi mi se mogla pripisati ta osobina kad je bilo koji segment Izraela u pitanju. Ali, kada govorimo o mome odnosu prema hebrejskom, samo ga ta riječ može opisati, jer tu sam doista pravi i potpuni šovinist. Potpuno sam zaljubljen u taj jezik. Hebrejski je za mene prekrasan glazbeni instrument, uživam stvarajući svoje kompozicije pomoću njega. Kako bih mogao preći na neki drugi jezik? Sanjam, plačem i smijem se na hebrejskom - kako bih onda mogao pisati na drugome jeziku»?

Pitanje novinara Jutarnjeg lista, kao plašt za denuncijaciju i laž:

«Poznato vam je da je Hrvatska u Drugom svjetskom ratu bila zemlja koja je zdušno pristala uz nacizam. E sad, u našoj kulturi i politici postoje ljudi koji, recimo, dosta benevolentno gledaju na to razdoblje hrvatske povijesti, njegovu ideologiju i protagoniste. Paralelno, ti isti ljudi dive se Izraelu i hvale se s izvrsnim odnosima s vašom zemljom. I rasisti su prema Arapima i muslimanima općenito. Kako vi tumačite taj paradoks»?

Da ovaj novinar nije denuncijant i lažac, tada bi kazao kako Hrvatska u drugom svjetskom ratu nije pristala uz nacizam, niti uz komunizam. Uz navedene ideologije i režime koji su ih njegovali, pristali su dijelovi političke elite. Ni ustaše, ni partizani nisu Hrvatska. Osim toga, da je denuncijantu bilo do povijesne istine, tada je strancu morao kazati slijedeće:

1. Tijekom Drugog svjetskog rata hrvatska se politička elita podijelila, na dio koji je pristao uz Treći Reich, odnosno sile Osovine i dio koji je pristao uz Sovjetski savez, odnosno Antihitlerovasku koaliciju. Zbog te podjele došlo je do građanskoga rata.

2. Ako je pod pojmom «Hrvatska» mislio na hrvatski narod, tada je morao kazati povijesnu istinu: i narod se, slijedeći političku elitu, raskolio. To znači da su Hrvati bili i na strani NDH, ali i na strani partizanskoga pokreta. U ovome posljednjemu su činili većinu. Partizanski je pokret počeo u Hrvatskoj 22. lipnja 1941. u šumi Brezovici kod Siska. To je ujedno prvi antifašistički pokret u Europi. Stvorili su ga Hrvati. Ne samo komunisti. Većinu partizanskih vojnika činili su obični ljudi, pretežito članovi Hrvatske seljačke stranke, poglavito njezina lijevoga krila.

Prema tome kazati: «Poznato vam je da je Hrvatska u Drugom svjetskom ratu bila zemlja koja je zdušno pristala uz nacizam», je povijesna laž, i petokolonaška denucijacija. Drugi dio pitanja našega kroatofoba također je oblik politikanstva i Denucijacije: «E sad, u našoj kulturi i politici postoje ljudi koji, recimo, dosta benevolentno gledaju na to razdoblje hrvatske povijesti, njegovu ideologiju i protagoniste. Paralelno, ti isti ljudi dive se Izraelu i hvale se s izvrsnim odnosima s vašom zemljom. I rasisti su prema Arapima i muslimanima općenito. Kako vi tumačite taj paradoks»?

Tko je našim pseudo-ljevičarima kriv što svoju političku filozofiju žele ubaciti u tumačenje izraelske unutarnje politike, ne shvaćajući da je to glupo? Njima su Židovi potrebni samo onda kada žele optuživati hrvatski narod en mass za zlodjela ustaša nad židovskom manjinom. U svim drugim prilikama Izrael im je zazoran, jer je to država u kojoj vladaju stranke etničko-konfesionalnog usmjerenja, država u kojoj je nacionalizam dominantna politička misao, a vjera određujući čimbenik nacionalne samobitnosti. Izrael i Tora idu zajedno, što naši ateisti i agnostici ne shvaćaju, jer vjeruju u ono u što i njihovi kućni ljubimci. Njima je nezamislivo da bi Hrvatska i Biblija mogle ići zajedno.

Evo Ozova odgovora na denuncijantsko pitanje zagrebačkog novinara:

- Ljubav ili simpatije prema jednom narodu ne bi smjele označavati mržnju prema drugom, neovisno o njihovim sukobima. Ne vidim kontradikciju u tome da čovjek bude prijatelj i izraelskim Židovima i palestinskim Arapima. No, vratimo se vašem pitanju. Jasno mi je na što mislite. Hrvatska je imala vrlo, vrlo mračnu epizodu u Drugom svjetskom ratu, tu epizodu pamte kako Židovi, tako i Hrvati.

Kad je to u pitanju, prostora za nostalgiju nema i ne smije ga biti. Bizarno je da se ljudi koji osjećaju nostalgiju za takvom prošlošću mogu diviti Izraelu. Oni se dive Izraelu zbog potpuno krivih razloga. A što se mojih sunarodnjaka tiče, ponekad imaju kratko pamćenje. Njima u obranu, mogu reći da je jako puno toga što trebaju pamtiti iz krvave povijesti Europe i odnosa prema njima. Mnogi mladi u Izraelu tako ni ne znaju što se dogodilo u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata.

Treba li sve pamtiti?

- Želio bih da se pamti sve, pod uvjetom da naučimo pamtiti bez mržnje i ogorčenosti. Ali, moramo pamtiti jer je to važno. To je i jedan od razloga zbog kojih ja, a vjerujem i većina drugih pisaca, uopće piše».

Iz navedenih riječi velikog židovskog pisaca možemo mnogo toga naučiti. Dakako, mi u Hrvatskoj koji nismo izgubili nacionalni identitet i postali čaršije na sve četiri strane.

Knjige Amosa Oza prevedene na hrvatski jezik:

Đuro Vidmarović